SPOMENI HRVATA U BiH KROZ POVIJEST
Postavljeno zahvaljujući: Zoom_1
Izvori:
"Bošnjaci i Hercegovci u
islamskoj književnosti" 1912., dr. Safvet bega Bašagića
Eugen
Kumičić: ''Pod puškom'', saborski govor 20. studenog 1895.
Izvadak iz Glasa Koncila (15. listopada 2006.) koji je napisao dr. Tomo Vukšić
S.B.-O hrvatskom podrietlu muslimana
Dr. Franjo Rački: “Starina”
http://shp.bizhat.com/M.Marcinko.html
http://www.hercegbosna.org/ostalo/p_zrelosr.html
http://sredisnjabosna.blog.hr/2007/03/1622343050/bosna-pod-vlascu-subica.html
http://www.moja-domovina.de/hercegbosna_hr.htm
HRVATI U PUTOPISU OD
ELVIJA ČELEBIJE (1611. – 1679.)
-
960. hrvatski kralj »Krešimir uzme cijelu Bosnu i zavlada njom«, kako bilježi
Dukljanin (Presb. Diocl., 37).
- stara Hrvatska kronika iz 12. st. kazuje nam da
se nakon smrti kralja Zvonimira, među hrvatskim velmožama nalazi i ban
Bosne.
- U Bosni se spominje ban Borić, Hrvat iz okoline Grabarja, blizu
Slavonskog Broda, iz obitelji Berislavići Graberski. Drži se da su njegovi
potomci bosanski banovi i kraljevi Kotromanići. U njegovo vrieme Bosna u
okviru hrvatsko-ugarske države stječe određenu samoupravu.
- Dvanaest hrvatskih plemena spominje i splitski
arhiđakon Toma (umro 1268.) u svom djelu "Historia salonitana" i
njegovi prepisivači.
- Iz starih izvora znaju se imena dvojice banova iz
doba Petra Krešimira IV. Jedan od njih je Gojčo, a vlada prostorom od
Neretve do Gvozda. Drugi je Dmitar Zvonimir, a on vlada hrvatskim zemljama
između Save i Drave, odnosno Slavonijom.. Spominje se i treći ban
Bosne, ali se njegovo ime ne navodi.
- Pavao Šubić (13. st.) sam sebe oslovljava ili ga tako drugi
oslovljavaju, banom Hrvata i gospodarom Bosne (banus Chroatorum et dominus
Bosne). Također, hrvatski velikaš Pavao Šubić zove
se i jest »ban cijele Bosne, knez i gospodar Humske zemlje«.
Povelja
Pavla Šubića:
"Ja,
Pavao Šubić, gospodar cijele Bosne...."
- Mladen I Šubić, ban Bosne.
- Mladen II Šubić banuje u Bosni 20 godina (1302
- 1322.).
Mladen je za upravitelja Bosne postavio sinove Stjepana Kotromanića, Stjepana II. i Vladislava.
SUPETARSKI
KARTULAR
(Bosanski
banovi - izbornici hrvatskih kraljeva)
Radi se
o dragocjenom zborniku povelja negdašnjega benediktinskoga samostana Sv. Petar
u Selu (Supetar) u Donjim Poljicima na putu u Omiš, u današnjem mjestu
Jesenica-Krilo. Supetarski zbornik se danas nalazi u kaptolskom arhivu u
Splitu. Stručno su ga izdali g. 1952 profesori V. Novak i P. Skok u
izdanjima Akademije u Zagrebu pod naslovom: Supetarski kartular.
Supetarski zbornik se sastoji od 15 pergamenskih listova. Prvi glavni dio
napisan je oko g. 1105 lijepom karolinškom minuskulom. Na zadnjem listu (f.
15r-v) nalaze se dva kasnija zapisa, pisana nekaligrafskom karolinškom
minuskulom. U njima se govori o sedam hrvatskih banova, koji su birali hrvatske
kraljeve, te o postavljanju banova iz 12 hrvatskih plemena. Kako se iz pisma
mora zaključiti, ova su dva zapisa nadopisana u Supetarski zbornik iz
nekoga staroga izvornika koncem 13. ili najkasnije početkom 14-st.
Izvornik je prepisivač teško čitao radi njegove velike starosti, što
nam kažu nepotpuno i nerazumljivo prepisane riječi. Najvjerojatnije je, da
je izvornik ovih nadopisanih zapisa nastao koncem 11-st., kada su u Hrvatskoj
nakon smrti kralja Petra Krešimira IV (+ 1074), koji je umro bez izravnih
potomaka, nastale velike borbe oko imenovanja hrvatskoga kralja. U Supetarski
zbornik ova je bilješka upisana po svoj prilici onda, kada je ponovno otvoreno
pitanje nasljedstva u hrvatskoj državi koncem 13-st., kada je izumrla
dotadašnja ugarsko-hrvatska vladalačka obitelj Arpadovića.
U prvomu zapisu na dnu druge stranice 15. lista
o biranju hrvatskih kraljeva piše ovo:
"U
prošlim vremenima u kraljevstvu Hrvata bio je ovakav običaj: bilo je sedam
banova, koji su birali kralja u Hrvatskoj, kada bi kralj umro bez djece, naime
ban Hrvatske prvi, ban bosanski drugi, ban Slavonije treći, ban Posige
četvrti, ban Podravije peti, ban Albanije šesti, ban Sremi [= Hl'mi, Hum]
sedmi..."
"Tempore transacto erat consuetudo in
regno Croatorum: erant septem bani qui eligerant regati in Croacia, quando rex
sine liberis moriebatur, scilicet banus Croaciae primus, banus bosniensis
secundus, banus Sclavonie tercius, banus Posige quartus, banus Podrauie
quintus, banus Albanie sestus, banus Sremi septimus..."
Kako se vidi, onaj, koji je prepisao ovu
bilješku u Supetarski zbornik, nije mogao pravo pročitati imena iz
predloška, koji je prepisivao, pa je pokrajine zadnjih banova krivo i
nerazumljivo napisao. U djelu Rasprave i prilozi profesori Novak i Skok
obradili su pitanje kako su se stvarno zvale četiri zadnje banovine. Utvrdili
su da su imena prvih triju banovina dobro prepisana pa točno znamo, kojim
su zemljama vladali trojica prvih banova. Ban Hrvatske je onaj koji je banovao
u kraljevstvu Hrvatske i Dalmacije od Jadrana do Gvozda. Ban bosanski je vladao
zemljicom Bosnom (između rijeka Bosne i Drine), a ban Slavonije upravljao
je hrvatskim zemljama između Gvozda i Drave, a ti se krajevi od 11-st.
zovu kraljevina Slavonije (regnum Sclavoniae). Činjenica da hrvatski
pravnici u 11., dotično koncem 13. ili početkom 14. st., navode bana
Bosne kao izbornika hrvatskih kraljeva, govori nam, da se u tim stoljećima
u Hrvatskoj Bosna smatrala hrvatskom zemljom, u kojoj upravlja jedan od
hrvatskih narodnih vladalaca. Po naravi same stvari bosanski ban nikako ne bi
mogao birati hrvatskog kralja da i on sam nije bio etnički Hrvat i da nije
predstavljao jedno hrvatsko pleme.
Ako Supetarski zbornik izričito broji bosanskoga bana među
izbornicima hrvatskoga kralja, znači, da su ga i on i tadašnji hrvatski
pravnici smatrali pokrajinskim hrvatskim upraviteljem, a njegovu zemlju dijelom
opće hrvatske narodne države.
- Glasoviti talijanski humanist Flavije Biondo (Flavius Blondus, 1388. - 1463.) u svom poznatom djelu Povijesti prenosi gotovo od riječi do riječi ono, što je Dandolo napisao o duvanjskom saboru, dotično o Bijeloj i Crvenoj Hrvatskoj. Ovo Biondovo svjedočanstvo nema posebne povjesne vrijednosti, jer prepisuje A. Dandola. Na koncu ipak Biondo zaključuje svoj navod svojim osobnim zaglavkom, koji nije uzeo iz Dandola. Taj glasi: " ... Raška i Bosna se smatraju krajevima kraljevstva Hrvatske". Ovo svjedočanstvo ima posebnu povijesnu vrijednost, jer nam ono dokazuje, da se sredinom 15-st., kada je Biondo pisao svoje djelo, na zapadu smatrala Bosna, kojoj je tada pripadala i zapadna Raška, hrvatskom zemljom.
("Rassiaque
et Bosna pro regni Chroatiae regionibus habentur ", BLONDUS 115r (177);
ŠIŠIĆ, Letopis 37.)
- bosanski ban Prijezda, bio je podrietlom iz Hrvatske (iz
Kutjeva).
- Bosanski vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić (14 st.), najbliži
suradnik bosanskog kralja Tvrtka Kotromanića, takodjer prije njega je to
bio njegov otac Vukac Hrvatinić. »veliki vojvoda
bosanskog rusaga i herceg splitski«
>>Herceg Splita, podkralj Dalmacije i Hrvatske, veliki vojvoda
bosanski i knez Donjih kraja<<
- Bosanski kralj Tvrtko (1390.) se prozvao >>kraljem Hrvatske i Dalmacije<<.
-
Andrija Dandolo, dužd mletački (1343. - 1354), najodličniji je
ljetopisac mletačke republike. U svom djelu Chronicon venetum, koje se i
danas čuva u izvorniku u biblioteci sv. Marka u Mlecima, on donosi veoma
vrijednih vijesti i o najstarijoj prošlosti hrvatskog naroda. Za to je crpio
građu iz arhiva mletačkih duždeva te iz raznih djela, koja su bila
napisana prije njega. O hrvatskom saboru na Duvnu i o razdiobi hrvatske države
na tom saboru Dandolo piše ovo: "Svetopulk, kralj Dalmacije... na
Duvanjskom polju krunjen je i kraljevstvo svoje Dalmacije razdijeli na
četiri dijela... Od polja naime Duvanjskoga do Istre nazva Bijelom
Hrvatskom, i od toga polja do Drača (u Albaniji) Crvenom Hrvatskom; a
planinski dio od rijeke Drine do Macedonije nazva Raškom, i od te rijeke ovamo,
Bosnom ... Moderni pak cijelo primorje zovu Dalmacijom, a planinski dio
Hrvatskom".
("Suetonius rex Dalmacie... in plano Dalme
coronatus est et regnum suum Dalmacie in IIIIor partes diuisit... A plano
itaque Dalme usque Ystriam, Chroaciam Albam uocauit, et a dicto plano usque
Duracium Chroaciam Rubeam, et uersus mon-tana a flumine Drino usque Macedoniam,
Rassiam, et a dicto flumine citra, Bosnam nominauit... Moderni autem maritimam
totam uocant Dalmaciam, montana autem Chroaciam", DANDOLO 172 182 sl.; 2.
izd. 156.)
Dandolov
je navod blizak Ljetopisu Popa Dukljanina, ali nije izravno prepisan iz nama
poznate redakcije toga Ljetopisa. Najvažnija novost, koju nam Dandolo donosi u
svom tekstu, jest ta, da se Zagorje ne zove "Surbia" nego
"Chroatia", Hrvatska. Šišić je dobro primijetio, da ni u
Ljetopisu Popa Dukljanina naziv Surbia, kao ni Zagorje, nema političko ni
etničko značenje nego samo zemljopisno, mjesno, ipak da ne bi tko
navod Surbia krivo shvatio, Dandolo ga ispušta i veli, da se u njegovo vrijeme
Zagora, tj. Bosna, zove Hrvatska, i prema tome da čini sastavni dio
hrvatskih narodnih zemalja.
- Glasoviti
talijanski čovjekoljubac Flavije Biondo (Flavius Blondus, 1388-1463) u svom
poznatom djelu Povijesti iznosi sliedeće:
,,... Raška i Bosna se smatraju krajevima kraljevstva
Hrvatske''.
" ... Rassiaque et Bosna pro regni Chroatiae regionibus habentur "
- Laonik
Halkokondyles (o. 1432. - 1490.), rodom Grk iz Atene, bio je učen humanist
i dobar poznavalac prilika svoga doba na Balkanu i u turskom carstvu. Napisao
je suvremenu Povijest Turske na osnovu onoga što je sam vidio, a
djelomično i prema pisanim izvorima. Osim grčkoga govorio je turski,
a kako se čini, poznavao je i slavenske jezike: bugarski, srpski i
hrvatski. Njegova je slaba strana vremenoslovlje, on naime rijetko spominje
godine i dane, a i onda, kada ih navodi, nije u tome uvijek pouzdan. Inače
on je istinoljubiv, nepristran i dobro obaviješten o stvarima, o kojima piše.
Halkokondyles
u svom djelu više puta spominje Bosnu i narod, koji u njoj živi. Prema njemu
Slaveni se na Balkanu dijele u tri različita naroda: Bugare, Srbe i
Hrvate, koje on prema tadašnjem humanističkom običaju naziva starim
klasičnim imenima: Mezeji, Tribali i Iliri.
Prema Halkokondilesu Tribali i Iliri, dotično Srbi i Hrvati, su dva
različita slavenska naroda, koje dijeli rijeka Dorobica, pod kojom,
izgleda, jedanput razumijeva rijeku Dubravu (Dobre), koja je u 15. stoljeću
dijelila Mačvu od srpskih zemalja, a drugi put rijeku Drinu. U svakom
slučaju ta je razdiobna granična rijeka ležala istočno od grada
Bobovca.
Po
Halkokondilesu Iliri, tj. Hrvati, žive zapadno od Drine do Jadranskoga mora,
koje on po tadašnjem običaju zove Jonsko more, te od Dubrovnika do Istre.
Sva Bosna neposredno prije njezina pada pod Tursku i za vrijeme
zaposjednuća bila je naseljena isključivo Ilirima, naime narodom
istovjetnim s onim, koji je tada živio u današnjoj Dalmaciji do Istre, a to
znači Hrvatima. I zemlje Sandaljeve, kako Halkokondyles zove široku
oblast, kojom je u njegovo vrijeme vladao Herceg Stjepan, sinovac i nasljednik
Sandaljev, smješta on u Ilirik. I u toj zemlji živi isti narod, kao onaj uz
dalmatinsku obalu do Istre, a to su bili Hrvati. Bosanskoga kralja Stjepana
Tomaševića (1461. - 1463.) Halkokondyles zove kraljem Ilira, tj. Hrvata.
Svjedočanstvo
Halkokondilesovo ima posebnu vrijednost, jer nam ono opisuje etničko
stanje Bosne i Hercegovine neposredno prije pada pod Tursku, s kojom dolazi u
zemlju jak priljev stranoga narodnoga življa.
CHALCOCONDILES
L., : "Historiae (de rebus turcicis)", u "Corpus scriptorum
historiae byzantinae 48", Bonn 1843.
- Kralj
Matijaš Korvin 1468.:
,,za uzdržavanje grada našega Počitelja zvanoga u rečenoj
kraljevini našoj Hrvatskoj''
-
Glagoljski
nadpis u kamenu utvrde u Bužimu, kraj 15. st.
,,Ta
grad sazidal iz fudumenta izibrani knez Juraj Mikuličić. U nu vrime
va vsej hrvatskoj zemlji boljega
čovika ne biše, zač u kralja Matijaša u veliki počtenji biše,
zač ot cara turskoga ugrskoj zemlji mir našal biše. I car rimski, ta ga
dobrim čovikom zoviše. I vsaki od tih poglavit dar dal mu biše. A Hrvati ga za nenavist hercegom Ivanišem
pogubiše. Ki li se oće takim čovikom zvati, neka takov grad iz fudumenta
ima izzidati, tere ima sebi tako ...''
- Mnogi se glasoviti turski pase i veziri, pa i oni iz
Bosne, ne stide svog hrvatskog podrijetla i uz samo ime stavljaju pridjevak
»Hrvat«. Dr. Safvetbeg Basagic, povjesnicar i pjesnik, nabraja ih vise u svom
djelu »Znameniti Hrvati Bosnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini« (Zagreb,
1931.). Tako je Mahmutpasa Hrvat, koji »stoji na celu svim vezirima, ucenjacima
i pjesnicima iz nasih krajeva«. Postao je velikim vezirom iza osvojenja
Carigrada (1453.). Takav je i Memipasa Hrvat (iz Gradacca) i Rustempasa Hrvat
(po misljenju Kresevljakovica rodom iz Sarajeva), i Sijavupasa Hrvat, i
Tahvilpasa Kulenovic Hrvat, sadr' azam Selima II., i jos po koji drugi veliki
dostojanstvenik Turskog carstva.
- Antonio Burgio, papinski poslanik na dvoru
ugarsko-hrvatskoga kralja Ljudevita II dne 18. veljače 1526.
pisao je Jakovu Sadoleto, tajniku pape Klementa VII u Rim, ovako:
,,U pismu od 15. (o. mj.) pisao
sam, da se Hrvati misle predati vojvodi Ferdinandu i da grof Krsto (Frankopan)
misli postati gospodar Bosne. Nakon toga sam saznao bolje. Neka zna
Vaše prečasno gospodstvo, da su pregovori istiniti, i kažu da vojvoda
Ferdinad to rado sluša, da bi se mogao proglasiti kraljem Bosne, jer Bosna
pripada Hrvatskoj''.
- http://www.croatianhistory.net/etf/glhrv.html
5.
rujna 1526. U Zagrebu. Knez Krištofor Frankapan piše na glagoljici senjskomu
biskupu Franji Jožefiću, zašto nije mogao prispjeti k Mohaču, zatim savjetuje,
kako bi valjalo zemlju braniti od Turakah. Acta croatica, str. 217
,,... Ta drugi put je ova: ako car
nepride za kralem t(r) i neposede budina, tr se verne, bojeći se jeseni,
tako mnimo, pod Jajce sam sobu, a
Inbrajin baša, toga štimamo ošće poslati ovuda čes Slovine tr Hervate. ...''
Izornik
u carskom tajnom arkivu u Beču.
- 1531.
Ivan Tomko Mrnavić koji sebe istovriemeno smatra i Bošnjakom i Hrvatom,
pjeva sliedeće u pjesmi ,,Život Magdalene Budrišić'':
,,Biše roda svoga zator jur vidila,
Puka harvatskoga razutje slišala,
Pod Turci Bosnu svu biše oplakala,
Hercega daržavu zgubljenu jadala...''
Evo i naslova nekih njegovih djela:
"Život Margarite blažene Divice, itd. prinešen iz vlaškoga u harvatski jezik ", u Mletcih 1614.
"Žalosnoskazje Krispa Cesara itd. preneseno iz
pisme vlaške u harvatsku tumačenjem i slogom Iv. Tomka Marnjavića
bošnjanina, kanonika Šibeničkoga, vlastopis g. 1614. u Rimu ".
"Istumačenje obilnie nauka karstianskoga od
g. R. Bellarmina kardinala prinešeno u jezik harvatski, u Rimu 1627 ".
"Vita Berislavi Bosnensis Episcopi Vesprimensis
etc. Ioanne Tomco Marnavich bosnen(si) canonico Si(beni)cen(si) Authore.
Venetiis 1620 ".
- Junački branitelj Kisega, Nikola Jurišić,
23. lipnja 1541 pisao je zapovjedniku Bihaća, kako je taj grad ,,cieloga
kraljevstva Hrvatske spas i uporište''
- Samo turski spis s hrvatskim nazivima mjeseci, koji
je nama poznat, stariji je za 60 godina od Divkovićeva djela i pisan je
1550. (Fehim Spaho, Narodni nazivi mjeseci, kal. »Napredak«, 1935., 42-44).
Pisac turskog kalendara veli, da je taj pisan ,,bosanskim'' jezikom. Dakle
stari Bosnjaci XVI. i kasnijih stoljeca upotrebljavali su hrvatske nazive
mjeseci.
- 1562.
Fra Ivan Tomašić napisao je djelo Kratki ljetopis kraljevine Hrvatske na latinskom
jeziku. Pripadao je franjevačkom samostanu u Otoki na Uni
- 1579.
- Protestantski
propovjednik Antun Dalmatinac o Bosni je ovako pisao: ,,... Ako nećemo pod
oblast Tursku prići kako jest Bosna ... Hrvatska zemlja''
- Papinski poslanik g. 1580 zove Unu, u današnjoj Bosni,
,,glavna rijeka Hrvatske''.
- Kad je pao Bihać u turske ruke ( 1592. ), zove ga
mletački poslanik u izvješću duždu »glavnim gradom (metropolitana)
Hrvatske«, jer je tu više puta zasijedao hrvatski sabor i stolovao hrv. podban
(Ljubić, Ogled. knjiž. pov., IL, 167). Unu tada smatraju najvažnijom
hrvatskom riekom (Theiner, Mon. slav. mer., II., 75).
- Nakon sklopljenoga mira, hrvatski staleži na saboru u
Zagrebu početkom rujna g. 1608 zaključili su, da hrvatski izaslanici
na obćem saboru u Požunu traže, da se svi krajevi od Drave do Jadrana, pak i oni u
Bosni, ujedine s kraljevinom Hrvatskom i podvrgnu pod vlast hrvatskog bana. Taj
zahtjev prihvatio je novi kralj Matija II.
(1608.-1619.) i na nj se zakleo u svojoj krunitbenoj zavjernici. Budući da
kralj Matija nije ispunio svoju obvezu, hrvatski staleži ponovno su obnovili
taj zahtjev na svom saboru od g. 1628.
- Turčin
Muslihudin bin Ali, banjalučki muderis, u svom djelu
"Munjetul-taliban ve gunjetur ragabin", pisanom 1609. godine tvrdi da
je Bosna, u kojoj je napisao to djelo, pokrajina u kojoj žive Hrvati.
- Franjevac
fra Franjo Glavinić (1580-1650). Kako je on sam zabilježio, njega su
roditelji iz Glamoča u kolievci prenieli u Istru, bježeći pred
progonima Turaka, da sačuvaju svoju katoličku vjeru. Glavinić je
u Istri postao franjevac i tri puta bio je provincijalnim starješinom
franjevačke provincije " Hrvatske Bosne ".
U svom
djelu Svitlost duše verne, tiskanom u Mlecima g. 1632 Glavinić kaže, da ga
je napisao: ,,za ugoditi bratji i vernim, a navlastito hervatskomu jeziku''.
Prvo
Glavinića djelo tiskano na hrvatskom jeziku nosi naslov ,,Czvit szvetih,
t.j. sivot szvetih itd. prenessen i szlosen na Harvatszki
jezik'', u Mletcima 1628. To je djelo Glavinić posvetio hrvatskomu knezu
Vuku Krsti Frankopanu, za kojega kaže: ,,Inter nostrae nationis Proceres nemini
secundus'' = među velikašima našega naroda, koji ne zaostaje za nikim.
Proslov iz knjige
povjesničara Mate Marčinka «Iransko podrijetlo Hrvata», izašle u
Zagrebu 2000.
Starješina
franjevačke provincije Bosne Hrvatske Franjo Glavinić (njegovi
roditelji su došli pred Turcima iz Glamoča, iz Bosne), glagoljaš, u Istri
rođen (Kanfanar 1585.) u Istri i umro (Trsat 1652.), u svojim je djelima
pored slovinskoga imena (za njega je to isto što i hrvatsko ime)
najčešće isticao ime svoga hrvatskoga naroda kojemu je pripadao dušom
i tielom: pisao je ,,za naš hrvacki kraj'' svomu ,,Hrvackomu puk'', život
svetih ,,prenio je i složio na hrvatski jezik''.
- http://www.croatianhistory.net/etf/glhrv.html
Azbukividnjak Slovinskij, Rim 1629. (Rafael Levaković je bio rodom
iz Jastrebarskog)
,,... Pismom B. Jerolima
stridonskago prenapravljen
o. f. Rafailom Levakovićem
Hervaćaninom čini manjših brat obsluževajućih, Deržave Bosne Hervatske.''
- Kada je g. 1636 fra Jeronim
Lučić-Bogoslavić iz Brgula kod Vareša bio imenovan biskupom
drivatskim i upraviteljem biskupije bosanske, njegov rođak Augustin Vlastelinović
iz Sarajeva ispjevao mu je u počast pjesmu, u kojoj se nalaze i ovi
stihovi:
,,Još odkad Banovo pomanjka kraljevstvo,
Razsu se Stipanovo herceško gospodstvo.
Moguće vladarstvo kralja
bosanskoga
Zatr se hrabrenstvo puka harvatskoga ...''
- Rimska Rota je na svojoj obćoj sjednici od 24.
travnja 1656 doniela odluku
,,Odlučujemo
i izjavljujemo, da istinita i stvarna zemlja naroda Ilirskoga prema Buli i
misli rečenoga Siksta V bila je i jest, i razumjeti se ima Dalmacija ili
Ilirik, kojega su dijelovi: Hrvatska, Bosna i Slavonija, potpuno
isključivši Korušku, Štajersku i Kranjsku; i samo oni, koji su rođeni
u tim četirma pokrajinama: u Dalmaciji, Hrvatskoj, Bosni i Slavoniji mogu
biti primani ... ''
,,...dicimus, pronunciamus,
sententiamus, definimus et declaramus, Provinciam veram et propriam nationis
Illyricae ... fuissse et esse et intelligi debere, Dalmatiam sive Illyricum,
cuius partes sunt Croatia, Bosna et Slavonia, exclusis penitus Carinthia,
Styria et Carniola, et oriundos ex dictis quator regionibus Dalmatiae,
Croatiae, Bosnae et Slovoniae tantun admitti posse tam ad canonicatus et
beneficia ecclesiastica eiusdem collegiatae ... quam ad hospilalitatem et
congregationem eiusdem sancti Hieronymi.''
- God. 1661. pećki patrijarh došao je u Bosnu s
carskim fermanom, da podvrgne katolike pod svoju vlast. U tom radu naišao je na
jak otpor katolika u Hlivnu. Kada je patrijarh pred hlivanjskim kadijom
dokazivao svoja prava, mjesni katolici pobunili su se, pa je i muško i žensko
navalilo na mešćanu (sudnicu). U bijesu sudnicu su razvalili, a kadija i
patrijarh teškom mukom iznijeli su žive glave. O tome je narod spjevao narodnu
pjesmu, koju je kasnije zabilježio fra Nikola Lašvanin i u svoj Ljetopis unio.
U toj pjesmi sam narod u Hlivnu sebe naziva " Harvaćanima ", tj.
Hrvatima. Taj dio pjesme glasi ovako:
,,Navališe Haravaćani i njihove mlade
žene,
S palicama, i s' kamenjem ...
Svu mešćenu razorile,
i kadiji tisno biše ...''
- Tako
poznati zemljopisac Ivan Blaeu (Johannes Blavius) nacrtao je
zemljovid
,,Ilirika'' i tu objelodanio u svom Velikom atlasu g. 1669. u Amsterdamu. Tu je
kartu posvetio tadašnjemu hrvatskom banu Petru Zrinjskomu i u lievom kutu karte
na latinskom jeziku napisao ove riječi: ,,Današnji Ilirik, koji pisci obično zovu '
Slavonija', a Talijanci ' Schiavonia', dijeli se na Dalmaciju, Hrvatsku, Bosnu
i Slavoniju. Veći dio [današnjega] Ilirika drže Turci, dijeleći ga na
oblasti, koje po svom običaju nazivaju sandžakatima. Drugo drže
Mlečani, Madžari i Dubrovčani''.
Zemljovid ,,Ilirika'', zemljopisca Johannesa Blaviusa iz 1669. u
Amsterdamu
- Prastari hrvatski ljetopis (17. st.) (Lucius: De regno
Dalm. et Croat., str. 309), pripovieda: »Poslije toga kad se razcijepilo
kraljevstvo (Hrvatska) u dijelove, izabrase Bošnjaci god. 1079. sebi posebnog
poglavara; isto učiniše i Neretljani; a Hrvati izaberu za vladara
tuđinca.« Malo zatim, po istoj kronici, kralj Bela zavlada svim dielovima
Zvonimirove države: Bosnom, Hrvatskom, Dalmacijom, Neretvanskom Krajinom.
- Krajem 17. st.
jedan Francuz napisao je Poviest današnjega stanja kraljevine Ugarske. U
tom djelu on piše:
,,Nekada je kraljevina Hrvatske
obuhvaćala sve, što leži između Drave i Dalmatinskoga mora ter se
dielila u tri diela ... (Današnja) Hrvatska redovito se dieli na austrijsku ili
kraljevsku i na tursku Hrvatsku, jerbo su joj vrhovnici austrijska kuća i
Otomani''.
,,Autrefois
le Royaume de Croatie comprenoit tout ce qui est depuis le Draw jusques a la
Mer de Dalmatie, et on le divisoit en trois parties. La Croatie
d'aujourd'hui est entre la Bosnie, l'Esclavonie, l'Allemagne
et la Dalmatie ... On distingue ordinairement la Croatie en celle d'Autriche on
Royale et en la Croatie turque, parce que la maison Autriche et les Ottomas en
sont Souverains''
-
Pišući Kongregaciji de propaganda u Rim g. 1680 bosanski pisac franjevac
fra Ivan Ančić tvrdi, da se Hlivno, Rama i cijela duvanjska biskupija
nalaze u Hrvatskoj (in principato di Croazia).
- Hrvatski pisac i povjestničar Pavao Ritter Vitezović piše
1699. u spomenici pod naslovom ,,Responsio
ad postulata'' (Odgovor na pitanja):
,,1. Primorska Hrvatska (Croatia maritima) obuhvaća područje svih
rijeka, koje se slijevaju u Jadransko more. Toj Hrvatskoj pripada cijela Humska
zemlja ili Hercegovina, Zeta do Skadarskoga jezera, zemljište Dubrovačke
republike, Hlivno i Rama. 2. Zagorska ili međuzemna Hrvatska (Croatia
mediterranea), koja obuhvaća uz staru Hrvatsku (propria Croatia) i Bosnu.
Prva obuhvaća predjele od Mosora i Velebita do Petrove Gore, a Bosna
krajeve od Gore Borove do Drine, s većim mjestima: Vrhbosna ili Sarajevo,
Visoko, Sutiska, Bobovac i Soli (Gornja i Donja Tuzla). 3. Međuriječna
ili Savska Hrvatska (Croatia interamnis sive Savia), zvana Slavonija, od Save do
Mure, Drave i Dunava.''
U toj žalobnoj pjesmi, koju je pjesnik predao grofu Marsigli na njegovu odlasku iz Hrvatske, Ritter-Vitezović izriče čvrstu nadu da će brzo doći do novoga rata, u kojemu će se Hrvatskoj povratiti hrvatske zemlje: Bosna, Srijem i slobodna Rama. Hrvatska, na usta pjesnika, dovikuje grofu Marsigli:
,,Putuj dakle sretno, pa kad opet dođeš
Da mi povratiš Bosnu i srijemska sela...
i slobodnu Ramu svome kralju.''
- U
prvoj polovici 18-st. četiri
franjevca rođena u Hercegovini svoj materinski jezik
nazivlju "hrvatski" To su: fra Bernardin Nagnanović iz
Broćna (+ 1718). fra Marijan Lekušić iz Mostara (+ 1742), fra Lovro
Sitović iz Ljubuškoga (+ 1729) i fra Bernardin Pavlović iz Stona (+
1763).
- 1712. Fra Toma Babić je u Mlecima tiskao djelo: ,,Prima grammaticae institutio
pro tyronibus illyricis''. Na zadnje tri stranice (134-136) odtisnut je oglas
knjiga: ,,Broj knigh Hervatschiih gimenovanih od zdola nahodise u butighi
Bartula Occhi kgnigara, u Rivi od Harvatou...''. Kako u predgovoru kaže, pisac
je ovo djelo napisao za ,,bosansku dicu naroda slavnoga i
jezika harvatskoga''.
- Fra
Bernardin Pavlović. On se rodio u Stonu, u glavnom gradu srednjovjekovnoga
Zahumlja, kako se tada zvala današnja Hercegovina. Starina Pavlovića je u
Veloj Medi u Popovu polju, u jugoistočnoj Hercegovini. Fra
Bernardin Pavlović je priredio i tiskao Pripravljanje za
dostojno reći sv. misu itd. "u hrvatski jezik
pomljivo i virno privedene", u Mlecima 1747. U predgovoru toga djela kaže,
da ga je napisao "za naruč i korist nas misnika harvatske ruke".
Iste godine (1747) Pavlović je tiskao
drugo izdanje djela don L. Terzića
,,Pokripljenje umirućih'', ,,pomnoženo i popravljeno po ocu P. Fra
Bernardinu Pauloviću iz Dubrovačke države, da bolje i upravnie
izgovara u harvaski jezik... za korist
naroda Harvaskoga''. U Mletcih po Bartolu Occhi
1747 ". Daljnja izdanja izašla su g. 1758, 1797 i 1800.
- Fra Nikola Lašvanin rodom iz Bosne (umro 1750.) u svom bosanskom
ljetopisu piše:
,,640. Doidoše iz priko Babini(h) Gora Hervati
naiparvo u Dalmaciju, i ove sadašnje harvatske i slovinske strane. S mnogim
boiem istiravši Avare, ovdi se nastaniše. Prid ovim biaše pet braće: Kluka, Kloben,
Kozočeš, Muklo, Harvat i dvie sestre Tuia i Vuga. I od nji Dalmacija, koja
je od mora do Dunava dosegla, harvatsko ime prima i zove se do današnjega
dneva".
"1131. Stipan ugarski kralj ... Ovi zadobi Ramu u
gornjoj Harvatskoj zemlji, koja se sada imenue, i zato svi njegovi namisnici
zovu se kralji od Rame, tj. Bosne''.
- Muslimani, izseljenici iz Crne Gore, dolaze u Sandžak
i Iztočnu Bosnu obično pod imenom Hrvata. Odatle imena
mnogih sela i zaselaka, koji se zovu »R v a c k a« ili »H r v a t i«.
- Cieli šesti kotar grada Sarajeva se zove Hrvatin, a to ime nosi i
jedna voda u Sarajevu. To se je vrelo pjevalo u narodnim pjesmama i popievkama
sarajevskim: Izvirala Hrvatin vodica-sve bećare uhvatila groznica.
- Imalo je, a ima i danas više sela osobito oko
Gradaćca, Gračanice, Tešnja i Zvornika, dakle i u iztočnom dielu
Bosne, koja se zovu: Hrvati, Hrvaćani, Hrvačići i
Hrvatinovići, a više se muslimanskih bosanskih porodica zvalo prezimenom
Hrvati, Hrvatovići, Hrvatići i Hrvačevići.
- Prezimena kod Muslimana, izvedena iz rieči
Hrvat, vrlo su česta. Tako su npr. Hrvo, Hrvat, Hrvacić,
Hrvatović, Hrvatinović itd. Isto tako i imena sela, mahala i brda,
osobito u Iztočnoj Bosni. Ne smijemo zaboraviti, ni da se čitav jedan
gradski kotar Šeher Sarajeva naziva još i danas Hrvatin. Samo neki, kojima
hrvatsko ime ne miriši, pokušaše to ime izvesti iz perzijske rieči
»hur-vatan« tj. slobodni dom. Oni zaboraviše kod toga, da se prvotno nije
nikakva mahala nazivala tim imenom već izvjesna pečina (Hrvatin
megara) i vrelo, koje izbija iz nje. A da neko jedno vrelo i pečinu u
Sarajevu, sredovječnoj Vrhbosni, nazove »slobodnim domom«, to je i odviše
smiješno tumačenje, koje ne treba, mislimo, ni pobijati. Uostalom pametan
čovjek ne će tražiti tumačenje toga čak u perzijskom
jeziku, kad zna, da sredovječne bosanske povelje upravo vrve imenom
Hrvatin.
Imena brojnih sela, zaselaka i brda, osobito u Iztočnoj
Bosni, izvode se od imena Hrvat. Tako se kod Zvornika na Drini nalazi predio
,>Hrvatske njive« i selo Hrvacići, mahala Kalesija. U brčanskom
kotaru Hrvati su kod Celića, a u tuzlanskom opet zaseoci Hrvati kao dio
Turskog Lukavca i Brnjicana, ter dalje na jug dio Repnika; nad Repnikom je
Hrvatsko brdo (kota 503). Hrvati su nadalje mahale sela Sladne i Babunica kod
Gračanice, a Hrvatovići zaselak Donje Zeline u kotaru Gradačac.
Isto tako postoje mahale Hrvati u selu Sokolovićima, rodnom mjestu velikog
vezira Mehmeda Sokolovića, i Hrvatinovići u Tešnju. Hrvatskim brdom
zove se jedno brdo jugozapadno od Travnika. Sva navedena sela i zaseoci
pripadaju muslimanima.
- U XI. i XII. knjizi "Starina"
priobćio je dr. Franjo Rački zanimljive "Dopise izmedju kraiških
turskih i hrvatskih častnika". Izmedju njih nam upada u oči
Husein odobaša Hrvaćanin, koji bijaše pri kraju XVII. stoljeća
zapoviednik janjičara u Jasenovcu.
- U kotaru travničkom ima Hrvatsko Brdo.
Hrvat-polje u travničkom kotaru pripadaše Sulejman begu Korči, a
zemljište Hrvatska Bašča kod Gradačca je vlasničtvo begova
Salihbegovića.
- Ovdje ćemo napomenuti i neke bosanske
pučke izreke i to muslimanske, koje su ostanak drevne starine. I do pred
malo bosanski muslimani prsatu i jaku čovjeku bi rekli "plećat
ko Hrvatin". Kuća koja povrh velikoga krova ima mali krovičak,
zvali su muslimani da je gradjena po "arvackom tarsu (načinu)".
- Talian O. Pavao Rovinjanin, papinski
vizitator, piše godine 1640. u svom opisu puta po onda Turskoj Bosni i
Dalmacii, da se je, od straha pred Turcima, morao problačiti po
običajima zemlje "alla croata"i nositi kabanicu ili
dolamu "croata con la gabanizza e bereta turchesca".
- Iz davne hrvatske proslosti Bosne ponosne, kao s
kakvog užarenog ognjišta, potječu stotine i stotine sjajnih varnica, koje
dopiru sve do naših dana i sjećaju nas naše starine. To su narodne
priče i pjesmice po Hercegovini, Duvnu i Krajini o »arvackom kralju« i
njegovim posjedima, o Krešim-kralju (Krešimiru), o banovima i banicama, koje su
jedini Hrvati od svih drugih naroda imali. Mjestima kao Banbrdo, Bando,
Banovidi, Banica, Banovac, Banja Luka i Banja Stijena obiluje Bosna i
Hercegovina, osobito u gornjim krajevima. A Banja Luka i po Farlatiju i po
samom Dr. Vasi Glušću jest stari oblik, koji bi danas trebalo izgovarati
kao Banska Luka; a tako isto i Banska ili Banova Stijena. - Nadalje je u Bosni
poznat hrvatski stil kuća (»arvacki tars«) i »kapa hrvatka«, koja se nekad
nosila u Bos. Krajini, a sačuvana je i danas u sarajevskom muzeju. - Pod
hrvatskim se barjakom bore ustaške čete Don Ivana Musića u
Hercegovini i, u isto vrijeme, Fra Stipe Kreše u livanjskoj nahiji (1875.). Pod
istom milom trobojnicom vojuje Alipaša Rizvanbegović (Stočević)
i Alaga Dadić i Alaga Voljavica. Hrvatska trobojnica toliko je bila
omiljela »hercegovačkom caru« Alipaši Stočeviću, da ju je dao
urezati u svoj skupocjeni sat, a njegovu bajraktaru Durakoviću, da su
njegov trobojni barjak zatakli vrh mezara (groba), dok ga zub vremena nije
uništio. U obitelji Kulenovića čuva se dragocjen obiteljski barjak
crven-bijel-plave boje kao svetinja. Tim istim hrvatskim bojama bila je obojena
džamija u Krupi, i munara Fetije u Bihaću i još po koja druga džamija u
Bosni.
Nekom se čini sitnicom činjenica, da su bosanski
muslimani u svojim kalendarima, ruznamama (dnevnicima) i salnamama
(godišnjacima) upotrebljavali specifično hrvatske nazive mjeseci kao
sičanj, veljača, travanj, svibanj, listopad itd. To isto čine i
katolici u Bosni počevši od fra Matije Divkovića, pisca »Nauka
krstjanskog« (Mleci 1611.). Samo turski dokumenat s hrvatskim nazivima mjeseci,
koji je nama poznat, stariji je za 60 godina od Divkovićeva djela i pisan
je 1550. (Fehim Spaho, Narodni nazivi mjeseci, kal. »Napredak«, 1935., 42-44).
Pisac turskog kalendara veli, da je taj pisan »bosanskim« jezikom. Dakle stari
Bošnjaci XVI. i kasnijih stoljeća upotrebljavali su hrvatske nazive
mjeseci, od čega su Srbi, makar da navodno revnuju protiv tudjih
rieči, uviek zazirali. Isto tako izgleda sitnicom pojava, da se bosanski
bezi i ajani služe isto tako kao i bosanski franjevci, svjetovni svečenici
i katol. narod bosančicom, dok je kod pravoslavnih u uporabi skoro bez
iznimke crkveno-slovenska ćirilica.
- Hrvatska je trobojnica od starine bila kod
bosnasko-hercegovačkim muslimanima, da su sa njezinima bojama šarali i
svoje džamie, kao na primjer munare na džamiji u Krupi i staroj Fethii džamii u
Bihaću.
- Takodjer i hrvatski kockasti grb, kojega vrlo
često susrećemo u prekrasnim, bogato izkićenim vezovima i tkanju
što su ga izradjivale vriedne muslimanske žene i djevojke po Bosni i
Hercegovini.
- Zovko je zapisao jednu muslimansku pučku
pjesmu, koja se pjeva u konjičkom kotaru. Ta je pjesma mješavina turskog, arabskog
i hrvatskog jezika. Pjesmu je u davnini očito spjevao neki učeni
musliman, jer se u njoj spominje i poviestna osoba Tutkun Omer. Pjesma
preporučuje, da se uz vjerske stvari uče i jezici: turski, perzijski
i arabski, ali da je ipak najkoristnie poznavati "babin jezik
hrvatski"-"hrvševi".
- Vriedni učitelj Ivan Zovko sabrao je u knjižici
»Hrvatstvo u narodnoj predaji i običajima po Herceg-Bosni« (Mostar 1899.)
mnogo dragocjeno zrnce, koje sjeća na hrvatsku prošlost Bošnjaka, osobito
muslimana. Po njemu narodna pjesma, osobito muslimanska, često uzima
rieč Hrvat. Ona pjeva o »Hrvi od Hrvata«, "Hrvat-bajraktaru«,
"Rvackoj djevojci«, »sinu Hrvatinu«. Šteta da ne možemo donieti cielih
pjesama, koje su i liepe i značajne; tiesan prostor naše knjižice to nam
ne dozvoljava. Zato donosimo barem kratke odlomke.
»Platno b'jeli
rvacka djevojka
U Krajini l'jepoj begovini,
Begovini, u Hercegovini..."
A ta
»rvacka djevojka« sestra je Mustajbega hercegovackog, veli nam ista pjesma.
Iz bielog grla muslimanke djevojke često se izvije i pjesma,
koja ovako počinje:
»Pošetala
Arvatova Ajka,
Pošetala preko Bazerdzana.
Ona sreta Arvatova Muju.
Tri puta je njega pobratila:
Bogom brate Arvatović Mujo
Naj ti ovu vezenu mahramu,
Pa je podaj Sarajliji Ibri.
Koliko je na mahrami grana, On'liko ga dopanulo rana!...«
Uz
kolijevku pjeva majka svom čedu:
»Majka sina u
besici nina,
Ninajuć' ga pjesmu zapjevala:
»Nini, paji,
sine Rvatine,
Resti majci do konja viteza,
Do viteza i do bojnog koplja;
Dušmani ti pod nogama bili
Ko tvom djogi pod nogama klinci!«
U zbirci
Mehmed Dželaluddina Kurta »Hrvatske narodne ženske pjesme (muslimanske)« nalazi
se i pjesmica, koju je sabirač zapisao od svoje majke Nazife rodene
Selimhodžić. Pjesmica počinje:
»Pošetala Miza
materina.
Ala pirga na pirgu,
Nek se pirga širi;
Ala Hrvat na Madžar'
Nek se Madžar ljuti.«
Pripjev, koji spominje Hrvate i Madžare, opetuje se u svakoj kitici.
Kurt tumači u predgovoru knjige, da rieč »Madžar« ne
znači čovjeka mađarske narodnosti, već naprosto svakog
kršćanina, katolika. Tako i danas u Krajini, Turskoj Hrvatskoj, npr. oko
Bišća, zovu katolike »Madžarima«. Prema tomu izgleda, da ovdje rieč
"Hrvat" označuje muslimana, vjerojatno kao i kod bosanskog
pjesnika XVII. stoljeća, Kaimije, koji u vrijeme Kandijskog rata (
1645.-1669.) Mlečanima poručuje:
»Nemojte se
kladiti,
A Hrvate paliti,
Zlatom ćete platiti,
Kad vam ode Kandija.«
Slično kao i putopisac Evlija Čelebija naziva i
znameniti turski historicar Ibrahim ef. Pečevija (Alajbegović), pisac
XVII. stoljeca, nas jezik bosanskim i hrvatskim. (Tarihi Pecevi II, 185; vidi
kod H. Mehmeda Handzica, Ibrahim ef. Pecevija, str. 17). - U spomenutoj
knjizici Ivana Zovke zabiljezeno je, da narod zove Zapadnu Hercegovinu
"Starom Ervackom«. Osim toga rieč "Nam Hrvat« tj. koljenom Hrvat
spominje se toliko puta po starim sidžilima i kjitabima npr. »Kjitab Sakj«
sarajevskog kadije Lukšića, kad se govori o kakvom priprostu Bošnjaku,
čovjeku iz puka.
- Čujmo sada kako pjeva musliman bosanski,
pjesnik Kaimia (umro 1691.), koji je bio i proganjan s toga, što je svoje
krasne pjesme pisao turskim pismom, ali u jeziku hrvatskome. On kliče:
"O Hrvati čujte me, čujte i
počujte me:
Islamu se prignite, Allahu se dignite!
Ne budite din dušmani, prihvatite liep Kur'an!
Svim nam Allah pomogo, a dušmane odmogo!"
- U "Starinama", knjiga X.,
priobćio je S. Ljubić nekoliko pisama, što ih je god. 1558. pisao
Ferhad beg, sandžak klički, Fabiu Kanalu, kapetanu venecianskih galia u
Splitu. Prvo njegovo pismo počinje ovako: "Od mene Ferhad bega,
sandžaka kliškog i hrvackog i primorskog..."
- Fran Krsto Frankopan, ban Hrvatski na saboru
u Križevcima god. 1526.:
>>Spremni smo osvojiti Bosnu, budući
da Bosna pripada kraljevstvu Hrvatskom.<<
Proslov iz knjige povjesničara Mate Marčinka
«Iransko podrijetlo Hrvata», izašle u Zagrebu 2000.:
- Draganović-Mandić; dr. Ferdo pl.
Šišić, Herceg-Bosna prigodom aneksije, Zagreb, 1908.
- https://m.facebook.com/odstoljeca7.tuHrvatidisu/posts/626938880839518
- Hodavendija, čauš (pobočnik) bosanskoga
paše Sofi Mehmeda, musliman iz Bosne, piše 20. rujna 1589. mletačkomu
providuru (poglavaru) u Zadar po dva pisma turskom jazijom (pismom) i
bosančicom. Na kraju pisma veli: ,,Zato
mi, rečeni Hodavendi čauš, hotismo učiniti viru od toga posla i
dvoje knjige pisati turske, a dvoje
hrvatske, rukom Ali čehaja''
-
Mehmed-paša Sokolović, veliki vezir Osmanskoga Carstva, izdaje 1566.
naredbu u povodu harzaula (obtužbi) grčkoga patriarha, u kojoj kaže:
"Car daj eferman, da rimski fratri po Budimu, Temišavaru i Dubrovniku i
uopće od naroda hrvatskoga ne pitaju milostinju, ako taj narod spada na
grčkog patrijara... Nu ako pak narod pod patrijara ne spada, zabranjeno mu
je napastovati fratre i njihov puk" (Draganović-Mandić).
Sokolović sve Slavene u turskomu Budimu, Temišvaru i Dubrovniku smatra
Hrvatima. Također Hrvatima smatra i narod, koji od Budima do Dubrovnika -
dakle i u Bosni - po turskoj zemlji stanuje.
-Marco Pigafetta u svome litinerariu
objavljenom u Londonu 1585. piše:
>>U Istambulu je uobičajeno govoriti
Hrvatski, jezik kojeg razumiju skoro svi ovlašteni Turci, osobito
vojnici.<<
- Muslihudin bin Ali, banjalučki muderiz (profesor medrese), u predgovoru svoga spisa napisana 1609. kaže i ovo: "Sva dosadanja djela i knjige došle su od Arapa i Perzijanaca iz raznih pokrajina i Herata, a ovaj je sastavak nikao u pokrajini Hrvata" (Draganović-Mandić). To znači, da on svoju domovinu Herceg-Bosnu smatra zemljom Hrvata.
- >>Stanovnicima nahija Blato i Broćno, da prime na znanje slijedeće: Vlasi Hrvati ( "Hrvat Eflakani" ), koji se kreću po spomenutim nahijama, trebaju jednog redovnika. Nositelj ove murasele redovnik po imenu fra Marijan od Imotskog došao je njima, pa je potrebno da ga nitko, ne sprečava i ne uznemiruje. Da ste zdravi. Siromah Ahmed, kadija u varoši Mostaru. Godina po hidžri 1050 (1660).<<
- Ivan
Zovko u svojoj knjižici Hrvatstvo Herceg-Bosne po narodnoj predaji i
običajima (Mostar, 1899.) spominje još dvojicu Muslimana, koji
bosansko-hercegovačke Muslimane smatraju Hrvatima. To su:
Šejh Sudi - "Kako se općenito drži, on je rogjen u selu
Sudići, koje spada pod sarajevski kotar. Od toga sela potječe mu i
samo ime. Megju muslomanima Herceg-Bosne on je glasovit, kao muverrih
(povjestničar), od kojega se sačuvao i dan danas tevarih (poviest) u
rukopisu, gdje se izrično spominje Hrvatstvo Bosne i Hercegovine i kako su
Bošnjaci i hercegovci Hrvati."
Šejh Jujo (1650.-1707.) - "Bio je na daleko poznat u islamskom
svijetu po narodnom tevatru (predaji), kao evlija (dobri). On je poznat i pod
imenom Hadži Juja efendija. I ovaj dakle islamski muverihh, koji je cijeloga
svoga vijeka ibadet (bogoslužba) Bogu činio, izrično nazivlje u
svojim spisima Hercegovce i Bošnjake Nam-Hrvatima (pravi
bi prievod bio "na glasu Hrvati"), dakle podrietlom, koljenom
Hrvatima. Mezar (grob) ovog čuvenog evlije nalazi se u Mostaru."
- Slično
kao i putopisac Evlija Čelebija, naziva i znameniti turski povjestnik
Ibrahim ef. Pečevija (Alajbegović), pisac XVII. st., jezik Hrvata
bosanskim i hrvatskim. (Draganović-Mandić)
- Pošto su neki kotorski uskoci u kodjerskom
klancu napali Turke htijući im oteti carevu haznu, čuvari zamoliše
pomoć. Nazočni Evlia Čelebia piše ovo: "Na tu viest opremi
onog trena Sehrab Mehmed paša s ćehajom pet stotina naoružanih pješaka
momaka i oko tristo liepih po izbor hrvatskih junaka".
- Znameniti
turski povjesničar i putopisac Tarihi Aali (1542. - 1599.), rodom iz Galipolja,
30 je godina boravio u Bosni na dvoru valija i postao izvrstan poznavalac
unutar-bosanskih prilika. U drugoj polovici 16. stoljeća u svojoj knjizi
"Kunhul-ahbar" o stanovničtvu Bosne, u prvom redu o bosanskim
muslimanima (poturčenim katolicima) piše sljedeće: "Što se tiče plemena Hrvata, koji se pripisuju
rieci Bosni, njihov značaj se odražava u veseloj naravi; oni su po Bosni
poznati i po tekućoj rieci Bosni prozvani. Duša im je čista a lice
svietlo, većinom su stasiti i prostodušni, njihovi likovi kao
značajevi naginju pravednosti. Golobradi mladići i liepi momci
poznati su pokrainama radi naočitosti i ponositosti, a daroviti spisatelji
kao umni i misaoni ljudi. Uzrok je tome što je Bog, koji sve uzvisuje i uzdiže,
u osmanlijskoj državi podigao vriednost tome hvaljenom narodu dostojanstvom, i
čast njihove sreće uzvisio kao visok uzrast i poletnu dušu, jer se
među njima malo nalazi nasilnika. Većina onih, koji su došli do
visokih položaja odlikuju se veledušjem, to jest čašću i ponosom;
malo ih je koji su uskogrudni, zavidni i pohlepni. Naustrašivi su u boju i na
mejdanu, a u družtvu, gdje se uživa i pije, prostodušni. Obično su
prijazni, dobroćudni i ljubezni. Osobito se ovo odlično pleme
odlikuje izvanrednom liepotom i iznimnim uzrastom." - Na sliedećoj
stranici poviestničar Aali opet se osvrće na nas pa veli: "Bez
sumnje Bosanci, koji se pribrajaju hrvatskom narodu, odlikuju se kao prosti
vojnici dobrotom i pobožnošću, kao age i zapoviednici obrazovanošću i
vrlinom; ako dodju do časti Velikih vezira u upravi su dobroćudni,
ponosni i pravedni, pa ih velikaši hvale i odlični umnici slave."
- Jedan od najumnijih turskih državnika,
političara i pjesnika u XV. stoljeću: Mahmud pašu Abogovića
(Adni), kojega stari turski poviestničari (Osman zade, Kinali zade,
Aali....) naprosto nazivaju Mahmud paša Hrvat. Slavna bijaše u Crigradu i
medresa pod imenom "Hrvat Siavuš pašina sultania".
- Mnogi
se glasoviti turski paše i veziri nisu stidjeli svoga hrvatskoga podrijetla, pa
su uza svoja imena stavljali pridjevak Hrvat. O njima piše dr. Safvetbeg
Bašagić u svomu djelu Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj
carevini (Zagreb, 1931.). Evo ih nekoliko: Mahmutpaša Hrvat, koji "stoji
na čelu svim vezirima, učenjacima i pjesnicima iz naših
krajeva", vezirom je postao nakon zauzeća Carigrada 1453.; Memipaša
Hrvat iz Gradačca; Rustempaša Hrvat, rodom iz Sarajeva (kako misli Hamdija
Kreševljaković); Sijavušpaša Hrvat; Tahvilpaša Kulenović Hrvat,
sadrazam (veliki vezir) sultana Selima II.
Iz carskih fermana (naredbi, zapovijedi) osmanskoturskih sultana i
starih pisama jasno se vidi, da su hrvatskoga roda i koljena begovi
Kulenovići, Kapetanovići, Evlijići, Filipovići i mnogi
drugi. Sarajevski Mutevelići potomci su Muradbega Fardića, Hrvata iz
Šibenika. Potomci srednjovjekovnoga bosanskohrvatskoga plemstva su
Kopčići, Kulovići Hrasnice, Gradaščevići, Korići,
Dugalići (Malkoči), Starčevići, Dženetići (nekad
Rajkovići). Neka su prezimena sačuvana samo u bosanskih katolika i
muslimana: Đikići, Svrze, Čengići, Križevci.
- https://hr.wikiquote.org/wiki/D%C5%BEafer_Kulenovi%C4%87
Begovi Kulenovići bijahu hrvatski plemići, kojima su praoci bili hrvatski plemići još u doba hrvatskih narodnih vladara. Nakon Pacta conventa, ne htijući prihvatiti ugarskoga kralja za svoga kralja, odselili su se u Bosnu. U doba bosanskohrvatskoga kraljevstva pripadali su stališu velikaša. Velika je mogućnost, tako se govorilo, da je iz njihova roda Kulin-ban, po kojemu su dobili prezime Kulenović (Kulinović). "Begovi Kulenovići nikada nisu nijekali svoje hrvatstvo, nego su ga uvijek izticali. Malo je poznato, da je Ibrahim-paša Kulenović na saboru u Frankfurtu godine 1562. ponosno govorio ,,svojim hrvatskim jezikom' (dr. Džafer Kulenović, Izbor iz djela, Uzdanica d.d., Zagreb, 1992.).
- I glasoviti Tahvil paša nosi pridievak Hrvat, a
i Gundulić u svom "Osmanu" pjeva o vojskovodji Memii Hrvatu,
koji po predaji bijaše rodom iz Gradačca u Bosni.
- Da je hrvatsko ime bilo bosanskim patarenima
vrlo dobro poznato, svjedoči nam i najstarii njihov pismeni spomenik, koji
je poznat pod imenom Stankov rukopis iz godine 1493., koji se čuva u
Petrogradu.
- Turski putnik Evlija Čelebia,
govoreći o jeziku "bosanskog i hrvatskog naroda" prevodi i
nekoliko hrvatskih rieči na turski jezik. I on katolike naziva
"Madjarima". S poštovanjem spominje Mahmud pašu Abogovića kao
Hrvata, i kaže da je Livno bilo hrvatski grad. Spomenuvši kako je pošao iz
grada Prače kod Foče, piše ovo: "I onda mi junaci iz ovog grada,
prema sultanovoj zapoviedi, koja mi je u rukama, dadoše oko petdeset hrvatskih
momaka pod oružjem za pratioce i družtvo".
- Pravo
imade Fehim ef. Spaho danas reis-ul-ulema svih muslimana u Jugoslaviji, kad
kaze: »Za proučavanje naše hrvatske prošlosti osobito je značenje, da
nam se otvore i učine pristupnim turski izvori« (»Hrvati u Evlija
Čelebijinu putopisu, Hrv. kolo XIII., 41). Čelebija ne čini
krivo Srbima, jer u Bosni češće puta spominje »Srbe i Bugare«.
Čini to valjda stoga, što su među doseljenim Srbima u Bosni bili i
mnogi Bugari i Vlasi, ili barem ljudi s bugarske granice. Čelebija više
puta govori i o srbskom jeziku, ali ga smatra »iskvarenim dijalektom, premda su
Srbi u neposrednoj blizini Bugara i Bošnjaka« (vidi kod F. Spahe, str. 44).
Jezik bos. muslimana nikad i nigdje ne zove srbskim. Ali zato mu je »jezik
bosanskog i hrvatskog naroda« čist i »latinskom sasvim blizu« (Glasnik
Zem. Muzeja 1908., 191). Čelebija predpostavlja, da je jezik Bošnjaka i
Hrvata jedan te isti, hrvatski. A navodna srodnost hrvatskog i latinskog jezika
(zapravo tu misli talijanskog, vidi. G. Z. M. 1908., 317) upućuje nas na
misao, da Čelebija želi pokazati bliže veze naroda u Bosni sa Zapadom i
zapadnom uljudbom.
- Eugen Kumičić o svojim
putovanjima Bosnom: u
starinskom gradu Počitelju na Neretvi, a na po puta izmedju Mostara i
Metkovića, naslikana je hrvatska trobojnica u jednoj džamiji. Najstariji
ljudi znadu da su je tamo vidjeli i čuli su, da je ondje preko 150.
godina.
- Eugen Kumičić o
svojim putovanjima Bosnom: paša
Rizvanbegović (1761.-1851.) ratovao s Crnom Gorom pod hrvatskom zastavom.
Za vrijeme ustanka u Hercegovini godine 1876. "don Ivan Musa, Musić i
Karan razvili su takodjer hrvatski barjak."
- Sam je Kumičić vidio kod ključa
na jednoj gradini krasnu hrvatsku zastavu, koju su ondje “ustaše” ostavili.
- U samostanu Žitomisliću na Neretvi, ispod
slike utemeljitelja samostana stoji hrvatska zastava.
- Kumičić kaže: "Znade se, da su
begovi i ajani početkom ovoga stoljeća (tj. 19.) u Hercegovini i
medjusobno na Crnu Goru ratovali pod hrvatskim zastavama. Zna se za junake
Valjevicu, Gavrana, Kapetanovića i druge."
- Bosanski franjevac, pokršteni musliman, fra Lovro Sitović u svojoj knjizi Grammatica latino-illyrica, Mleci 1713., pita se zašto »mi Hrvati« ne možemo tako brzo naučiti gramatiku kao Francuzi, Španjolci, Talijani. Sitović je u Mlecima 1727. tiskao »Pismu od Pakla«, koju je kako kaže »u hrvatski jezik i pisanje složio«. Umro je dvije godine kasnije u Splitu.
- Izvadak iz Glasa Koncila
(15. listopada 2006.) koji je napisao dr. Tomo Vukšić:
Navod iz prvog pravopisa hrvatskoga jezika u
BiH, koju je 1713. godine objavio fra Lovro Šitović Ljubušak, član
provincije >>Bosne Srebrne<<. On svome >>prigliubglenome
sctioczu<< na starome hrvatskom jeziku, u uvodu koji prepisujem vjerno, kaže:
>>Oi Dragi, i mili Štioce, nemoise cudit
ovomu momu, ako i malahnu trudu; jer Kad razumise razlog, i uzorak, rad Kogasam
ovo dilo sastavio, tichese isti izpovidit, dassam dobro ucinio. Jurie tebi
ocito, da mnozi Narodi, to iest, Franczezi, Spagnoli, Italianczi, Nimczi Ungari
lascgane nauce Grammatiku, nego mi Harvati. Jer? ierbo oni stampaiu
Grammatike u suoie vulastite iezike istomacene, i tako nie gnimi muka naucit
Regule Gramaticke, Kako nami, ierbo mi neimamo Gramatikah u naš iezik
istomacenih. I Premda iessu Kojigodi Naucitegli Grammatike, istomacili
Declinatione imenah, i Conjugatione Verabah harvatski; ništa nemagne
nissu (što ja mogu znat dassam vidio) suih Regulah zadosta izrekli, ni
obratili. Ja Dakle buduchi vidio mnoghi truud Mladicah, Bosne Argentine; toliko
Secularah Koij uce, i misle bit Redouniczi S. Patriarche Odeza Francesca,
Koliko i Diacah Professah; a malahan gnihou plod, naiprisamse ganuo gliubauju
Maike Provincie (Koioibih rad služit u nauku) pak recenih mladichah, tersam ovo
dilašcze napravio na gnihouu službu i Korist; iedabi Boog dao, i Diva Maria
Pomochniza pridobra recene Provincie, da mladichi ucine dostoine plode
Krisposti, i nauka u Urime suoie. I Bogti bio vazda na promoch; a ia na
sclusbu.<<
No, zaključak cijele ove priče sastoji se u tome što je fra Lovro, koji je još davne 1713. godine članovima >>Bosne Srebrne<< pisao >>mi Hrvati<< i učio ih konjugacije glagola >>haruatski<<, od rođenja bio musliman Hasan a kasnije se krstio i uzeo ime Stjepan te potom postao čak vrlo ugledan svećenik.
- Fra Lovro Sitovic, rodom iz Ljubuskog, stampa 1727.
u Mlecima svoju »Pismu od pakla« i slaze u »h r v a t s k i jezik i
pivanje«. On veli za svoju pjesmu:
»Vazda želim, da budem pivana
Kršćanskom dragomu narodu,
Ki po svitu jošte živi gredu...
Razumi se, onizima pukom,
Ki govore h r v a t s k i m jezikom.
Proslov iz knjige
povjesničara Mate Marčinka «Iransko podrijetlo Hrvata», izašle u
Zagrebu 2000.:
Hrvatin se zvala stara
gradska četvrt u Sarajevu; “Pokrajina od Travnika k sjeveru, gdje je
Banjaluka i Gradiška, zove se Hrvaska”; “ljudi našega naroda u Carigradu
zajednički nose ime Hrvati”; “rivoltini delle maniche alla croata di damasco
— nosi Bošnjak Muslimanin”; Ferhat beg je “sanžak kliški, i hrvatski i
primorski” (Mažuranić, Prinosi, 3 18., 408.-409., 412.). U Enciklopediji
Jugoslavije (Zagreb 1955., 1.144.) Muhamed Hadžijahić piše: “Od dosada
poznatih djela naše aljamiado-književnosti prvim se smatra ljubavna pjesma
CHIRVAT-TÜRKISI (hrvatska pjesma) nekog Mehmeda, nastala u Erdelju oko 1588-89”
(pjesma je napisana ikavicom).
-
Šibenčanin Antun Vrančić (1504. - 1573.), kardinal i diplomat,
piše na latinskom 1559. Pismo Hasan-begu, »sandžaku hatvanskom«, smještenom
blizu Budima. Kardinal Vrančić Hasan-begu piše da su »bliski, jer
pripadamo hrvatskom narodu«, spominje »srodstvo po hrvatskom rodu« i moli ga za
uslugu »u ime ovog susjedstva i srodnosti našega hrvatskog roda, koji nam je
obojici drag«.
- Zanimljivo je čuti i glas jednog starog Bošnjaka, fra Nikole
Lašvanina (umro 1750. u Jajcu, napisao glasovitu >>Kroniku za
Ramu<<), glasovitog ljetopisca iz početka XVIII. stoljeća.
»Bela, drugi toga imena kralj ugarski, Slip(i) imenovan, sin Alme hercega, komu
je stric njegov Koloman učinio oči izvaditi, sveto i pravedno
vlada.On i zadobi Ramu u gornjoj harvatskoj zemlji,koja se sada Bosna imenuje,
i zato svi njegovi namisnici zovu se kralji Rame to jest Bosne« (Jelenić,
Kultura i bos. franjevci, I., 72). Za njega su bosanski
katolici »Harvaćani«.
- fra
F i l i p G r a b o v a c, Vrličanin, koji je 1747. napisao jedrom
štokavštinom »Cvit od razgovora naroda i jezika iliričkoga ili r v a c k o
g a«
- God. 1637. tiskao je Sarajlija Augustin
Vlastelinović pjesmicu u čast svog rođaka biskupa fra Jeronima
Lucića iz Brgula kod Vareša, u kojoj se nalaze ovi stihovi:
»Još otkad banovo pomanjka kraljevstvo,
Razsu se Stipanovo herceško gospodstvo,
Moguće vladarstvo kralja bosanskoga
Zat(a)r se hrabrenstvo p u k a h a r v
a t s k o g a...«
Pod puk hrvatski broji Vlastelinovic ne samo Hrvatsku, vec i Hercegovinu
i Bosansko kraljevstvo.
- Stari
bosanski ljetopisac fra Nikola Lašvanin, rodom od Travnika, bilježi u svojoj
kronici, da je »Rama u gornjoj hrvatskoj zemlji,koja se sada Bosna imenuje«
(Jelenic, Kultura i bos. fraj., I., 72). Isti biljezi borbu katolika u Livnu
protiv srpskog »pacare Stanislava«, koji je turskim fermanom htio katolike sebi
podložiti i uzeti od njih silom vjerski porez. Međutim se domaći
narod junački oprije i razori čak i mescemu. Lašvanin o tom veli:
Navališe Hrvačani i njihove mlade žene,
S palicama i s kamenjem...«
(Jelenić, spom. dj., I., 193).
Bošnjaci-katolici u Livnu po Lašvaninu su Hrvačani, Hrvati.
- Član
sutjeskog manastira Benić veseli se, što »grad Osijek Turci ostaviše
i n a š i ga H r v a t i uzeše« (Jelenić, Spom. djelo,
II., 165). U sarajevskom muzeju čuvaju se »Pistule i Evanđelja... h r
v a t s k i m jezikom stumacene«, tiskane u Mlecima 1589., koje su u svojoj
crkvi rabili olovski franjevci (Jelenić, spom. dj., II., 164).
- Svoj jezik zovu h r v a t s k i m fra
Marijan Lekušić iz Mostara (»Bogoljubna razmišljanja«, Mleci 1730.), fra
Filip Lastrić iz Očevja kod Vareša, povjestničar Bosne Srebrene
(1700 - 1783.), glasoviti propovjednik fra Jeronim Filipović, rodom iz
Rame. A ne smijemo zaboraviti ni bosanskog biskupa Ivana Tomka Mrnavica (1579 -
1639.). Djed mu je iz Bosne preselio u Šibenik. Ivan je god. 1627. tiskao
»Iztumačenje obilnije nauka krstjanskoga od g. R. Bellarmina prineseno
u j e z i k h r v a t s k i«. On takoder prevodi »Život Margarite,
bl. divice« u »h r v a t s k i j e z i k«. Pjesmu »Život Magdalene od
knezov Žirova plemena Budrišića« počinje riečima:
»H r v a t i c e divice u zemlji h r v a t s k o j,
Mlade udovice u kući domaćoj...«
Proslov iz knjige povjesničara Mate Marčinka
«Iransko podrijetlo Hrvata», izašle u Zagrebu 2000.:
Andrija Kačić Miošić je u svom djelu ,,Korabljica'' (Mletci 1760.)
zabilježio. ta je ,,kraljeva u Dalmaciji i rvatskoj zemlji Budimir,
kralj sveti''; također je zabilježio, da je ,,kralj Bodin isto vrime kraljevao u Dalmaciji i rvatskoj zemlji''. Po Kačiću Hrvati su i
Dubrovčani i Peraštani i Kotorani (,,Ter
pokriva Boku od Kotora./ Kojano je dika ot Rvata''). U ,,Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga'' (64. izd., Split
1983., 112.) Kačić veli, da je Hrvatsko kraljevstvo obuhvaćalo Karniju, Karintiju i Stiriju
(Karantanska Hrvatska), čitavu dolnju Dalmaciju od Istre to Cetine, Bosnu
i sve zemlje do Dunava. i svi oni koji su u tim zemljama živjeli ,,zovu se Hrvati zarad zemlje Kroacije
oliti Hrvatije''. Pod rečenim Hrvatskim kraljevstvom
Kačić razumijeva samo nekadašnju Bijelu Hrvatsku, tok je u
“Korabljici” zabilježio i druge hrvatske krajeve južno od Cetine. Zanimljivo je
to, da Kačić Hrvatsku zove Hrvatija, dakle isto kako su iranski
Hrvati zvali svoju Harahvatiš (Harauvatija, Harvatija).
- U
XIX. stoljeću hrvatska misao sve više jača, osobito u redovima bosanskih
franjevaca. Fra Martin Nedić, Tolišanin, u svom »Razgovoru vilah
Ilirkinjah u pramalitje god. 1841.« glavno mjesto dodjeljuje v i l i H r
v a t k i n j i, koja je ostale vile glavom nadmašila i koja im predsijeda. Ona
poziva sve vile u pomoć Bosni, koju treba osloboditi (Jelenić, Spom.
dj., II., 171).
- Dopisnik
iz Bosne, očito franjevac, piše u »Novinama
dalmatinsko-hrvatsko-slavonskim« od 23. V. 1848. o prilikama u Bosni. Po njemu
narod »b o s a n s k o - h r v a t s k i« pišti i jadikuje u okovima ropstva.
Zbor bosanskih franjevačkih klerika u Djakovu zaključuje 1855., da se
njegovi članovi imaju usavršavati »u narodnom h r v a t s k o
m i u latinskom jeziku te inih potrebitih nauci«. Zbor
odlučuje, da će kupovati »same knjige latinskim i h r v a t s k
i m jezikom pisane«. A kad je zbor preselio u Ostrogon u Mađarsku
(1876.), doskora preinači pravila po kojima je, među ostalim, svrha
zbora, da se mladež »usposobi i usavrši u potrebitih bogoslovnih i svjetskih
znanosti, osobito u hrvatskoj književnosti«(Jelenić, spom. dj., II., 210-211 ).
Proslov iz knjige povjesničara Mate Marčinka
«Iransko podrijetlo Hrvata», izašle u Zagrebu 2000.
https://hr.wikipedia.org/wiki/Mihovil_Pavlinovi%C4%87
Don Mihovil Pavlinović ( Podgora, 28.
siječnja 1831. - Podgora, 18. svibnja 1887.)
,,Pitaj
Livanjca: ‘Kako govoriš?’ kazat će ti: ‘Hrvatski’'' (M.
Pavlinović)
- Fra Mato Mikić, pisac sredinom XIX. stoljeća, zove
bosančicu »bosanskim-hrvatskim p i s m o m«. Poslije 1848. svud se
Bosnom kroz više godina ori pjev: »Do dva, do tri dana, - Eto nama J e l a
č i ć a bana« (Spom. dj., II, 211). Poletni fra Grgo
Martić pjeva uz lies biskupa Sunjića g. 1860.:
»Teško domu bez ljubavi bratske,
Koi Bosni bez zemlje Hrvatske«.
(Jelenić, spom. dj., II., 212).
Opisujući godinu 1866. i srbske pretenzije na Bosnu, veli Martić, »da se H r v a t i u Bosni svog imena odreci neće« (Jelenic, spom. dj., II, 213). Jukić spominje, da se katolici u dolini Fočanke kod Dervente zovu H r v a č a n i m a. Isto tako naziva donja Posavina katolike oko Gradačca i Modrice.
- ....premda biahu jedva minula dva mieseca što sam se iz dalekoga i
dugoga puta talijanskoga vratio kući,odvažio sam se ipak zadovoljiti pozivu
moga priatelja,jer već odavna biaše tajna moja želja zaviriti u susiednu
Bosnu, odkuda su došli pradiedovi moji i toliko inieh porodicah
hervatskieh;gdie se govori isti jezik kao i u nas, i koja nam je ipak, poradi
različne vlade i upravljanja, dalja i stranija od Rima i Pariza......
.....U Jasenovcu,gdie utiče u Savu malena Una;što
dieli u dvoje dva velika carstva a jedan te isti narod.......
....Ovdie i ondie isti narod, tudjim duhom tjeran u medjusobnu kervnu borbu,
palio, robio, plenio i ubijao je svoga susjeda i brata kroz tolika stoljetja i
vjekove.......
Ivan Kukuljević-Putovanje po Bosni; U Zagrebu, 1858.
- Tomo Herkalović, dragoman austrijskog konzulata
u Sarajevu, piše članak »Srbi i Hrvati u Bosni«. (Obzor, 1911., br. 78 od 19.
II.). On veli, da je turska vlada do 1862. zazirala radi politike od ova oba
imena, pa nastavlja: »Dok su se zvali međusobno inteligentniji pravoslavni
»Srbi«, a inteligentniji rimokatolici »Hrvati«, dotle se zvaše vani uopće
pravoslavni »Vlasi, Riščani i Erkaci«, a rimokatolici »Katolici, Šokci«,
službeno se zvaše pravoslavni »Rum«, a rimokatolik »Katolik«. Dolaskom valije
Topal Osman-paše pritisak je popustio, a promičba i srbskog i hrvatskog
imena oživjela.
S navodima Herkalovića slaže se i ono, što
piše fra Grgo Martić (Zapamćenja, 43); da se za Topal Osmanpaše
»srpstvo istom tada na sav mah razmahalo«. Neki bi htjeli od fra Grge silom
Srbina napraviti. A taj navodni Srbin, kad je pred njim i drugim članovima
poklonstvene deputacije god. 1878. neki starac pravoslavac na Zmijanju izjavio,
da je »ovo srpska zemlja«, piše: »A ja zubima grizem i pljuvačku zderem«,
valjda ne od dragosti (Zapamćenja, 113).
Ustaška četa fra Stipe Kreše i Fabe Sučića bori se
u livanjskim planinama pod h r v a t s k o m zastavom. Hrvatsku
zastavu unosi u Livno pred ustašama barjaktar ustaša Marko Perić Cuncan
nakon ulazka austrijske vojske (1878.). U posjedu smo izvornog pozdravnog
govora fra Filipa Jazve, koji je pod Prologom 1878. pozdravio generala
Čikoša i njegovu vojsku pod h r v a t s k o m z a s t a
v o m. On je među ostalim rekao: »Ova zastava trobojna znak je sjedinjenja
s ostalom braćom H r v a t i m a; počast izrazuje
dohodećoj vojsci...« Isto tako i fra Anđeo Čurić, koji je
vlastodržcima govorio, da je on H r v a t
i ovo H r v at s k i n a r o d. A borbe Don Ivana
Musića i njegovih ustaša u Hercegovini pod hrvatskom zastavom već smo
prije spominjali.
Prohrvatski okrenuti umnici davali su naglasak i u Jugoslavenskoj
muslimanskoj sredbotvorbi.
Među dvadeset i tri poslanika Muslimana u Ustavotvornoj skupštini
najbrojnije su bili zastupljeni oni koji su se tada izjašnjavali kano Hrvati
(Hasan Miljković, Džafer Kulenović, Nurija Pozderac, Husejn
Alić, Hamzalija Ajanović, dr Halid-beg Hrasnica, Ahmed Šerić, Hamid
Kurbegović, Osman Vilović, Šemsudin Šarajlić, Atif
Hadžikadić, Derviš Omerović, Husejn Mašić, Salih Balić i
Mustajbeg Kapetanović). Svega dvojica poslanika izjasnili su se u
narodnostnom pogledu kao Srbi (dr Hamdija Karamehmedović i Velija
Sadović). Ostali poslanici su odbili da se narodnostno izjasne bilo kano
Srbi bilo kao Hrvati (dr. Mehmed Spaho, Ibrahim ef. Maglajlić, Ahmetaga
Kovačević, Mujo Šehović i Sakib Korkut), dok se Seid Ali-beg
Filipović izjasnio kano Bošnjak.
Na izborima od 18. III 1923. svi su se izabrani poslanici, osim Mehmeda
Spahe, izjasnili kao Hrvati (Hamzalija Ajanović, Mustaj-beg
Kapetanović, Džafer Kulenović, Hasan Miljković, dr Šefkija
Behmen, Ismet-beg Gavrankapetanović, Salih Baljić, Halid-beg Hrasnica
odnosno njegov zamjenik Ibrahim Dupovac, Mahmud-beg Hrasnica, Husejn Alić,
Halid-beg Hrasnica, Hamid Kurbegović, Edhem Mulabdić kao zamjenik dra
Spahe, Atif Hadžikadić, dr Abdulah Bukvica, Hifzi-beg Džumišić i
Husejn Ćumavić).
Hrvatstvo bosansko-muslimanskih
pjesnika 20. stoljeća
