Preuzeto s: http://www.hercegbosna.org/ostalo/evlije.html
Hrvati u Evlija Čelebijinu putopisu
Fehim
Spaho
Za proučavanje naše
hrvatske prošlosti osobito je značenje, da nam se otvore i učine pristupnima
turski izvori. Turska poviesna književnost obiluje dragocjenim podatcima iz
hrvatske poviesti XVI.-XIX. vieka, a da i ne govorimo o rukopisnim zapisima,
koji leže po raznim pismohranama i u osobnim rukama, ne proučeni i ne
objavljeni. Takvo jedno veliko djelo svakako je Evlija Čelebijin putopis, koji
u petoj i šestoj knjizi često spominje Hrvate i daje nam podataka iz našeg
života u sedamnaestom vieku. Evlija Čelebija, ili kako on sam sebe naziva
Evlija Muhamed Zilli sin Dervišev "globetrotter" (sejjahi alem) rodio
se u Carigradu 1611., a umro iza 1679. U toku od četrdeset godina (1631.-1670.)
poduzeo je više velikih putovanja po tadašnjem turskom carstvu i izvan njega, a
sudjelovao je i u ratovima na Kretu, Hrvatsku, Mađarsku, Austriju i dr. pod
sultanima Ibrahimom i Muhamedom IV.
O svima svojim
opažanjima i doživljajima u miru i ratu napisao je obsežno djelo u deset knjiga
pod imenom Sejahatnama ili Tarihi sejjah.l Ovo je djelo dugo ostalo ne poznato
i turskoj i europskoj javnosti. Prvi je put tiskan u Carigradu 1843. mali izbor
iz prve knjige pod naslovom Muntehabati Evlija Čelebi. U Europi je prvi Josip
von Hammer objelodanio 1846.-1850. englezki prievod prvih dviju knjiga, 2 pošto
je u II. svesku svoga poznatog djela "Die Osmanische Staatsverfassung
etc.", p. 450-470., donio izcrpan sadržaj iz prve četiri knjige. Hammer
tada nije ni našao više rukopisa, pa je mislio da je Evlija Čelebija medutim umro
i da nije ni dovršio svoga djela. Tek pod konac prošloga vieka odkriven je u
Pertevpasinoj knjižnici u Uskudaru (Skutari u Carigradu) podpun rukopis čitava
Evlijina djela. Poznati turski nakladnik Ahmed Dzevdet, vlastnik i urednik
"Ikdama" poduzeo se odmah da izda ovo veliko djelo pa je već 1897.
tiskao prvu i drugu knjigu, a brzo iza toga treću, četvrtu i petu. Kada je iza
toga bio malo zapeo s izdavanjem, pomogla je mađarska akademija znanosti
izdavanje šeste knjige. Iza toga nastaje dulja stanka u izdavanju ovog
putopisa. Šteta je, što je ovih prvih šest knjiga tiskano pod absolutističkim
režimom sultana Abdulhamida II., kada je nadzor bio vrlo strog, pa su mnoga
zanimljiva mjesta brisana. To se vidi najbolje po sedmom i osmom svesku, koji
su izašli u novije doba, bez ikakve izmjene, pod slobodnim republikanskim
režimom. Deveta i deseta knjiga još čekaju da budu objelodanjene. U našem su
jeziku prevodili dielove, koji se tiču hrvatskih i srbskih zemalja; Dim.
Cohadžić3 sejh Sejfudin Fehmi Kemura4 i Glisa Elezović5 iz izvornika, a Jov.
Radonić6 iz mađarskog prievoda od Dra Imre Karacsona, koji je cielu šestu
knjigu, a i jedan dio pete, protumačio i objavio 1904. u izdanjima Mađarske
akademije znanosti.
U ovogodišnjem
kalendaru "Napretku" objavio sam ja njegovu posjetu Nikoli Zrinskom,
banu hrvatskom, u Čakovcu u studenom 1660., s kratkim predgovorom poput ovoga
ovdje. Glisa Elezović je također napisao i neku razčlambu o Evlija Čelebiji.7
Što se tiče osobe i života piščeva, upućeni smo jedino na njega samoga. Otac
njegov, Derviš Muhamed Zilli, bio je po tome sa sultanom Sulejmanom I. pod
Biogradom, Rodom, Budimom, Stolnim Biogradom i Sigetom, sudjelovao je pri
osvajanju Cipra, te u vojni Muhameda III. na Egru. Pored toga bio je dvorski
zlatar (kujumdzibasi ili zerkeri dergiahi li). Od Sulejmana I. do Ibrahima
služio je deset sultana i umro 1648., kada mu je bilo 117 godina. Njegov djed
po ocu, Demirdzi oglu Kara Ahmedbeg bio je bajraktar sultana Muhameda II.
fatiha te je sudjelovao u osvajanju Carigrada i doživio 147 godina. I djed mu
po materi, Javuz Ozbeg, bio je Fatihov bajraktar. Mati mu je bila sestra Melek
Ahmed paše, velikog vezira (umro 1662.). Evlija Čelebija se odao znanosti, pa
je u ramazanu 1045. (veljača 1636.) prvi put nastupio kao hafiz u Aja Sofiji.
Tom je zgodom na njega upozoren sultan Murad IV. te ga je uzeo u dvor kao
musahiba. Tu je službu napustio iza dvije godine i postao spahija s plaćom. Od
tada on stalno putuje, čas na svoju ruku, čas u pratnji velikih
dostojanstvenika, poimence svoga ujaka Melek Ahmed paše. Prati ga kako na
putovanjima, tako i u ratovima. Smirio se tek 1673. Evlija Čelebija jest pisac
pun mašte, koji traži samo čudnovate stvari i pustolovine; njemu su često draže
priče nego poviesna predanja, pa u svojim prikazivanjima dosta puta i pretjera.
Ako mu to odbacimo, njegovo je djelo prava riznica uljudbeno-poviesnih,
narodnih i zemljopisnih podataka 8
Iz te riznice
probrana su ovdje sva ona mjesta, gdje Evlija spominje Hrvate, bilo kao narod,
bilo pojedine krajeve kao hrvatske zemlje, bilo da jezik naziva hrvatskim, ili
uopće, bilo u kakvoj drugoj vezi da navodi ime Hrvat. Prije jos nego je došao u
naše krajeve, on je znao za Hrvate. Kada je u rujnu 1657. bio u Lavovu, on
opisuje poljski narod, pa tim povodom nabraja sve njemu poznate, slavenske
narode, medu kojima spominje i Hrvate (V. 146). Na njegovim putovanjima po
našim krajevima, sad česće, sad rjeđe, susrećemo se s imenom Hrvat. Mi ćemo ići
za njim, kako on putuje i izlaže svoja opažanja. Opisujući Biograd navodi, kako
se rieka Sava, između ostalog skuplja iz voda, koje dolaze sa granica Bosne,
Hrvatske i Slavonije (V, p. 370). Istim povodom govori o srbskom jeziku kao o
izkvarenu narječju, premda su Srbi u ne posrednoj blizini Bugara i Bošnjaka (te
tu onda kaže, kako mnogo Biograđani, medu ostalim poznaju i hrvatski jezik /V,
382/). Za Sarajevo najprije navodi, kako tamošnje stanovničtvo govori
"bošnjački", turski, srbski, latinski, hrvatski i bugarski (V, 435),
da onda poslije kao da (V, 439) poistovjećuje "bošnjački" i hrvatski
jezik kao jedan te isti, kojim se u tim krajevima govori. On na tome mjestu
veli od rieči do rieči: "Jezik bošnjačkog i hrvatskog naroda. Narod ovog
kraja sviet zove Bošnjacima. Ali im je draže, ako im se kaže
"Bosanci" (Bosnavi). I zaista jezik im, a i oni sami čisti su ljudi,
koji (sve) izpravno prosuđuju. Jezik im je blizak latinskome".9 Tu donosi
nekoliko primjera u prozi i stihu iz hrvatskoga jezika.
Pri opisivanju Livna
(Hlivna), spominje Hrvate kao stanovnike toga grada pred dolazak Turaka (V,
448). Za grad Knin kaze, da ga je izgradio hrvatski plemić (beg) Zrinski (V,
464). Idući dalje kroz Dalmaciju, često spominje Hrvate. Za grad Nadin veli, da
ga je od hrvatskih i slavonskih stanovnika osvojio Gazi Husrevbeg 944. po
Hidzri (počinje 10. lipnja 1537.). Iza poraza Mustafa pase Tekelije zauzeše
ovaj grad Mlečani, a Hrvati i muslimani, koji bijahu u njemu nastanjeni,
prieđose zajedno sa svojim porodicama u grad Knin. Isto tako navodi, da su i
grad Skradin izgradili hrvatski plemići, a iz hrvatskih ruku ga je osvojio 938,
(poc. 15. kolovoza 1531.) Gazi Bektaš beg (V, 466). Za grad Obrovac kaze, da je
to hrvatska građevina. (V, 467). Pri opisivanju Zadra dolazi ime Hrvat dva puta
kada navodi, kako 943. (poC. 20. lipnja 1536.) nije Turcima uspjelo da osvoje
Zadar, kaže, kako su Gazi Husrev beg, Gazi Murad beg i Gazi Memi beg Arnaut
okrenuli protiv Mlečana, pa tom prilikom osvojili sto i sedamdeset mletačkih,
hrvatskih, slavonskih i "duduških"10 gradova. Prikazujući dalje, kako
su jednom Španjolci pokušali da obsjednu Zadar, kaže, kako su izkrcali vojsku
na kopno, ali su ih dočekali svi Hrvati i Slavonci, koji se nalaze u okolici
grada, potukli ih i natjerali u more. (V, 469). Na 15. rujna 1660. krenuo je
Evlija izpod Zadra natrag u Livanjsko, a zatim na Kupreško polje. Na tome putu
spominje grad Vranu, za koji kaže da je hrvatska građevina, a onda veli od
rieči do rieči: "Svu ovu zemlju zvali su Hrvatskom i u njoj je bilo tri
stotine gradova" (V, 474). S Kupreškoga polja poduzeli su tada Turci pljačkaški
podhvat prema Šibeniku, Splitu i Klisu, u kojoj je sudjelovao i Evlija
Čelebija. Na tom putu spominje u blizini Šibenika neki brieg, gdje je nekoć
bilo jedno hrvatsko selo, koje je još onda bilo razrušeno (V, 479). Na tome
pohodu opisuje Evlija i neki grad, koji zove Renica ili Rinica, pola sata
iztočno od Šibenika. U tome se gradu bio utvrdio Hrvat, odmetnik, po imenu Šark
(ŠariĆ), koji je prebjegao iz turskog podaničtva Mlečanima i postao njihov
uskok. Iz toga svog skrovišta provaljuje u gradove Sinj i Knin te pljačka. Tu
Evlija na široko opisuje borbe, koje su vodili s tim uskokom, a u kojima i na
turskoj strani igra važnu ulogu četa od dvije stotine hrvatskih junaka (V 484).
Na povratku s ovoga pohoda, u kojem su izvojstili pobjedu nad ovim uskokom,
spominje grad Mandalinu na moru, za koji veli, da je to luka Hrvatske (V, 488).
Odatle su krenuli
prema jugoiztoku, i prošavši Danilovo polje, tu su zastali da se dogovore o
svom daljem kretanju. Nakon dogovora odabraše osam tisuća konjanika i tri hiljade
probranih pješaka, hrvatskih junaka, pa uzviknuvši muhamedanski ratni poklik,
razviše Smail begov barjak. Ta četa, s kojom je krenuo i Evlija, pošla je prema
jugu (V, 489). Na tome putu spominje grad Kamen, za koji kaže da je hrvatska
građevina. Odatle su, idući prema jugoiztoku stigli u grad Drniš. Za taj kraj
veli da je vrlo plodan, pa su ga naselili i uljudili Hrvati, narod
"Duduške" i Slavonije (Slovenije), koji su ostavili svoja krsna
mjesta. (V 489). Na tom istom mjestu, pod nadpisom "Jezik Hrvata"
tumači nekoliko hrvatskih rieči i konverzacija, slično kao i kod Sarajeva (V,
490). Govoreći o Splitu, opisuje velike lađe (galije), kojima veslaju
muslimanski zarobljenici. Među onima, koji naoružani vrše službu na tim lađama,
spominje na prvom mjestu Hrvate (V 498). Kada je na putu iz Banja Luke preko
Gradiške u zemlje na drugoj strani Save, stigao u Jasenovac, kaže da se to
"broji Hrvatska". (V, 509). Opisujući na tom putu Kostajnicu, kaže da
je silom osvojena od Hrvata. (V, 520). Za posadu u Kostajnici kaze da su
gazije,11 koji su dan i noć u borbi s Hrvatima. Isto tako za Novi kaže da su ga
izgradili hrvatski plemići (V, 510). Za grad Bihać veli, da ga je izgradio
Zrinski (V, 510), a za vlade Murada III. opsjednuo ga je bosanski namjesnik
Hasan paša, pa su ga Hrvati predali na vjeru (V, 511). I grad "Liku"
su izgradili Hrvati (V 511). Govoreći o Zagrebu, za koji veli, da su ga
izgradili hrvatski plemići, navodi kako u njemu i njegovoj okolini ima dosta
velikih crkava. To je stoga, što u Hrvatskoj ima mnogo kršćana (V, 513). Tu
opisuje borbe Rustem paše s Hrvatima i Slavoncima 1003. god. (poc. 16. rujna
1594.), - oko Zagreba i po Turopolju (V 514). Idući iz Siska i Zagreba prema
sjevero-zapadu, piše kako su ti krajevi Hrvatske uljuđeni i plodni. Na tom putu
spominje više gradova. Za "Pudak" kaze da ga je osvojio bosanski
vezir Mustafa paša od Hrvata Zrinskog. Grad Zrin izgradio je ,"veliki
Zrinski". I gradovi "Velim" i "Kolard" su hrvatske
građevine (V, 515). Turske posade u ovim krajevima odievaju se drugčije nego li
po drugim gradovima. Evlija podtanko opisuje njihovu nošnju, pa među ostalim
kaže, kako na glavu stavljaju hrvatske kape od crvene čohe (V, 516). Za grad
Cernik kaže, da ga je 946. (počinje 19. svibnja 1539.) osvojio Mehmed beg
Jahjapašić od Hrvata (V, 517.). U tom je kraju klima vrlo ugodna, pa se tu i
tamo nailazi na hrvatske ljepotice (V, 518.). Pakrački je grad, prema Evliji,
izgradio "erdeljski kralj i austrijski car, pa ga dao hrvatskim
hercezima" (V, 519). Iz Pakraca je došao u grad Sirac. Tu prieki put vodi
preko planine Gravice, ali se on bojao hrvatskog zla, pa je okrenuo drugim
putem i došao u grad Stupčanicu (V, 520). Viroviticu su također izgradili
hrvatski plemići (V, 521). Đakovo opisuje kao tvrd grad, pa kaže, da je to bila
jaka tvrđava hrvatskih i slavonskih zemalja. Tu je od đakovačkog paše Ibrahima,
koji se izgovarao da ne pripada pod Bosnu, jedva izposlovao da mu dade od svoje
posade pratnju. Kad mu je najzad dao tri stotine momaka, trazio je da mu ih sto
prije vrati, jer da je Hrvatska "zemlja gladi i skupoće" (V, 523).
Na putu banu Nikoli
Zrinskom u Čakovac opisuje kule-motrilje na Muri, Dravi i Savi, pa kaže, s koje
god se strane pojavi ne prijatelj, iz svih 367 kula, koliko ih ima, zapucaju
topovi, pa se zapali sva Hrvatska i za čas je tu spremno čitavo more ljudi (V,
525). Kada je iza povratka od Zrinskoga dosao u Carigrad, u audijenciji kod
velikog vezira među ostalim su čitani izvještaji iz Bosne. Na jednom se mjestu
u tim izvještajima kaže, kako su gazije s granice iz Knina, Pakraca i Nadina,
njih oko pet tisuća, iz "Duduške" provalili unutra u Slavoniju,
Hrvatsku i Međimurje, popalili te krajeve, mnogo imetka napljačkali i doveli
bezbroj zarobljenika (V 538). Opisujući Osiek kaže, da tu sjede zastupnici od
sedam banova (hercega), a na prvom mjestu navodi hrvatskoga (VI, 179). Za rieku
Dravu kaže, da dolazi s dva kraja, od kojih jedan dio dolazi iz gora Hrvatske
(VI, 184). Kad je zapovjednik odreda, u kojemu je bio Evlija, Ibrahim paša
Kadić, stigao sa svojom vojskom u Osiek, održan je mimohod njegove vojske pred
velikim vezirom Fadij Ahmed pašom Čuprilićem. Opisujući taj mimohod Evlija
spominje 770 sejmena iz Hrvata, Bosnjaka i Arnauta, od kojih svaki pojedini
naliči na velikog lava (VI, 186). Opisujući Budim govori o borbama koje su se
vodile oko njega, pa pri jednoj opsadi spominje hrvatske plemiće, koji su u
tome sudjelovali. (VI, 218). 19. travnja 1664. krenuo je Evlija Čelebija iz
Biograda, da ponese neka pisma i naredbe velikog vezira hercegovačkom
namjesniku Suhrab Mehmed pasi. Na tome putu po svome obićaju, opisuje pojedina
mjesta, sad opširnije, sad kraće. Na putu iz Foče preko Ustikoline na Zagorje
ČengiČa odžacima opisuje neki starinski grad "Plač", koji je za vlade
sultana Mehmeda II. Fatiha osvojio Ahmed paša Hercegović. Mjesto je vrlo
vrletno, a čitav kraj opasan i ne siguran, jer ga ugrožavaju katorski uskoci. U
tome mjestu su dali Evliji za pratnju pedeset hrvatskih junaka (VI. 436).
Iz Hercegovine je
isao Evlija Čelebija kao pašin izaslanik u Dubrovnik, pa je tom prilikom
proputovao čitavu južnu Dalmaciju. Opisujući te krajeve kaže kako je najveća
većina stanovničtva u Herceg-Novome Arnauti, Bošnjaci i Hrvati (V. 454). Iz
grada Risna poslana je tada vojska da upokori odmetnike po planinama Pive i
Nikšića, kojoj se priključio i Evlija. Najprije su stigli u nahiju Pivu. Tu
kaže, da su to sve čisti, pravi Hrvati, kojima daje i pridjevak dušmani (VI.
467). Ovdje Evlija označuje dakle jugoiztočne krajeve Crvene Hrvatske. S ovog
pohoda stigla je vojska u Gatačko polje. Odatle je dubrovački posjanik, koji je
nosio ostatak blaga (danka) krenuo u Carigrad. Sutradan stigoše glasonoše od
poslanika, da su ih napali kotorski uskoci. Suhrab Mehmed pasa naredi Evliji,
da ide spašavati blago. U vojni odred, koji je posao tada u pomoć određeno je i
tri stotine "dobro opremljenih, savršenih gazija Hrvata". Opisujući
grad Siget kaže, da su mu stanovnici Bošnjaci, a da izpravno i liepo govore
mađarski i hrvatski (VI. 517). Na putu iz Sigeta u Kanjižu spominje hrvatske
čamce na Dravi u luci moslavini (Vi. 518). Govoreći o pohodu na
"Dudušku", koja granici s Mlecima i izlazi na Jadransko more, kaže da
stanovničtvo tih krajeva govori izpravno tri jezika: njemački, hrvatski i
"franački" (VI. 452).
Kad na povratku s
ovog pohoda govori u Koprivnici tumači, kako to na hrvatskom jeziku označuje
koprive (VI. 544). Šesti svezak završava ponovnim dolaskom u Kanjižu, gdje je
održano vieće i odatle odaslan sin tatarskog hana Ahmed Gizaj, da hara i
pustoši susjedne zemlje, među kojima se spominju Hrvatska i Slavonija kao i
zemlje Zrinskoga. Napried smo vidjeli, kako Evlija spominje posebne čete u
turskoj vojsci, koje su sastavljene od Hrvata. On ih redovito naziva hrvatskim
junacima. Za našu rieč junak, on gdjekada upotrebljava turski jigit, što znači
hrabra, mlada covjeka, dakle junaka uopće, a nekada izraz gazija, sto znači
junaka pobjednika. Samo se ovaj posljednji pridjevak daje jedino muslimanima.
Sudeći po tome i po onome muhamedanskom ratnom pokliku, što ga je uzviknula
jedna ovakva četa, kad je pošla prema Drnišu, ovi su Hrvati primili islam, ali
su i u turskoj službi očuvali svoje narodno ime i osobinu. Ovdje je upravo
vidna tragika hrvatskog naroda, koji je podieljen u različne vjere stajao u
srednjem vieku u dva ne prijateljska tabora i među sobom se krvio.
Na današnjem je
naraštaju da izbriše sve ove tragove tragične prošlosti, pa da svaki Hrvat, i
musliman i kršćanin zna brata za brata i da se zbog vjere ne čini nikakva
razlika. Osim već napried spomenutih odreda, sastavljenih od hrvatskih junaka
koji su djelovali po našim zemljama, on ih spominje i na drugim krajevima. Tako
u Erdelju, gdje ih nazivlje "naše hrvatske gazije" (VI. 29). Na putu
iz Vidina u Biograd, spominje, kako se njegov zapovjednik Ibrahim paša Kadić u
palanci Radini odvojio od svoje vojske i otišao napried u Biograd velikom
veziru s tisuću aga konjanika i 670 hrvatskih junaka sejmena (VI. 171). U
Ugarskoj, opisujući jednu postavu vojske u blizini Ostrogona (Gran), kazuje i
kako su ovi hrvatski junaci bili opremljeni: nosili su crvene prsluke i crvene
kape, koje su se zvale "brata" ili "bartula", a puške im
bijahu od sedam do osam pedalja (VI. 286). Osim toga ih iztiče kao hrvatske
gazije pri osvajanju Ujvara u rujnu 1663. (VI. 334).
Na kraju da navedemo i onaj najtugaljiviji i najteži
položaj Hrvata, u kojemu ih Evlija Čelebija spominje, a to je robstvo. On vrlo
često govori o robovima, priča o provalama u tuđe zemlje i dovođenju roblja,
mužkog i ženskog, stara i mlada, o prodaji dovedenih robova i najzad o njihovoj
službi kod njihovih vlastnika. U ovom posljednjem položaju spominje Hrvate na
dva mjesta. Za robinje u Sarajevu, kaže, da su velikom većinom srbskog i
bugarskog podrijetla, a ima dosta i Hrvatica. U Budimu su robovi Mađari, Niemci
i Hrvati, a robinje Erdeljke, Sveđanke, Mađarice i Hrvatice. - Ali, hvala Bogu,
davno je nestalo ovog srednjevjekovnog robstva, pa će doći kraj i robovanjima
druge vrste. Eto, i domovina našega Evlije, nekada moćna autokratska carevina,
u kojoj su ovisili ljudski životi o volji i hirima pojedinih vlastodrodržaca,
danas je slobodna republika.