Povratak / Back

SAFVET-BEG BAŠAGIĆ

 

Safvet - beg Bašagić (1870 Nevesinje-1934 Sarajevo), koji rabi i nadimak Mirza Safvet, veleučitelj arabskog jezika u sarajevskom srednjem obćem učilištu, kretao se također u Kranjčevićevu družtvu, a bavio se i vladosborstvom. U dva navrata bio je predsjednik i u dva navrata dopredsjednik bosanskohercegovačkog Sabora. Znanstveni istraživač iztočnih predmeta, bio je ujedno i pjesnik - lirski, epski i dramski, a pjesme je tiskao u mnogim časopisima i skupio u lirskim zbirkama Trofanda iz hercegovačke dubrave (1896), Misli i čuvstva (1906) i Izabrane pjesme (1913); objavio je i vjerski ep Mevlud (1924), spjev u slavu Muhamedova rođenja, a napisao je i tri drame u stihovima, od kojih su dvie dovršene: Abdullah paša, dramski spjev iz 18. stoljeća (1900) i Pod Ozijom ili Krvava nagrada, dramski spjev iz 16. stoljeća (1905). Kranjčević je, prikazujući njegovu prvu zbirku, hvalio u "Nadi" svježinu erotskog lirizma, a njegovi stihovi: "Jer hrvatskog jezika sum/Može da goji,/Može da spoji/Istok i zapad, pjesmu i um" bili su izrieka pravaškog časopisa "Osvit", što ga je krajem XIX. stoljeća uređivao u Mostaru Ivan Miličević. S perzijskog je preveo misaonu poeziju Omera Hajjama Rubaije, a od istraživačkih njegovih djela važna je knjiga Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj Carevini (1931).

Bio je utemeljiteljem "muslimansko-bošnjačke renesanse" i obćeg duhovnog preporoda na početku 20. stoljeća.

Safvet beg Bašagić: Znameniti Hrvati-Bošnjaci i Hercegovci

u Turskoj carevini, Matica hrvatska Zagreb 1931

Jedan narod može izgubiti moć i gospodstvo; slava njegova oružja može isplaviti, bajrak pod kojim je vojevao može postati plijenom neprijatelja, njegova prava i pravice mogu se pretvoriti u mrtva slova - kratko rečeno: jedan narod može doživiti pravi politički, socialni i ekonomski fiasko u svojoj postojbini. Sve je to privremeno, sve može biti od danas do sutra. Ali ipak imade nešto, što nije prolazno, što ne može ni puki slučaj ni najljuci neprijatelj uništiti, a to su umotvorine, koje mi zovemo literaturom. U tome carstvu ni sila, ni slučaj, dapače ni zub vremena ne može pomrcati umne stečevine naroda, koje je privrijedio, kad je pobijedio barbarstvo i neznanje. Taj triumf ostaje na vijeke, jer je on amanet budućih naraštaja i vremena.

Na stotine - na hiljade godina prohujalo je preko postojbina starih azijatskih naroda, koji su slavno bili i prošli, pa ipak se sve do sada sačuvalo iza njih dosta literarnih i umjetničkih spomenika, koji nam pripovijedaju o borbi izmegju svijetla i tmine, o triumfima kulture nad barvarstvom. Iz tih spomena mi proučavamo vjere, zakone, običaje i mišljenja o čovjeku i svijetu, o barvarstvu i kulturi, o prosvjeti i neznanju. Svaki narod, koji je jednom izvojštio pobjedu nad tminom i ostavio iza sebe umnih stečevina na polju kulture, zadužio je druge prosvijećene narode, da mu sačuvaju uspomenu za sva vremena u kulturnoj povijesti čovječanstva.

I naš mali narod, ako nije prije hiljade, jest prije par stotina godina preživio jednu epohu, koju slobodno smijemo nazvati preporodom, jer je istočnu prosvjetu objeručke prigrlio i zaigrao dostojnu ulogu megju narodima ogromne turske carevine. To je trajalo samo jedan vijek, ali je ipak taj vijek u historiji umnog razviča Bošnjaka i Hercegovaca najsjajniji vijek. Što je to trajalo samo jedan vijek, krivi su nenaravni uslovi za daljnji razvoj i političke prilike u državi, koje su naše pregje kasnije bacile u duševnu letargiju, da čekaju dva vijeka, dok kucne čas, kad će se moći pod naravnim uslovima razvijati, naime: na svome, a ne na tugjem jeziku udešavajući svoj umni rad prama savremenom napretku i narodnom duhu. Onda ih vlastiti narod nije razumio, jer su izražavali svoje misli i pisali svoja djela u arapskom, turskom ili perzijskom jeziku, a za ono, što masa ne razumije, ne može se jedan narod zagrijati. Onda su ih razumili spomenuti narodi i odabrana kasta: inteligencija - ulema u vlastitom narodu, a to nije dovoljno za trajni duševni razvitak. Naši pioniri na polju istočne prosvjete imali su u svome naraštaju i u dva-tri naredna naraštaja dosta prijatelja i obožavatelja i u domovini, ali tih je s vremenom malo po malo nestajalo, dok ih nije sasma nestalo polovicom XVII. vijeka. U stoljetnoj borbi s vanjskim i nutarnjim neprijateljem umorni bosansko-hercegovački musliman zaboravio je na svoje slavne djedove, koji su mu u svoje vrijeme, pronijeli ime po islamskom svijetu sa učenim i pjesničkim djelima.

Tako bi po nama nestalo djela i imena negdašnjih naših radenika na polju istočne prosvjete, da ih drugi islamski narodi nijesu sačuvali barem djelomično sve do danas. Imena su s biografijama zabilježena u njihove povijesti literatura, a djela u brojnim prepisima sačuvana po javnim i privatnim bibliotekama. Sada je pako dužnost mlagjeg islamskog naraštaja u Bosni i Hercegovini, da ta dična imena dalje predaje, da ta dragocjena djela dalje čuva, kao amanete i - gledajući na stari ponos - posegne za istočnom i zapadnom knjigom, pa prama duhu svoga naroda iz oboga stvori nešto novo, jer on stojeći na granici Može da goji, Može da spoji Istok i zapad, pjesmu i um!

Prve lastavice iz naših krajeva, koje se javljaju na polju istočne prosvjete jesu Mahmud paša (Adni), Abdulkerim i Ajas. Njih trojica po starini stoje na čelu svima piscima i pjesnicima iz naših krajeva.

Mahmud paši se dive svi savremeni književnici i učenjaci po širokom turskom carstvu kao učenom veziru, meceni, državniku, vojskovogji i t. d., dok Abdulkerim u isto vrijeme kao ozbiljni profesor i carigradski muftija drži predavanja o istočnim znanostima i šeriatskom pravu pred stotinama slušatelja, skromni šejh Ajas kao učitelj Mehmedu II. El-Fatihu tumači arapske znanosti i razvija mu mističnu filozofiju, koja ostavlja jasne tragove na životu tadanjega prijestolonašljednika, a kasnije zagonetnog sultana. Budući su sva trojica na jednoj samarici došli u Edrenu kao ratni plijen, grehota bi bilo zastaviti ih, a još više bi se čovjek ogrješio, koji bi ih ispustio, kad piše o Bošnjacima i Hercegovcima, što su se istaknuli na polju istočne knjige, jer sva trojica zauzimaju odlično mjesto megju turskim književnicima i pjesnicima.

Kad su iza kosovske bitke (1389.) turskoj bili na udarcu ostale naše zemlje, često su se zalijetale akindžije u naše krajeve i sa sobom vodile mnogo naroda preko granice. U takovoj jednoj ekspediciji zasužnjena su tri dječaka i dovedena u Edrenu, tadanju prijestolnicu osmanskih careva. Jedan megju njima zvao se Abogović, koji je kao muslim dobio ime Mahmud; od ostale dvojice jednom su dali ime Ajas, a drugome Abdulkerim.

Kao što svima vezirima iz naših krajeva stoji na čelu Mahmud paša Abogovic, isto tako stoji na čelu i svima našim pionirima na polju istočne književnosti pod pseudoimenom Adni (Edenski). Ta veličanstvena pojava u vrijeme misterioznog sultana stekla je megju savremenicima toliko obožavatelja, koji su je u dušu uklesali svome mlagjem naraštaju kao dragocjenu uspomenu, da je i on preda na amanet svome potomstvu, koje će oko nje saviti cijeli ciklus priča kao o kakovoj mitološkoj personifikaciji znanosti, pravednosti i drugih vrlina.

To čudo XV. vijeka ugledalo je sunce pod našim nebom negdje početkom istoga vijeka. Što neki hoće da je "materno genere Trybalbus, paterno Graecus" - to je puko naklapanje, koje se osniva samo na jednoj uzgrednoj bilješci, koju je zabilježio grčki historičar Chalcondilas. Koliko historijske istine imade u toj bilješci, vidi se u istom djelu, gdje se pripovijeda, da je katoličkoj propagandi protivna stranka izabrala Mihaela brata Mahmud pašina za vogju: Verum Tryballi confluebant ad Mahmetis fratrem Mihaelem, qui apud Tryballorum principem egerat".

Poznato nam je od prije, da je pred nasiljem bosanskog kralja Tome iselilo mnogo bogumila u susjedne zemlje i da ih se lijep broj sklonio pod zaštitu despotovu (1450). Po smrti despota Lazara na segedinskom saboru (1458.) ugarski kralj Matija Korvin imenovao je Stjepana Tomina srpskim despotom, koji se kasnije oženio Lazarevom kceri Jelacom i tako raširio bosansko kraljevstvo sve do Smedereva i Morave. Katolička revnost despota Stjepana pripovijedala se na daleko, a čini se, da se u tome s njime natjecala njegova punica i udovica Lazareva Jelena, koja je napokon kao leno darovala Srbiju papinskoj stolici.

Tada je po turskim historicima Ašikpaša-zade i Nešriji bio Mahmud pašin brat povjerenik bosanskog dvora u aferi Smedereva.

Megju braćom su se vodili pregovori o primanju i predaji grada i o reviziji ugovora izmegju sultana i bosanskog kralja. Napokon su se obje stranke osvjedocile o valjanosti ugovora. To je bilo godinu dana prije pada Smedereva pod tursko gospodstvo naime: kad ga je prvi put Mahmud paša obsjeo i napustio obsadu. Mahmud pašin brat Mihajlo Abogović ostao je namjesnik u Smederevu.
Kada je Jelena učinila spomenuti poklon, srpski boljari i bogumilski bjegunci nezadovoljni s tijem, dignuli su ustanak i izabrali za vogju kneza Mihajla, Mahmud pašina brata, preko koga su mislili dobiti pomoć od Turaka i Bošnjaka, da protjeraju Jelenu i razoružaju njezine pristaše.

Turska zaposlena na Istoku nije se mogla odazvati ustašama. Megjutijem je Jelena prevarila kneza Mihajla, uhvatila ga na vjeri i kao sužnja opremila u Ugarsku. Naredne godine 1459. nalazimo Mahmud pašu u Srbiji, gdje sveti brata, osvaja despotovinu i progoni fanatičnu Jelenu.

Mahmud paša je kako bilježe turska vrela rodom Hrvat, a mi znamo već od prije, da Bošnjake stari turski povjesničari pribrajaju rodu Hrvata.
Na slijedećoj strani opet se osvrće pa veli:

(Znameniti turski povjesničar i putopisac Tarihi Aali (1542. - 1599.), rodom iz Galipolja, 30 je godina boravio u Bosni na dvoru valija i postao odličan poznavalac unutar-bosanskih prilika. U drugoj polovici 16. stoljeća u svojoj knjizi "Kunhul-ahbar" o stanovništvu Bosne, u prvom redu o bosanskim muslimanima (poturčenim katolicima) piše sljedeće:)

"A pleme Hrvata, koje se nastanilo oko rijeke Bosne prozvalo se po toj rijeci. Ogledalo njihova znacaja odrazuje se u veseloj im naravi. Po Bosni dobili su ime i došli na glas po tekućoj rijeci. Duša im je čista, a lik svijetao. Većinom su lijepa stasa i dobra srca. Njihova vanjština i nutarnjost uspravnosti (pravednosti), otvorena lica i kršni momci poznati su (na daleko) po pokrajinama radi ponositosti, a ozbiljni naučenjaci kao umni i promišljeni ljudi. Uzrok je to, da je Bog - neka je uzvišen i slavljen! - u osmanlijskom carstvu podigno vrijednost ovome slavnom narodu sa službom i dostojanstvom i čast njihove sreće uzvisio kao njihov visoki rast i velikodušnost, što se megju njima rijetko nalazi nasilnika. Oni pako, koji su došli do visokih položaja (u državi) većinom se odlikuju veledušjem, to jest: čašću i ponosom; malo ih je, koji su tjesnogrudni, zavidni i pohlepni. Neustrašivi su u ratu i na mejdanu, a u društvu i na veselju prijazni. Obično su prostodušni, dobročudni i ljubezni. Osobito se odlikuje ovo preuzvišeno pleme vanrednom ljepotom i iznimnim uzrastom.
Bez sumnje Bošnjaci, koji se pribrajaju hrvatskom narodu, odlikuju se kao prosti vojnici, dobrotom i pobožnosti, kao age i sandžaci obrazovanošću i vrlinom, a kao veliki veziri u upravi su dobročudni, ponosni i pravedni, da ih narodni prvaci hvale i odlični državnici slave."

Tijem riječima ne treba komentara; veliki turski historičar Aali (umro 1008.-1599.) govoreći o narodima, s kojima su Turci došli u dodir u poglavlju tumači, kome je rodu pripadao Mahmud paša i svi naši velikani u turskoj povjesnici.

Kad se to uzme u obzir, pa onda da je Mahmud pašin brat namjesnik bosanskog dvora u Smederevu i povjerenik bosanskog kralja kod revizije ugovora i vogja ustaša proti katoličkoj Jeleni i napokon ponašanje samog Mahmud paše prama bogumilima prije i poslije pada bosanske kraljevine, koje je dočekivao s najvišom susretljivošću i zagovarao njihove interese kod sultana i napokon njegovo odlično postupanje sa zadnjim bosanskim kraljem, sve nam to svjedoči, da Abagovići nijesu Grci, nego lišce sa naše gore.
Kada i kojom je zgodom Mahmud paša s Ajasom i Abdulkerimom zapao u tursko sužanjstvo ne zna se, nu da su sva trojica došli u vlast nekog an alfabeta Mehmed age, koji se često spominje megju časnicima sultana Murada II. (824.- 855.), znamo iz vrela. Hammer kaže, da je Mahmud paša zarobljen "als Knabe auf dem Vege von Novobrdo nach Semendra geraubt", a ne navodi vrela odakle je uzeo tu vijest. I to je jedan dokaz, da Mahmud paša nije Grk, nego južni Slaven, jer je zasužnjen u zemlji, gdje iza X. vijeka nijesu Grci obitavali……


NA PUČINI SVJETLA

“Na pučini svjetla” gori

Kao alem žiška mala;

Kad svemoćni svemir stvori,

Ta je žiška zatreptala.

Kol’ko bura i orkana

Gasilo je svojim bijesom,

Pa još nije pomrcana,

Još se blista sjajnim krijesom.

Mnogi um je poticala

Da dokuči iskru njenu,

Nu ona se odmicala,

Ostavljajuć svoju sjenu.

1 vijekovi redom lete,

I umovi redom ginu;

Ali od te žiške svete

Niko iskre još ne skinu.

I ja eto za njom bludim,

I bludeći slatko sanjam;

Za njom čeznem, za njom žudim,

Njoj se divim, njoj se klanjam.

Ali, zalud su moje želje,

Do nje doći nigda neću;

Ko da shvati tajne velje:

Otkud miris šarnu cvijeću?

“Na pučini svjetla” gori

kao alem žiška sjajna;

Da je shvati svak se mori,

A svakom je –opet tajna.

Safvet-beg Bašagić-Redžepašić: Izabrana djela, Sarajevo 1971.

Preuzeto iz: Eva de Vitray Meyerovitch: Antologija sufijskih tekstova, Zagreb 1988