KATOLICI & MUSLIMANI
KROZ POVIEST DO DANAS
- ,,...
i svakako ćeš naći da su vjernicima najbliži prijatelji oni koji govore:
"Mi smo kršćani", zato što među njima ima svećenika i monaha i što se
oni ne ohole.'' (Kuran, 5:82)
- Pisma pape Grgura VII muslimanskom
kralju Mauritanije iz 11. stoljeća, u kojem naglašava zajedničku vjeru u
jednoga Boga.
- Ugovor
Muhammeda, a.s., s krišćanima iz Nedžrana
,,U
ime Allaha, Milostivog, Samilostnog! Evo što je utvrdio prorok Muhammed za
stanovnike Nedžrana. Zaštita Božja i jamstvo proroka Muhammeda, a.s., poslatog
od Boga, odnosi se na Nedžran i okolicu, bilo na njihova dobra, njihove osobe,
održavanje njihove vjere, njihove odsutne i prisutne, njihove obitelji, njihova
svetišta i sve što se malo ili veliko nalazi u njihovom posjedu. Ni jedan
biskup ne će biti premješten iz svog biskupijskog središta, niti jedan redovnik
iz svog samostana, niti jedan svećenik iz svoje župe. Nikakvo poniženje ne će
ih obterećivati, kano niti krv neke osvete iz prijašnjeg vriemena. Ne će im se
nametnuti desetina. Nikakve vojske ne će preplavljivati njihovo tlo. A kada
netko od njih bude tražio dug, pravda će biti podieljena. Oni ne će biti ni
tlačitelji, ni tlačeni. A tko god bi od njih u budućnosti zelenašio, bit će mu
uzkraćena moja zaštita. Ni jedan čovjek ne će biti obtužen za pogrješku, koju
je počinio netko drugi. Dakle, jamstvo Božje i uvjeravanje proroka Muhammeda,
a.s., poslanog od Boga, potvrđuju sadržaj prvog spisa do dana kada Bog prikaže
svoju vlast, ako oni ostanu dobre volje i budu djelovali u skladu sa svojim
zadatcima, a da ne trpe nikakvu pogrdu.''
- Dužnosti muslimana prema svim
susjedima bilo koje vjere
Prenosi se od Abdullaha
ibn Amra ibn el-Asa, radijallahu anhuma, da je on jednom zaklao ovcu, pak je
nakon toga tri puta upitao: „Da li ste išta odnieli našem susjedu židovu?“, a
zatim je rekao: „Čuo sam Vjerovjestnika, sallallahu 'alejhi we selleme, kako
kaže: „Džibril mi je stalno oporučivao liep odnos prema susjedu da sam pomislio
kako će on biti nasljednik moga imetka!“ (Ebu Davud, 5152; Tirmizi, 1943;
Ahmed, 6496, a Tirmizi kaže da je hadis hasen)
- Častni Kur,an
nedvojbeno nalaže izpravan ljudski odnos prema svim ljudima. U 8. i 9. ajetu
poglavlja -Mumtehine- preporučuje se muslimanima da pravedno postupaju čak i
prema mušricima (mnogobožcima), i da im pružaju potrebnu pomoć, ukoliko
razumije se nisu u neprijateljstvu s njima. Kršćani i židovi pak uživaju
poseban odnos. Kur,an ih naziva ehli kitabom - pristalicama knjige. Kano
pripadnici islamske države podpuno su ravnopravni. Šerijatsko pravo ih naziva
Ehli Zimme, što znači da stoje pod posebnom brigom i pozornošću islamske
države. U načelu mogu zauzimati razne položaje osim u čisto vjerskim poslovima.
U području znanosti, uljudbe, gospodarstva, i t. d. - mogu nesmetano zauzimati
razne dužnosti.
- Zna se da je Muhamed s.a.v.s povjerio mušriku (mnogobožcu)
bin Urejkitu dužnost vodića prilikom hidžre u Medinu. Islamski naučnici stoje
na stanovništvu da se predstavnik islamske države Imamul muslimin može
poslužiti stručnjacima nemuslimanima, naročito ehli kitabom (kršćanima i
židovima) čak i u vojnim stvarima. U tom slučaju pripada im i dio ratne
nagrade. Zabilježeno je kako je Muhamed a.s. u nekim svojim vojnim pohodima
povjeravao neke službe židovima. Safvan ibni Umejje sudjelovao je kano mušrik
(mnogobožac) u muslimanskoj vojsci u bitci na Hunejnu. Kasnije su na dvorovima
halifa mnogobrojni kršćani i židovi zauzimali najiztaknutije položaje.
Povjeravane su im veoma povjerljive i odgovorne službe.
- U 13. stoljeću, Toma Akvinski ne
poziva na rat protiv muslimana, nego iztiče ulogu razuma u razgovoru s njima.
- Miroljubivi susret Franje Asiškoga
sa sirijskim sultanom, ter njegov poziv subraći da »ne započinju nikakvu
prepirku ni svađu« s muslimanima, ostaje i dalje najljepši primjer
islamsko-kršćanskog sporazumievanja.
- U početcima kršćanskog
čovjekoljublja, u 15. stoljeću, kardinal Nikola Kuzanski zastupa mir i
poštovanje među vjeroizpoviestima (Da pace fidei, 1453.) ter čak sanja o obćem
međuvjerskom saboru, koji bi u Jeruzalemu okupio židove, kršćane i muslimane.
- Ahdnama sultana
Mehmeda Fatiha iz 1463., koja bosanskim franjevcima i katolicima obćenito,
jamči slobodu kretanja i izpoviedanja vjere.
- Kad je došao u
Jeruzalem, halifa Omer, r. a., kano posljedicu muslimanskog poštovanja, s
jeruzalemskim patrijarhom podpisao je sliedeći sporazum: Emannama (spis o
sigurnosti) data narodu Ilye (Jeruzalema) od strane Omera, Allahovog roba i
emir-ul-mu'minina, Emir-ul Mu'minin jamči da će biti zaštićeni životi i imetak
cielog naroda, i bolestnog i zdravog. U isto vrieme, jamčim kako se ne će
dirati njihove bogomolje, križevi i vjere. Kano što se crkve ne će moći rušiti,
isto tako se ne će moći pretvarati niti u prebivališta. Prava koja su prije
posjedovali bit će im doslovno zaštićena. Niti će onome što posjeduju biti načinjena
neka šteta, a niti će im se vršiti bilo kakav pritisak u vezi s vjerom. Nitko
od njih niti na koji način ne će biti oštećen... Allah, Njegovi pejgamberi,
sahabije i mu'mini svjedoci su ovog sporazuma.
- Imam Šafija smatra da
onaj nemusliman koji ima liepo mišljenje o muslimanima, i ako postoji potreba
kod muslimana za pomoć, onda se može prihvatiti ta pomoć, a inače, ako nije
takva situacija onda je pokuđeno prihvatiti pomoć nevjernika.
- Drugi vatikanski sabor (1962-1965g): ,,U dogmatskoj konstituciji Lumen gentium (br.16) koncil muslimane, na osnovu njihove Abrahamove vjere u jedinog Boga, ubraja u Božji narod."
- Glas Koncila, 7. studenog 2010.,
str 15.
Drugi vatikanski koncil i bitne odrednice njegove Deklaracije o odnosima Crkve prema nekršćanskim vjerama ,,Nostra aetate''. Katolička crkva ne odbacuje ništa svetoga, dobroga, Božjega i ljudskoga u naučavanju drugih vjeroizpoviesti, zasnivajući dijalog na dostojanstvu svake ljudske osobe. To znači da pored teoložke zasnovanosti iztiče i antropoložku osnovanost dijaloga, pak i misijsko poslanje shvaća kano zajedničko svjedočenje Boga, pri čeme je važno da svatko očuva svoju vlastitu istovjetnost, posebnost i vlastitost.
- Papa Benedikt XVI: ,,Muslimani i kršćani imaju različit teoložki i antropoložki pristup Bogu, ali obožavaju istog Boga koji nas je stvorio.''
- sv. Ivan Pavao II o muslimanima: ,,Svatko
tko poznaje Stari i Novi zavjet, štijući Kur’an jasno vidi postupak smanjenja
božanske objave što je u njemu izvršen. Nemoguće je ne primietiti udaljavanje
od onoga što je Bog rekao o sebi samome, najprije u Starome zavjetu preko
prorokâ, a poslije, na konačan način, u Novome, preko svoga Sina. Sve to
bogatstvo Božje samoobjave što predstavlja baštinu Staroga i Novoga zavjeta u
islamu je zanemareno.
Boga u Kur’anu krase imena među najljepšima koja je ljudski jezik stvorio, ali zapravo je rieč o nekome Bogu izvan svieta, Bogu koji je samo Veličanstvo, nikada Emanuel, Bog-s-nama.
Islam nije vjeroizpoviest odkupljenja. U njoj nema mjesta za križ i uzkrsnuće. Isus je spomenut, ali samo kano prorok u pripravi za posljednjega proroka, Muhameda. Spomenuta je i Marija, njegova djevičanska Majka, ali nema ni rieči o drami odkupljenja. Stoga su ne samo bogoslovlje, nego i čovjekoslovlje islama vrlo daleko od kršćanske.
Ipak, pobožnost muslimana zaslužuje poštovanje. Zadivljuje, na primjer, njihova vjernost molitvi. Slika Alahova sljedbenika koji pada na koljena i predaje se molitvi, bez obzira na vrieme i mjesto, ostaje obrazac za vjernike istinskoga Boga, posebno za one kršćane koji ne posjećuju svoje divne katedrale i mole se malo ili nikako.” (izvadci iz: Ivan Pavao II., Prieči prag nade, str. 53)
mr. sc. Aziz ef. Hasanović:Islam i druge vjeroizpoviesti
Članak kojim se dokazuje mogućnost suživota
muslimana s nemuslimanima s obzirom na islamske propise
Srdačno rukovanje pape Benedikta XVI
i reis-ul-uleme Mustafe Cerića tiekom susreta u Vatikanu
Papa Benedikt XVI izpried jeruzalemske
džamije s islamskim svećenstvom
Papa Ivan Pavao II ljubi Kuran
Arafat ljubi ruku pape Ivana Pavla
II
