Islam i druge vjeroizpoviesti
Piše: mr. sc. Aziz ef. Hasanović, pomoćnik predsjednika Mešihata u
Zagrebu
http://www.veritas.hr/casopisi/2009_10/10_2009_islam.html
Kršćanstvo i islam
Kada je riječ o dijalogu između kršćana (katolika) i muslimana, njega možemo promatrati kroz dva perioda: razdoblje prije Drugoga vatikanskog koncila i ono nakon Drugoga vatikanskog koncila. Muslimani i kršćani su kroz cijelu povijest bili u iskušenju dvostrukog izazova:
a) historijskoga; pod tim podrazumijevam širenje islama u prostore grčko-rimske kulture i uopće zemalja sredozemnoga kulturnog prostora te križarske ratove i kolonijalizam,
b) doktrinarno–teologijskoga – istovjetno-ga transcendentnoga religijskog počela odnosno brojnih likova zajedničkih i Bibliji i Kur'anu.
Ne potcjenjujući poneki svijetli primjer kojih je bilo i na jednoj i na drugoj strani, ovaj put ću navesti primjer Ebu Hamida al-Gazalija (11. st.) i Muhameda Abduhua (19. st.), koji iz konteksta kur'anskog spasenja sure Al – Bekare, 62., ne izdvajaju i kršćane koji vjeruju u Boga, drugi svijet i čine Bogu ugodna djela, jer spasenje, reći će Abduhu u svojem Tefsiru (tumačenju Kur'ana), nije rezultat apriornoga pripadanja, u socio-religijskom smislu te riječi, nekoj religijskoj tradiciji. Kur'an, II/62. je glede toga jasan: "One koji su vjerovali, pa i one koji su bili Jevreji, i kršćani i Sabijci – one koji su u Boga i onaj svijet vjerovali i dobra djela činili, doista čeka nagrada od Gospodara njihova, ničega se oni neće bojati i ni za čim neće tugovati!"
Svijetli primjer nalazimo i kod Franje Asiškog, koji pruža ruku muslimanskom sultanu Maliku al-Kamilu za vrijeme šestoga križarskog pohoda na Palestinu, kao i kod Charlesa Foucaulda, koji je pri susretu s muslimanskim misticima u Africi na njihovim licima prepoznao onu svetost koju su nosili likovi iz kršćanske tradicije. Treba kazati da se muslimansko-kršćansko suočenje odvijalo ipak u znaku isključivosti. Kako navodi Sejid Husejn Nasr "..islam je za zapadno kršćanstvo bio ona lošija polovina tadašnjega svijeta". U to nas uvjeravaju i rane teološke tradicije (Ivan Damaščanin, Nikola Bizantijski, Bartolomej Edeški), u srednjem vijeku Toma Akvinski itd., koji su zbog izobličene slike o islamu i muslimanima, bili izgubili i ono malo smisla za dijaloško suočenje religija. Kristova izreka "Ja sam put, život i istina" dobila je značenje "Ja sam jedini put, jedini život i jedina istina". Dakle i pored izuzetka, kakav je bio Nikola Kuzanski, ekskluzivizam kršćanske teologije dopunjavao je loše odnosno negativno historijsko pamćenje zapadnog kršćanstva i učinio ozbiljan pristup drugim religijama izuzetno teškim. Zbog toga će se islam, počev od Maxa Millera preko Mircea Elijadea pa sve do Wilfreda Cantwella Smitha, isključivati sa zapadnih sveučilišta iz seminara za Komparativne religije, jer su zapadna sveučilišta lako prihvatila teoriju Augustea Comtea o evolucionističkom razvoju religija.
Mogućnosti međuvjerskog dijaloga - islamski
pogledi
Međuvjerski dijalog prije svega ima svoje metafizičke i doktrinarne razloge: sve vjere pripadaju jedinstvenome nebeskome arhetipu. Prije svega dijalog sa Sljedbenicima Knjige (Ehlu-l-Kitab) za muslimane nije isključivo ili bolje nije primarno uvjetovan problemima suvremenoga sekularno-pluralističkoga strukturiranog svijeta pred čijim izazovima stoji moderni čovjek. Zahtjev za takvim dijalogom izveden je iz same naravi islama i njegova učenja o Jednome Bogu (al-tawhid), jer je to temeljni nalog koji je muslimanima posredovan Božjom objavom. U Kur'anu, II/64. stoji: "O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikomu osim Boga ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo, i da jedni drugi, pored Boga, bogovima ne držimo."
Prema mišljenju gotovo svih komentatora i hermeneutičara Kur'ana, navedeni stavak židove i kršćane ne oslovljava kao pripadnike institucionalne religije, niti pak, kao predstavnike zaokruženoga teologijskog ili filozofskog sustava mišljenja; naprotiv, on ih oslovljava pojedincima jedne, jedinstvene božanske poruke, koja ima jedinstveni transcendentni vrutak, u koji su položeni temelji jedinstvene povijesti objavljivanja riječi Božje. Dakle, Objava poziva i židove i kršćane na okupljanje oko Jednoga Boga, prije svakoga slova o Bogu, prije svake spoznaje o Bogu i prije svakog mišljenja o Bogu. Riječju, prije svake teologije, prije svake teodiceje i prije svake filozofije. Jer prije svega toga stoji, u što vjeruju pripadnici svih objavljenih religija, prva i najveća zapovijed: "Ja sam Bog vaš pa me obožavajte!"
Prototip takvoga dijaloga za muslimane jest Poslanik islama, koji u vrijeme objavljivanja Kur'ana nije gledao židove i kršćane kao osobe iza kojih stoji Hram jeruzalemski u kojemu su položene ploče, Niceja ili Kalcedon, eklisija ili ecclesia, nego ljude kojima su dolazili poslanici ili Božji glasnici.
Poslanik je htio reći: svetost je jedna, religija je jedna, ali su raznoliki putovi njezina zahvata u mišljenju, jeziku i vjerskoj ortopraksiji. Zbog toga Tewhid (učenje o Jednom Bogu) također je i stalni napor da se oslobodimo kulta društvenih i kulturnih mitova: rasa, etnija, stranaka, nacija, država, društvenih klasa i kasta, jer vjerovati u mitove znači vjerovati u silu i nasilje kao apsolutnu istinu, čime se u konačnici završava u nekoj vrsti duhovnoga ili ontološkoga zaborava.
Potreba stvaranja dijaloškog ozračja
Dijalog među religijama svojevremeno se odvijao isključivo na planu racionalno-metafizičkoga. No, kroz vrijeme se pre-mjestio i na egzistencijalno-kulturološki plan. Drugim riječima, pored metafizičkih i doktrinarnih razloga, zahtjev za međureli-gijskim dijalogom počinje dobivati svoje ozbiljno kulturološko i civilizacijsko opravdanje. U posljednjih nekoliko deset-ljeća Zapad, shvaćen kao samosvojna me-tafizička i religiozna činjenica, proživljava veoma ozbiljne i krupne promjene. Danas u zapadnoeuropskim zemljama živi na desetine milijuna muslimana, dok u arap-sko-islamskim zemljama boravi golem broj kršćana različitih denominacija. Stoga bez sustezanja možemo kazati da je puto-vanje iz jednoga religijskoga univerzuma u drugi jedno novo iskustvo s kojim se suočava čovjek našega stoljeća. Prije svega to je sakralna umjetnost, shvaćena u najširem smislu te riječi, koja predstavlja predvorje raznolikih religijskih tradicija Istoka i Zapada. Danas možemo konstatirati, ako je moguće negirati postojanje sakralne umjetnosti i vjerskog učenja drugih, odnosno uništiti objekte sakralne umjetnosti i vjerskog učenja drugih, odnosno uništiti objekte sakralne umjetnosti ili spaliti biblioteke knjiga, nije više moguće negirati postojanje ljudi koji pripadaju raznolikim idejnim svjetovima i ispovijedaju raznolika religijska uvjerenja, koje svakodnevno susrećemo u našoj životnoj i radnoj sredini.
Iako je Abduhuova obnova bila uzrokovana vjerskim programskim revindikacijama zapadnog kolonijalizma, to će u osnovi uspostaviti pozitivan stav spram drugih religija. Takav pomak je primjetan i u temeljnim dokumentima II. vatikanskog koncila, u kojima se jasno uočava prijelaz od teologije istine (ekskluzivno date na čuvanje Crkvi) na teologiju čovjeka različitih uvjerenja (Nostra aetate) čime će omogućiti najširu moguću komunikaciju unutar svijeta Ekumene, što i jest njegov najveći doprinos. Refleksi spomenutih pojava osjetili su se i na našim prostorima. Početkom sedamdesetih na našim prostorima se počinje razvijati ekumenska teologija, što je ranije bilo nezamislivo. Treba jasno kazati da cilj dijaloga nije niti evangelizacija niti islamizacija.
Uloga međureligijskog dijaloga
U našemu vremenu prepoznajemo njegovu dvostruku ulogu: a) međureligijski dijalog je prije svega komunikacija kultura, naroda i tradicija, b) međureligijski dijalog je jedini ispravan način međusobnog upoznavanja i razbijanja predrasuda jednih o drugima. Međusobno nepoznavanje izaziva fobiju, fobija izaziva prezir i mržnju, a mržnja dovodi do kaotičnog stanja. Međureligijski dijalog za muslimane ne predstavlja nikakav bauk. Sve što musliman treba uraditi jest da baštini Kur'an u punom smislu te riječi. Sve ostalo je područje Božje volje – ravnateljice.
Zaključna misao
Međureligijski dijalog je, za muslimane, ne samo poželjan već nužan proces. Promican u duhu islama, dijalog nije islamizacija već prezentacija islama. Dijalog kao takav podrazumijeva princip općeg dobra a ne etno-dobra.