Jaskanske novine: lipanj
2006.
Razgovor s Goranom
Jurišićem, Voditeljem Hrvatskog centra za istraživanje zločina
komunizma
Zločini
totalitarnog komunizma u Hrvatskoj – 61 godinu poslije
Razgovarao: Tomislav
Ciban, suradnik Jaskanskih novina
Goran Jurišić rođen je 1968. u
Zagrebu. Studirao je na Sveučilištu u Zagrebu i na Freie Universität
Berlin. Bivši je stipendist Njemačke službe za akademsku razmjenu, iz Berlina
(DAAD). Diplomirao je povijest i njemački jezik 1996. na Filozofskom
fakultetu, a od 1996. do 1999. bio je prevoditelj ratnog dopisnika, novinara i
urednika političkog magazina «Stern» iz Hamburga. Predavao je povijest i
njemački jezik u zagrebačkim gimnazijama, profesionalni je
prevoditelj i stručnjak za odnose s javnošću. U Centru za
istraživanje zločina komunizma radi kao volonter.
Razgovaramo povodom obljetnice
obilježavanja spomen-mjesta žrtvama komunizma na području Jastrebarskog.
Za početak, što nam možete reći o samom Hrvatskom centru za
istraživanje zločina komunizma?
Centar je domaća, nevladina,
nacionalna i stručna udruga koja se bavi znanstvenim istraživanjem
razdoblja totalitarnog komunističkog poretka na području Hrvatske i
jugokomunističkim zločinima kao posljedice «antifašističke»,
partizanske «socijalističke revolucije» od 1941. do 1990. godine. Treba
podsjetiti da je antifašizam bio Titov marketinški trik koji je crveni maršal
primijenio, ali tek nakon što ga je za vrijeme 2. svjetskog rata Staljin
upozorio da razvijanjem crvenog barjaka revolucije na našim prostorima
neće u partizanske redove privući znatniji broj nekomunističkih
antifašista. Važno je u Hrvatskoj objasniti pojam antifašizma, i naznačiti
tko je bio kakav antifašist, jer antifašisti mogu biti komunisti, ali
antifašisti mogu biti i demokrati. Centar je po svojoj vokaciji
antikomunistički, ali je po svojemu karakteru i antifašistički.
Antikomunisti su bili njemački nacisti, ali i američki demokrati za
vrijeme Hladnog rata. Busanje u prsa bivših partizanskih boraca da su
antifašisti ne znači gotovo ništa posebno, osim obmane domaće i
svjetske javnosti. Partizani su bili komunistički antifašisti, a ne
demokratski antifašisti kao Zapadni Saveznici u 2. svjetskom ratu. Partizani su
nakon tzv. «oslobođenja» 1945. donijeli narodima smrti i ropstvo, dok su
Zapadni Saveznici donijeli narodima demokraciju i slobodu.
U svakom slučaju, partizani i njihovi
ideološki predstavnici u Hrvatskoj danas nemaju isključivo pravo na
antifašistički monopol. Pogledajte, nadbiskup i kardinal, blaženi Alozije
Stepinac, i sam žrtva komunizma, bio je antifašist, jer se suprotstavio
ustaškom režimu, ali, Stepinac je bio i antikomunist, jer se suprotstavio
komunističkom diktatoru Titu i Bakarićevom kvislinškom režimu u
Zagrebu, ne pristavši odvojiti Rimokatoličku crkvu u Hrvata od Svete
Stolice. Stepinac nije
izdao Boga i hrvatski narod. Stepinac služi kao najsvjetliji primjer kako se
oduprijeti totalitarizmu – nedemokratskom sustavu. Poznato je da je Titov
komunistički režim odgovoran za političko ubojstvo Alojzija Stepinca
koji je u zatvoru i u kućnom pritvoru u Krašiću sustavno trovan do
smrti. Nije slučajno jaskanski kraj desetljećima bio u bivšoj Titovoj
Jugoslaviji sustavno zapušten, doveden na rub nerazvijenosti, ostavljen bez
infrastrukture, kao osveta i kazna komunističkog režima za odbijanje
naroda na području Jastrebarskog, simboliziran Stepinčevim otporom
crvenom teroru, da prihvati komunizam. Dokaz osvete i odmazde predstavljaju
stravična ubojstva hrvatskih civila s jaskanskog područja, ubijenih
od komunističkog režima od 1945. do 1947. u šumi Gović.
Naš Centar je, inače, osnovan
2004. godine, zbog toga što u Republici Hrvatskoj od uvođenja demokracije
1990. naše vlasti nisu, osim deklarativnih izjava, pokrenule nacionalnu
kampanju za osvješćivanje stanovništva o zločinima komunizma koji u
kvantitativnom smislu nadmašuju zločine fašizma na području Hrvatske
za nekoliko puta. Podsjećam da je režim komunističke partije
počinio godine 1945. genocid nad hrvatskim narodom, a genocid ili ubojstvo
naroda po međunarodnom i po hrvatskom pravu ne zastarjeva.
Prošle je godine u Jastrebarskom po
prvi puta nakon 60 godina održana komemoracija žrtvama komunizma u šumi
Gović i postavljen je križ kao spomen svim žrtvama komunizma s
jastrebarskog područja. Što mislite o tome?
To je potvrda onoga što sam
maloprije naveo. Naime, komemoraciju žrtava komunizma u Jastrebarskom nije
organizirala državna vlast niti vladajuće političke stranke, nego su
je inicirali i organizirali sami građani Jaske, potaknuti pitanjem: Zašto
se dogodio ovaj monstruozan zločin, i zašto se o tome šutjelo i nakon
sloma komunizma na našim prostorima? Ako se pita povijesna znanost, odgovor na
pitanje «Zašto?» nalazimo u ideologiji marksizma/lenjinizma/titoizma. Uzroci
komunističkih zločina nisu navodne devijacije pojedinih
komunističkih diktatora, Staljina ili Tita. Uzroke komunističkih
zločina čini program komunističke partije pod parolom «Diktatura
proletarijata». Komunistička partija Jugoslavije i Komunistička
partija Hrvatske slijedile su političke ciljeve Komunističke
internacionale (Kominterna), osnovane 1919. godine. Cilj Kominterne bio je
svjetska revolucija, kao izvoz revolucije iz Rusije u cijeli svijet. Jugoslavenski komunisti prihvatili su
1920. godine Lenjinovu «21 točku» koje su propisivale da se KPJ mora
podvrgnuti odredbama Kominterne. Program Kominterne je bio dovesti
komunističke partije na vlast milom ili silom. Određeni način
ponašanja boljševika bio je stvaranje masovnog terora protiv stanovništva,
uključujući i masovno strijeljanje civila, kako bi se ljudima uvukao
strah u kosti u svrhu slamanja njihove psihološke volje da se ne odupru
instalaciji komunizma.Zato su ubijeni i nedužni građani Jaske od 1945. do
1947.
Inače, spomen-obilježje žrtvama
komunizma u jaskanskoj šumi Gović rijetko je spomen-obilježje žrtvama
komunizma u Hrvatskoj. Moram naglasiti da je bilo nepošteno od nekih bivših
visoko pozicioniranih državnih dužnosnika što su zlouporabili svoj položaj za
miniranje proklamirane svehrvatske pomirbe, jer su povukli poluge bivše
totalitarne Udbe i KOS-a da bi zataškali de facto ratne zločince među
pripadnicima partizanskog poretka.
Komunističko-partizanskih
zločina bilo je u gotovo svim sredinama u Hrvatskoj. Kakva je situacija u
tim mjestima s obilježavanjem stradavanja Hrvata od strane komunista? Pogledamo
li samu Jasku, spomen-mjesto je obilježeno, ali ipak je trebalo proći 15
godina u slobodnoj Hrvatskoj, pa da to ne bude «tabu» tema.
Činjenica je da je partizanski režim
u svim hrvatskim gradovima nakon «oslobođenja» izvršio etničko
čišćenje hrvatskog naroda, uz «klasnu borbu» protiv «klasnog
neprijatelja», tako da su Hrvati, uz njemačku nacionalnu manjinu u
Hrvatskoj, bili izloženi sustavnoj represiji kojoj su kao žrtve u prvim
mjesecima po «oslobođenju» podlegli hrvatski intelektualci, dakle,
književnici, profesori, pravnici, liječnici, političari i drugi.
Zastrašujući je činjenični podatak iz dokumentacije
komunističke partije da je partizanska vojska u Hrvatskoj, takozvana
«NOVH», od rujna 1944. do svibnja 1945. upravljala u Hrvatskoj s 19
zarobljeničkih i koncentracijskih logora, u kojima je Titov režim držao
zatočeno 79 000 hrvatskih civila i manji dio vojnih ratnih zarobljenika,
iako je po međunarodnim konvencijama i tada bilo zabranjeno civile držati
u zatvorima i logorima. Etničko i klasno čišćenje hrvatskog
naroda bilo je tako drakonsko da su posljedice ostale do danas, jer svi oni
koji su 1945. bili imalo politički i nacionalno svjesni, bili su od strane
partizansko-komunističkog režima ubijeni. Obilježavanje spomena
stradavanja Hrvata od strane komunista je doista nedostatno pa i jadno, što je
začuđujuće ako se ima u vidu da se radi o hrvatskim žrtvama, a
ne o Marsovcima. Zašto današnjim Hrvatima koji su na vlasti smeta saznavanje
istine o stradanju Hrvata u jugokomunizmu i kažnjavanje počinitelja
zločina genocida i ratnog zločina? Dobro je znati da nije svaki
antifašistički spomenik u Hrvatskoj spomenik žrtvama fašizma, nego se u
velikom broju radi o spomenicima totalitarnog komunizma.
U mjesecu svibnju i lipnju osobito se
sjećamo komunističkih zločina kao što je na pr. Križni put u
Bleiburgu. Zašto je, po Vama, parlamentarna skupština Vijeća Europe
donijela 25. siječnja 2006. godine rezoluciju pod brojem 1481 o «Potrebi
međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima»?
Demokratski parlament svih europskih
zemalja (Vijeće Europe) osudio je komunizam kao totalitarni društveni
poredak u kojemu su počinjeni masovni zločini protiv
čovječnosti. Zna se da su zločini fašizma u cijelosti istraženi,
a fašistički zločinci, među njima nalogodavci, kažnjeni od
pravnih država, kao na pr. u Njemačkoj, Izraelu, u Češkoj, čak i
u Kambodži gdje je ustrojen međunarodni sud UN koji sudi
komunističkim zločincima iz političkog i oružanog pokreta
Crvenih kmera. Treba podsjetiti naše vlasti i parlamentarnu opoziciju da
Hrvatska ima 250 000 žrtava komunizma, ali nema u hrvatskom glavnom gradu
memorijalno-dokumentacijski centar žrtava i zločina komunizma, kao što primjerice
ima Budimpešta! Hrvatska nema niti u jednom gradu Trg žrtava komunizma, dok u
Zagrebu i drugim gradovima postoji Trg maršala Tita, u spomen na najvećeg
koljača Hrvata koji je dao ubiti više Hrvata nego osmanlijski režim za
vrijeme Turaka, čak i više nego Miloševićev komunistički režim
za vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku od 1990. do 1995. godine!
Ne znam što se u našoj zemlji događa,
i kakvi smo mi to ljudi, ali trenutno naši mediji više vremena posvećuju
partizanskim obljetnicama nego obljetnicama Domovinskog rata. Na kraju treba
reći da Titov režim nije počinio samo ratne zločine poznate pod
sintagmom «Bleiburg i Križni put» 1945. godine, nego i za vrijeme Drugog
svjetskog rata od 1941. do 1945. godine, kao na pr. partizanski ratni zločin
ubojstva 229 hrvatskih državljana katoličke i muslimanske vjeroispovijesti
u Prijedoru 1942. godine, smaknuti hladnim oružjem na Čirkin-polju, zvano
Glavica, kraj grada Prijedora podno planine Kozare i bačeni u četiri
masovne grobnice, ili ratni zločin jugoslavenskih partizana nad 218
zarobljenih hrvatskih vojnika godine 1943. u Sošicama, odnosno Jazovki na
Žumberku. Godine 1944. partizani u Travniku, nakon godinu dana opsade te
srednjobosanske hrvatske utvrde na Vrbasu, ubijaju 800 zarobljenih hrvatskih
civila...
Bitno je naglasiti da ne tražimo osvetu,
nego zaštitu žrtava jugokomunizma, dostojno obilježavanje mjesta stradavanja,
ekshumaciju masovno pogubljenih žrtava komunizma u Hrvatskoj, DNK analizu i
civlizirano pokapanje posmrtnih ostataka u pojedinačne grobove, zatim,
pošteno procesuiranje partizanskih i komunističkih počinitelja
genocida i ratnog zločina, i prestanak krivotvorenja povijesti od strane
aktualne jugoslavenske titoističke historiografije u Hrvatskoj. U tom
smislu podržavamo govor pomoćnog biskupa zagrebačkog Mrzljaka, održan
na ovogodišnjoj komemoraciji žrtvama komunizma u Bleiburgu (...) zločini
se ne mogu zataškati, jer kosti žrtava komunizma vire u Hrvatskoj iz svakog
humka.»