ZLOČIN U SREBRENICI (1995

ZLOČIN U SREBRENICI (1995.)

Izvor: http://bs.wikipedia.org/wiki/Genocid_u_Srebrenici

Prvoslov

Narodoubojstvo u Srebrenici se dogodilo u srpnju godine 1995. i podrazumieva množtvena smišljena ubojstva velikog broja bošnjačkih mužkaraca i dječaka između 12 i 77 godina. Narodoubojstvo se dogodilo na području Srebrenice, a izvele su ga Vojska Republike Srbske pod vodstvom krilnika Ratka Mladića uključujući i paravojnu skupinu ,,Škorpioni'', pod nadzorom Podvlade unutrašnjih poslova Srbije. Događaj se smatra jednim od najvećih iztriebljenja u Europi od Drugog svjetskog rata, u kojem je ubijeno oko osam tisuća ljudi. Iztriebljenje se obćenito smatra jednim od najužasnijih događaja u suvriemenoj europskoj poviesti. Mladić i drugi srbski častnici su u međuvriemenu obtuženi za ratne zločine uključujući i narodoubojstvo pried Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Međunarodni sud je između ostalog donio pravovaljanu presudu u kojoj iztriebljenje u Srebrenici ocjenjuje kano čin narodoubojstva.

Razdoblje od 6. do 11. srpnja 1995.: zauzetak Srebrenice

Napad VRS-a na Srebrenicu počeo je 6. srpnja 1995. Tiekom idućih dana pet promatračkih točki UNPROFOR-a u južnom dielu izključka padaju jedan za drugim uslied napredovanja snaga bosanskih Srba. Neki od nizozemskih vojnika povukli su se u izključak nakon što su njihovi položaji bili napadnuti, dok su se posade drugih promatračkih točki predale bosanskim Srbima. Istovriemeno su se obranbene snage ABiH našle pod težkom vatrom i bile potisnute natrag prema gradu.

Ujutro 10. srpnja 1995. stanje u samoj Srebrenici bilo je napeto. Stanovnici, od kojih su neki bili naoružani, preplavili su ulice grada. Podpukovnik Karremans slao je hitne zahtjeve kojima je tražio zračnu podporu NATO-a za obranu grada, nu nikakva pomoć nije stigla do odprilike 14:30 sati 11. srpnja 1995., kada je NATO gađao praskama oklopaše VRS-a koji su se primicali gradu. Zrakoplovi od NATO-a pokušali su izpraskati i topničke položaje VRS-a iznad grada, nu taj su zahvat morali prekinuti sbog slabe vidljivosti. Zamisli od NATO-a da nastavi sa zračnim napadima odbačeni su nakon što je VRS zaprietio kako će ubiti nizozemske vojnike koji su se nalazili u zarobljeničtvu od VRS-a, ter da će gađati zrnačom osnovicu od UN-a u Potočarima izvan grada, kano i okolna područja na koja je pobjeglo 20.000 do 30.000 običnog puka.

Množtvo ljudi bježi u Potočare

Suočeni sa činjenicom kako je Srebrenica pala pod nadzor srbskih snaga, na tisuće bošnjačkih stanovnika Srebrenice pobjeglo je u Potočare, kako bi potražili zaštitu u osnovici od UN-a. Do večeri 11. srpnja 1995. u Potočarima se okupilo oko 20.000 do 25.000 bošnjačkih izbjeglica. Njih nekoliko tisuća nahrupilo je u samu osnovicu od UN-a, dok su se drugi smjestili po obližnjim tvornicama i poljima. Iako su tamo velikom većinom bili okupljeni žene, djeca, starci i bogalji, svjedoci su procienili da se u samoj osnovici od UN-a nalazilo najmanje 300 mužkaraca, dok ih je u množtvu izvan osnovice bilo između 600 i 900.

Uvjeti u Potočarima bili su užasni. Bilo je vrlo malo hrane i vode, a srpanjske vrućine su bile nepodnošljive. Jedan od častnika Nizozemske bojne stanje je opisao na sliedeći način: ,,Bili su u stanju užasa, bili su uplašeni i gurali su se prema vojnicima, mojim vojnicima, vojnicima od UN-a koji su ih pokušavali smiriti. Ljudi koji bi pali, bili su pregaženi. Stanje je bilo u neredu.''

12. - 13. srpnja: Zločini počinjeni u Potočarima

Kako je prolazio nadnevak 12. srpnja 1995, i ovako težki tjelesni uvjeti postali su još gori sbog djelatne provedbe nasilja koja je povećala užas kod stanovničtva, tako da su svi izbezumljeno željeli odići. Izbjeglice u osnovici vidjele su srbske vojnike kako pale kuće i stogove siena. Tiekom poslijepodneva 12. srpnja 1995. srbski vojnici su se umiešali u množtvo. Jedan se svjedok sjeća kako je čuo vojnike da psuju bosanske muslimane i govore im da odu, da će biti poklani, kako je to srbska zemlja. Došlo je do ubojstava.

U kasnim jutarnjim satima 12. jula 1995. jedan svjedok je vidio hrpu od 20 do 30 tiela nagomilanih iza sgrade ,,Transporta'' u Potočarima, uz neki radnjak nalik na vlakač. Drugi je svjedok izjavio da je 12. srpnja oko 12:00 sati vidio jednog vojnika kako je nožem ubio diete usried gomile prognanika. Izjavio je također da je iza tvornice tutije vidio srbske vojnike kako ubijaju više od stotinu bošnjačkih mužkaraca i potom utovaruju njihova tiela na teretnjak.

Kako se smračilo, nasilje se pojačalo. Krici, puščana paljba i drugi zastrašujući zvuci mogli su se čuti tiekom ciele noći i nitko nije mogao spavati. Vojnici su izvlačili ljude iz gomile i odvodili ih. Neki bi se vratili, a neki ne. Jedan svjedok je izpričao da su te noći odveli trojicu braće, od kojih je jedan bio tek diete, dok su ostali bili od 14-18 g. stari. Kad ih je majka dječaka krenula tražiti, našla ih je zaklane.

Te noći je bolničar Nizozemske bojne naletio na dvojicu srbskih vojnika koji su silovali jednu mladu ženu: ,,Vidjeli smo dvojicu srbskih vojnika, od kojih je jedan čuvao stražu, a drugi je, skinutih hlača, ležao na jednoj djevojci. Vidjeli smo da djevojka leži na tlu, na nekoj vrsti dušeka. Na dušeku je bilo krvi, čak je i ona bila pokrivena krvlju. Na nogama je imala modrice. I po nogama joj je tekla krv. Bila je u podpunom užasu. Bila je podpuno izbezumljena.''

Tiekom noći i rano idućeg jutra među množtvom su se proširile priče o silovanjima i ubojstvima, pak je u bivalištu zavladao još veći strah.

Oddvajanje bošnjačkih mužkaraca u Potočarima

Od jutra 12. srpnja srbske snage počele su oddvajati mužkarce od ostalih izbjeglica u Potočarima i drže ih na zasebnim mjestima. Jedan svjedok iz Nizozemske bojne vidio je kako mužkarce odvode na jedno mjesto izpried tvornice tutije i potom kako ih iste večeri odvoze teretnjakom. Nadalje, kada su se bošnjačke izbjeglice počele ukrcavati u ljudovoze, srbski vojnici sustavno su izdvajali vojno sposobne mužkarce koji su se u gužvi pokušavali ukrcati. Ponekad bi zadržali i mlađe i starije mužkarce. Ti su ljudi odvođeni u sgradu u Potočarima poznatu kano ,,biela kuća''. Već uvečer 12. srpnja 1995. bojnik Franken je čuo da mužkarci ne stižu zajedno sa ženama i djecom na odredište u Kladnju.

Nadnevka 13. srpnja 1995. vojnici Nizozemske bojne primietili su jasne znake kako Srbi ubijaju neke od bošnjačkih mužkaraca koji su bili izdvojeni. Tako je, na primjer, vodnik Vaasen vidio dvojicu vojnika kako jednog čovjeka odvode iza ,,biele kuće''. Čuo je potom hitac i vidio kako se ta dvojica vojnika vraćaju sami. Jedan drugi častnik Nizozemske bojne vidio je srbske vojnike kako jednog nenaoružanog čovjeka ubijaju jednim hitcem u glavu. Čuo je i 20-40 hitaca iz vatrenog oružja na sat tiekom cielog poslijepodneva. Kad su nizozemski vojnici pukovniku Josephu Kingoriju, vojnom promatraču Ujedinjenih naroda (UNMO) na području Srebrenice, rekli da odvode mužkarce iza ,,biele kuće'' i da se ti mužkarci više ne vraćaju, pukovnik Kingori se tamo uputio da bi izpitao što se događa. Kako se približavao tom mjestu, začuo je pucnje, nu srbski vojnici su ga zaustavili prije nu što je mogao ustanoviti šta se događa.

Povorka bošnjačkih mužkaraca

Kako je stanje u Potočarima navečer 11. srpnja 1995. postajalo sve gore, među Bošnjacima se proširio glas kako se vojno sposobni muškarci trebaju povući u šumu, sredbotvoriti povorku zajedno s pripadnicima 28. podjela Armije Republike Bosne i Hercegovine i pokušati se probiti prema području na sjeveru, pod nadzorom bosanskih vlasti. Oko 22:00 sata navečer 11. srpnja 1995. ,,vodstvo podjela'' je zajedno s bošnjačkim obćinskim vlastima Srebrenice donielo odluku da se sredbotvori povorka. Mlađi mužkarci bojali su se da će ih ubiti ako padnu u srbske ruke u Potočarima i vjerovali kako su im mogućnosti veće ako kroz šume pokušaju pobjeći do Tuzle.

Povorka se okupila u blizini sela Jaglići i Šušnjari i počela se kretati prema sjeveru. Svjedoci su procienili da se u povorki povlačilo između 10.000 i 15.000 ljudi. Oko trećina mužkaraca u povorki bili su bosanski vojnici iz 28. podjela, iako nisu svi vojnici bili naoružani.

Oko ponoći 11. srpnja 1995. povorka se počela kretati duž poteza Konjević Polje-Bratunac. Nadnevka 12. srpnja 1995. srbske snage pokrenule su topnički napad na povorku koja je prelazila pakliniranu cestu na području između Konjević Polja i Nove Kasabe, na putu prema Tuzli. Samo odprilike jedna trećina mužkarca uspješno je priešla pakliniranu cestu i povorka je razbijena u dva diela. Cieli dan i noć ostatak povorke bio je izložen jakoj vatri i praskanju. Ljudi sa začelja povorke koji su preživjeli te patnje opisali su tu djelatnost kano ,,lov na ljude''.

Mužkarci Bošnjaci, koji su u Potočarima oddvojeni od žena, djece i staraca (čiji broj je iznosio odprilike 1000), prebačeni su u Bratunac, gdje su kasnije dovedeni bošnjački mužkarci zarobljeni u povorki. Tisuće zarobljenih Bošnjaka, koji su u zarobljeničtvo dospjeli nakon zauzimanja Srebrenice, pogubljeni su gotovo do posljednjeg čovjeka. Neke su ubijali vojnici koji su ih zarobili, pojedinačno ili u malim skupinama, a neki su ubijeni na mjestima na kojima su bili privriemeno zarobljeni. Međutim, većina njih pobijena je u pažljivo promišljenim množtvenim smaknućima, počevši od 13. srpnja 1995., i to na području odmah sjeverno od Srebrenice.

Većina množtvenih smaknuća odvijala se prema točno utvrđenom obrazcu. Mužkarce su prvo odvodili u prazna učilišta ili skladišta. Nakon što bi ih tamo držali nekoliko sati, ukrcali bi ih u ljudovoze ili teretnjake, odveli na neko drugo mjesto i tamo ih pogubili. Polja na kojima su vršena smaknuća obično su se nalazila na osami. Zarobljenici su bili nenaoružani, nu u mnogim slučajevima poduzeti su koraci da se odpor svede na najmanju mjeru, tako što su zarobljenicima stavljali poveze na oči, ruke vezali na leđima ili skidali postole. Kad bi stigli na mjesta smaknuća, ljude su u malim skupinama skidali s teretnjaka, poredali ih i strieljali. One koji su preživjeli prve štektaje iz vatrenog oružja ubijali bi pojedinačnim hitcem, nu kadkad ih se predhodno ostavljalo da neko vrieme pate.

Zamisao za pogubljenje bošnjačkih mužkaraca iz Srebrenice

Napravljena je uzklađena zamisao da se zarobe svi vojno sposobni bošnjački mužkarci. Među zarobljenima našli su se, u stvari, mnogi dječaci znatno mlađi od te dobi i mužkarci koji su bili nekoliko godina stariji, a koji su ostali u izključku nakon zauzetka Srebrenice. Ti mužkarci i dječaci su se našli na udaru, bez obzira na to je li su odlučili pobjeći u Potočare ili da se pridruže povorki Bošnjaka.

Iako su Srbi duže vrieme bili obtuženi za pokolj, priznanja od strane srbskih vlasti nije bilo sve do srpnja godine 2004. Srbske vlasti su priznale kako su njihove sigurnostne snage izvršile pokolj. Povjerenstvo za Srebrenicu Republike Srbske je u svom završnom izvješću priznalo kako je ubojstvo više od 7800 Bošnjačkih mužkaraca i dječaka bilo promišljeno. Povjerenstvo je ustanovilo da je više od 7800 ljudi ubijeno nakon što su skupljena 34 zapisnika imena žrtava.

Množtvena smaknuća

Obširno promišljanje i uzkladba na visokoj razini, bez čega ne bi u nekoliko dana bilo moguće pobiti tisuće ljudi, su očigledni i iz najsažetijeg opisa razmjera i načina kojim su smaknuća bila izvršavana.

13. srpnja 1995. ujutro: Smaknuća na Jadru

Jedno smaknuće manjih razmjera izvršeno je na rieci Jadar 13. srpnja 1995. godine. 17 mužkaraca je odvezeno na mjesto na obali Jadra. Mužkarce su onda poredali i strieljali. Jedan svjedok, koga je metak pogodio u kuk, skočio je u rieku i uspio pobjeći.

13. srpnja 1995. poslijepodne: Smaknuća u Cerskoj dolini

Prvo veliko smaknuće dogodilo se poslijepodne 13. srpnja g. 1995. Između 1000 i 1500 bošnjačkih mužkaraca iz povorke, koji su bježali kroz šumu i bili zarobljeni i zatočeni na poljani kod Sandića, poslijepodne 13. srpnja 1995., ljudovozima ili pješice je odvedeno u skladište u Kravici. Oko 18:00 sati, kad se skladište napunilo, vojnici su počeli unutra ubacivati ručne praske i pucati izravno u ljude nagurane u skladištu. Jedan od preživjelih, prisjeća se: ,,odjednom, u skladištu je nastala velika pucnjava, a mi nismo znali odakle dolazi. Bilo je pušaka, ručnih bombi, rafala, u skladištu se tako zamračilo da ništa nismo mogli da vidimo. Ljudi su počeli jaukati, vikati, zapomagati. Onda bi nastalo zatišje, pa bi onda odjednom sve počelo iznova. I tako su oni nastavili pucati sve dok nije pala noć.''

Stražari razpoređeni oko sgrade ubijali su zatvorenike koji su pokušavali pobjeći kroz prozore. Kad je pucnjava prestala, skladište je bilo puno leševa.

Razčlanba kose, krvi i ostataka praskavih tvari skupljenih u skladištu Kravica jaki su dokazi da je ondje došlo do ubijanja. Na zidovima i podu sgrade vještaci su pronašli tragove hitaca, ostatke praskave tvari, metaka i čahura, kano i ostatke ljudske krvi, kostiju i tkiva. Iztražiteljski dokazi koje je prikazao tužitelj upućuju na vezu između skladišta u Kravici, glavne množtvene grobnice poznate kano Glogova 2 i druge po važnosti grobnice poznate pod nazivom Zeleni Jadar 5.

13.-14. srpnja 1995.: Tišća

Ljudovozi pretrpani bošnjačkim ženama, djecom i starcima na putu iz Potočara u Kladanj bili su zaustavljeni u Tišći i pretraženi, a bošnjački mužkarci koji su u njima nađeni izkrcani su iz ljudovoza.

Svjedočenje odkriva kako je u Tišći izvršen vrlo sredbotvoren zahvat. Jednog svjedoka u slučaju Krstić, su s te nadzorne točke odveli u obližnje učilište gdje se već nalazio određen broj drugih zarobljenika. Jedan častnik je dao naputke vojniku koji je svjedoka sprovodio u obližnje učilište, gdje je držan velik broj zatvorenika. Čini se kako je u učilištu bio jedan vojnik koji je prenosio i primao naređenja putem poljskog brzoglasa. Negdje oko polnoći, svjedoka su zajedno s još 22 mužkarca ukrcali u teretnjak, s rukama vezanim na leđima. U jednom trenutku je teretnjak u kojem se vozio svjedok stao, a vojnik koji je bio na tom mjestu je rekao: ,,Ne ovamo. Odvezi ih gore, tamo gdje su već odvozili ljude.'' Teretnjak je došao do druge nadzorne točke, a vojnici su stali oko stražnjeg diela teretnjaka i počeli pucati na zarobljenike.

14. srpnja 1995.: mjesto zatočenja u učilištu u Grbavcima i stratište u Orahovcu

Velika skupina zatvorenika koje su prieko noći držali u Bratuncu, rano ujutro 14. srpnja g. 1995. odvezena je s pratnjom od 30 ljudovoza u učilište u Grbavcima kod Orahovca. Kad su stigli, učilištna tjelovještbena dvorana već je bila napola puna zarobljenicima koji su stizali od ranih jutarnjih sati, da bi se za nekoliko sati sgrada podpuno napunila. Preživjeli procjenjuju kako je tamo bilo 2000 do 2500 ljudi, među kojima je bilo i vrlo mladih i vrlo starih, iako je obtužba u slučaju Krstić navodila kako je to možda pretjerana procjena i da je vjerovatnije kako je na tom mjestu bilo oko 1000 zarobljenika. U jednom trenutku, kako se sjeća jedan svjedok, došao je krilnik Mladić i ljudima rekao: ,,Eto, vaša vlada vas ne želi pa se ja moram za vas pobrinuti''.

Nakon što su ih u tjelovještbenoj dvorani držali nekoliko sati, mužkarce su toga poslijepodneva u manjim skupinama odvodili na pogubilišta. Na odlazku iz tjelovještbene dvorane, svaki zatvorenik je dobio povez za oči i nešto vode. Zatvorenike su zatim teretnjacima odvozili na pogubilišta udaljena manje od jednog kilometra. Mužkarce bi poredali i pucali im u leđa. One koji su preživjeli prvu paljbu ubili bi dodatnim hitcem. Korištene su dvie susjedne livade: kad se jedna napunila tielima, smaknitelji su se preselili na drugu. Dok su se vršila smaknuća, kako su izjavili preživjeli, težki radnjaci su kopali jame. Jedan svjedok u slučaju Krstić, koji je preživio strieljanje pretvarajući se kako je mrtav, izviestio je o tome da se krilnik Mladić dovezao u crvenom samovozu i promatrao neka od smaknuća.

Iztražiteljski dokazi podkriepljuju ključne trenutke izkaza preživjelih. Svjetlopisi snimljeni iz zraka pokazuju kako je tlo u Orahovcu bilo prekopavano između 5. i 27. srpnja 1995, a zatim ponovo između 7. i 27. rujna 1995. U tom području odkrivene su dvie glavne množtvene grobnice koje su iztražitelji nazvali ,,Lažete 1'' i ,,Lažete 2''. Grobno mjesto Lažete 1 Tužiteljstvo Hažkog suda je izkopalo između 13. srpnja i 3. kolovoza g. 2000. Svi od 130 nađenih pojedinaca za koje se spol mogao utvrditi bili su mužkarci. U grobnici je nađeno 138 poveza za oči. Tiekom izkapanja na tom nalazištu je nađena prepoznavajuća tvar za dvadeset i tri osobe prijavljene kano nestale nakon pada Srebrenice. Grobno nalazište Lažete 2 djelomično je izkapala zajednička udružba Tužiteljstva i sredbotvorba Liečnici za ljudska prava, između 19. kolovoza i 9. rujna 1996, a čitavo je izkapanje završeno g. 2000. Sve 243 žrtve iz Lažeta 2 bili su mužkarci, a vještaci su ustanovili da je golema većina umrla od povrieda nanesenih vatrenim oružjem. Pored toga, nađeno je 147 poveza za oči. Noge jedne žrtve bile su povezane platnenom vrećom. Iztražiteljske razčlanbe uzoraka tla i poleni, poveza za oči, spojenica, čahura i zračnih snimaka izkopanih i naknadno prekopanih grobnica po nadnevcima, pokazale su, nadalje, kako su tiela iz grobnica u Lažetama 1 i Lažetama 2 bila uklonjena i ponovo ukopana u sporedne grobnice na nalazištima nazvanim Cesta za Hodžiće 3, 4 i 5. Zračne snimke pokazuju kako su te sporedne grobnice nastale između 7. rujna i 2. listopada g. 1995., a Tužiteljstvo ih je sve izkopalo 1998. godine.

14.-16. srpnja 1995.: mjesto zatočenja u učilištu u Pilici, pogubilište na Vojnom gospodarstvu Branjevo

Nadnevka 14. srpnja 1995. u pravcu sjevera, u učilište u selu Pilica, sjeverno od Zvornika, ljudovozima je prevezeno još zarobljenika. Kano i u drugim mjestima zatočenja, niti ovdje nije bilo hrane niti vode ter je više mužkaraca umrlo od vrućine i žeđi u tjelovještbenoj dvorani učilišta. Ljude su u učilištu u Pilici držali dvie noći. Nadnevka 16. srpnja 1995., prema sada već poznatom obrazcu, ljude su prozvali da iziđu iz učilišta i ukrcali ih u ljudovoze s rukama vezanim na leđima. Zatim su ih odvezli na Vojno gospodarstvo Branjevo gdje su ih poredali u skupinama od 10 i strieljali.

Dražen Erdemović, ratni zločinac koji je priznao zločin, a potom pried Haažkim sudom i osuđen, je bio pripadnik 10. upadajnog odreda VRS-a (pristožerne jedinice Glavnog stožera) i sudjelovao je u množtvenim smaknućima. G. Erdemović je svjedočio za obtužbu u slučaju Krstić i u svom izkazu spomenuo i sliedeće: ,,Ljudima izpried nas je naređeno da se okrenu leđima prema nama. Nakon što su nam okrenuli leđa, mi smo u njih pucali. Izdana nam je naredba da pucamo.''

G. Erdemović je rekao da su sve žrtve osim jedne nosile pučku odjeću i da, s izuzetkom jednog lica koje je pokušalo pobjeći, prije strieljanja nitko nije pružio nikakav odpor. U nekim slučajevima ubojice su bili naročito okrutni. Kad bi netko od vojnika prepoznao nekoga koga je poznavao iz Srebrenice, toga bi čovjeka tukli i ponižavali prije nego što bi ga ubili. G. Erdemović je svoje sudionike, vojnike, morao nagovarati neka za strieljanje prestanu rabiti strojnice: iako su strojnice zarobljenicima nanosile smrtne ozljede, smrt nije nastupala odmah pak su tako njihove muke bivale produžene.

G. Erdemović je posvjedočio kako je, 16. srpnja 1995. oko 15:00 sati, nakon što su završili s ubijanjem zarobljenika na Vojnom gospodarstvu Branjevo, njemu i ostalim vojnicima iz 10. upadajnog odreda rečeno da skupina od 500 zarobljenih bosanskih muslimana iz Srebrenice pokušava pobjeći iz obližnjeg družtvenog doma. G. Erdemović i ostali pripadnici njegove jedinice odbili su sudjelovati u daljnjem ubijanju. Onda im je rečeno neka dođu na sastanak sa spomenutim podpukovnikom u kavanu u Pilici. G. Erdemović i ostali vojnici odišli su u kavanu kako se od njih tražilo, a dok su čekali, čuli su pucnjavu i praskove ručnih praski. Buka je trajala odprilike 15-20 minuta, nakon čega je jedan vojnik iz Bratunca ušao u kavanu i prisutne obaviestio kako je ,,sve gotovo''.

Toga dana, na tom stratištu, ubijeno je između 1000 i 1200 ljudi.

Na svjetlopisima područja oko Vojnog gospodarstva Branjevo snimljenim iz zraka 17. srpnja 1995. vidi se veliki broj tjelesa u polju pored Vojnog gospodarstva kano i tragovi rovokopača koji je pokupio leševe iz polja.

Postupak pronalaženja žrtava na području Srebrenice, često u množtvenim grobnicama, njihovo izkapanje i prepoznavanje traju razmjerno sporo. Do godine 2002. 5000 tiela je izkopano i tek 200 prepoznato. Od tada broj izkopanih tiela je porastao na 6000, a prepoznatih na oko 2000 (podatci iz 2005. godine).

Prekopavanja grobnica

Iztražni dokazi pokazuju kako su početkom jeseni godine 1995., srbske snage napravile značajan napor da se prikriju množtvena pogubljenja tako što su premještali glavne grobnice u udaljene sporedne grobnice. Iztražni dokazi također pokazuju kako su u razdoblju od nekoliko tjedana u rujnu i početkom listopada g. 1995., srbske snage izkopale mnoge glavne grobnice, i premjestile tiela u udaljene sporedne grobnice. Iztražne razčlanbe su uspjele povezati određene glavne i sporedne grobnice t. j.:

- Branjevo vojna osnovica i Čančari put 12

- Petkovići brana i Liplje 2

- Orahovac (Lažete 2) i Hodžići put 5

- Orahovac (Lažete 1) i Hodžići put 3 i 4

- Glogova i Zeleni Jadar 5

- Kozluk i Čančari put 3

Dokazi o prekopavanjima pokazuju značajan napor da se tjelesa iz glavnih grobnica prikriju, što je nesumnjivo prouzrokovano velikim međunarodnim pritiskom koji je usliedio nakon pada Srebrenice. Takve krajnje mjere ne bi bile neobhodne da je većina ljudi (u glavnim grobnicama) poginula u borbama.