Povratak / Back

DR. FRANJO TUĐMAN

 

Dr. Franjo Tuđman priseže

 

Franjo Tuđman se rodio u Velikom Trgovišću, 14. svibnja 1922., a umro u  Zagrebu, 10. prosinca 1999.. Bio je povjestničar i prvi predsjednik samostalne Pučke države Hrvatske.

Potječe iz seoske obitelji srednjeg imovnog staleža. Pučko osnovno učilište je pohađao u rodnom mjestu (1929.-1933.), dok je srednje polazio u Zagrebu (1934.-1941.), uglavnom se uzdržavajući sam. Moguća uhitba u doba starojugoslavenske silničke vlasti 1940. o kojoj pišu službeni Tuđmanovi životopisi još nije dovoljno razjašnjena. Tuđmanova obitelj je podupirala hrvatski narodnostni pokret pod vodstvom HSS-a i Mačeka, dok se Franjo Tuđman tiekom 2. svjetskog rata pridružio komunističkim partizanima. Sudeći po dostupnim podatcima, Tuđman je bio pripadnikom 10. zagrebačkog sbora i radio je kano obavještajni častnik. Još prije svršetka rata, u siečnju 1945. upućen je u Beograd u Vrhovni stožer NOVJ-a. Tada se dogodila i obiteljska užasnica koja nije u podpunosti razjašnjena; Tuđmanov otac Stjepan umro je nasilnom smrću pod sumnjivim okolnostima koje su kasnije različito razlagane (samoubojstvom, nesretnim slučajem...), ali prevladala je inačica po kojoj mu je otca kano ogovarača nove samovlasti, smaknulo vladosborno redarstvo OZNA. Unatoč tome, Tuđmanov uzpon u vojnoj ljestvici nije bio spriečen: radio je u Glavnoj osobnoj upravi Podvlade obrane, u Glavnom stožeru JNA, a završio je i Više Vojno učilište (1955.-1957.). Tada je objavio i svoje prvo značajno djelo, ,,Rat protiv rata'' (Zagreb 1957.), obsežnu razčlanu o maloratnom ratovanju kroz poviest s naglaskom na jugoslavenskom partizanskom ratu, nu protkano obširnim razčlanbama o ratu u Nizozemskim državnim područjima u 17. st., španjolskom ustanku protiv Napoleona, kano i mnogim drugim primjerima maloratnog ratovanja. Ta je razčlanba značajno učvrstila ugled Tuđmana kano vojnopoviestnoga znalca, a u sliedećim desetljećima naraštaji jugoslavenskih krilnika preuzimali su izvadke iz njegove knjige kano osnovicu za krilničke izpite. Iako je 1960. promaknut u čin krilnik-bojnika, Tuđman je već sliedeće godine svojom voljom napustio vojnu službu. Razlozi za takav postupak su dosta jasni: sam vojni sustav je omogućavao tvarno siguran, nu duhovno skučen život, a Tuđmanova se zanimanja, koja su pokrivala vojno, poviestno,  i uljudbeno područje nisu mogla zadovoljiti u takvom okružju. Također, pravovjerje i misloslovno zatupljivanje osobiti za svaku vojsku (a kamoli ne za podpuno jednomislilačku JNA) nisu predstavljali ozračje u kojemu se moglo koliko-toliko odstupiti od vladosbornog pravovjerja.

,,Bespuća povijesne zbiljnosti'' (1989.) Tuđmanovo su najpoznatije djelo koje je izazvalo razprave sbog obtužbi za protužidovstvo i prepravljačtvo. Najznačajniji dio te obsežne knjige je pobijanje Jasenovačke izmislitbe koju Tuđman smatra središtnjim podjarivačkim izmišljačtvom suvriemenog velikosrbskog misloslovlja. Uočljivo je i svjestno hrvatstvo jezika uz nekoliko uspjelih novotvorenica, znak Tuđmanova narodnostnog osvješćivanja i na uljudbenom polju, a sbog nekih neobičnih rješenja izvor čuđenja čak i za neke izobćene ,,nacionaliste'' među hrvatskim jezikoslovcima, npr. Stjepana Babića. U cjelini, »Bespuća« su neobičnan mješanac: spoj piščeve izpoviedi o borbama s kasnije zaboravljenim hrvatskim i jugoslavenskim pravovjernim misloslovcima, nekih naznaka mudroslovlja poviesti (koja nije podkriepljena širim piščevim osvrtima na uobičajenice toga književnog područja, od Vica i Hegela do Marxa i Spenglera), ter jadikovka o položaju Hrvata u SFRJ.

Ostali su Tuđmanovi značajniji proslovi ,,Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji'', 1.-2. (1993.), vjerojatno najbolje povjestničarsko djelo; ,,Usudbene povjestice'' (1995.) i ,,Hrvatska rieč svietu'' (1998.), dvoje više obuhvatnih crtica i razgovora u kojima su sažeto izniete osnovne Tuđmanove zauzetosti i poviestnovladosborni pogledi.

Tuđmanova se djelatnost od osnutka ,,Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske'' sve više može opisati kano narodnostno-odpadnička. Svojim se radovima uzprotivio tada snažnoj jednoumnoj struji u jugoslavenskom vladosborstvu pak mu je djelovanje sve više ograničavano. Godine 1967. izbačen je iz Saveza komunista, smienjen s položaja ravnatelja poviestne iztražionice, zabranjeno mu je predavanje na Sveučilištu ter je prisilno umirovljen. Tuđman je među prvima u socijalističkoj Hrvatskoj odtvorio razpravu o hrvatskim narodnostnim razmišljanjma, među kojima su prema njemu najvažnije bile nametanje osjećaja krivnje sbog postojanja NDH, središtiranje Jugoslavije koja je omalovažavala i zapostavljala Hrvatsku, Jasenovačka izmislitba kano stožer novovjekog velikosrbskog misloslovlja, ter srbski vladalački i hrvatski podređeni položaj u višenarodnostnoj zajednici. Tiekom g. 1971., Tuđman je pooštrio i još jasnije izrazio svoje stavove, što je uzrokovalo i osudu od strane hrvatskoga komunističkog vodstva (Miko Tripalo, Savka Dabčević-Kučar). To je 1972. dovelo do njegova zatvaranja i namještenog sudskog postupka u kojemu je Tuđman trebao poslužiti žrtvenim jarcem kano ,,tvrdokorni nacionalist'' koji održava veze s hrvatskim vladosbornim izseljeničtvom. Zahvaljujući djelovanju Miroslava Krleže kod Josipa Broza Tita izbjegao je višegodišnju robiju i osuđen je na 2 godine zatvora, što je kasnije smanjeno na 9 mjeseci.

Od 1987., kada mu je vraćena oduzeta putovnica, Tuđman putuje po europskim zemljama, SAD-u i Kanadi, uzpostavljajući dodire s hrvatskim izseljeničtvom i gradeći veze koje će se pokazati presudnima u godinama koje su sliedile. Njegova je vladosborna podloga uključivala nekoliko jednostavnih, ali važnih sastavnica: odbacivanje komunističkog i fašističkog misloslovlja kano nadnarodnostnih izključivih načela koje je poviest pokopala i koje su razjedinjavale hrvatski narod; oslon na hrvatsko izseljeničtvo, ali uz sviest kako će se borba za slobodnu Hrvatsku voditi u samoj zemlji; pokušaj dogovora sa Srbima kano najbrojnijim i najutjecajnijim narodom u Jugoslaviji, koji je činio i najbrojniju narodnostnu manjinu u Hrvatskoj; povezivanje Hrvatske i Bosne i Hercegovine kano zemalja zemljovladosborno, prostorno i gospodarski upućenih jedna na drugu.

Već od Titove smrti (1980.) bilo je vidljivo da SFRJ ide prema razpadu sbog dotrajalosti gospodarskoga i vladosbornoga sustava i, možda još više, nepomirljivo suprotstavljenih narodnostnih misloslovlja. Nemire je započela pobuna Albanaca na Kosovu nakon koje su usliedile višegodišnje neuspjele prisile i progoni. Kako je vrieme odmicalo, sve je više dolazilo i do polarizacije među razvijenom Slovenijom i Srbijom, stožerom jednoumlja i pravovjerja. Velikosrbski pokret sredbotvorile su srbske znanstvene i uljudbene udruge (Srbska Akademija, družtvo književnika,..), a njegovu ostvaritbu pokrenuo je Slobodan Milošević koji je na valu množtvenih srbskih skupova i prosvjeda došao na čelo srbijanskih komunista i nizom različitih mjera (skupovi, stranačke pobune, oružničko nasilje,..) srušio vodstva vojvođanskih i crnogorskih komunista, ter nasilno ponovo u Srbiju uklopio Kosovo kano pokrajinu bez stvarne samouprave.

Tiekom tih težkih događaja hrvatski su komunisti ostali uglavnom neodlučni i sbunjeni, bojeći se izkazivanja narodnostnih težnji, s jakim sjećanjem na gušenje Hrvatskog proljeća 1971. Nu, žestina i odtvorenost nastupa svesrbskog pokreta nije omogućavala dugu neodlučnost: SFRJ bi se, u slučaju Miloševićeve pobjede, preobrazila u jednoumnu državu kojom bi vladao velikosrbizam, a što bi sigurno dovelo do rata za rušenje takvoga sustava.

U Hrvatskoj su (kano i nekim drugim pučkim državama) u travnju i svibnju 1990. razpisani višestranački izbori na kojima je pobiedila Tuđmanova stranka HDZ s prieko 60% zastupničkih mjesta u Hrvatskom saboru koji je izabrao Tuđmana za predsjednika Predsjedničtva SR Hrvatske. Nakon promjena ustava pobiedio je oba puta na izravnim izborima za predsjednika Pučke države Hrvatske 1992.(56,7%) i 1997.(61,4%), ter je dužnost obnašao do smrti 1999. Kano nositelj lista Hrvatske demokratske (narodovlastne) zajednice izišao je kano pobjednik svih saborskih i mjestnih izbora, i to: 1990., 1992., 1993., 1995. i 1997. godine.

Tuđman je svoju stranku, Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ), zasnivao na sliedećim načelima:

ujedinjenje svih Hrvata, neovisno o misloslovnoj usmjerenosti, u jedan vladosborno-narodnostni pokret (zamisao pomirbe potomaka ,,ustaša'' i ,,partizana'') kojemu je najsitniji cilj hrvatska ravnopravnost u slabopovezanoj Jugoslaviji, a najveći samostalna država, ponovni ulazak u srednjoeuropski uljudbeni krug, a izlazak iz ,,Balkana'', oživljavanje potiskivanih i ožigosanih hrvatskih običaja, od uljudbe i jezika, do poviesti, kako starije, tako i novije (primjer je povratak ugleda katoličkog kardinala Alojzija Stepinca)

djelomično prevriednovanje NDH, kano i komunističkoga pokreta. Objelodanjivanje prešućivanih zločina jugoslavenskih partizana (Bleiburžki pokolj), u slučaju razpada komunizma, smjer državnog glavničarstva nasuprot slobodoumnom koji bi, prema Tuđmanu, malu zemlju kano što je Hrvatska učinio plienom mnogonarodnostnih tvrtki.

HDZ je, osim većine hrvatskoga naroda u zemlji, imao snažnu podporu hrvatskog izseljeničtva, pogotovo onog iz doba 2. svjetskoga rata, dok su mu glavni protivnici u hrvatskome družtvu uz većinu Srba bili i jugoslavenski okrenuti Hrvati, mnogi sljedbenici komunističkog misloslovlja, nu i neke hrvatske narodnostne stranke umjerene okrenutosti kojima se Tuđmanovo javničarsko ponašanje i govor činio neprimjerenim (u vladosbornom, a i ,,dojmovnom'' smislu). Tuđmanovo vladosborstvo išlo je za ostvarivošću: umjesto sile i prkosa, tjerao je preobrazbu jugoslavenskog čvrstog saveza (federacije) u labav savez (konfederaciju), a istodobno je jačao obranbene sposobnosti Hrvatske prieko preuredbe redarstva, ter snaženjem veza s inozemstvom (to bilo ograničeno sbog više činitelja).

Već 1990. dolazi do pobune hrvatskih Srba (»balvan revolucija«) upravljane iz Beograda, a uz mlako i malodušno odgovaranje saveznih vlasti, utjelovljenih u Anti Markoviću kojega je podupirao Zapad. Naime, osim nevoljkosti prihvaćanja nastanka novih država (to je bilo vidljivo i u drugim slučajevima, npr. SSSR-a i Čehoslovačke), Europska zajednica smatrala je da se izraženost narodnostnog pitanja može smanjiti gospodarskim mjerama – da se narodnostna stremljenja mogu ,,podkupiti''. Stvarnost ih je ubrzo razuvjerila.

Hrvatska je godine 1991. napadnuta od strane Srbije, koja je obmanula većinu srbskoga pučanstva u Pučkoj državi Hrvatskoj i Jugoslavensku narodnu armiju s ciljem stvaranja Velike Srbije, koja bi u najvećim zamislima zauzimala prieko 70%, a u najsitnijim 26% hrvatskog područja. U velikosrbskom misloslovlju ciela Slavonija, Podravina, Banovina, Lika i Dalmacija bile bi, uz cjelokupno područje BiH, priključene Srbiji i Crnoj Gori.

Rat je Tuđman, po ocjenama većine sudionika i promatrača, vodio savršeno (u tom se pogledu slažu, među ostalima, David Owen, Richard Holbrooke, Misha Glenny, Veljko Kadijević, Borislav Jović, Radovan Radinović, Davor Domazet, Janko Bobetko, Zvonimir Červenko, Davor Marijan i Mate Granić). Nasuprot toga je predsjednik Stjepan Mesić koji se s Tuđmanom, po vlastitoj tvrdnji, razišao radi Tuđmanova odnosa prema BiH, i to 1994., kad je oružani sukob Hrvata i Bošnjaka, već bio završen. Otežući i sklapajući primirja, Tuđman je gradio hrvatsku vojnu snagu i stvarao uvjete za veće vojne podhvate, ter na kraju pokrenuo udar koji je slomio srbsku paradržavu u Hrvatskoj, tzv. ,,Republiku Srpsku Krajinu''. Možda je najbolje priznanje izjava protivničkoga krilnika, podvladonosca obrane Veljka Kadijevića, da im je Tuđman slomio zamisao osvajanja sa svojih 20 primirja jer im nije dozvolio da se razmašu, a mješavinom neprestanih pregovora i ratnih podhvata doveo je do razslojavanja JNA koja nije mogla izkoristiti svoju golemu prednost u naoružanju.

Ponašanje »međunarodne zajednice« mienjalo se tiekom rata. U početku je Miloševićeva Srbija kroz uvođenje zabrana Ujedinjenih naroda na oružje dobila prešutno zeleno svjetlo za osvajanje Hrvatske, za koju se mislilo da će biti brzo pobieđena. Hrvatske su snage uspjele zadržati Vukovar gotovo 100 dana i razbiti udarnu silu JNA koja je u ratu protiv Hrvatske pokrenula 4 od 6 oklopnih sdrugova i 10 od 11 radnjačkih, pak je vladosborstvo prema Hrvatskoj promienjeno: priznato je vrhovničtvo Hrvatske na cielom području, a mirovno poslanstvo Ujedinjenih naroda trebalo je, barem službeno, dovesti do vladosbornog spajanja odmetnutih područja u Hrvatsku.

Tuđmanove djelatnosti u vezi Bosne su često izmišljane i lažirane (radi svakakvih razloga poput ocrnjivanja, ter nesloge Hrvata i Bošnjaka), s osnovnom tvrdnjom kako je on s Miloševićem na sastancima u Karađorđevu i Tikvešu "dielio Bosnu". Te su tvrdnje nedokazane i nepodkriepljene izkazima hrvatskih i srbskih sudionika, a i bezsmislene već uslied dva činbenika: do zuba naoružani Milošević i onda razoružani Tuđman nisu se imali o čemu dogovoriti, jerbo je nesrazmjer odnosa snaga pokretača zamisli Velike Srbije i Hrvatske bio toliki da Miloševiću nije trebala Tuđmanova privola za bilo kakav vojno-vladosborni potez. Osim toga, nakon razgovora u Karađorđevu, napad na Hrvatsku se razbuktao svom žestinom, od Vukovara do Dubrovnika, što je bjelodan pokazatelj neosnovanosti priča o "podjeli BH" u dogovoru Tuđman-Milošević.

Činjenice govore o sliedećem odnosu Tuđmana spram Bosne i Bošnjaka. On jest kano povjestničar u vrieme Jugoslavije proučavao granice Mačekove banovine Hrvatske, ter također razpravljao i o samim granicama Pučke države Hrvatske. Po uzoru na Starčevića imao je stav kako su većina bosanskih muslimana Hrvati, ter je svoj stav zasnivao na činjenici kako su se i u vrieme kraljevine Jugoslavije i u vrieme NDH muslimani većinom izjašnjavali Hrvatima. U vezi odnosa Tuđmana prema BiH i Bošnjacima u Domovinskom ratu dovoljno je samo navesti činjenice koje jasno same po sebi govore. Franjo Tuđman je godine 1992. priznao cjelovitu i vrhovničku Bosnu i Hercegovinu. Hrvatska je pod vodstvom Tuđmana dopuštala osnivanje i obuku jedinica TO BiH na svom području: 27. lipnja 1992. u Klani kod Rieke osnovan je 7. krajiški sdrug; na Zagrebačkom velesajmu 30. svibnja 1992. osnovana je 1. krajiška bojna odakle je odišla u Travnik. Krajem 1992. Armija BiH traži od Podvlade obrane RH da pomogne u novačenju vojnih obveznika iz BiH, koji se nalaze u Hrvatskoj. Izetbegović osobno traži dodatnu izobrazbu za 22 upravljača MIG-ova i zrakomlata (helihoptera) za potrebe TO BiH. Cielo vrieme rata, i u vrieme sukoba HVO i ABiH, oko 15.000 ranjenika Bošnjaka liečeno je u Hrvatskim bolnicama. Samo je u Znanobolnici Split tiekom 1992. i 1993. godine u KB 'Firule' u Splitu primljeno, liečeno, ter nakon provedenog liečenja odpušteno na kućnu njegu ukupno 3.991 osoba Bošnjačke narodnosti.

Tuđman je neprestalno nastojao da se HVO i ABiH zasnuju kano dvie sastavnice jedne vojske sa zajedničkim zapovjedničtvom.

U prosincu 1992., na izvanrednom zasjedanju Islamskog skupa u Jedi, u Saudijskoj Arabiji, na sastanku između hrvatskog podvladonosca vanjskih poslova Zdenka Škrabala i Alije Izetbegovića, Škrabalo je pozvao Izetbegovića da prihvati ponudu Franje Tuđmana o stvaranju zajedničkog vojnog stožera, ili u Zagrebu ili u Bugojnu, po njegovu izboru, ter da zajednički djeluju protiv srbskih napadača. ,,Predsjednik Tuđman je uvjeren da Beograd ne će stati i da zapad ne će priteći u pomoć ni vama, ni nama. Stoga mislim da se moramo okrenuti jedni drugima i zajednički se braniti'', kazao je Škrabalo. Uz Škrabala su bili njegovi vodeći međudržavoslovci Hido Biščević i Mario Nobilo, kano i zagrebački muftija Šefko Omerbašić. I potonji se uztrajno zalagao za isto, tvrdeći da je Tuđmanova ponuda iskrena i sukladna s pomoći što ju je Zagreb pružao o naoružavanju Armiji BiH. Nu Izetbegović je odklonio priedlog, uz rieči da bi takvo savezničtvo još više ozlojedilo Srbe.

Tuđman je na ponudu zapadne Hercegovine 1993. ovako odgovorio:

Kao prvo, kazao je, ,,bio bi to poljubac smrti za okupirana područja Hrvatske''. Zatim je uztvrdio da to ,,hrvatsko javno mnienje ne bi prihvatilo, većina Hrvata u BiH osjetila bi se izdanim, a vodstvo katoličke crkve i u Zagrebu i u Sarajevu bilo bi izvan sebe od ljutnje''.

Tuđman se strahovito naljutio kad je doznao za Rajićev zločin u Stupnom Dolu. ,,...Koji Rajić, da li je lud, da li je provokator, da li vodi neku svoju politiku. Odakle je taj Rajić, što je po zanimanju?...''

Tuđman i Izetbegović podpisali Washingtonski sporazum u veljači 1994. o Savezu Hrvata i Bošnjaka u BiH, ter o savezu Hrvatske i BiH.

Na kraju je velikom Tuđmanovom zaslugom oslobođen velik dio Bosne i Hercegovine od četnikog zauzetka, a bila bi oslobođena i ciela da se nije umješala međunarodna zajednica, ter raznim svojim prietnjama sačuvala srbsku narodoubilačku tvorevinu t. zv. ,,Republiku Srbsku''.

Sve to jasno govori kako se Tuđman nije htio odreći Bošnjaka kano saveznika, ter da mu nije bio cilj podjela BiH.

U samoj Pučkoj državi Hrvatskoj družtvo i gospodarstvo prošli su kroz velike promjene. U doba Tuđmanove vlasti nijedan "oporbeni" novinar, t. j. proslovopisac koji bi izražavao stavove kranje suprotstavljene službenom hrvatskom vladosborstvu, nije niti tjelesno stradao, niti je bio osuđen na novčanu ili zatvorsku kaznu. HDZ, u ono doba Tuđmanova vladajuća stranka, nije uspjela ne samo preuzeti, nego čak niti uzpostaviti prevlast u tiskanim glasilima. Nasuprot toga su Tuđmanovi vladosborni protivnici koji su pobiedili na izborima 3. siečnja 2000. proveli čistku na HRT-u i uzpostavili skoro podpunu glasilačku jednoumnost u Hrvatskoj.

Pitanje je li pretvorba tzv. "družtvene imovine" mogla proteći na bezbolniji način ter je li se moglo učiniti da ostatci socijalističkih veletvornica budu razdieljeni pravednije ostaje bez krajnjeg odgovora. Sve zemlje propalog komunizma prošle su kroz gospodarski razpad i brzoobogaćivanja pojedinaca, a one koje su se oporavile to su učinile najviše kroz strana ulaganja (Magjarska, Češka). Slovenija je, s druge strane, uspjela izvršiti posebničiranje na bezbolniji i družtveno prihvatljiviji način. Što se tiče gospodarstva, rat je na kraju ostavio tragove. Hrvatska je u nedostatku oružja i novaca bila prisiljena prodavati svoju imovinu kako bi do njega došla, ter je bila prisiljena surađivati s raznim zločinačkim sredbotvorbama kako bi došla do krijumčarenog oružja. Tu je također došlo do bogaćenja raznih pojedinaca koji su izkoristili ratno stanje za svoju korist. Sve to se na kraju odrazilo na hrvatsko gospodarstvo.

Nakon pobjede u ratu (Podhvat Oluja 1995.), ter Daytonskog sporazuma kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini, preostalo je jedino mirno uklapanje iztočne Slavonije (Baranja i Vukovarsko-Sriemsko područje) u Hrvatsku, što se dogodilo 1997. Tuđman je vodio vladosborstvo mira, snažno se protiveći zamislima ulazka Hrvatske u nove jugoslavenske okvire pod imenom ,,Zapadnog Balkana''.

Posljednji Tuđmanov međunarodni nastup bio je 28. listopada 1999. godine tiekom posjeta u Rimu kod pape Ivana Pavla II.

Franjo Tuđman umro je od posljedica izazvanih unutarnjim krvarenjem u Zagrebu u Znanobolnici KBC Dubravi, 10. prosinca 1999. godine.

Neka od djela koja je napisao su bila: ,,Velike ideje i mali narodi'' (1969.), ,,Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi'' (1981.).