BLAŽENI KARDINAL ALOJZIJE
STEPINAC
Blaženi Alojzije Stepinac
Bio je zagrebački nadbiskup i kardinal. Rodio se u Krašiću, 8. svibnja
1898., a umro je u Krašiću, nadnevka 10. veljače 1960.
Zagrebačko gornjogradsko srednje obće učilište napušta poslije završenog
petog razreda ter stupa u nadbiskupsko sjemenište, odlučivši se za svećenički
poziv. U Zagrebu nastavlja polaziti nadbiskupsko srednje obće učilište, koje
završava 1916. Potom je unovačen u 96. karlovačku pukovniju, ter ubrzo poslan u
častničko učilište u Rieci. Godine 1917. nalazi se na talijanskom bojištu, gdje
je sredinom 1918. ranjen i zarobljen. Prijavio se u jugoslavensku legiju (vojnu
jedinicu), ter je u prosincu godine 1918. pušten i prebačen u Solun. Iz Soluna
odlazi kano podporučnik redovne vojske u Vranje, Gnjilane i Prištinu, a u
proljeće 1919. je odpušten iz vojske. Poslije završetka 1. svjetskog rata
započinje učilištovanje na Poljopriradnom visokom učilištu u Zagrebu, ali ga
prekida i odlazi na rimski papinski zavod Germanicum. Godine 1930. zaređen je
za svećenika, a 1931. doktorira mudroslovlje i bogoslovlje ter ga iste godine
nadbiskup zagrebački Antun Bauer imenuje nadbiskupom ceremonialom (obrednikom),
a 1934. imenovan je zagrebačkim pomoćnim nadbiskupom (koadjutorom) s pravom
nasljedstva. Nakon smrti nadbiskupa Bauera (7.
prosinca 1937.) preuzima
vodstvo Zagrebačke nadbiskupije.
Od 1936. godine Hitler je počeo progoniti nearijevce koji su bili
prisiljeni bježati sve više prema jugu Europe. Mnogo njih stiglo je u Zagreb.
Nadbiskup Stepinac utemeljio je ured za prihvaćanje židovskih izbjeglica i
sredbotvorio pomoć za potrebne i bolestne, bez obzira na rasu ili vjeru.
Alojzije Stepinac se jako protivio komunizmu, kano protučovečnom i
mrziteljskom pokretu. Tako je u kolovozu 1940. rekao: >>Principi (načela)
Katoličke crkve ne mogu se složiti s komunizmom. Najprije sbog toga jer je
svrha komunizma uništenje vjere: komunizam želi odkinuti dušu od Boga.
Komunistička nauka osiromašuje čovjeka jer gubeći vjerski ideal, čovjek gubi
smisao za domovinu i za život. Život bez Boga jest pakao. Jedna hrvatska
poslovica kaže: ,Tko s vragom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju!’ Krist
Spasitelj rekao je da se ne treba bojati onih koji ubijaju tielo jer oni ne
mogu ubiti dušu, nego se treba bojati onoga koji može i dušu i tielo baciti u
pakao<<.
Podupro je sporazum Cvetković-Maček i uzpostavu Banovine Hrvatske u
kolovozu 1939. Stvaranje N.D.H., Stepinac je pozdravio kano ostvarenje
vjekovnog očekivanja i prava hrvatskog naroda na samoodređenje i vlastitu
državu. Već u drugoj polovici svibnja odbija prisustvovati službenim
svečanostima upriličenim poslije podpisivanja Rimskih ugovora. Tiekom rata
pomagao je ljudima bez obzira na njihovu narodnu i vjersku pripadnost i
suprotstavljao se nezakonitostima u N.D.H. Često prosvjeduje protiv nasilnog
odvođenja Židova i Srba i pri najvišim vlastima u N.D.H. Glavni je vojni vikar
N.D.H. ter predsjednik Biskupske konferencie (skupa) (tri puta se sastala: u
lipnju i studenome 1941., ter u ožujku 1945.). Pri prevođenju na rimokatoličku
vjeru pravoslavnih vjernika, kano član Odbora trojice, zalaže se u naputcima da
se taj postupak provodi u skladu s crkvenim običajima, a samo izuzetno, sbog
ratnih prilika, dopušta skraćeni postupak. Sbog zalaganja za ljudska prava
progonjenih i skrbi za sudbine pojedinaca (i Židova i pravoslavaca), ter sbog
svojih propoviedi u zagrebačkoj katedrali, Stepinac dolazi u razpravu s dielom
ustaških vlasti. Alojzije Stepinac je 14. ožujka 1943. ovako govorio u
katedrali: >>Svaki dalje čovjek, bez obzira kojoj rasi ili naciji
pripadao, bez obzira da li je svršio sveučilište u kojem kulturnom središtu
Europe ili ide u lov za hranom u prašumama Afrike, svaki od njih jednako nosi u
sebi pečat Boga Stvoritelja i imade svoja neodtuđiva prava koja mu ne smije
oteti ili ograničiti samovoljno ni jedna ljudska vlast.<< U članku
>>Pozvani i nepozvani<<, objavljenom u >>Hrvatskom
narodu<< 7. studenog 1943.,
podvladonosac prosvjete J.
Makanec napao je Stepinca, iako njegovo ime izriekom ne spominje. U obranu
Stepinca razpravljački je odgovorio K. Šegvić.
Iako je Alojzije Stepinac napadao sve loše što se događalo u N.D.H., on
je cienio i poštovao Hrvatsku državu, ter je stajao u njezinu obranu pred
međunarodnim činbenicima. Tako je nadnevka 24. svibnja 1943. poslao pismo
kardinalu Maglioneu u kojem opovrgava srbske obtužbe na račun hrvatske vlasti i
same katoličke crkve, ter navodi dobre činjenice o djelovanju vlasti.
U poslanici koju je naputio vjernicima 24. svibnja 1945., a uz Stepinca
su je podpisali nadbiskup vrhbosanski I. Šarić ter biskupi J. Garić, A.
Akšamović i J. Šimrak, iztiče se kako su >>hrvatski katolički biskupi
poštivali volju Hrvatskog Naroda<< za nezavisnom državom, ter kako
>>nitko prema tome ne ima pravo obtuživati bilo kojega građanina Hrvatske
Države, pak ni biskupe zato što poštuju tu neodstupnu volju Hrvatskog Naroda,
kad on na to ima pravo i po Božjim i po ljudskim zakonima<<. Svih je
ratnih godina Stepinac poticao brojne djelatnosti Caritasa Zagrebačke
nadbiskupije, od spašavanja hrvatskih zatočenika iz fašističkih zatočišta u
Italii i sbrinjavanja djece s Kozare do vlakova hrane i odjeće za gladne i
siromašne. Već 17. svibnja 1945., nakon smjene vlasti, Stepinac je uhićen u
Zagrebu ter je u zatvoru do 3. lipnja 1945. Dan nakon što je pušten iz zatvora,
4. lipnja, sastao se s predsjednikom Savezne vlade NR Hrvatske V. Bakarićem.
Zatražio je da se sa Svetom Stolicom uzpostave međunarodoslovni odnosi ter da
se urede odnosi između države i Crkve. Odbio je
Titov priedlog da
odvoji Hrvatsku katoličku Crkvu od Vatikana. Poslije objave zaključaka
biskupskog skupa, održanog u Zagrebu od 17.-22. rujna 1945., dolazi do
odtvorenoga vladosbornog sukoba novih vlasti s katoličkim biskupima na čelu sa
Stepincem. Nove vlasti odlučile su pokrenuti vladosborni postupak protiv
Stepinca, ter je on 18. rujna 1946. ponovno uhićen i osuđen 11. listopada 1946.
na 16 godina zatvora, uz gubitak građanskih prava u trajanju od pet godina.
Zatvoren je u Lepoglavi, a od prosinca 1951. je zatvoren u rodnom mjestu
Krašiću u vlastitom domu, gdje je i umro. Papa Pio XII imenuje A. Stepinca 12.
siečnja 1953. kardinalom. Posmrtno je pokrenut postupak za proglas Stepinca
svetim. Prigodom posjete Zagrebu (10. i 11. rujna 1994.) papa Ivan Pavao II
obišao je Stepinčev grob u Katedrali i pomolio se.
