ANTE STARČEVIĆ

Otac hrvatske domovine, Ante Starčevič

Ante Starčević se rodio u Žitniku, Gospić, 23. svibnja 1823., a umro je u Zagrebu, 28. veljače 1896. Bio je hrvatski vladosborac, objavljivač, književnik.

Pored vladosbornih djelatnosti bavio se poviešću, jezikoslovljem, književnom razčlanom, mudroslovljem, pisanjem pjesama, igrokaza i vladosbornim podsmijehom (Pisma magjarolacah). Danas se često naziva ,,otcem domovine''. U jesen godine 1845. završava obće srednje učilište u Zagrebu ter odlazi u sjemenište u Senj, a od tamo u Peštu na bogoslovno učilište. Godine 1846. je dobio počastni naslov doktora mudroslovlja u Pešti. Tada odlučuje ne posvetiti se svećeničkom pozivu već borbi za slobodnu i posebničku Hrvatsku. Nakon neuspjelog pokušaja da dobije mjesto predavača na Zagrebačkom Sveučilištu radi u odvjetničkom uredu g. Šrama sve do godine 1861. Naime, te je godine izabran za velikog bilježnika Riečke županije. Iste godine izabran je u Hrvatski Sabor kano zastupnik kotara Hreljin-Grobnik, ali mu je godine 1862. zamrznuto zastupničtvo i kano protivnik vlasti osuđen je na mjesec dana zatvora. Za zastupnika u Hrvatskom Saboru bit će biran i 1865. kano zastupnik iz zagrebačkog petog kotara, pak godine 1871., i 1878. kano zastupnik iz Rieke.

U Hrvatskom Saboru je bio najgorljiviji zagovornik hrvatske neovisnosti odlučno se protiveći bilo kakvim upravnim i državnim vezama Hrvatske s Austriom i Magjarskom, gradeći tako osnove za osnivanje Stranke prava, koju je osnovao s Eugenom Kvaternikom. Od prvih svojih zapisa iz godine 1861. pak do zadnjeg svog govora Ante Starčević je punih 30 godina neumorno dokazivao kako je glavna i najpreča stvar osloboditi se austriiskog sužanjstva i da za hrvatski narod ne ima života ni sretnije budućnosti dok bude pod Austriom-Madjarijom. Dosljedno je zauzimao krajnje neprijateljski stav prema umišljotini koja se zove Austria; u kojoj su se vlade i vladari... urotili protiv narodima. Najvećim neprijateljima hrvatskog naroda Starčević je smatrao Habsburžku vladarsku obitelj. Strahovito se bunio i protiv jugoslavenski okrenutih hrvatskih vladosboraca, ter protiv velikosrba. Bio je najveći protivnik velikosrbina Vuka Karađića i njegovog izgovornog pravopisa. Također je bio ljut protivnik od jugoslavenski okrenutog biskupa Strossmayera. Ljude koji su bili jugoslavenskog svjetonadzora je zvao ,,slavoserbima'', što je označavalo ljude sklone robovanju tuđincima. Bio je obćenito protiv slavenstva, pak je za razliku od većine hrvatskih vladosboraca, bio u sporu između Turske i Rusije na strani Turske.

Godine 1863. Starčević je zatvoren, a nakon izlazka iz zatvora ponovo se zapošljava u Šramovom uredu do listopada godine 1871. Nakon Kvaternikovog ustanka u Rakovici ponovno je zatvoren, a Stranka Prava razpuštena. Godine 1878. nanovo je izabran za zastupnika u Hrvatskom Saboru, čijim je zastupnikom bio sve do svoje smrti godine 1896. Starčević je znao biti u svađi s pojedinim crkvenjacima koji bilo da nisu radili u skladu s učenjem kršćanske vjere, bilo da su se udaljavali od hrvatstva. Često puta je znao i neopravdano govoriti i obćenito protiv Crkve. Prema Starčeviću sjeme razdora baciše Isusovci i Austria (Djela III, str. 214). A u puku zapadne crkve, gde potiče štogod dobra i poštena, to prečesto dolazi samo otuda, što on ne sluša i ne sledi popa (Djela III, str. 216).

U Habsuburžkoj carevini vidio je neprijatelja hrvatskog naroda. Nasuprot tome, čak je veličao Tursku carevinu, ter joj davao puno bolje ocjene nego Austrii.

,,Tko tu može govoriti, da se s koranom nemogu slagati druge vere, da je progonstvo na kerstjane poradi njihove vere, i to po koranu? To mogu kazati i kažuju samo slavoserbi i njihovi meštri, Austrija i Rusia, i drugovi. Ova sloboda svih verah ne stoji samo u koranu, nego i u životu. Što bi mi znali, u mnogih kerstjanskih deržavah, nijedna, ni kerstjanska vera nije onako slobodna, kako su u Turskoj slobodne sve, sve bez razlike.''

Izuzetno je cienio muslimane iz Bosne. ,,Kakvi Turci vlastelini u Bosni?! Ono je hrvatsko najstarije i najčistije plemstvo sablje u čitavoj Europi. Eto gospodine, pasmine muslimana u Bosni: to je pokoljenje onih lavova, koji od Avara osvojiše desnodunavsku Hrvatsku!''

Vjerovao je u sposobnost hrvatskog naroda da sam sobom upravlja i da posebničtvo proizlazi iz države, naroda, a ne iz vladarske veličine postavljene tobože milošću i voljom Božjom. Smatrao je da između Boga i naroda ne treba biti carskog posrednika, već samo ,,Bog i Hrvati''. Pod utjecajem zamisli francuzke pobune borio se protiv ostataka plemićkog uređenja i zalagao se za uvođenje narodovlasti u vladosbornom životu. U vladosborstvu se oslanjao na građanske slojeve, imućnije seljačtvo i učene ljude. U drugoj polovici 19. stoljeća Starčević je bio najuporniji i najdosljedniji pobornik narodovlastnih narodnih prava i vladosbornih sloboda.

Bio je strahoviti protivnik Vukovog izgovornog pravopisa, ter se strahovito ljutio što su neki hrvatski vladosborci prihvaćali taj pravopis od jednog neukog i protuhrvatski okrenutog čovjeka. ,,Oni vele: piši, kako i govoriš. Rabbi scholae veli da se treba jezik učiti od govedara i svinjara. Neka niko gospodinu Brliću ne zamjeri što mu se ne dopada moj predikat: jezik govedarski; - on još ne pozna klasika svoje škole. Naravska je stvar da uz ovo načelo ne može biti sloga, i zbilja, u cijeloj školi ni dva ne pišu jednako, pače nijedan. Tako mora biti. – Oni, koji ga krpaju i vele: piši, kako pravo govoriš, idu s konja na magarca, jer se baš to pita: tko govori pravo? Rabbi veli da najbolje govore svinjari i njihovi drugovi kozari i t. d. Nego po sreći ali nesreći neznam, što bi rekao, i njih ima puno, pa su i oni nesložni. Dakle svaki učenik piše polag svojeg najbližeg svinjara… blejanje, štekćanje i hrcanje, koja nagrdjuju ljepotu jezika našega...''

Ante Starčević se zalagao za korienski pravopis, ter za hrvatsko ekavsko narječje premda je on sam bio rodom iz ikavskog kraja i k tome sinovac popa Šime Starčevića, odlučnog ikavca i ogorčenog protivnika >>osedlanog<< e. Ali premda je većinom pisao rieči ekavski, poneke rieči je pisao i ikavski ter iekavski (na pr. ,,nesmiš'', ,,dieli''). Zalagao se da se zvučno ,,r'' piše kano ,,er'' (na pr. ,,pervi'', ,,cerkva'', ,,Hervati'', ,,vertstan'' i t. d.). Glas ,,đ'' bilježi znakom ,,dj'' (na pr. ,,tudji''), a s ,,gj'' samo u riečima ,,Magjari'', ,,Magjarolci''.

Starčević inače nije širio mržnju prema niti jednom narodu, već se izključivo obrušavao na pojedince, pak tako postoji njegova izreka: ,,... mi iskreno ljubimo i za brata držimo i Srba, i Nijemca, i Talijana, i Žida, i Ciganina, i Luterovca, itd, svakoga tko radi za općenito dobro svega naroda i cijele domovine, a plašimo se jedanko i Hrvata i Srba, itd, svakoga tko je proti onim skupnim svetinjama.''

Ante Starčević umro je 28. veljače 1896. godine u Zagrebu u 73-oj godini života. Sahranjen je, prema vlastitoj želji, u u crkvi sv. Mirka u zagrebačkim Šestinama, a spomenik je izradio Ivan Rendić. Iza Starčevića je ostala misao ,,niti s Bečom, niti Peštom, niti Beogradom, već samo Hrvatska''

Djela: ,,Ustavi Francezke'' (Zagreb 1889.) , ,,Djela, Knjiga I–III'' (Odbor Udružbe Stranke prava, Zagreb 1893. – 1894.), ,,Iztočno pitanje'' (Zagreb 1899.), ,,Naputak za pristaše Stranke prava'' (Zagreb 1900.), Izabrani politički spisi, Govori.