STJEPAN RADIĆ
Stjepan Radić
Stjepan Radić se rodio u Trebarjevu Desnom kraj Siska, 11. lipnja 1871., a umro je u Zagrebu, 8. kolovoza 1928. Bio je hrvatski narodni vođa i rodoljub.
Već se od mladosti zanimao za vladosborstvo, tako da je iz vladosbornih razloga izključen iz sedmog razreda zagrebačkog srednjeg obćeg učilišta ter završni srednjeučilištni izpit polaže posebnički u Karlovcu. Godine 1891. upisuje se na zagrebačko Pravno visoko učilište, ali je izključen 1893. sbog javnog napada na bana Khuena i osuđen na četiri mjeseca strogog zatvora. Dvie godine kasnije ponovo je osuđen, ovaj puta na šest mjeseci zatvora. Razlog je bio spaljivanje mađarske ponosnice prigodom posjeta kralja Franje Josipa I. Zagrebu u listopadu 1895. Sbog izključena sa zagrebačkog Pravnog visokog učilišta nastavlja učilištovanje na pražkom sveučilištu. Nu, uskoro je izključen i s pražkog sveučilišta, a odmah zatim i s peštanskog tako da mu je daljnje učilištovanje onemogućeno na čitavom području Austro-Ugarske Kraljevine. Početci njegove vladosborne djelatnosti vezani su upravo uz borbu protiv mađarizacije. Godine 1895. sveučilištarci sa sveučilišta među kojima je bio i Stjepan Radić najjasnije su izkazali izraz svog nezadovoljstva. Oni su na Trgu bana Josipa Jelačića spalili mađarsku ponosnicu. Sat vriemena nakon toga počele su uhitbe. Sveučilištarci su bili izbačeni sa Sveučilišta, a sud ih je osudio na višemjesečne kazne. Na nagovor Stjepana Radića, nakon izlaska iz zatvora nastavili su se učilištovati u Pragu i Beču. Godine 1896. putuje u Rusiju, a u razdoblju između godina 1897.-1899. završava u Parizu Više vladosborno učilište. Zatim živi neko vrieme u Pragu, surađujući s češkim listovima, a kad ga redarstvo protjera iz Praga, odlazi u Zemun za balkanskog dopisnika čeških, francuzkih i ruskih listova. Tu uzpostavlja veze s uglednim srbskim vladosborcima i tiska članke u Srbskom književnom glasniku. Od godine 1902. živi u Zagrebu i radi kano tajnik Hrvatske ujedinjene oporbe. Od godine 1902. pak sve do 1906., glavni je urednik mjesečnika Hrvatska misao. S bratom Antunom godine 1904. osniva HPSS (Hrvatska pučka seljačka stranka) - stranku koja na izborima za Hrvatski sabor dobiva devet mjesta. U Hrvatski sabor prvi put je izabran godine 1908. u izbornom kotaru Ludbreg. Godine 1912. u doba Cuvajeva vladalačtva ponovo je u zatvoru. U studenome godine 1918. na sjednici Narodnog vieća suprotstavlja se središtnjem-jednoumnom načinu ujedinjenja južnoslavenskih zemalja. Tada je izgovorio rečenicu: ,,Ne srljajte kao guske u maglu''. Godine 1920. stranka mienja naziv u HRSS (Hrvatska republikanska (pučkodržavna) seljačka stranka). Dvadesetih godina stranka Stjepana Radića i Radić bili su u oštroj oporbi vladi. U veljači 1919. obraća se Mirovnom skupu u Parizu Podneskom u kome zahtieva za hrvatski narod pravo na samodređenje i izražava želju da Hrvatska svojom slobodnom voljom stupi u ravnopravnu saveznu zajednicu sa Srbijom i Crnom Gorom. Od ožujka 1919. do studenog godine 1920. ponovo je u zatvoru ili pod iztragom. Pomilovan je na sam dan izbora za Ustavotvornu skupštinu. HRSS na izborima dobiva 50 mjesta i tako postaje najveća hrvatska vladosborna stranka. U srpnju 1923. putuje u London, Beč i Moskvu, gdje svoju stranku učlanjuje u Seljačko međudržavlje (Internacionalu). Po povratku, u Zagrebu u siečnju 1925. godine uhićen je i predan sudu. Pušten je tek nakon što je njegova stranka (27. ožujka 1925.) dala izjavu u beogradskoj Narodnoj skupštini da priznaje kraljevinu, Vidovdanski ustav, postojeći državni poredak i nakon što je HRSS promienila ime u HSS (Hrvatska seljačka stranka). Već u studenome (sbog nove okrenutosti) Radić ulazi u Pašićevu vladu kano podvladonosac prosvjete. U veljači godine 1927. Radić je ponovo u oporbi i sklapa udružbu sa Samostalnom demokratskom (narodovlastnom) strankom (koju je vodio Svetozar Pribićević) i nastaje Seljačko-narodovlastna udružba kojoj je Radić bio na čelu. Godinu dana kasnije (1928.) dobio je većinu, ali nije sastavio vladu. Dne 20. lipnja godine 1928. hitcima samokresa dvorski obavještajac i zastupnik Radikalne (krajnje) stranke Puniša Račić usmrćuje zastupnike HSS-a Pavla Radića, Đuru Basaričeka i smrtno ranjava Stjepana Radića. Stjepan Radić umro je od posljedica ranjavanja 8. kolovoza 1928. u Zagrebu. Stjepan Radić je imao izuzetno dobre odnose s muslimanima, ter je često stajao u njihovu obranu od velikosrbskih vlasti, pak se i to navodi kano mogući razlog za njegovo ubojstvo. Pokopan je 12. kolovoza u Zagrebu na Mirogoju.
