Povratak / Back

IZIDOR POLJAK

 

Izidor Poljak

 

Izidor Poljak se rodio u selu Vesi u Bednji u Hrvatskom zagorju godine 1883., a umro u Brčkom 1924. Učilištovao je najprije bogosloviju, a zatim i pravo u Zagrebu, nu ipak odlučuje završiti visoko učilište od bogoslovije u Sarajevu i postati svećenik. U Prvom svjetskom ratu je bio vojni kapelan, a težina ratnih godina i početaka njegova svećeničtva polako je oblikovala i pjesnika Poljaka. Objavljivao je pjesme u časopisima ,,Vrhbosna'' i ,,Prosvjeta'' ter izdao dvie pjesničke sbirke. Stvarao je u vrieme velikih hrvatskih pjesnika Antuna Branka Šimića i Antuna Gustava Matoša. Jedan od glavnih predmeta Poljakovih pjesama jest domovina, točnije želja za obnovom samostalne hrvatske države. Snažno su prisutni i kristoslovni prikazi u Poljakovom pjesničtvu. Stručnjaci smatraju Poljaka pjesnikom impresionistom (dojmopiscem) koji je zorno prikazivao unutarnja stanja čovjekova duha i želju za dobrim odnosom između svih ljudi. Umro je u Brčkom godine 1924.

Pjesma: ,,Planite bijeli ognjevi duše!''

,,Neću da moji dani proteku

Mračni u tihu lijuć se rijeku

Vječnosti.

Putove moje pjesan nek prati

Orla, što plamenim suncem se brati.

Kuda koracam

Hoću da bacam

Snopove zlatne svjetlosti.

 

Planite, bijeli ognjevi duše.

Užgi se, srce, sijevaj.

Vjetrovi mržnje vijore zemljom,

Hristovu pjesmu pjevaj.

Pokriti ledom pupovi ruža

O toplom suncu sniju,

Neka ih tvoje ognjene zrake

Plamenom svojim zgriju.

 

Hladnom i golom pustarom zemlje

Množija gladnih vrvi,

Ekstazom bukni,

pripravno mrijeti,

Svoje im podaj krvi,

Stani nad zemljom, gdje milijuni

Sapeti gvožđem trunu.

Zvijezdama daždi, s neba im trgni

Sunčanu sjajnu krunu!

 

Planite, bijeli ognjevi duše,

K nebu se, srce, popni i gori.

Plamteć izgori!''

(1916.)