IBRAHIM PIRIĆ-PJANIĆ
Vitez Ibrahim Pjanić
Ibrahim Pirić-Pjanić rođen je u Sokolu kraj Gračanice 1896., a umro u
Munchenu 1977. Bio je ustaški pukovnik, zapovjednik 25. ustaške bojne.
Pjanić je rođen godine 1896. u Sokolu kod Gračanice, u zemljoradničkoj
obitelji. Pohađao je pučko osnovno učilište u Gračanici. U Prvom svjetskom
ratu, borio se u 2. bosansko-hercegovačkom pješačkom puku K.u.K. vojske i
stekao čin narednika (Feldwebela). U razmaku između dva svjetska rata, bavio se
graditeljskim obrtom, bio je član seoskog Džematskog medžlisa (najniži oddjel
Islamske zajednice) i mutevelija (ravnatelj vakufa) Stare džamije u Sokolu, ter
jedan od članova i predstavnik na listi Jugoslavenske muslimanske organizacije
(JMO).
Po izbijanju Drugog svjetskog rata, Ibrahim Pjanić prikuplja veću
količinu osobnog naoružanja odbačenog od strane jugoslavenske vojske u razsulu
i skriva ga u zidine starog srednjovjekovnog grada. Krajem mjeseca travnja, na
području svog sela osniva naoružanu oružničku jedinicu, nazvanu
"Ibrahimova garda" s oko tisuću vojnika, u koju okuplja uglavnom
mlađe ljude iz Sokola i susjednih sela i naoružava ih sa spomenutim
prikupljenim oružjem. Cilj mu je bio zaštititi bošnjačko stanovničtvo od još
uviek naoružanih skupina propale jugoslavenske vojske, a posebno njezinih
četničkih odreda, a nešto kasnije i od srbskih ustanika s planine Trebave.
Krajem 1941. Ante Pavelić ga je imenovao savjetnikom za vojna pitanja na
gračaničkom području.
Nakon osnivanja Gračaničke domobranske dragovoljačke (DOMDO) bojne, u
ožujku godine 1942., koja se inače nalazila u sastavu DOMDO pukovnije bojnika
Muhameda Hadžiefendića iz Tuzle, Ibrahimova Garda postaje 2. satnija Gračaničke
DOMDO bojne i kano takva postoji sve do kasne jeseni godine 1943., kada se
cjelokupna DOMDO pukovnija uslied prielazka diela ljudstva u 13. Waffen-SS
podjel Handžar ili množtvenih prelazaka u partizane razpala. Ibrahim Pjanić,
koji je u međuvriemenu preuzeo i dužnost ustaškog vojnog bivalištara u Gračanici,
pristupa tada osnivanju jedinica t. zv. Zelenog kadra i obnavlja Gračaničku
DOMDO bojnu, koja u veljači 1944. ulazi u sastav novoosnovane DOMDO pukovnije
"Bosanski planinci" (u koju su okupljene sve dotadašnje jedince
Zelenog kadra).
Bošnjačke vojne jedinice samozaštitnog oblika, poput DOMDO bojni ili
zelenog kadra, nisu se učinkovito mogle suprostavljati neprijatelju, sbog
nedostatka naoružanja, strieljiva i ostale opreme, kano i neriešenih obskrbnih
pitanja. To je naposliedku nagnalo Pjanića da prihvati poziv ustaških vojnih
vlasti i svoje ljude prevede u sastav Ustaške vojnice. Početkom travnja,
Ibrahim Pjanić je posjetio poglavnika dr. Antu Pavelića u Zagrebu, gdje je
odlikovan, unaprieđen u čin satnika Ustaške vojnice i gdje mu je, sbog zasluga
u borbi protiv partizana tiekom prosinca 1943., dodieljeno odličje Željeznog
trolista II reda, čime je stekao pravo na počastni naslov viteza. U Zagrebu mu
je obećana vojnička pomoć i naoružanje. Pjanić se potom vraća na područje
Gračanice, gdje osniva 25 djelatnu bojnu Ustaške vojnice, s pet bojni i
stožerom u Gračanici. Ta će bojna nešto kasnije biti uvrštena u sastav 12.
stajaćeg djelatnog sdruga. Na čelu s Pjanićem, sudjelovala je u težkim borbama
s partizanima, sve do travnja 1945. godine. Sbog svojih zasluga, Pjanić je
kasnije unaprieđen u pukovnika.
Ibrahim Pjanić je bio poznat u široj okolini i prihvaćen kano ugledan
čovjek, unatoč svom skromnom seoskom podrietlu, a bio je i vrlo vjeroizpoviedan
musliman. Nakon što je prihvatio dužnost ustaškog vojnog bivalištara, založio
se za zaštitu Srba i preostalih Židova u Gračanici. Prilikom jednog njemačkog
pretraživanja, osobno je sakrio staru udovicu Kallman, spasivši je na taj način
od sigurne smrti. Pjanić je dva puta pregovarao s partizanima o prielazku u
njihove redove, ali su pregovori oba puta propali (krivicom partizanske
strane).
Potisnut od partizana s područja Gračanice u travnju 1945., Pjanić se
zajedno sa svojim suborcem Avdagom vitezom Hasićem, zapovjednikom 12. sdruga,
povlači na područje Odžaka, a odatle se probija k Zagrebu i dalje, u Sloveniju,
s ostatkom oružanih snaga NDH. Ibrahim Pjanić je izbjegao smrt na Bleiburgu i
izručenje Jugoslaviji. Neko je vrieme boravio u jednom savezničkom zatočištu u
Italii, a potom je odišao u Siriju. Tamo je uzko surađivao s dr. Džafer-begom
Kulenovićem, prof. Hakijom Hadžićem i drugim ,,Hrvatima-muslimanima''. Bio je
biran i za predsjednika Družtva Hrvata u Siriji. Surađivao je i s Vjekoslavom
Luburićem, koji je živio u Madridu, makar je u sukobu između Luburića i
Pavelića ostao na strani Poglavnika. Početkom 60-tih godina, Pjanić se iz
Sirije preselio u Munchen, gdje je s Mirkom Bilobrkom i Stjepanom Buconjićem
pokrenuo list ,,Slobodna Hrvatska''. U izseljeničtvu se koristio i prezimenom
,,Pirić'', pak se podpisivao i kano ,,pukovnik Ibrahim vitez Pirić-Pjanić''.
Jugoslavenske komunističke vlasti podigle su 1946. obtužnicu protiv
Pjanića, proglasivši ga ratnim zločincem pod obtužbom da su pripadnici njegove
bojne strieljali šestoricu običnih ljudi, veći broj zarobljenih partizana i
opljačkali nekoliko domova. Kasnije, kasnih 60-tih godina, ta je klimava
obtužnica povučena, a službenici SDB-a su prieko obćinskih vlasti u Gračanici
ponudili Pjaniću povratak u domovinu i jamčili mu sigurnost, nu on se već bio skrasio
i osnovao obitelj u Munchenu, gdje je i preminuo u svojoj 82. godini života.
Pokop Ibrahima Pjanića
