Povratak / Back

POGLAVNIK DR. ANTE PAVELIĆ

 

Poglavnik dr. Ante Pavelić

Poglavnikovi roditelji, Mile i Marija su se iz Krivog Puta u Lici doselili u Bradinu na Ivan Planini u Hercegovini. Ondje je 14. srpnja 1889. rođen Ante Pavelić. Pavelići su bili uobičajen primjer hrvatske obitelji u dinarskome kraju; bili su pošteni, radišni i ponosni na svoje podrietlo. Poglavnikov otac je radio na gradnji željezničke pruge. Ante Pavelić je osnovno učilište polazio u mnogim bosanskohercegovačkim mjestima. Od 1902. do 1906. polazi Grčkolatinsko isusovačko obće srednje učilište u Travniku, g. 1906. je radio kano pružni radnik na željeznici Sarajevo-Višegrad, 1907. polazi srednje obće učilište u Senju, 1909. srednje obće učilište u Karlovcu, a zatim u Zagrebu. U Zagrebu je položio završni izpit g. 1910., ter upisao pravno visoko učilište. Diplomirao je 1914. a 1915. stekao doktorat prava. Ante Pavelić je putovao po cieloj Hrvatskoj i upoznao je Hrvate iz svih krajeva, ter je shvatio da područne podjele samo razdvajaju Hrvate. Imao je prijatelje i suradnike iz svih dielova Hrvatske i izseljeničtva. Došao je u dodir i s Hrvatima muslimanske vjeroizpoviesti, koje je izuzetno štovao. Družeći se s njima još kano diete, osvjedočio se o istinitosti nauka dr. Ante Starčevića, koji je muslimane iz Hrvatske smatrao sastavnim dielom hrvatskog naroda. Budući kako se rodio pod seljačkim krovom i potomak je stare seljačke obitelji, još kano mladić je radio težke tjelesne poslove, ter se tako upoznao sa životom radnika i seljaka, i to baš u onim krajevima u kojima se živjelo vrlo siromašno. Od tud dolazi njegovo razumievanje i poštovanje prema seljacima, koje je smatrao osnovicom naroda. Od 1915. do 1918. je radio kano odvjetnički perovođa u odvjetničkoj pisarnici A. Horvata, predsjednika Hrvatske Stranke Prava, a nakon završene radne vještbe, od g. 1918. je odvjetnik u Zagrebu. Njegova žena se zvala Maria Pavelić rođ. Lovrenčević. S njom je imao troje djece - kćerku Višnju (rođ. 1922.), sina Velimira (1924.) i drugu kćer Mirjanu (1926.). Kano srednji obći učilištarac pristupa Hrvatskoj stranci prava. Bio je vrlo uman i poduzetan, ter se hrlo uzpeo do samoga vrha Hrvatske stranke prava. 1918. ulazi u vodstvo stranke, postaje član Poslovnog odbora, zatim tajnik i dopredsjednik HSP-a. 1921. godine je izabran za gradskog zastupnika u Zagrebu, g. 1927. za oblastnog, a zatim, zajedno s dr. Antom Trumbićem, za narodnog zastupnika Hrvatskog Bloka koji se sastojao od Hrvatskog seljačkog republikanskog saveza, Hrvatske stranke prava, Hrvatskog radničkog saveza ter Hrvatske federalističke seljačke stranke. U lipnju g. 1927. predstavljao je zagrebačku gradsku obćinu na europskom skupu gradova u Parizu, a na povratku je u Rimu izaslaniku talijanske vlade R.F. Davanzatiju u ime HSP-a predao podsjetnik u kojoj se Italii nudi suradnja u rušenju Jugoslavije. Očekuje talijansku pomoć u uzpostavi i zaštiti nezavisne hrvatske države, ter iznosi spremnost na područno, vladosborno, gospodarsko i vojno prilagođavanje talijanskim ciljevima. Na sabornim izborima 1927. izabran je, zajedno s dr. Antom Trumbićem, za narodnog zastupnika Hrvatskog Bloka koji se sastojao od Hrvatskog seljačkog republikanskog saveza, Hrvatske stranke prava, Hrvatskog radničkog saveza ter Hrvatske federalističke seljačke stranke. U Skupštinu je odišao nakon oštrih razprava u Hrvatskoj stranci prava, gdje je bila jaka oporba, da kano pravaški predstavnik ode u Beograd i tamo zaprisegne kralju. U svojim govorima u beogradskoj skupštini iztupio je protiv velikosrbskog vladosborstva i izjašnjavao se za hrvatsku samostalnost i neovisnost; usmjeravao je pravašku mladež i pokrenuo listove Starčević i Kvaternik. Za vrieme pucanja na prvake HSS-a u beogradskoj Skupštini, dr. Ante Pavelić je bio jedini koji se nije skrio pod klupe! Nakon ubojstva, 20. lipnja 1928. Hrvatska stranka prava, jednako kano i Hrvatska federalistička stranka pristupa u udružbu Seljačko-demokratskog saveza. U jesen g. 1928. pokreće list Hrvatski domobran s naputcima ostvarenja samostalne hrvatske države i istoimenu sredbotvorbu. Nakon proglasa šestosiečanjske samovlasti g. 1929. sklanja se u izseljeničtvo na poticaj prijatelja dr. Milana Šufflaya, kojega je još 1921. zastupao kano odvjetnik. U izseljeničtvo je odišao da se izvana bori za prava hrvatskoga naroda ter da hrvatsko pitanje stavi na međunarodno poprište. 7. siečnja osniva tajnu pobunjeničku domoljubnu sredbotvorbu USTAŠA - hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO) s ciljem razbijanja Jugoslavije i uzpostave nezavisne hrvatske države uz pomoć Italie. Uzima naslov poglavnika, ustaški pokret sredbotvori na vojnim i urotničkim načelima. Ogorčen srbskim razbojničtvom ter ubojstvima hrvatskih vladosbornih vođa i umnika (Radića, Pilara, Šufflaya...), počinje shvaćati kako ne ima sporazuma sa srbskim jednoumnicima ter da na ljutu ranu treba staviti ljutu travu! Prvo odlazi u Beč, zatim s Gustavom Perčecom u Budimpeštu, ter u Sofiju, gdje 20. travnja 1929. s vođama makedonskog izseljeničtva podpisuje izjavu o uzajamnoj pomoći Makedonaca i Hrvata u rušenju Jugoslavije i stvaranju nezavisnih država Hrvatske i Makedonije. U Beogradu ga je Sud za zaštitu države 17. kolovoza. 1929. osudio na smrt u odsutnosti. Dobiva utočište u Italii. g. 1929. U drugoj polovici g. 1931. u Italii osniva prvo bivalište za vojnu obuku u mjestu Bovegno u pokrajini Brescia, ter pokreće osnivanje drugih takvih vojnih bivališta u Italii i Mađarskoj. U Glavnom ustaškom stanu 1. lipnja 1933. objavljuje Načela ustaškog pokreta u 17 točaka i kano cilj pokreta iztiče uzpostavu samostalne i nezavisne hrvatske države na čitavom njezinom poviestnom i narodnostnom području, što se ima pravo provesti svim sredstvima, pak i silom oružja. Pokreće i sredbotvori promičbene djelatnosti, prepade i upadaje kako bi zastrašio jugoslavenske vlasti i potaknuo Hrvate na ustanak. Godine 1932. sredbotvori Velebitski ustanak, koji je bio upozorba neprijatelju, a vodio ga je Andrija Artuković. 1934. zajedno sa VMRO sredbotvori prepad na srbskog kralja Aleksandra u Marseillesu, ter je ponovno osuđen na smrt u odsutnosti. Nakon marsejskog ubojstva, pod pritiskom Francuzke, talijanske ga vlasti 17. listopada 1934. uhićuju i zatvaraju u Torinu (1934.-1936.). Podkraj listopada 1936. dovršio je obuhvatnije izvješće za njemačku Podvladu vanjskih poslova pod naslovom „Die kroatische Frage-Hrvatsko pitanje“ (objavljen 1942. u uredničtvu I. Bogdana pod naslovom Dr. Ante Pavelić riešio je hrvatsko pitanje). Nakon približavanja Jugoslavije i Italie i sporazuma Ciano-Stojadinović, 1. travnja 1937. izdaje odredbu kojom razriešuje ustaše djelatne službe i razpušta sva vojna bivališta na području Italie; ustaše su razseljene i oddvojene po cieloj Italii, a on je zatvoren u Sieni (1937.-1939.). Nakon pada M. Stojadinovića, talijanskog zauzetka Albanije i priprema za napad na Jugoslaviju, poziva ga talijanski podvladonosac vanjskih poslova G. Ciano (23. siečnja 1940.) i dogovara s njim zamisao djelatnosti koja uključuje podizanje ustanka u Hrvatskoj, talijansko vojno miešanje, uzpostavu nezavisne Hrvatske pod talijanskom zaštitom i njezin ulazak u novčani i carinski, zatim i u osobni savez s Italiom. Sile Osovine su napale Jugoslaviju, pregazile su je munjevitom hrlošću, zato što ju niti jedan narod nije želio braniti. Napokon je srušena ta tamnica hrvatskoga naroda. Nakon beogradskih događanja 27. ožujka 1941. Antu Pavelića prvi put prima Mussolini (29. ožujka). Ustanak na području NDH predvodio je ustaški pokret, a prihvatio ju je i izveo čitav hrvatski narod, u Domovini i izseljeničtvu. 5. travnja 1941. godine, Poglavnik poziva narod prieko ustaškog krugovala „Velebit“,; „Došao je čas oslobodjenja. Ustaj na noge, lati se oružja, vrstaj se u bojne redove, stupaj pod ustašku zastavu, na kojoj su izpisana slavna djela i pobjede!“ Nakon što je Slavko Kvaternik u njegovo ime proglasio NDH 10. travnja 1941., Mussolini ponovno prima Poglavnika 11. 04. i odobrava mu ulazak u Hrvatsku. Na čelu skupine Ustaša vratio se u Hrvatsku i preuzeo vlast. 15. travnja 1941. stigao je u Zagreb i kano poglavnik NDH imenovao prvu hrvatsku državnu vladu, u kojoj je uzeo položaj predsjednika vlade i podvladonosca vanjskih poslova. Osniva domobranstvo i sredbotvori upravnu i međudržavoslovnu službu; preoblikuje ustaški pokret u jedinog nositelja vladosborne volje, mienja mu ime u Ustaša - hrvatski oslobodilački pokret (UHOP), uzpostavlja Glavni ustaški stan (GUS) kano sredbotvorno-vladosbornu, a Ustašku vojnicu i Ustašku nadzornu službu (UNS) kano vojno-redarstvene poluge vlasti. Nakon pregovora s Cianom 25. travnja u Ljubljani i s Mussolinijem 7. svibnja u Tržiču 18. svibnja 1941., nemajući izbora, podpisuje Rimske ugovore, koje je uspio najviše moguće ublažiti. Talijani su Poglavniku skupo naplatili naizgled prijateljsko gostoprimstvo i pomoć, zatražili su gotovo polovicu područja NDH, ali je on vladosbornom spretnošću uspio dogovoriti da im pripadnu samo dielovi obale kod Splita, Šibenika i Zadra, ter nekoliko otoka. Istra i jedan mali dio obale su već izgubljeni Rappalskim ugovorom koji su podpisale Jugoslavija i Italia. Poglavnik je nakon nepoštenih pregovora ljutito izjavio „kada riešimo sa Srbima, riešit ćemo mi i s njima!“ Prihvaćen je talijanski vladosborni, gospodarski i vojni nadzor na jednom dielu NDH, a hrvatska kruna (koja je bila čista službenost) je ponuđena talijanskom vojvodi od Spoleta Aimoneu, koji je dobio ime Tomislav II. Nikad nije posjetio Hrvatsku, bio je kockar, ženskar, pijanac, ter nije imao nikakvu vladosbornu moć u NDH. 6. lipnja 1941. godine prvi put posjećuje Adolfa Hitlera, sastaje se s njime u Salzburgu, a 15. lipnja 1941. u Veneciji podpisuje pristupanje NDH Trojnom savezu. Donio je rasne zakone u NDH s ciljem očuvanja čistoće arijevske krvi hrvatskoga naroda, ali ustaški rasni zakoni su bili po mnogočemu blaži od nacističkih, nacisti su se često žalili jerbo su ustaše preljudski i preblago postupali sa Židovima i ostalim nearijevskim narodima. Rasni zakoni u NDH su bili službenost, ter su se primjenjivali u ograničenom omjeru. Odtvoreno je nekoliko radnih bivališta, među kojima je najpoznatiji radno bivalište Jasenovac, u kojem su neprijatelji hrvatskoga naroda izdržavali svoju kaznu prisilnim radom. Poglavnik je zabranio sve vladosborne stranke, jerbo je u Hrvatskoj vladalo pravaško i ustaško vladosborstvo koje je tada po mislitbi Poglavnika bilo najbolji izbor za cjelokupni hrvatski narod. 2. lipnja 1942. donio je odredbu osnivanja Hrvatske pravoslavne crkve (HPC) na čelu sa patrijarhom Germogenom, koji je protjeran iz komunističke Rusije. Srbe iz NDH je smatrao pravoslavnim Hrvatima i Vlasima, čak se i sam ponudio da prieđe na pravoslavlje kako bi potaknuo hrvatske pravoslavce na to. Godine 1943. odtvara veliku džamiju u Zagrebu, u čast Hrvatima muslimanske vjeroizpoviesti. Nakon predaje Italie dne 10. rujna 1943. objavljuje Državnopravnu izjavu o razrješenju Rimskih ugovora, koji su držali dio hrvatskog naroda u lancima. Hrvatska država se prvi put u poviesti prostirala na cielom svom poviestnom i narodnostnom prostoru, od Istre do Zemuna, od Boke do Međimurja, od Kupe do Drine, od Drave do Jadrana. Toga poviestnog dana, Poglavnik je iz hrvatske priestolnice prieko hrvatskoga krugovala rekao: „Hrvatski narode! Klikći od veselja, jer ti javljam radostnu viest, da je naš plavi Jadran, s čitavom Dalmacijom, opet u naručju majke Hrvatske. Neprijatelj našeg naroda postao je neprijatelj čitave Evrope; sramotno je izdao svoje saveznike i pobjegao s naših dalmatinskih žala. I ja, Suveren Države Hrvatske, proglašujem pripojenje svih, silom otrgnutih, naših primorskih krajeva Nezavisnoj Državi Hrvatskoj”.U hrvatska učilišta je vratio hrvatski jezik, stvoren je hrvatski književni pravopis, korienski pravopis. Sve strane rieči su bile zamjenjivane hrvatskim riečima, ter je vraćen stari hrvatski način pisanja, tj. ukinut je srbskohrvatski pravopis Vuka Karadžića. 17. rujna 1944. godine posjećuje Hitlera u Prusiji, ter mu vraća prusku zastavu koju su hrvatski vojnici oduzeli Prusima nakon bitke, kao znak pomirbe i novoga saveza između Hrvata i Niemaca. Vezao je sudbinu NDH uz sudbinu nacističke Njemačke, budući da Saveznici nisu željeli hrvatsku državu na Balkanu, njima je odgovarala Jugoslavija ili velika Srbija, jerbo je englezka kraljevska obitelj u rodu sa srbskom tj. jugoslavenskom kraljevskom obitelji. Oni su bili protiv bilo kakvog oblika hrvatske samostalnosti, ter je Poglavnik bio primoran ponovno se povući u izseljeničtvo 6. svibnja 1945. godine. Dan nakon odlazka javio je hrvatskom narodu da se povuče na zapad pried hordama partizanskih razbojnika. Nažalost, tužna sudbina hrvatskoga naroda nije se mogla izbjeći. Dogodila se najveća užasnica u poviesti hrvatskoga naroda, stotine tisuća Hrvata odišlo je u tuđinu, a isto toliko je vraćeno i onda pobijeno i poklano u „kolonama smrti“, i u užasnim bivalištima i tamnicama. Hrvatska je pala pod crveno komunističko robstvo. Prieko Austrije, Italie i Vatikana Poglavnik se 1947. povukao u Argentinu. U Argentini je 1956. godine osnovao Hrvatski Oslobodilački Pokret (HOP), čiji je cilj bilo osnivanje hrvatske države na području NDH. U HOP-u se dogodio razkol, Vjekoslav Maks Luburić se zalagao za pomirbu Ustaša i partizana, a Poglavnik nije želio ni čuti za to. Zato je Luburić osnovao sredbotvorbu HNO- Hrvatski Nacionalni Odbor, koja je imala odprilike jednake ciljeve kano i HOP, samo što se zalagala za pomirbu Hrvata. 10. travnja 1957. na 16. godišnjicu Nezavisne Države Hrvatske, izvršen je prepad na Poglavnika u mjestu Lomas del Palomar u predgrađu Buenos Airesa, u blizini Poglavnikovog doma, u 21 sat i 10 minuta. Atentator, koji nije prepoznat, izpalio je 6 hitaca u Poglavnika, a dva su ga pogodila u leđa i prsa. Iako je bio ranjen, stigao je kući vlastitim snagama, gdje mu je jedan argentinski liečnik pružio pomoć. Čim je obaviešten o prepadu, poznati hrvatski liečnik, zahvatoličenik Milivoj Marušić je došao pomoći Poglavniku. Argentinci su tek tada doznali da je čovjek koji se predstavljao kano građevinski stručnjak Pablo Aranjos zapravo hrvatski Poglavnik. Odmah nakon izlaska iz bolnice u pratnji prijatelja odlazi u svoj dom u Lomas del Palomaru. Hrvatski Domobran je u nedjelju, 14. travnja ipak održao proslavu obljetnice NDH, ter je tom prigodom pročitana Poglavnikova poruka: “Braćo i sestre, Hrvati i Hrvatice! Neprijatelj je bio nakanio upotriebiti naš spomendan, 10. travnja, za svoje zločinačke namjere, a to zato, jer u domovini odlučno držanje hrvatskog naroda sve više ugrožava njegov obstanak. Namjera mu nije uspjela, ali namjere hrvatskog naroda, osloboditi se i ponovno uzpostaviti Nezavisnu Državu Hrvatsku, uspjet će! Hrvatski Oslobodilački Pokret, skupa sa cielim hrvatskim narodom, pobjedu će uskoro izvojevati! Bratski pozdrav, ZA DOM SPREMNI!”

Odmah nakon prepada pročula se viest prieko svjetskog tiska do 12. travnja 1957. godine, argentinska vlada je odbijala zahtjeve komunističke Jugoslavije za izručenje Poglavnika, tvrdili su kako ne znaju gdje se Poglavnik nalazi, ali pokušaj ubojstva je spriečio Argentince da i dalje sliede taj način, pogotovo nakon što je u novinama prikazana slika Poglavnika kako pokazuje krvavu košulju argentinskome novinaru. Jedno od pitanja koje je Poglavniku postavio taj argentinski novinar glasilo je: “Kakvi su bili odnosi vlasti NDH s hitlerizmom?” Poglavnik je odgovorio: “Nezavisna Država Hrvatska održavala je odnose s Njemačkom, kano što je to činila i s drugim državama. Naša vlast nije bila nacistička ni samovlastna, to je bila saborska vlast i vlast za oslobođenje jedne bogate zemlje, koja danas gladuje pod vlašću jugoslavenskih komunista. Jedina stranka koja u Hrvatskoj nije bila dopuštena, bila je nacistička stranka.” Poslije neuspjelog pokušaja da se pred argentinskim sudom sredbotvori njegova obrana, prisiljen je napustiti Argentinu. Rano ujutro, 18. travnja, s još odtvorenim ranama, u pratnji osobnog liečnika i dvojice najbližih suradnika, ukrcao se u samovoz i odišao u nepoznatom smjeru. Dan prije tog putovanja, jedan odani Poglavnikov štovatelj je Poglavniku dao svoj stan na razpolaganje. Poglavnikov liečnik je bio s njime 49 dana, od 18. travnja, do 16. srpnja 1957., sve dok mu rane nisu podpuno zacielile. U dogovoru s obitelji, Poglavnik je odlučio napustiti Argentinu i smjestiti se u bilo koju južnoameričku državu i onda razmisliti kako će dalje. Poglavnik je 22. srpnja stigao u Rio Gallegos, ukrcao se tamo 23. srpnja na zrakoplov, ter je 24. srpnja stigao u Punta Arenas, pograničnu postaju Čilea. Tamo ga je dočekao jedan hrvatski rodoljub i s njime je zrakoplovom stigao u Santiago de Chile, gdje je boravio od 24. do 27. srpnja. Sbog nepovoljnih vladosbornih prilika u Čileu, morao je napustiti tu državu. Odlučio je odputovati u Madrid, i tako se 27. studenoga opet ukrcao na zrakoplov, i u pratnji jednog svog borca 29. studenoga stigao u Madrid, gdje ga je dočekao nadbiskup Ivan Šarić. Okončani su dugi razgovori i dogovori ter je pronašao prebivalište u Madridu. Poglavnik je pozvao svoju ženu Mariju, koja se na brzinu spremila i 11. prosinca krenula parobrodom k njemu, da mu bude od pomoći. Marijino putovanje bilo je držano u najvećoj tajnosti, tako da se nije mogla ni s kim oprostiti. Poglavnik je želio da k njemu dođe i kćerka Višnja, jerbo ju je trebao za razne važne poslove. Ona je, također parobrodom, odputovala 3. listopada 1958, izpraćena prijateljima i znancima. Život mu se ponovno počeo odvijati uobičajenim tiekom. Uzpostavljena je veza sa svim sredbotvorbama HOP-a, suradnicima i prijateljima. Dolazili su njihovi suradnici iz raznih prekomorskih država. HOP je ponovno povratio snagu, svakim danom je bilo sve više njihovih pristaša, sredbotvorba se razvijala. UDBA je razpisala nagrade na osobe iz Poglavnikove blizine, ter je na sve načine nastojala pronaći njegovo boravište. Poglavnika su htjeli ukloniti pod svaku cienu. Poglavnik je razodkrio tu spretno spletenu mrežu i neprijateljsku zamisao, ter ga je nastojao spriečiti, zakočiti mu djelovanje. Nekoliko dana pred Deseti Travnja 1959. stigla je na Poglavnikov “apartado” jedna pošiljka. Budući da se s pismosredbe nije podizala nikakva omotna pošiljka bez predhodne obaviesti pošiljatelja, hrlo je došla viest sa zaklinjanjem da se pošiljka nikako ne diže. Pošiljka je ipak podignuta, bila je nerazmjerno težka, pak je poslana na stručni pregled i tako je s neuspjehom završio još jedan pokušaj ubojstva. U tom svom golemom narodnom radu Poglavnik kraj sebe nije imao nikoga, već samo svoju velevriednu, marljivu i razboritu suprugu Mariju, ter svoju milu i radišnu kćer Višnju, koju je nadasve volio. Njih dvie, najvjerniji njegovi pratioci, uviek samo s njime i uz njega. One su sudjelovale u najosjetljivijim podhvatima. I kroz dvie godine rada u Madridu one su ga pomagale u svakom narodnom poslu. Život Poglavnika se polako bližio kraju. Naboj između kralježnjaka izazvao je trovanje, koje je stvorilo tumor na jednom živcu. Bolovi su bili veliki, ali je Poglavnik odbio sredstva za ublažavanje. Poglavnik je na umoru imenovao novoga nasljednika, novoga predsjednika HOP-a, dr. Stjepana Hefera, koji je pripadao desnoj struji HSS-a, ter je bio odani Radićevac, a u vladi NDH je bio podvladonosac seoskog gospodarstva, i jedan od prvih župana velikih hrvatskih župa. Dne 18. prosinca 1959. vlč. O. dr. fra Branko Marić izpoviedio je Poglavnika, a 27. prosinca u 20 sati podielio mu posljednju pomast. Istoga dana, sv. Otac Ivan XXIII podielio mu je svoj posljednji blagoslov. Ujutro, 28. prosinca 1959., u 3 sata i 55 minuta, Poglavnik dr. Ante Pavelić blago je u snu preminuo. U trenutku preminuća uz njega su se nalazili fra Branko Marić i kći Višnja. Istoga dana, u 16 sati i 30 minuta, nakon blagoslova tiela, ono je prenešeno u crkvu groblja Sacramental San Isidoro u Madridu, i tamo izloženo sve do 31. prosinca. Hrvatski državni poglavar imao je u rukama krunicu koju mu je poklonio sv. Otac Pio XII prigodom njegova službenog posjeta Sv. Stolici godine 1941. Dne 31. prosinca u 12 sati, fra Branko Marić čitao je sv. Misu ,,Dies obitus presente cadavere”, ter je nakon toga na istom groblju obavljen pokop. Poglavnik je objavio dvie knjige, ter više vladosbornih i književnih radova: „Aus dem Kampfe um den selbstständigen Staat Kroatien“(1931.), „Ustaška načela“(1933.), „Die kroatische Frage(1935.), „Liepa plavka“(1935.), „Strahote zabluda-Orrori ed Errori“(1938.), „Doživljaji 1 i 2“ (1946.-1948.-na talijanskom) Njegova kćerka Višnja objavila je 1968. godine njegovu knjigu sjećanja nazvanu „Doživljaji“ na hrvatskom jeziku, a „Doživljaji 2“ objavljeni su 1998. godine. Skup članaka, govora i izjava „Putem hrvatskog državnog prava“ je objavljen 1977. u Madridu, a u Hrvatskoj je objavljen 1999. godine.

Poglavnik je za života održao i objavio mnoge govore i razmišljanja, ovo su neki od njih:

,,Pod znakom srpa i čekića ide onaj, koji nikada u ruci čekića imao nije. Pod tim znakom djeluju oni, koji možda svojim vlastitim očima u naravi nikada srpa ni vidjeli nisu."

 

,,Budimo spremni, kao da ćemo sutra odlučivati o svojoj sudbini, a radimo kao da će posao dugo trajati."

 

,,I, braćo, i svatko od nas mora biti prototip marljivosti, svaki od nas mora biti poput mrava, svaki od nas mora biti sabran, promišljen i požrtvovan, mora biti velikodušan, čestit i moralan. Tko po birtijama, tko po gostionicama i kavanama banči, taj u Ustašku organizaciju ne spada. Tko slavi slave, tko šegluke pravi, tko se akšamlucima bavi i tko daje zabavljati svoja osjetila s balkansko-ciganskom muzikom i razbijanjem čaša, taj je neprijatelj hrvatskog naroda, jer taj truje njegovu krv i njegovu dušu."

 

,,U Ustaškom pokretu nema razlike izmedju staleža, nema razlika vjerskih, jer nas sve spaja samo dobro naroda, obstanak i sigurnost države. Spajaju nas rad, borba i ustaška načela, u kojima je sažeto sve, što jedan narod može sebi želiti.''

 

,,Rekli smo, da samo borbom, težkom i krvavom borbom možemo uspjeti. Čeka nas težka i krvava borba. Mi ćemo je započeti i u njoj izdržati, pa makar nas stajalo i života. Hrvatska je vječna, ona ne može propasti dok ima sinova, koji će ići putem Starčevića i Rakovice. Znamo da nas čeka i nemojmo se previše zanositi. Ne znamo da li ćemo brzo završiti borbu, nu mi moramo pobijediti ili ćemo izginuti. Izabiremo put časti, put ponosa, put borbe. Započinjemo naš križni put, koji nas nije mogao mimoići."

,,Mora prestati politika Hrvata, na čije mjesto neka dođe politika Hrvatske!"

,,... što se tiče Bosne i Hercegovine, neka Beograd znade, da su to stare hrvatske zemlje, te da hrvatski narod neće nikada dozvoliti, da se naše zemlje odciepe od matere zemlje Hrvatske, te da bismo prije izginuli svi do jednoga, nego li dopustili, da nam velikosrbski moloh njih proguta. Neka Beograd ne zaboravi, da je u Bosni starodrevno hrvatsko Duvanjsko polje, neka ne zaboravi, da je u Bosni i Hercegovini hrvatska većina katoličko-muslimanska, i neka Beograd znade, da će cjelokupno hrvatstvo povesti boj do zadnje kapi krvi za te svoje zemlje, te sigurno odsjeći gramzljive beogradske ruke, koje pruža za tim hrvatskim biserom. Bosna je hrvatska i nikada je ne ćemo dati˝

„Ja sam došao raditi, a ne vladati!"

,,Što se mene osobno tiče, neka Vam bude do znanja samo ovo: Ja sam prva slova naučio u Mektebu, koje mi je pokazao starac hodža musliman, pred kojim smo u prvom razredu na podu sjedili tridesetak djece, svi muslimani osim mene. Potom Vam može biti razumljivo kako sam srastao s braćom bošnjačkim muslimanima. Još jedanput svima im bratski hrvatski pozdrav.''

 

(zahvaljujući Hrvatskom Legionaru)