Povratak / Back

OSMAN NURI-HADŽIĆ

 

Osman-Aziz (Osman Nuri Hadžić i Ivan Milićević), Zagreb 1894.

 

Osman Nuri-Hadžić je bio književnik, ter jedan od pokretača uljudbenog preporoda bosansko-hercegovačkih muslimana na prielazu iz 19. u 20. stoljeće. Rodio se u Mostaru godine 1869., a umro u Beogradu 1937. Godine 1893. je završio islamsko vjersko sudačko učilište u Sarajevu. Pravo se visokoučilištovao u Zagrebu i Beču, a diplomirao je 1899. u Zagrebu. Bio je prvi musliman koji je pohađao Zagrebačko sveučilište. On se još 1892., kano učenik sarajevskog Šerijatskog sudačkog učilišta, javio sa sbirkom iztočnjačkih uzrečica u Supilovoj dubrovačkoj ,,Crvenoj Hrvatskoj''. Godine 1893. objavljuje kratke priče i crtice u zagrebačkoj pravaškoj ,,Prosvjeti'' i časopisu ,,Dom i sviet''. Supilo ga je kano svoga prijatelja preporučio nastavniku Tadiji Smičiklasu s molbom da mu se odobri plaćanje učilištovanja za visokoučilištovanje prava u Zagrebu jerbo je rieč o ,,vatrenom Hrvatu koji radi za našu stvar izmegju muhamedanaca''. Surađivao je s Mostarcem Ivanom Milićevićem pod zajedničkim izmišljenim imenom ,,Osman-Aziz''. Kano plod te suradnje objavili su više sbirki pripoviedaka i jednu dugopripoviedku: ,,Pogibija i osveta Smailage Čengića'' i ,,Bez nade'' (1895.), zatim ,,Pripoviest iz mostarskog života'' (1896.). Još su objavljeni ,,Na pragu novoga doba'' (1896.), dugopripoviedka ,,Bez svrhe'' (1896.), ter u nakladi ,,Društva sv. Jeronima'' ,,Pripovijesti iz bosanskoga života'' i još mnogo pisanih djela. Naročito mu je značajno djelo ,,Muhamed a.s.'' i ,,Kur'an''. Godine 1894. Hadžić i Milićević objavljuju prvu knjigu zagrebačkoga muslimanskog danovnika ,,Mearif'' (Prosvjeta). Pojavu ,,Mearifa'', poslije sastanka s dvojcem ,,Osman-Aziz'', pohvalio je i Ante Starčević koji je Milićeviću nešto ranije, pri njihovom prvom susretu rekao da su muslimani ,,vaša braća i morate najljepše i najbratskije s njima živjeti, jer su i oni isto što i mi''.

,,Mearif'' - zagrebački muslimanski danovnik 1894./95.

 

Osman Nuri Hadžić je u Zagrebu godine 1894. u vlastitoj nakladi tiskao i svoju razpravu ,,Islam i kultura'' u kojoj je na javni način pokušao hrvatskoj javnosti, posebice pristašama Stranke prava, razložiti osnovno učenje i uljudbeno značenje islama. Knjižica se pojavila kano odgovor na protuislamsku knjižicu od Srbina Milana Nedeljkovića objavljenu godine 1892. u novosadskom ,,Letopisu Matice srpske'' u kojem je pogrdno pisano o utjecaju islama na duhovni i tvarni razvitak pojedinih naroda, ali i cielog čovječanstva. U razpravi je Hadžić nastupio kano sljedbenik Stranke prava, iztičući srbsko postupanje prema islamu nakon ustanka za uzpostavu Kneževine Srbije i pogibelji za bosanske muslimane ako se Bosna priključi Srbiji. Nedeljkovića je, među ostalim pobijao i Starčevićevim navodima o islamu i muslimanima, pak je zapisao:

,,Ali s vremenom, pošto se je Osmanlija počeo povlačiti s Balkana počela je medju nekim narodima ta mržnja na Islam jenjavati u toliko, što se je počelo lučiti vjera od narodnosti, od države. Naročito se je opazilo to kod Hrvata, koji strogo luče vjeru od narodnosti, te se je kod njih našlo zrelih, umnih političara, kao što je veliki čovjek doktor Ante Starčević, koji je, kako ćemo vidjeti, uzeo Islam u obranu, pa i samu tursku carevinu, ukoliko su na nju nepravedno napadali i napadaju.''

,,Islam i kultura'', Zagreb 1894.

 

U listopadu godine 1895. je kano jedini musliman sudjelovao u prosvjednom spaljivanju mađarske zastave prigodom dolazka Franje Josipa u Zagreb, pak je osuđen na šest mjeseci zatvora. Sbog toga je morao ići na visokoučilištovanje u Beč, da bi se ipak na kraju vratio u Zagreb i tamo diplomirao. Nakon visokoučilištovanja ulazi u državnu službu pri Zemaljskoj vladi u Sarajevu. Bio je nastavnik na vjerskom (Šerijatskom) sudačkom učilištu, a od 1912. do 1914. je njezin ravnatelj. Za vrieme Prvog svjetskog rata obavlja dužnost kotarskog predstojnika u Banjoj Luci i Bosanskoj Dubici. U mladosti je pristaša Stranke prava i podpisnik njezina razporeda djelatnosti iz 1894., a zatim se postupno razvija prema jugoslavenstvu. Poslije godine 1918. je načelnik u Podvladi unutarnjih poslova u Beogradu, a 1924. je umirovljen. Od 1929. do smrti je bio član Državnog savjeta. Kada je godine 1935. posjetio Zagreb u povodu četrdesete obljetnice spaljivanja mađarske zastave, bio je došao kano član kraljevskog Državnog savjeta. Godine 1937. umire u Beogradu.