BOŽO MILANOVIĆ
Istarski svećenik Božo Milanović
Božo Milanović se rodio u Kringi, 10. listopada 1890., a umro je u Pazinu 28. prosinca godine 1980. Bio je istarski svećenik, hrvatski domoljub i borac za čovječnost.
Za vrieme talijanske fašističke uprave u Istri bio je jedan od riedkih koji su vladosbornim djelovanjem promicali prava netalijanskog stanovničtva, posebice hrvatskih i slovenskih umnika, koji su bili proganjani ili im je prietilo potalijančivanje. Krajem 1920-ih živio je i radio u Trstu gdje je tiskao posljednje dopuštene knjige i vodio odpor u Istri prieko zajedničke slovensko-hrvatske sredbotvorbe Edinost. U to doba fašizma u Istri svećenik Milanović proveo je dio vriemena u zatočeničtvu zato što je sa skupinom svećenika tiskao hrvatsku početnicu i dogovorio se sa župnicima da odtvore hrvatska učilišta. Najpoznatiju ulogu imao je kano jedan od predstavnika Istre na Mirovnom skupu u Parizu godine 1946. na kojem se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. Podatke koje su prikupili svećenici Božo Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih razloga zašto je Istra pripala Jugoslaviji u čijem se sastavu tada nalazila Hrvatska. Granice su dogovorene Parižkim mirovnim sporazumom godine 1947. po narodnostnom načelu, pak je sbog toga načela Trst pripao Italii, a Istra Hrvatskoj. Glavni spis po kome se u Parizu postupalo bila je ,,Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine'' donesena u Pazinu 12. veljače godine 1946. Spomenicu je donio ,,Zbor svećenika sv. Pavla za Istru'', a podpisali su je predsjednik Tomo Banko, tajnik Miro Bulešić, odbornici Božo Milanović, Leopold Jurca, Josip Pavlišić, Antun Cukarić i Srećko Štifanić, kano i 48 članova odbora. Svećenici su u spomenici prikazali sve strahote koje su od Talijana podnosili Hrvati naročito svećenici od 1918. do godine 1943., ali je Istra i pored toga ostala nastanjena u velikoj većini Hrvatima, pak sbog toga treba zauviek pripasti jedino Hrvatskoj. Na pitanje francuzkog katoličkog novinara Waltera Eberharda: ,,Zašto vi svećenici želite radije dospjeti pod komunističku Jugoslaviju, nego pod katoličku Italiju?'' Milanović je odgovorio, ,,da se državne granice određuju za stoljeća dok se režimi mijenjaju, a pod Italijom je u opasnosti život našeg naroda''. ,,Začudio sam se kad me u ono doba posjetio prijatelj Janko Kralj, gorički Slovenac, te mi je ponudio veliku svotu ako javno izjavim da bi Istru trebalo priključiti slovenskoj republici. Ja sam to odmah odbio'', bilježi Milanović (Moje uspomene, Pazin, 1976, str. 151). Božo Milanović umire 28. prosinca 1980. u Pazinu. Sbog svih zasluga na mirovnom skupu u Parizu kano i za ostatak Milanovićeva djelovanja, u Kringi je u njegovu čast postavljena spomen ploča na sgradi u kojoj je živio i radio.
