DŽAFER-BEG KULENOVIĆ
Džaferbeg Kulenović
Rodio se u Rajnovcima kraj Kulen Vakufa, 17. veljače 1891., a umro u
Siriji u Damasku, 3. listopada 1956. Bio je vladosborac, hrvatski domoljub i
pravnik.
Džaferbeg Kulenović je pohađao srednje obće učilište u Sarajevu i Tuzli,
a 1909., dva mjeseca prije završnog izpita je izbačen iz učilišta sbog sukoba
sa srbskim učenicima. Završni izpit polaže u Mostaru iste godine. Godine 1909.
se upisao na visoko učilište u Beču, ali se sbog lošeg zdravlja vraća u Zagreb
gdje završava i doktorira pravo. Već u Beču je djelatan među tamošnjom
hrvatskom pravaškom omladinom ter je izabran za predsjednika starčevićanskog
sveučilištnog družtva ,,Sviest''. Nakon stvaranja Kraljevine Jugoslavije,
1919., pristupa Jugoslavenskoj Muslimanskoj Organizaciji (sredbotvorbi) (JMO) i
postaje narodni zastupnik. Bio je među riedkima koji su glasovali protiv
Vidovdanskog ustava 1921. To čini uzprkos naputcima svoje stranke govoreći:
,,Provedite slobodne izbore i vidjet ćete da je Bosna Hrvatska.''
1921. prosvjeduje sbog četničkog pokolja nad stanovničtvom Sandžaka. Kad
se JMO podielio na središtnjičarsku (pro-srbsku) i samoupravljačku listu
opredjeljuje se za samoupravce. Ta lista na kojoj se i sam nalazio, na izborima
za narodnu skupštinu 1923. porazila je pro-srbsku listu JMO. Jedan od misaonih
začetnika ,,Sarajevskih punktacija'' 1933., u kojima JMO osuđuje strahovladu i
velikosrbske težnju prema BiH, zahtievajući samoupravu. 29. lipnja 1939. izabran
za predsjednika JMO. Budući kako je JMO bila u sastavu JRZ. nastojao je da
stranka ne prestane sredbotvorno postojati što dovodi do razciepa JRZ.
Zabilježena je u tisku njegova izjava ,,Gospodo, ja sam Hrvat i hrvatski
nacionalist...i ne samo da sam ja Hrvat i hrvatski nacionalist nego su bosanski
muslimani kao cjelina Hrvati, dio hrvatskog naroda.'' U Cvetkovićevoj, a
kasnije u Simovićevoj vladi 1939. - 1941. bio je podvladonosac. Nu, bio je
protiv podjele Bosne i Hercegovine prema sporazumu Cvetković-Maček, a odlučno
se protivio priključenju dielova BiH koji nisu ušli u Banovinu Hrvatsku, već u
t. zv. ,,Srbske zemlje''.
Uoči proglasa N.D.H., 1941., nije napustio zemlju kano većina članova
vlade Kraljevine Jugoslavije već na čelu izaslanstva predstavnika JMO posjećuje
Antu Pavelića izrazivši podporu N.D.H. Primivši svoje dužnosti zastupa ciljeve
muslimanskog pučanstva u N.D.H. Živi u Zagrebu sve do sloma t. j. do 6. svibnja
1945. kad se s ostalim članovima vlade i dužnostnicima N.D.H. povlači u
Austriju. Englezi ga uhićuju 17. svibnja, ter je sproveden u zatočište Spittal
na Dravi, dan nakon što je skupina članova vlade iz tog zatočišta bila izručena
Jugoslaviji. To zakašnjenje mu je spasilo život. Nakon puštanja iz zatočišta
prebacio se u Siriju gdje je i umro. U Siriji se nastavio boriti promičbenim
sredstvima kako bi svietu (pogotovo muslimanskom) pokazao težak položaj Hrvata
u novoj Jugoslaviji. Bio je podpisnik Podneska Hrvata muslimana na sveislamskom
skupu, o kojem Vincent Lateva, dopisnik AFP-a,
kaže kako je ,,od svih do sada održanih sastanaka uobće, ovaj skup islamske
misli najznačajniji i najprepoznatljiviji''.
Surađivao je u više hrvatskih izseljeničkih glasila, od ,,Hrvatske revije'' i
,,Godišnjaka hrvatskog domobrana'' do ,,Drine'', ,,Hrvatske'' i ,,Danice'',
zalažući se za jedinstvo Hrvata katolika i muslimana.
Dio članka koji je Kulenović napisao o Bosni i Hercegovini 10. travnja
1954.:
,,
...Krajevi iztočne Bosne, koje neki u pitanje dovode, nisu pripadali nikada
Srbiji, a hrvatski ih je živalj od unazad više stoljeća naselio i na njima živi
u pretežnoj većini i danas. Ni kasnije doseljavanje Srba nije tu većinu
izbrisalo, što najbolje potvrduju svi politički izbori, koji su obavljeni u
posljednjh trideset godina. U svim tim izborima izabrana je u ovim krajevima
hrvatska većina, kao i u ostalim dielovima Bosne i Hercegovine. Ta se je većina
pogotovo odrazila u izborima godine 1920., u kojima su birani narodni
zastupnici za ustavotvornu skupštinu. U tim su izborima birale Bosna i
Hercegovina 52 zastupnika, a izabrale su 38 Hrvata (24 muslimana i 14
katolika), te 14 Srba. Dakle, u izborima, koji se provode da bi se državi dao
Ustav, Bosna i Hercegovina daju više nego li dvotrećinsku hrvatsku većinu. Ta
je činjenica tako odlučna, da svaki razuman čovjek i pošten čovjek ne može
poricati BiH-i obilježje njezina hrvatstva, i one kao takove, voljom naroda i
svojim obilježjem, mogu pripadati samo Državi Hrvatskoj, tim više, što su one
srdce te države. Oni koji drugačije misle, neka bolje prouče stvari, te nas ne
trebaju obmanjivati pričama iz zastarjelih i pristrano pisanih knjiga....''
