Povratak / Back

JEROLIM KAVANJIN

 

Jerolim Kavanjin

 

Jerolim Kavanjin je rođen u Splitu godine 1641., a umro je godine 1714. Hrvatski je pjesnik kasnog baroka. Bio je splitski bogataš i plemić, potomak pohrvaćene talijanske obitelji Cavagnini, iztakao se istodobno kad i Ignjat Đurđević, početkom 18. stoljeća. U ljetnikovcu na Braču (Sutivan, kamo se povukao nakon odvjetničkog i vojničkog zanimanja) piše najobširniji spjev u cjelokupnoj hrvatskoj književnosti (više od 32.000 pjesmoredaka!) - ,,Povijest vanđelska bogatoga a nesretna Epuluna i ubogoga a čestita Lazara'', koji su kasniji priređivači, prema podnaslovu u izvorniku, nazvali ,,Bogatstvo i uboštvo''. Vjersko pjesnički nestalan ali načinski znakovit, pisan je, umjesto splitskom čakavštinom, štokavštinom ijekavsko-ikavskom. Izražavajući duh mudroslovnih kretanja 17. i 18. stoljeća, ova ,,enciklopedija u stihovima'' (Josip Aranza) svoju baroknu duhovnost usmjerava spoznaji života i ljudskog bitka u dvojnoj naravi ljudskoj i božanskoj. Pored grčkolatinske ljudističke, latinske i talijanske književnosti, Biblie i drugih vjerskih spisa, pored poviestnih pisaca: Konstantina Porfirogeneta, Popa Dukljanina i Mavra Orbinija, Dubrovčani su bili osnovno Kavanjinovo štivo - među njima prije svih Junije Palmotić i Ivan Gundulić.

Pjesma ,,Bogatstvo i uboštvo'' (Ulomci)

,,Solin veli pade, pade,

S nepravice, s nerazloga,

S jeda, s nesklada i zavade,

S potisnutosti od uboga,

S nemilošće, s gruba bluda,

S raspusnosti, grijeha huda.

 

Pade gvožđem, ognjem umoren,

Ki svoje rani, gori, mori,

Sječen. Topljen i izgoren,

Bez pomoći ke odzgori,

Nesklad tare i velike,

Nebo a neće čut tamnike.

 

Ljudi, žene, star, starica,

I imanja sva se žežu,

I u povojih mala dica

Rastrgnuta na tleh ležu,

Smrt svud silom i sramotom

Daje se častim i životom.

 

Nije već zida, ni palača,

Nije zlamenja od ničesa,

Gotska noga, mač lomača

Sve pohara i poplesa,

A obilježje što osta s njime,

Proždrljivo odnije vrime.

 

Mart, hrabreni bog od boja,

Meju Slavi ki se rodi,

Od bijesnih tijeh nevolja

Ni grad svojih ne slobodi.

Bog od bozih kada ranja,

Svaki drugi bog se klanja.

 

Nu cesarske tvrde stolice

Zub izgrize vremeniti,

Da u hrame njih ohole

Sad stanjuju zimi i liti

Grde sove i jeljine,

Zmaji, gušćeri i guje ine.

 

Mudros, lijepos, snaga, dika

Uzdržat se vijek ne mogu,

Nego bježe jakno rika,

Snijezi i daždi ku premogu;

Snijeg je, san je, sjen je, sjena,

Što bi i bit će, sve je mijena.''