Povratak / Back

DUBRAVKO IVANČAN

 

Dubravko Ivančan

 

Dubravko Ivančan se rodio u Krapini godine 1931., a umro je u Zagrebu 1982. Završio je mudroslovlje na Mudroslovnom visokom učilištu u Zagrebu. Radio je kano knjižničar, a boravio je i na poslijediplomskom visokom učilištu u Njemačkoj i Francuzkoj. Cielo vrieme boravka u inozemstvu je bio pod nadzorom tadašnjih komunističkih vlasti. Bio je pjesnik,  književni ocjenjivatelj, ogledopisac i prevoditelj. Posebno se izticao s pjesničtvom ,,haiku''. Objavio je sliedeće sbirke pjesama, sve u Zagrebu: ,,Slobodna noć'' (1957.), ,,Leptirova krila'' (1964.), ,,Svjetlucanja'' (1966.), ,,Pjesme na putu'' (1968.), ,,Uvijek iznova raste pjenušavo stablo jednog vodoskoka'' (1968.); ,,Amor'' (1971.), ,,Bijeli brod'' (1971.), ,,More'' (1973.), ,,Baka'' (1975.), ,,Život na selu'' (1977.), ,,Velegrad: (Pariške skice): haiku'' (1977.) i ,,Zeleno nebo'' (1981.). Umro je u Zagrebu godine 1982. U pjesnikovoj rodnoj Krapini se održava već 11 godina priredba pjesničtva ,,haiku'' koja nosi njegovo ime.

Pjesma ,,Bog djetinjstva''

,,Jednom sam morao otići,

ostaviti bijelu kućicu,

prepustiti je brežuljicima.

Tada si prvi put vrebao.

Šetao si kraj potoka

nemarno i rastreseno,

kao da o mome odlasku

ne znaš ništa.

Opraštao sam se malen,

a Krapinčica je nečujno

odnosila lišće.

Vidio sam te skrivena

iza stoljetne lipe

u samostanskom voćnjaku...

Nisi me žalio,

ma da sam još uvijek

mrljao bilježnice

i moja je računica

imala uši.

 

Danas, odrastao

u velikog, nespretnog dječaka,

Bože moj, danas znadem -

Ti si me vrebao.

Htio si biti onaj posljednji

nad kojim ću se rastužiti,

prvi, kome ću se vratiti.

I kad je željeznica krenula

pokušao si uvrijeđen

da me dozoveš zvonima.

Ali ja više nisam čuo zvona...''

 

Slobodna noć, 1957.