FILIP GRABOVAC
Grabovčevo djelo: Cvit razgovora
naroda i jezika iliričkoga aliti arvackoga
Rodio se u Podosju kraj Vrlike (1697. ili 1699.). Grabovac je nakon
osnovnog učilištovanja vjerojatno u visovačkom samostanu, ušao u franjevački
red u Zaostrogu. Više bogoslovno učilište je pohodio, vjerojatno u Italii.
Izticao se sposobnošću i radom pak se već godine 1729. spominje kano ,,lector
et preadictor'', što znači kako je osim propoviedanja puku obavljao i dužnost
nastavnika franjevačkim redovnicima. Hrlo je, međutim, već iste godine 1729.
postavljen za kapelana hrvatskih četa koje su, u službi Mletačke Pučke države,
bile postavljene u Italii. Na toj dužnosti, sa sjedištem u Veroni, ostao je
gotovo dva desetljeća, do 1747. kad je sbog nekih izjava u svojoj knjizi ,,Cvit
razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti arvackoga'' dospio u zatvor.
Već godine 1729. Grabovac je bio objavio jednu pjesmu ,,Od kolunela
kneza Antuna Kumbata'' i u njoj je napao one hrvatske ,,vojvode''
(častnike) koji odmah čim dođu u Italiu zaboravljaju svoje podrietlo pak
mienjaju svoju nošnju i običaje. Tom pjesmom (širila se kano letak, a kasnije
je uvrštena i u knjigu ,,Cvit razgovora'') nije se zamjerio vladi u
Mletcima koja je čak i sama izdavala naredbe da se častnici ,,ispriko mora''
moraju odievati na narodnu, ali se, jamačno, zamjerio svojim zemljacima koji se
u Italii nisu htjeli razlikovati od ostalih. Upravo njegovi sunarodnjaci,
hrvatski častnici, bili su oni koji su ga 1747. prijavili vlastima u Mletcima s
težkom obtužbom kako je nezahvalan gospodarima i da štoviše, piše protiv vlade
u Mletcima.
Grabovčeva knjiga ,,Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti
arvackoga'' izišla je u Mletcima godine 1747. U prvom su dielu
vjersko-ćudoredne poduke i pričanja u priči i pjesmoredku, a u drugome su, uz
ljetopisne bilježke, u narodnim desetercima i osmercima opjevani neki tada
svježiji ratni događaji. Na nekoliko mjesta u knjizi pisac je bio oštar a
ponegdje i neoprezan. Pišući izključivo iz domaće strane gledanja i za domaći
puk, Grabovac nije odolio osobnim nesviđanjima i mjestnom suparničtvu, pak je
izrekao oštrih riječi i neugodnih sumnji o nekim krajevima i ljudima u
Dalmacii. Tako je na pr. rekao za Sinjane i Drnišane kako su u borbama s
Turcima skloni izdaji. U pjesmi ,,Slava Dalmacije'', u kojoj podsjeća na
nekadašnju veličinu svoje domovine, napisao je i pjesmoredke:
,,Nevirnici sad te gaze,
Što si bila, to ne paze''
Neko vrieme tamnovao je u Venecii, a zatim je, težko bolestan,
premješten u nedaleki samostan na otoku San Spirito. Umro je prije presude, 13.
veljače 1749.
Pišući o poviestnim sbivanjima ter o suvriemenom položaju svojih
sunarodnjaka Grabovac nije bio nepristran ljetopisac. Naprotiv, snažna osobnost
kakav je bio, doživljavao je sudbinu svoje zemlje i svog naroda duboko i
iskreno, odgovarao je neposredno, o svom zavičaju govorio je s puno ljubavi i
boli. Nevješt kano skladatelj pričanja i lakovjeran kano povjestničar, bio je
naglašeno potican rodoljubljem. Obuzetost vlastitom zemljom i sudbinom svog
naroda bit će izvor i književne životnosti nekih njegovih pjesama. Za Filipa
Grabovca su ilirski, slovinski i hrvatski ,,jedan sve jezik, premda su tri
imena''. Napisao je ,,Esortazione amorosa di un zelante Dalmatino'', u
Venecii (1729.) i ,,Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti
arvackoga'', u Venecii(1747.)
Pjesma
"OD NARAVI I ĆUDI ARVACKE"
,,Da
b' Rvati skladni bili,
ne b' ovako žalost pili:
reko, da bi sklad imali,
svim bi svitom ti vladali.
Na oružju junak vrli,
svaki kralj ji zato grli
i na službi svojoj drže,
pak s' među se oni prže.
Kad kralj oće da kog srve,
tad Rvate meće prve,
a dobitak kad se dili,
tad pitaju: "Gdje ste bili?
" Vino nose, vodu piju;
zašto krvcu prolivaju?
To goleme jesu stvari,
al na njima jest grih stari.
Gdi postanu godi rati,
svaki kralj ji zove brati,
a kada se oni smire,
nikakve su, vele, vire.
Ne miluje neg već kara,
žive peče, mrtve para.
Nevolja je tugu zvala,
rđa bo je vrilo zala.
Napala je na nje rđa,
stvar nemore biti grđa.
Među se se biju, kolju
i u kući i napolju.
Što u glavu godi vrže,
to mu niko ne istrže.
Na
oružje, veselo, jaki
, drugi narod ne bi taki.
Priuzeše zemlje, grade
, jedno drugo sada krade.
Dobra, koja prije biše,
sad se u zlo prominiše.
Da bi reka, tebi paka,
sad nji dila sva s' opaka.
Ne poznaju roditelja
nit imaju prijatelja.
Svako oće mudro da je,
podbuđuje vižle, laje.
Svako znade odgovore,
ide sa zla sve na gore.
Stara ljubav nije bila,
da j' rvackunadodila;
milosrđa i ljubavi
sve s' okrenu u grubavi.
Sluša ženu a ne brata,
što mu laje iza vrata.
Stoji kao i sirota,
rugo svita i sramota:
ne imade on pameti,
nego samo znade kleti.
Jednom lipo kako cvaju,
sada kano psine laju.
Ako to Bog ne providi,
evo gore sve to slidi.
Žalosni su kako slipi,
ti pomozi, Bože lipi!''
