Povratak / Back

JURE FRANCETIĆ

 

Jure Francetić u ustaškoj odori

 

Jure Francetić se rodio u Prozoru kraj Otočca, 3. srpnja 1912., a umro u Slunju, 27. prosinca 1942. Bio je hrvatski vladosborac, ustaški častnik i zapovjednik izvrstno izvještbane jedinice Ustaške vojnice, Crne legije.

U Prozoru kraj grada Otočca, u malenom zaselku Vivoze rođen je Jure Francetić od majke Kate i otca Juraja. Pučko osnovno učilište završava u Otočcu, gdje kasnije kreće u srednje učilište i završava ga u Senju. Daljnje učilištovanje mu plaća stric, završni srednjeučilištni izpit polaže u Križevcima. Godine 1931. upisuje pravno visoko učilište u Zagrebu, nakon nekog vriemena završava u zatvoru sbog napadanja vlasti. Dobiva 3 mjeseca strogog zatvora i progon iz Zagreba na 5 godina.

U ožujku 1933. odlazi u izseljeničtvo u Austriju, a potom u Italiu, gdje dobiva čin ustaškog dorojnika. Kad Vjekoslav Servatzy preuzima 1934. vođenje vojnog bivališta Janka-Puszta u Mađarskoj, za pobočnika mu je određen Francetić. 1936. vraća se u Italiu, zatvoren je na otok Giglio, a podkraj 1937. vraća se u Hrvatsku.

Po povratku je uhićen i zatvoren u rodni kraj. Ipak 1938. uspijeva doći u Zagreb, gdje namjerava nastaviti visoko učilište, ali zahrlo je, iste godine, pozvan na odslužbu vojne obveze od kraljevske jugoslavenske vojske u Niš. Nakon odslužbe vojne obveze tiekom koje je stekao čin podnarednika, vraća se u Zagreb i nastavlja s ustaškom promičbom, raznosi letke i knjižice, u Lici prima i sredbotvori nove članove Ustaškog pokreta. Sbog te djelatnosti opet je uhićen i podkraj g. 1940. osuđen na zatvor i progon iz Zagreba. Početkom 1941. sklanja se u Njemačku.

Nakon proglasa NDH vraća se u domovinu, a Ante Pavelić ga krajem travnja imenuje ustaškim povjerenikom za Bosnu. U Sarajevu djeluje na uzpostavi nove vlasti i osnivanja ustaških vojnih jedinica. U rujnu 1941. (nakon pogibije Bećira Lokmića u četničkoj zasjedi) preuzima zapovjedničtvo nad jedinicama Sarajevskoga ustaškog bivališta koje prerastaju u Crnu legiju.

Poslije uspješnih vojnih djelatnosti Crne legije u iztočnoj Bosni, promaknut je u čin ustaškog dopukovnika. S obale Drine 10. IV. 1942. šalje A. Paveliću brzojavku sliedećeg sastava: ,,Poglavniče, sretan sam da Vam mogu javiti da hrvatske ustaške puške i ustaški topovi od danas čuvaju našu poviestnu granicu. Potresni su prizori našeg ulazka u Srebrenicu, kada su se sinovi u ustaškoj odori pokazali svojim majkama, donoseći im zaštitu hrvatskog oružja da mogu nastaviti s obavljanjem svojih poslova''.

Naslov ustaškog pukovnika dobio je nakon uspješnih vojnih djelatnosti na Kupresu i oko Bugojna, kamo je Crna legija poslana u srpnju 1942. (Na čelu Crne legije zamjenjivao ga je Rafael Boban.) U ljeto te godine postavljen je za zapovjednika stajaćih djelatnih sdrugova od Ustaške vojnice. U rujnu 1942. bio je u pratnji Ante Pavelića prigodom njegova posjeta Adolfu Hitleru i Hrvatskim legionarima (vojničarima) na iztočnom bojištu.

Bio je poznat po ljudskosti i prema neprijatelju. Najpoznatiji primjer za to je spašavanje života jednom srbskom dječaku (Sreto Gorančić) u iztočnoj Bosni, kojeg je čak i posvojio. To se dogodilo nakon što je obližnje muslimansko pučanstvo izvelo odmazdu nad dotičnim srpskim selom.

Dne 24. prosinca 1942., prigodom zrakoplovnog leta iz Zagreba u Gospić, Francetić se morao prisilno spustiti kod Slunja. Uoči polietanja dvokrilnog zrakoplova vrste ,,Potez'', za let ga je pripremao bivši podčastnik jugoslavenske vojske Stjepan Sertić, a pomagao mu je pričuvni vodnik Rudolf Svetetić, obojica komunističke okrenutosti. Prigodom navodnog ,,popravljanja'' zrakoplova, nasuli su u spremnik goriva sladora, što je prouzročilo kvar zrakoplova i njegovo prisilno slietanje u selu Močići kod Slunja. Na razmaku Zagreb – Petrova Gora – Gospić, zrakoplovom je upravljao zrakoplovni zastavnik Aničić.

Nakon slietanja, pukovnik Francetić uputio se prema najbližim kućama, kako bi doznao gdje se nalazi najbliža oružnička postaja, ili položaj neke Ustaško-domobranske jedinice. Umjesto obaviesti, obkoljavaju ga četnici-partizani, a Petar Trbojević, sin Đure, iz Jelova Klanca, iz starog nagorjelog karabina pogađa spremnik naboja na strojnici pukovnika Francetića, ter ga onesposobljava za borbu.

Pukovnika Francetića prvi je sustigao Mile Trbojević – Mileta, i sjekirom mu razmrskao glavu. Težko ranjena, zarobili su ga odmetnici i prevezli u Slunj, gdje se nalazilo partizansko vodstvo. Ne dolazeći k sviesti, Jure Francetić umro je 27. prosinca 1942., a nakon smrti odpremljen je u zasada nepoznatom smjeru.

Prema pričanju pokojnoga proljećarskog i izseljeničkog borca Franje Mikulića – koji prenosi rieči Većeslava Holjevca – Jure Francetić ipak je pred smrt došao sviesti, i uspio čuti razgovor partizanskih glavešina što su mislili Poglavniku predložiti zamienu krilnika Jure Francetića za velik broj partizanskih zarobljenika. Čuvši to, a ne želeći oslobađanje partizanskih razbojnika, Jure je, prema ovoj svjedočbi, pokidao cievi kojima je bio prikvačen na ubrizgavanje i tako umro.

Bilo je i ne potvrđenih glasina da je na radnjaku njegovog zrakoplova izveden namjerni kvar i od strane nekih protalijanski okrenutih ustaških častnika jerbo Francetić nije namjeravao trpjeti talijansku podporu četnicima u Lici i Primorju. Navodno je dan prije polietanja Francetić poslao Paveliću pismo sliedećeg sastava: ,,Poglavniče! Moji crnci (Crna legija) su samo meni vjerni i samo smrt će me zaustaviti da se pridružim tamošnjim partizanima u borbi protiv Talijana koji nisu ništa bolji od četnika, jer pale i uništavaju našu domovinu. A ja kao rodoljub ne mogu to više podnieti a vi poglavniče odlučite o daljnjim postupcima. Vaš vjerni i uviek odani Jure Francetić.''

Da se ne bi uništili duh kod naroda i vojske među kojima je Francetić bio jako omiljen, ustaške vlasti su dopustile da se viest o njegovoj smrti objavi tek tri mjeseca kasnije, 30. ožujka 1943. Posmrtno je dobio naslov viteza i promaknut u čin krilnika Ustaške vojnice. Već za života o njemu su se pjevale pjesme koje su objavljivane po listovima, a 1945. u Zagrebu je tiskana knjižica pod naslovom ,,Narodna pjesma o vitezu Juri Francetiću''. O njemu i njegovoj Crnoj legiji sačuvana je pjesma ,,Evo zore, evo dana''. U njegovu je čast, 31. ožujka 1943., 7. pješačka pukovnija dobila ime ,,7. domobranska pješačka pukovnija ustaškog pukovnika viteza Jure Francetića''.

Tiekom rata u Hrvatskoj i BiH (1991.-1995.) sdrug od HVO-a iz Zenice je dobio ime ,,Brigada Jure Francetić'' kano i satnija HOS-a, ,,Satnija Jure Francetić''.

U Slunju je u lipnju 2000. postavljena spomen-ploča Juri Francetiću koja je uklonjena nakon 2004.