ENVER ČOLAKOVIĆ
Hrvatski književnik
Enver Čolaković
Enver Čolaković se rodio godine 1913. u Budimpešti, a umro je 1976. u
Zagrebu. Na visokim učilištima u Beogradu i Budimpešti je pohađao računoslovlje
i tjelesniku, a poviest u Zagrebu. Pisati je počeo još kano dječak i to na
jezicima: hrvatskom, njemačkom i magjarskom, a od godine 1939. samo na
hrvatskom. Od 1939.-44. je živio u Sarajevu, a od godine 1945. u Zagrebu. Bio
je član družtva hrvatskih književnika, Matice hrvatske i udružbe PEN. Bio je
suradnik brojnih časopisa u Sarajevu i Zagrebu: ,,Osvit'', ,,Hrvatska misao'',
,,Hrvatski narod'', ,,Hrvatsko kolo'', ,,Novi behar''. U razdoblju do 1945. je
objavio više pripoviedaka i crtica ter dugačku pripoviedku ,,Legenda o
Ali-paši'' (1944.) za koju je dobio prvu nagradu od Matice hrvatske godine
1944. Godine 1944. imenovan je savjetnikom za uljudbu pri hrvatskom poslanstvu
u Magjarskoj. Prošao je ,,Križni put'' od Bleiburga do Zagreba, a poslije je proganjan
i onemogućivan da bilo što objavljuje osim prievoda, a zna se da je bio
prikriveni prevoditelj djela Ervina Šinka s magjarskog. Od godine 1946. je
radio kano izpravljač u Nakladnom zavodu Hrvatske i od 1952.-54. kano urednik u
Knjigopisnom zavodu. Tek četvrt stoljeća kasnije izišlo je drugo izdanje
njegove duge pripoviedke (1970.), koji i jezikom i sastavom ulazi u red
najbolje hrvatske priče iz Bosne i o Bosni. Ostavio je u rukopisu pet dugih
pripoviedki, više pripoviedaka i pjesama. Napisao je: ,,Legenda o Ali-paši''
duga pripoviedka, ,,Mali svijet'' duga pripoviedka, ,,Lokljani'' sbirka kratkih
pripoviedki, ,,Bosni'' sbirka pjesama, ,,Izabrane pjesme'', ,,Zlatna knjiga
mađarske poezije''.
O ,,Legendi o Ali-paši'' postoje mnogobrojni prikazi i razčlanbe. Jedan
od književnih razčlanitelja D. Djurić ne krije svoj ushit:
,,S užitkom se čita ovaj osebujni roman Envera Čolakovića. Pried svojim
očima kao da vidimo kako žive oni stari ljupki dijelovi Šeher-Sarajeva. Vidimo
uske i bučne prolaze čaršije, pune života i rada. Na sve ove gledali smo mi do
sada često s vanjske strane. Tako smo i shvaćali ovaj život. Usto, bilo je to
još i atrakcija za strance i - ništa više. A sada nam majstorsko pero
Čolakovićeva otkriva drugu, pravu stranu ovoga čaršijskog života. Otkriva nam
dušu onih starih, šutljivih ljudi koji gotovo nepomično sjede pod starim niskim
svodovima čaršijskih zgrada i zgradica, neumorno kuckajući...''
Ivo Andrić je o Čolakoviću rekao: ,,Ja sam, Envere, u mojoj literaturi
došao do avlinskih vrata, a ti si ušao u kuću.''
,,Čolaković je dao svome Mula-Hasan dedi neke crte'', piše Petar Grgec,
,,kojih nema ni u kojeg škrtca u svjetskoj književnosti . . .''
Niti jedna knjiga kano Čolakovićeva duga pripoviedka ne daje tako
osjećajnu i cjelovitu sliku grada, gradske četvrti i njezinih žitelja, sliku
tihog kućnog života, ćudoređa i ljubavi, suosjećanja i patnje, uzleta duše i
padova tiela, trpnje i nadanja. Dr. Julije Benešić ne razlikuje se u svojim
mislitbama od mnogih koji su zavoljeli ovo nesvakidašnje djelo prožeto
izuzetnom toplinom: ,,Legenda o Ali-paši izvrsna je knjiga, visoko poetična
priča o ljubavi Alijinoj i o njegovu samaritanstvu prema škrtcu koji je
genijalno prikazan . . .''
Navodi
od Envera Čolakovića:
,,Legendu sam počeo pisati sa određenim ciljem, da sačuvam naš jezik
bosanski. I to ne jezik konfesija ili nacija u Bosni nego jezik Bosne. Bosna je
moja domovina... Bosna ima tu nekakvu svoju sudbinu da su je uvijek vukli
lijevo i desno... Recimo, ja ne znam zašto se o Ivi Andriću ili Branku Ćopiću
ne govori kao o bosanskim piscima. Isti je slučaj sa hercegovačkim klasikom
Hamzom Humom. Ja ne znam zašto Isak Samokovlija nije najtipičniji bosanski
pisac. Ne znam zašto Marko Marković nije bosanski pisac... Evo, tek kad se Mak
Dizdar probio, počelo se govoriti o bosanskoj poeziji.'' (razgovor s Enesom
Čengićem, ,,Svijet'', Sarajevo, 26. februar 1971)
,,Ljudi tvrde da iznimaka nema, a ja sam eto ta iznimka, koje nema… Ko
sam? O, da li je to važno? Ja sam, rekao bih samome sebi, autor „Ali-paše”, ali
sam ujedno i djelo toga autora, jedno njegovo slabije, neuspjelije djelo, koje
- eto - namjesto na papiru, živi na svijetu, živi, muči se i bori se sa
predrasudama.''
,,O, ljudi su zli, sitni, osvetoljubivi i pakosni, teško među njima
egzistira pjesnik! Neka im bude oproštena njihova glupost.''
,,Šta da pišem? O čemu? O nenapisanim romanima, o mnogim jalovim
odlukama da opišem stvarnost naše današnjice, ili da dokažem Ivi Andriću, kako
on ne poznaje dušu Bosne, koju tako majstorski falcificira...''
