Povratak / Back

REIS-UL-ULEMA DŽEMALUDIN ČAUŠEVIĆ

 

Reis-ul-ulema Džemaluddin Čaušević

 

Hadži Mehmed Džemaluddin Čaušević je bio vjerski vođa reis-ul-ulema, mislilac, hrvatski domoljub, prevoditelj na svim uljudbenim poljima, ter veliki borac za uljudbenu, vjersku i vladosbornu slobodu muslimana. Rođen je 28. prosinca 1870. u Arapuši pokraj Bosanske Krupe, a umro je 28. ožujka 1938. u Sarajevu. U vezi Čauševića posebno zadivljuje podatak kako je u tieku svoga 32-godišnjeg objavljivačkog i znanstvenog rada izdao oko 520 000 primjeraka raznih djela, koja čekaju punu znanstvenu obradu. Svoju izobrazbu, Čaušević je započeo u medresi u Bihaću, a poslije odlazi na učilištovanje u Istambul. Uživao je podporu velikog turskog povjestničara Ahmed Dževdet-paše, koji ga je štitio od progona turskog tajnog redarstva, ter ga je poslao kano novinskog izvjestitelja u Jemen. Godine 1903. je završio bogoslovlje i pravo, ter je stekao naslov ,,mule od Stambola''. U istambulskim krugovima je slovio kano mudroslovac i tajanstvenik riedkih sposobnosti (stupio je u red derviša osnovan još u XIII. stoljeću). Povratkom u Sarajevo u svojim prvim propoviedima u Begovoj džamiji iztiče pogrješke i nerazumnosti u svim oblicima družtvena života, a koje su u proturječju s jasnim stavom Kurana. 1903. postaje nastavnikom arabskog jezika na Velikom obćem srednjem učilištu u Sarajevu. Godine 1908. pokreće list ,,Tarik'' (Zviezda Danica). Godine 1937. u suradnji s Mehmedom Pandžom je objavio prvi i podpuni prievod Kurana. Džemaluddin Čaušević surađivao je u listovima i časopisima: ,,Biser'' (1918.) ,,Sarajevski list'' (1918.), ,,Gajret'' (1925.), koji je napustio kad su putem nasilja Gajretom ovladali prosrbski okrenuti članovi, koje je izravno plaćao i podupirao Aleksandar Karađorđević, potom ,,Novi behar'' (1927.-1937.), ,,Jugoslavenski list'' (1919.), ,,Islamski svijet'' (1933.-1935.), ,,Narodna uzdanica'' (1933.-1935.) i drugim. Uredio je i sedmo godište lista ,,Behar'' i izdao knjigu ,,Islamski velikani''. Reis-ul-ulema Čaušević je svoj stav o obrani muslimana od velikosrbstva sadržao u ovoj izjavi: ,,Bosanskohercegovački muslimani moraju uviek ići s Hrvatima ako hoće da se održe i spase.'' Sbog svega toga često je bio na udaru srbskih vladosboraca i vlasti. Njegov prvi izbor za reis-ul-ulemu je bio poništen, da bi na ponovljenim izborima 1914. bio ustoličen na položaj reis-ul-uleme za BiH, a godine 1929. za cielu Jugoslaviju. Beogradske vlasti je najviše razljutio kad je u veljači 1919. francuzkom novinaru Charlesu Rivetu, koji je tada boravio u Sarajevu, dao razgovor o neodrživu položaju muslimana u Jugoslaviji. Rekao je ovo:

,,I kakvi događaji. Tisuće ljudi ubijeno, šest žena spaljeno, 270 sela opljačkano i uništeno, eto bilance za nas muslimane svečanog stvaranja Jugoslavije... Srbi nas drše tuđincima. Mi smo ipak Slaveni, ali Srbi odbijaju da nas smatraju takvima. Smatra nas se uljezima. I drugi će vam kazati da smo mi naprotiv pravi ljudi, koji pripadaju ovoj zemlji. Nakon što su Srbi postali gospodari situacije, mi nismo nikada pozvani da sudjelujemo u političkim sastancima i savjetovanjima... Muslimane neprestano zapostavljaju i vrijeđaju... Ove stereotipne pojave među Srbima-građanima našle su na žalost, oduševljena odziva među inače lako zapaljivim seoskim stanovništvom, te su se dogodila monstruozna pljačkanja, paleži, ubojstva i svake vrste uvreda i poniženja islamskog elementa.''

Kada je Stjepan Radić stigao 31. siečnja 1926. u Sarajevo, na sboru na kojem je bilo 8000 ljudi, bilo je najviše muslimana, iztakao je kako je došao do uvjerenja da su muslimani očuvali Bosnu i da oni trebaju biti  ,,naša veza s cielim islamskim svietom'', da bez njih nema napredka u državi. Poslije sbora na proslavi Radić je izjavio, među ostalim, da su muslimani uviek bili pravi predstavnici hrvatstva u ovim krajevima. Nakon toga imao je sastanak s reisom Čauševićem, koji mu je tom prilikom govorio kako treba da se zauzme za bosanskohercegovačke muslimane, što je Radić obećao i činio. Kad se prouče zapisnici sa zasjedanja skupštine tadašnje Jugoslavije, što se može vidjeti i iz knjige nastavnika beogradskog visokog učilišta Koštunice i Čavoškog, neposredan povod za ubojstvo Radića u Skupštini bilo je protivljenje zahtjevima Srba za rješenje muslimanskog i albanskog pitanja u roku od 24 sata, po načinu poznatom Srbima. Sbog ogromnih pritisaka da se od njega napravi lutka u vlasti beogradskih vlastodržaca, on traži umirovljenje, ter i biva umirovljen. Osam godina nakon povlačenja s položaja reis-ul-uleme, umro je u Sarajevu 28. ožujka 1938., izcrpljen stalnom borbom sa samovlastnim srbskim jednoumljem, ali ne i pobieđen. Musa  Ćazim   Ćatić  pod nadimkom ,,Adil'' objavljuje pjesmu posvećenu velikom reisu:

,,Ček 'o te narod ko ozebao sunce,
Da mu vidaš boli i stoljetne rane,
Misleć da će s Tobom danak da mu grane
Sa života našeg najvećeg vrhunca.
Rejstvomje Tvojim pobijedila pravda,
Nek pred Tvojim umom u prašinu pada,
Klika, što se hrani korom tuđa kruha.''