Povratak / Back

Musa Ćazim Ćatić

 

Musa Ćazim Ćatić

 

Musa Ćazim Ćatić je bio poznat kano književnik. Rodio se u Odžaku godine 1878., a umro u Tešnju godine 1915. U Odžaku je završio muslimansko osnovno učilište i pučko učilište. Učilištovao se u Tešnju i Istanbulu, a uz podporu Ademage Mešića godine 1908. je završio sarajevsko Šerijatsko sudačko učilište. U Zagrebu je boravio na sveučilištu uz podporu od Ademage Mešića od 1908. do 1910. Objavljivao je pjesme i prievode u ,,Mladoj Hrvatskoj'', <<glasilu starčevićanskog đaštva>>, koju je novčano podupirao i Ademaga Mešić, a u kojoj je do 1914. od muslimana redovito surađivao i Fadil Kurtagić. Ćatić je živio razpušteno (boemski) i nije polagao izpite na Pravnom visokom učilištu koji je upisao na izričit Mešićev zahtjev. Zajedno s Tinom Ujevićem kretao se u krugu pravaških književnika ,,mladohrvata'', sljedbenika od Antuna Gustava Matoša. Od 1910., kad je napustio visoko učilište od prava u Zagrebu, radio je kano novčarski činovnik u Tešnju i pisar u zemljištnoj knjigi u Bieljini. Od početka 1913. uređuje mostarski muslimanski list ,,Biser''. Na početku Prvog svjetskog rata je unovačen i upućen na obuku u Magjarsku. Obolio je od sušice, pak je vraćen kući u Tešanj gdje je i umro.

Na njegovom grobu u Tešnju stoji urezano:

,,Ovdje leži pjesnik odličnoga dara,

koji nije tražio časti ni šićara,

već boemski živio i čuvenstveno pjevo,

dok ga smrt ne doprati do ovog mezara.''

 

 

BOSNI
,,Ponosna je Bosna moj zavičaj mili,
Tu je sunce žića granulo menika,
Djedovi su moji za nju krvcu lili,
Njojzi bit ću i ja čelenka i dika.

Povrh nje su vijenci prohujali burni,
Mnogo nas je ljutih sapinjalo jada,
Oblaci se i sad nad njom kupe tmurni,
Ali Hrvat jošte bori se i nada.

O predrago ime! Hiljadu je ljeta,
Što kraljevskim sjajem ponad Duvna sinu,
Ali makar sudba zadesi nas kleta,
Ti nam spase ponos, prava i starinu.

Dok svetinje ove Hrvat čuva svoje
Nikada ga sila uništiti ne će —
Čisto i presjajno — kao sunce što je —
I njemu će sinut sunce stare sreće.

Moje mlado srce taj već časak sluti.
Bez muke i znoja — znadem ne će doći.
Zato treba radit i ne počinuti
I kroz oštro trnje makar bilo proći.

Oj, premili rode! Tebe teško boli
Što nevjeru s bijede ti pretrpje mnogu,
Al ja baš te volim, što si bijedan toli
I jer žićem cijelim tebi pomoć mogu.

Raditi ću za te i slobodu tvoju,
U sreći ću tvojoj plaću tražit trudu,
Uklanjat se ne ću ni muci ni znoju,
Ma okupo njime tvoju svetu grudu.

Postojbino draga Mladena i Tvrtka!
Hrvatstvo mi tvoje baštinstvo je sveto.
Ah, neka je samrt i teška i gorka,
Za spas tvoj i sreću — mog života eto!''
Hrvatska svijest, Sarajevo, 1914.

 

 

MATOŠU
,,Sa trpkijem smiješkom, plač što i suzu guši,
Vrati nam se na prag miloj ti domaji
K'o stradatelj, patnik. Sve ti udes sruši,
Al iverje zlatno što blista i sjaji

Čar hrvatskog slova sačuva u duši
Ti na tuđoj grudi. I gle, naši kraji
A i naši ljudi - sve se milo skruši
S umorne ti priče, što im duša raji.

Vidicim i putim ona tajno uđe
Tu u našu dušu. I sad, kad crv boni
Pečalbe ti život ništi ponajhuđe,

Nehote nam ruka prsiju se hvata:
To duboko glas tvoj čarobno romoni
K'o kraljevsko zvono od srebra i zlata.''
Hrvatska svijest, 1914.