Povratak / Back

ANTE BRUNO BUŠIĆ

 

Ante Bruno Bušić

 

Ante Bruno Bušić se rodio u Vinjanima Donjim kod Imotskog, 6. listopada 1939., a ubijen je u Parizu, 16. listopada 1978. Bio je hrvatski domoljub, odseljenik, književnik, poviestni iztraživač, prognanik slavljen od puka, ter vladosborni vođa hrvatskog odseljeničtva.

Osnovno učilište, Bruno Bušić je pohađao u rodnom mjestu Vinjanima Donjim. Završni srednjeučilištni izpit polaže godine 1960. u Splitu, a zatim upisuje Gospodarsko visoko učilište na kojem diplomira godine 1965. Radio je u Iztražionici za poviest radničkog pokreta i objavljivao gospodarsko-vladosborne članke u ,,Hrvatskom književnom listu'' i ,,Hrvatskom tjedniku''. Bušića je rano počela pratiti Udba, sustavno već od proljeća 1956., kad je bio u drugom razredu srednjeg obćeg učilišta u Imotskom. Tada su, naime, učenici dobili probitbeni upitnik u kojemu je, među ostalim, bilo i pitanje: ,,Što ti se čini, da li je bolji stari sistem ili današnji?'' Bušić je odgovorio: ,,Na­ra­v­no da sistem stare Jugoslavije nije bio dobar, ali isto tako ni da­­na­š­nji sistem ne valja iako je nešto bolji. Za vrijeme stare Ju­go­slavije bi­lo je dosta gladnih, žed­nih, bosih, golih, ali ima ih i danas iako u ma­­njem bro­­ju. Međutim, svaki dan raste broj nezaposlenih. Stara Jugoslavija je zato dopuštala veću slobodu mi­šlje­nja, dok je sa­da novi sistem sku­čio slobodno izricanje misli i ugušuje svaku kli­cu narodnosti. Na­rodna republika Bosna i Hercegovina nije do­di­jeljena Hrvatskoj iako Hrvatska ima na nju svoja pradavna prava, a to bi morala Sr­­bija svakako priznati. Kako je Srbiji priključena Voj­vodina i Ko­so­vsko-Meto­hijska oblast, tako bi i Hrvatskoj morala bi­ti pri­klju­če­na Bosna i Herce­govina. No, osim toga, Srbi vode pro­pa­gandu u Bosni i Hercegovini te šalju svoje učitelje i profesore me­­đu Hrvate, koji vrše posrbljivanje na više načina. Štampa srpska također nastoji što više prodrijeti u područje Bosne i Hercegovine. Mislim da nije potrebno spominjati masovno ubijanje za­ro­b­lje­ni­ka za vrijeme rata i u razdoblju poslije rata i ostala nasilja... Slobode vjere nema, ravnopravnosti također, a o jed­na­ko­sti da i ne govorimo.'' Što više, primjetio je Titov i Jovankin ugodan život ter je zaključio: ,,U novom sistemu ima mnogo du­bo­kih rupa koje bi trebalo što prije zatrpati ako se ne želi nova re­volucija koja bi ih zatrpala leševima. Te se rupe mogu jedino zatrpati ako se dade sloboda štam­pi, koja bi upozorila na njih''. Poslije Hrvatskog proljeća je obtužen sbog ,,nacionalizma'', ter je godine 1972. skupa s Franjom Tuđmanom osuđen na dvie godine robije u Staroj Gradiški. U rujnu godine 1975. bježi iz Jugoslavije, ter djeluje u inozemstvu, pokušavajući ujediniti različite struje hrvatskog vladosbornog izseljeničtva, sbog čega je bio trn u oku komunističkim vlastima u Jugoslaviji. Nastanjuje se u Londonu, gdje dobiva vladosborno pribježište. U uredničtvu časopisa ,,Nova Hrvatska'' radi do travnja godine 1976. Kako su mu američke vlasti u Londonu odbile izdati dozvolu za posjet prijateljima u SAD-u, kreće na putovanje po europskim zemljama. Na izborima za 2. sabor Hrvatskog narodnog vieća godine 1977., po broju dobivenih glasova (3719) znatno nadmašuje sve sabornike (drugi po broju dobivenih glasova, dr. Ivo Korsky iz Argentine, dobio je 3134 glasa). Koliki je to bio uspjeh za Bušića, može se vidjeti tek iz činjenice da Vinko Nikolić, poznati nakladnik časopisa ,,Hrvatska revija'', na tim izborima nije bio niti izabran. Bruno Bušić je zauzeo čvrsto stajalište po kojem hrvatski narod, do kraja ujedinjen, može u određenom poviestnom trenutku ostvariti svoj vjekovni san - samostalnu i neovisnu državu Hrvatsku, ter da ga niti jedna svjetska sila ne može u tome spriečiti. Rušenje Jugoslavije i stvaranje neovisne hrvatske države može se, kako je izticao, postići samo u oružanoj borbi, i to ne pod prisilom i s blagoslovom SAD-a i zapadnoeuropskih velesila, već naprotiv, protiv njihove volje i ciljeva. On je znao da svakodnevne kuknjave u hrvatskom odseljeničkom tisku o izkorištavanju jugokomunističkih nasilnika ter zapostavljanju i svakojakom mrcvarenju hrvatskog puka, ne će hrvatsko pitanje nikad pokrenuti s mrtve točke. Čvrsto je bio uvjeren u to da misloslovne oprjeke Hrvata i njihovi različiti vladosborni stavovi nisu nikakva zaprieka stvaranju hrvatske države. Godine 1978. proročki piše: ,,Zaista, ideja slobodne i nezavisne Hrvatske duboko je usađena u svakome Hrvatu, bez obzira na njegovo socijalno podrijetlo i osobno ideološko i političko uvjerenje''. Bez dvojbe zastupa stav da svako prepravljanje Jugoslavije predstavlja za Hrvate samo još jednu novu zamku i prievaru. U tom je pogledu nepomirljiv: ,,Unutar Jugoslavije ne može biti ni hrvatske države, ni hrvatske pravice, niti ljudske slobode''. Hrlo spoznaje kako su Hrvati na Zapadu u stvarnosti izvan zakona i da mu licemjerne zapadnoeuropske narodovlasti ne će pružiti zaštitu od jugoslavenskog komunističkog podzemlja. U predgovoru svoje knjige ,,Ivan Bušić-Roša, hajdučki harambaša'' (Mainz, 1977.) piše: ,,Za hrvatskoga ratnika i oporbenjaka, onda kao i sada, nije bilo razumijevanja i milosti ni na jednoj strani svijeta, ni u jednoj državi''. Izuzetno je cienio Franju Tuđmana, ter je često skupa s njim surađivao. Ubio ga je plaćeni ubojica zloglasne jugoslavenske tajne službe UDBA-e, u Parizu dne 16. listopada 1978. Nakon njegova ubojstva njemačka je dalekovidnica javila kako je bio jedan od najobljubljenijih ljudi u Hrvatskoj. Posmrtno mu je objavljena knjiga ,,Jedina Hrvatska'' (1983.). Godine 1999., na 21. obljetnicu ubojstva, njegovi posmrtni ostatci preneseni su iz Pariza u Dolinu branitelja na zagrebački Mirogoj.