MEHMED ALAJBEGOVIĆ
Muhamed
Alajbegović
Mehmed Alajbegović
je bio pravnik i vladosborac. Rodio se u Bihaću 7.
svibnja 1906., a umro je u Zagrebu 7. lipnja 1947. Djed i otac bili su mu
gradonačelnici Bihaća. Obće srednje učilište je
završio u Bihaću. Od godine 1928. živi u Zagrebu, gdje je diplomirao i godine
1934. doktorirao pravo. Tiekom sveučilištovanja
je boravio u inozemstvu (Pariz) radi učenja jezika i usavršitbe
u struci. Nakon sudskog pripravničtva, biva imenovan
sudcem Kotarskog suda u Prozoru. Bio je radišan pravnik, jerbo
je želio postati sveučilištni nastavnik šeriatskog prava, koje je učio na Visokom učilištu u Alžiru
i završio godine 1940. Bio je sudac i tajnik Upravnog suda u Zagrebu od 1938.
Za vrieme NDH radi u međudržavoslovnoj
službi napustivši plaćeno nastavničtvo islamskog
prava na Sveučilištu u Zagrebu. U kolovozu 1941. biva imenovan tajnikom u podvladi vanjskih poslova, a 27. siečnja
1942. obćim poslanikom u Munchenu.
Pripadao je skupini muslimanskih vladosboraca
uz Dž. Kulenovića. Podvladonoscem
skrbi za postradale krajeve imenovan je 11. listopada 1943. Ta se podvlada brinula o smještaju u sigurnije prediele, prehrani i svemu ostalome za 300 000 izbjeglica
iz raznih krajeva NDH, od kojih je većina bila islamske vjere, izbjeglih pried četničkim i komunističkim pokoljima, ponajviše iz iztočne Bosne, Hercegovine i Sandžaka. Početkom svibnja
1944. imenovan je podvladonoscem vanjskih poslova, i
na toj dužnosti ostaje sve do svibnja 1945. Pratio je A. Pavelića u posjetu kod
A. Hitlera 18. i 19. rujna 1944. Sudjeluje u pokušajima povezivanja vlasti NDH
sa slovenskim i crnogorskim narodistima, okupljenima
oko Leona Rupnika i Sekule Drljevića,
ter sa srbijanskim narodistima
i kraljistima oko Draže Mihailovića
pried slom NDH, i stvaranja zajedničkog
protukomunističkog saveza. Zagreb je napustio 6. svibnja 1945., zajedno s
ostalim članovima Vlade, povlačeći se u Austriu, gdje
se, nakon kraćega zadržavanja u Krumpendorfu, sklonio
u Salzburg. Tu su ga 6. rujna 1945. savezničke
jedinice uhitile i uputile u obližnje zatočeničko bivalište
,,Marcus W. Orr'' (Glasenbach). Ovako opisuje Milan Blažeković, tajnik
poslanstva od NDH u Berlinu držanje od Alajbegovića u
zatočištu:
,,Ako bih ga htio najkraće
okarakterizirati, rekao bih, da je bio gospodin! Gospodin u svakom pogledu. Po
vanjskom izgledu, mogao je svakog dana, svakog časa, izići iz logora na bilo
kakovu priredbu u Salzburgu - samo bi još trebao
staviti kravatu! Nikada se nije ni na što tužio, nikada ga nisam čuo nešto
nepovoljno o drugome reći; nikada ga nisam čuo izreći ružnu riječ (...). U
logoru pak nitko nikada nije o njemu nešto nepovoljna rekao. Kod Hrvata je bio
obljubljen, a od Austrijanaca vrlo poštivan; nitko od njih nije kraj njega - u
baraci ili van nje - prošao, a da ga ne bi pozdravio! Imao je samo jednu brigu.
Opasnost od izručenja Jugoslaviji! I tu zabrinutost je vrlo diskretno podnosio,
iako je bio svjestan, da izručenje znači zauvijek se odijeliti od obitelji, i
smrt. Kako smo se 9. rujna 1946. u logoru rastali, više se ne sjećam. Svakako,
bez ikakove dramatičnosti, jer je bio kuražan i -
gospodin!''
Od tamo je 8. rujna 1946.
izručen jugoslavenskim vlastima. Na pitanje iztražitelja
UDB-e o razlozima sbog kojih je pristupio Ustaškom pokretu
i prihvatio dužnost podvladonosca vanjskih poslova od
NDH, Alajbegović je odgovorio:
,,Glavni motiv koji me je
rukovodio da pristupim, odnosno kada sam pristupao ustaškom pokretu, bila je
ideja hrvatske države. Na mene je dakle pri tome utjecala spoznaja o pravu
hrvatskog naroda na svoju državu i drugi motivi nisu me pri tome rukovodili.''
U Zagrebu je podkraj svibnja izveden pried Vieće Vrhovnog suda NR Hrvatske, koje ga je 6. lipnja 1947.
osudilo na smrt.
