Povratak/Back

 

Napisao: Mario Sošić u Istarskoj danici 2015.

 

TUĐMAN I ISTRA:

uz 15. obljetnicu smrti prvog hrvatskog predsjednika

 

            Krajem godine 2014., točnije 10. prosinca, navršava se petnaist godina od smrti dr. Franje Tuđmana, prvog hrvatskog predsjednika. To je prilika pokušati s obćeg javnodjelatnog gledišta, kano i drugih gledišta, ocieniti njegov vidan doprinos (1989.-1999.) razvoju višestranačke narodovlasti i stvaranju samostalne države Hrvatske tiekom šireg postupka pada samovlastnog komunizma i razpada višenarodnih država na prostorima Srednje i Iztočne Europe. Ali za ovu sam prigodu želio obuhvatiti samo stanje i odnose u Istri, u družtvenoj zajednici koja je imala, i ima, posve hrvatski neuobičajen odnos i vrjednovanje prema predsjedniku Tuđmanu i njegovom javnodjelatničtvu. Zato je Istra poseban iztraživački slučaj, ponajmanje iz dva razloga. Prvi je taj što se još uviek, za razliku od ostale Hrvatske, u javnom i državničkom razčlanjivanju Istre o Tuđmanu i ,,tuđmanizmu'' jednostavno ne želi razpravljati već se to vrlo važno razdoblje, na razpravnoj i znakovnoj razini, prepušta poviestnom i svekolikom zaboravu. Drugi je taj što se Tuđman i njegovo vrieme u istarskom javnodjelatničtvu, sredstvima priobćavanja, izdavačtvu, pak i u tako oblikovanoj javnosti posve površno i izkrivljeno vrjednuju i prihvaćaju kano podpuno niječna hrvatska družtvena i državnička pojavnost. U smislu takvog jednostrana i pojednostavljena pristupa, bez imalo znanstvene osnovanosti i s mnogo javnoradne podmuklosti i nepoštenosti, moja je iztraživačka i znanstvena nakana ovim se proslovom prigovorno postaviti prema takvom stanju sviesti u Istri. Nastojat ću, u nastavku, naznačiti neka zasnovana polazišta koja upućuju na to da je u području znanosti i izdavačtva potrebna složenija znanstvena nepristranost i vrjednovanje Tuđmanove osobe i djela u odnosu na Istru, i u Istri. Isto tako, a povezano s predhodnim, ne vidim razloga da se Tuđman i njegovo državničtvo u Istri ne preporode i na javnodjelatničkoj i znakovitoj razini.

 

Odrične postavke o odnosu Tuđmana prema Istri

 

         Za početak nam valja naznačiti nekoliko ključnih državničkih postavki kojima se u Istri opravdava, i ,,onepristranjuje'', javnodjelatnički odklon istarskih birača od Tuđmana, tuđmanizma i njegove stranke.

         Prva unapried postavljena i nedokazana postavka polazi od tvrdnje kako ,,Tuđman nije poznavao Istru pak je već na samom početku krivo nastupio prema Istri i Istranima'' (Pazinski nastup, 11.4.1990.) Druga je postavka da se on grubo odnosio prema istarskom područnom (samoupravnom) javnodjelatničtvu, ne poštujući valjanost te vlasti i da nije uvažavao istarske posebnosti i istarske probitke. Zatim mu se prigovara kako je kočio narodovlastne tiekove i kako je bio protueuropejac i državnički samovladar. Ova prva protutuđmanovska postavka, o nepoznavanju Istre i nepriličnom nastupu, začudo nailazi na odobravanje dapače i u krugu vodećih neprosviećenih pojedinaca iz njegove stranke u Istri, i u Zagrebu, pak posljedično i u dielu hrvatske javnosti. Kako nije moguće u ovom članku iznieti cjelovitu razčlanbu svih tih odričnih postavki i oblikovati zasnovane protupostavke, ja ću se ograničiti na razčlanbu prve protutuđmanovske postavke. Ona je ključna javnodjelatnička činjenica jerbo se na nju zapravo ,,uspješno ciepila'' kasnije vladajuće istarsko državničtvo koje je u Istri snažno razvilo jednu protuhrvatsku osobničku i družtvenu sredinu.

         Kako bi se moglo potvrditi ili pobiti to stajalište ,,kako je Tuđman krivo nastupio u Istri i s Istranima'', načinoslovlje traži da se pojasne dvie osnovne stvari. Je li Istra bila, uoči dolazka narodovlašća, narodovlastno i narodnički tako držatna da se mogla uobičajeno, družtveno i državnički uključiti u hrvatski narodovlastni i državotvorni pokret? I drugo, je li Tuđmanov govor u Pazinu, kakav god bio, zaista mogao imati tu snagu okrenuti cielu Istru za sebe ili protiv sebe?

 

Družtveno i javnodjelatničko stanje u Istri uoči narodovlastnih promjena

 

         Ističem četiri, prema mojem mišljenju, najvažnije činjenice koje su tiekom komunističke vladavine (1945.-1990.) oblikovale ,,istarsko družtvo'' i koje su se u trenutku promjene pokazale lošim, protivnim, činbenikom narodovlastne preobrazbe i narodnog sjedinjenja.

         Prvo, iz Istre je tiekom II. svjetskog rata, ali i po njegovu svršetku i kasnije, protjerana i izbjegla najmanje polovica stanovničtva. To je nesumnjivo smanjilo, gotovo posve poništilo, mogućnost javnodjelatničkog sukoba i odpora novoj komunističkoj vlasti, tako da se ta ista vlast mogla ponašati ,,kako  ju je volja'' i biti bezobzirnom prema svim obćeljudskim i narodnim pravima i pitanjima. Stoga se u Istri nije uspjela oblikovati bilo kakva značajna narodovlastna i narodna oporba komunizmu i Jugoslaviji. Oni koji se nisu slagali, ili su bježali preko granice ili su prestrašeni šutjeli ili su se prilagodili poretku (tih je bilo najviše). Dapače niti poviestne 1971. nije hrvatski narodovlastni i narodni pokret našao u Istri značajnije uoprište. Mogli su se upisati tek riedki svojeglavi pojedinci u Istri, i to uglavnom povezani s Crkvom ili potekli iz njezina kruga. Istovjetno je odrično stanje bilo i uoči i tiekom narodovlastnih promjena početkom devedesetih. To su, uostalom, pokazali i izborni izhodi u Istri. Ona je bila protiv narodovlastne promjene (pobjeda SK-SDP).

         Nadalje, nastali se brojitbeni gubitak u poraću popunjavao velikim dolazkom novog stanovničtva u Istru iz prostora ciele ondašnje države. Uz to, došlo je do množtvene seobe iz hrvatskih sela u gradove. Zbog obaju tiekova urušila se običajna hrvatska narodna i istarsko-katolička uljudbena osobnost. Istra se ubrzano (je li naumski?) pretvarala u ,,Jugoslaviju u malom'', čime se krajnje gubilo njezino poviestno državničko pamćenje. Takvi su Istrijani zaboravili ,,ča su'' ter kuda i s kim trebaju ići.

         Treće, u Istri se posljedično gotovo podpuno izgubila hrvatska narodna sviest među istarskim nositeljima tog komunističkog poretka i vlasti, kako kod onih u Partiji (stranci), Savezu boraca, Sindikatu (radničkoj udružbi), Omladini, tako i kod onih u drugim pratećim sredbotvorbama, savezima, ustanovama, radnim sredbotvorbama, sredstvima priobćavanja, učilištima. Nemali sloj vladajućih u Istri, u tom i takvom poretku, nije bio odabran na osnovi sposobnosti i pripadnosti svom narodu već uglavnom po izboru, preporuci i zaštiti od strane saveznih tiela i raznih jugoslavenskih saveznih službi. U tom javnodjelatničkom okviru oni su u svemu bili, i ostali, javnodjelatnički poslušnici i gorljivi promicatelji jugoslavenizacije na javnodjelatničkom i narodnostnom naumu. Istra je, prema popisima iz godina 1981. i 1991., postala hrvatskom pokrajinom s najvećim udjelom Jugoslavena.

         Konačno, brojno istarsko izseljeničtvo po svietu nije pomoglo narodovlastnoj preobrazbi u Istri. Štoviše, uz tek manji dio svjestnih istarskih Hrvata, ona joj se suprotstavila. Oni talijanskih koriena (esuli) odvojeno su se ustrojili u raznim svojim udruženjima, pretežito osvetničkog, ponegdje i fašističkog, ali svakako sjedinjeničkog usmjerenja. Dobar se dio izseljenika slavensko-hrvatskog podrietla osobnički uključio u talijanske zajednice, župe i družtva ili, pak, oblikovao svoje družtvene udružbe po istrijanskoj ili nekoj drugoj, još užom, zavičajnoj sličnosti (Labinjani...). Ti su, uglavnom, bili po javnodjelatničkim kišobranom jugoslavenskih međudržavničkih predstavničtava i u dosluhu s njihovim raznim protuhrvatskim službama. Posljednju, najmanju, skupinu činili su Istrani s hrvatskom narodnom sviešću koji su se uključili u svehrvatske udružbe, sredbotvorbe i stranke ili su osnivali svoje istarsko-hrvatske udružbe. Samo se ova skupina naših Istrana izvan Domovine poniela prema dolazećim promjenama i u Hrvatskoj pošteno i domoljubno.

         Smijemo, osnovano, zaključiti: Istra je pred promjene imala nedostatak narodovlastnog i protukomunističkog ljudstva, nedostatak državotvornog ljudstva, jaku komunističku i nenarodnu sviest u stranačko-boračkoj ustrojbini i protuhrvatsko istarsko izseljeničtvo (esuli). Sve su ove činjenice suprotne stanju u ostaloj Hrvatskoj, s hrvatskom većinom.

 

Pojavnost državnika dr. Franje Tuđmana i njegov pazinski predizborni nastup u Istri

 

         Franjo Tuđman, odpadnik sustava, znanstvenik, državničar, imao je poviestno pamćenje u svezi s Istrom. On je, uzto, godinama dolazio na ljetovanje i u posjet rodbini i prijateljima u Istru. Kano skrban državnički sudionik promatrao je i uočavao stvarno družtveno stanje u Istri.

         Već tiekom godine 1989. Tuđman se javnim nastupima u Zagrebu i po Hrvatskoj izkazuje kano jedan od vođa narodovlastne oporbe u Hrvatskoj.

         Tuđman se ocrtao kano vođa s jasnim viđenjem uvođenja narodovlasti Hrvatskoj i Jugoslaviji i s odlučnom nakanom da to provede, ako uztreba, i pod uvjetom osamostaljenja Hrvatske kano narodne države hrvatskog naroda. Zbog stanja i duha Istre, koji sam ranije opisao, to je za vlast i vladajuće ustrojbe u Istri bilo podpuno neprihvatljivo, neprijateljsko rješenje.

         Nakon što je zakonom dopušteno višestranačje i osnivanje državničarskih stranaka, i u Istri se, iako skromno i potiho, pokreću razna nastojanja oko osnivanja izvornih stranaka ili uključenja u neku od hrvatskih stranačkih ponuda. U tom je pogledu HDZ bio najdjelatniji i taj pokret nalazi svoje sljedbenike, naklonjenike i vodeće djelovnike u Istri, koji u pojedinim mjestima i gradovima ustrojavaju svoje pokretačke odbore. U sklopu priprema za prve slobodne izbore (22. i 23. travnja) Tuđman i njegova stranka najavili su središtnji skup (11. travnja) na otvorenom, iza Spomen-doma u Pazinu.

         Na širokom se prostoru okupio liep broj ljudi. Među njima sam, kano promatrač, i sam bio. Nakon nekoliko uvodničara i izraza podpore pred sitnoglas je stao dr. Tuđman. Uz izkaze zadovoljstva i zahvale na toploj dobrodošlici, razvio je prikaz svojih prigovornih državničarskih stavova oko narodnih i državničarskih odnosa u tadašnjoj ,,Miloševićevoj Jugoslaviji'' i ,,šutljivoj Hrvatskoj'' ter iztakao potrebu jedinstva hrvatskog naroda na putu ostvaritbe narodovlastne promjene i osvajanja vlasti u Hrvatskoj. Već su se tiekom tih izričaja čuli izrazi negodovanja od nekih pojedinaca i skupina, a osobito od jedne, poveće, ,,ušančene'' uz sam veliki stakleni ulaz u zgradu Doma. Tada je, opravdano izzazvan tim upadicama i zviždanjem koji su imali državničarsku poruku protimbe državničarskoj volji uređenja hrvatske države po volji hrvatskog naroda, poručio tim istima (prenosim iz sjećanja, ali postoji i slikopisna snimka njegovih rieči): ,,Vi tamo, koji zviždite, znajte da ćete (sutra) uskoro morati poslušati volju hrvatskog naroda. Ako pak to ne ćete ili ne želite, onda vam je bolje da si potražite drugu domovinu...'' To je izzazvalo glasnu podporu i pljesak mnogih od nas, ali i daljnje njihovo zviždanje i negodovanje.

         Jesu li te rieči bile državničarski neuljudne ili uperene protiv Istrana (koji nisu ni spomenuti), ili kojih Istrana?

         Ali već navečer u kasnim viestima, i potom u svim priobćajnim sredstvima idućih dana, proširena je viest o HDZ-ovu ,,izgredu'' u Pazinu i kako je ,,Tuđman izfućkan''. Pripremljene ,,domaće istarske'', priobćajne, državničarske i obavještajne, snage išle su još i dalje: ,,Tuđman (HDZ) tjera Istrijane iz Istre!'' Posve izmišljena - sadržajna laž i gnusna obtužba. Oni ,,pravi'', koji su zviždali i sredbotvorili zviždanje, razumjeli su poruku i kasnije su doista i otišli iz Istre, boriti se na priečnicama, u dobrovoljačkim odredima JNA protiv Hrvatske i Istre. A nama su ostavili podvalu, na kojoj smo se podielili i posvađali. Nakon narodovlastne pobjede Tuđmana na izborima 1990. i zatim nakon stvaranja neovisne države nikom nije pala ,,ni vlas s glave'' u Istri, pak ni mnogima koji tu narodovlastnu Hrvatsku nisu mogli niti smisliti. Takve vrline mogu izkazati samo plemeniti narodi, kakav je hrvatski, i samo mudri vođe, kakav je bio prvi hrvatski predsjednik. A to što se još do danas u Istri nije opralo tu ljagu s njegova imena i što nema nijednog spomen-obilježja (ulice, trga, spomenika, poprsja...) dr. Franje Tuđmana u Istri, to nam ne služi na čast i diku.