U naše doba možda bi se država najpravije, makar da i ne najtočnije prozvala: ukupnostju osobah i stvarih pod jednom i istom vrhovnom čovječjom vlastju stojećih, a politika: znanostju koja uči onu ukupnost uzdržati. Bitna razlika medju njekadašnjom i sadašnjom državom i politikom čini se većom nego li zbilja jest, nu iz one malenkosti dolazi velika razlika sudah o ovih obih pojmih. Otci naši smatraše zajedničko življenje za najveću sreću, zamet družtva države – li za najveću zaslugu, oni izdadoše početnike državah za bogove ali polubogove, pa ih kao takove i štovaše; kod nas je jednima mnogo družtvo kao njekoje prokletstvo, s utemeljitelji tih družtvah skopčane su gorke uspomene, grozna ćutenja. Otci naši zvaše politiku caricom svih znanosti i umićah, majkom mudrosti, učiteljicom zakonah, sponom, vezom, vrutkom sreće čovječje, itd. najmilijimi imeni, kod nas ju mnogi, ako ju nemože crnjim imenom okrstiti, zove se čedom pakla.
Otci naši ljubiše prostotu kud u življenju tud i u govorenju, a mi
im se i u tome iznevjerismo. Za uvjeriti se, da je prava svrha današnje i
starinske politike ista, i da je sva razlika u jasnosti naše izreke, pokazuje
odgovor na sliedeće pitanje: postala ona ukupnost kako ti drago, što
misliš, kako ju možeš uzdržati? Silom? Silu sila uzbija. Lažju, prevarom? Obe
sestre imaju kratke noge, gdje ručaju redko večeraju, a i bez toga,
boj ih se i sam. Glupostju? Glup je čovjek rodjeni brat divjoj zvieri, a
na ovu se nije zanašati. Mitom? Nikada ga nebudeš nasmagati, pa mitjenik i
probire mita. Obećanjem? Obećanje je podpuno izplaćeno
obećanjem. Ljubavlju? Tako je, ali ljubav se samo ljubavlju kupuje, ona
ukupnost bude te ljubiti kad ju usrećiš. Nečudi se što valja i stvari
usrećiti, one bo stoje naprama osobam onako kako tielo naprama duhu: kad
opaziš čeljade vedra čela, žarkih očiuh, cvatućih licah,
jaka i gibka tiela, kad u njemu spaziš živu sliku stvoritelja, nemariš pitati
kako mu je s duhom, jer znaj da mu je i on zdrav, bistar, snažan; kad u okolici
opaziš polja izkićena blagoslovom, koji zapada trudu težaka, poljane i
dubrave obsipane pićem za čilo blago, rieke po njekoji način
medom i mliekom – s koristju za stanovničtvo – tekuće, nemariš se
truditi za vidjeti stanovnike te okolice, ona bo je njihovo, a oni su njezino
ogledalo. Vidiš li čeljade ali okolicu protivna izgleda, znaj da je i duh
i stanivničtvo u protivnom stališu. Tako je i uzvratice. Evo nas dakle u
politici sasvim složnih s našimi starijimi. Ali kako je moći
usrećiti? U tome niti su se oni pogadjali, niti mi skladamo.
Zavlada vrieme da svatko politizira. To je dobro i zlo, ono jer je
politika znanost životna, ovo jer ju neznamo. Odgovori na pitanje o
usrećenju, pa onda politiziraj! Što se imamo u tu svrhu naučiti? Na nas
koji politiku naupravljamo, nespada na to pitanje odgovoriti, nu jer smo i mi
držani njezino razvijanje pomagati, valja nam odbosti one točke, po kojih
treba i da nas štioci sude, i da se ako su našega mnjenja, oni sami vladaju.
Dok svi ljudi imaju ista uda i ćutila, dok su svi razumom
nadarena živina, dotle mi smatramo sreću za obćenitu, jer naravsku
težnju njihovu, i mnijemo da onaj, koj podpuno sebe pozna, pozna u istih
okolnostih cielo čovječanstvo, što tebi godi ali te boli, znaj da je
takovo i kod svih drugih. Na tome temelju nami je politika znanost
obćenita tako, da što je koristno ali škodljivo za jednu osobu, za jedan
narod, za jednu državu, takovo je i za sve ostale osobe, i narode, i države.
Razlika koja se u tome pogledu opažuje, samo je prividna, ona je takova kakova
je u toj struci medju mužem i djetetom: drugačije sreću pita on,
drugačiju ono, nu u stvari obje su jednake. Djetinstvo je slabost, kojoj
se pojedinac iz muževne dobe po naravi povratje, nu narod, država, dok nestupe
u dobu muževnu ništetni su, a u njoj, naravski niti umiru, niti boluju, niti
stare.
Buduć savez duha s tielom sačinjava čovjeka, za
čovjeka usrećiti hoće se usrećiti oba počela njegova,
ali zadovoljiti obim težnjama njegovih počelah: istina u najobširnijemu
razumku i uživanje, ali razumljivimi rječmi: prosvjetlenje i blagostanje
dva su življa sreće pojedinca i cielokupnosti, dva življa u kojih su svi
ostali uvjeti sadržani, ali im za sredstva služe. Koliko je zla iz neznanstva
poteklo, toliko ga je i potreba izlegla, slaboća se podlaže nuždi, a
zloća je plod gluposti i nužde.
Prije nego-li se duh može pojaviti, čovjek je živinče, k
tomu za uzmoći čovjeka prosvjetliti treba imati ga, to će
reći, da je blagostanje stanje od prosvjetlenja. Država je time jača,
čime ima više ljudih, a ljudi se time većma plode, čime lakše i
udobnije živu. (K toj svrhi doprinaša poglavito hrana, a ono daje ponajprije
poljodelstvo, blago, zanati, obrtnost, trgovina, rieke, rude. Prosvjetlenje
radja se iz znanosti, a ova treba da pokaže do obilja doći i njime se
razložno služiti. Amo spada ponajprije javna činorednost, dielenje
pravice, sigurnost osobe i stvarih.
Zakoni i sredstva kojimi se nastoji oko sreće narodah,
sačinjavaju politiku, a ovu je iz njezinih posljedicah lahko poznati:
čime su narodi bogatiji i čime je medju njimi manje zloćah i
opačinah, time je politika bolja, i protivno.
Jedan živaljah sreće može kod pojedinca biti bez drugoga, nu u
narodu, u državi to nije moguće. Tko primjeri ovaj razvitak politike s
povjestnicom i sa životom narodah, bude se uvjeriti da su svi vladari težili i
da teže za srećom državah; a što nebijaše i nije isti posljedak njihove
politike, mora da je ponajveći uzrok što je premućno sljubiti
kriepost sa bogatstvom: Rimljani se razpadoše na blagu ciela poznana im svieta,
a pod bremenom zloćah svojih, siromašna država, ako se i završe, samo
dotle stoji, dok je se pohoće bogatu susjedu.
Ispovjedismo da hotice i znalice nitko neradi, o zlu, pače da
svaku politiku najsvetija namjera vodi. Kad dakle proglasismo politiku
znanostju obćenitom, bez obzira na narode, i države, mnijemo, da bi zemlja
već davno bila postala rajem, kad bi se bila stotinska stranka onoga
truda, što je upotrebljen nehotice i neznalice za ljude stupiti i osiromašiti,
uporavila za prosvietiti ih i obogatiti. Time odkrismo naše načelo o prvoj
polovici narodnoga i državnoga života, o životu domaćemu.
Što najdemo koristna bilo gdje, svesrdno ćemo
preporučivati i nastojati, da mu se i mi Hrvati prilagodimo, namjerimo-li
se na što škodljiva makar gdje, odbijati ćemo sa svom snagom i njega od
nas i nas od njega, pa ni u ovome slučaju nećemo sumnjati o
ničijoj najboljoj volji i najsvetijoj želji, nego ćemo gledati da
stvar pristojnim načinom razjasnimo. Uz to ćemo priobćivati i
naše vlastite, neodvisne nazore, koji zasiecaju u bilo koju struku državnoga
života. Kao što se nadamo, da nam je to dopustjeno, isto tako uvjereni smo, da
nam trud po nijednu stranku nebude bez koristi ostati.