Načelo je diplomacije: ako se kime nemožeš koristiti, nastoj
da od njega barem štete netrpiš. Jer sve države o tome rade, jer nitko nije
držan drugoga više ljubiti nego-li sebe, i svatko voli sam više imati nego-li
drugim ostaviti, medju državami neima iskrenosti, neima sigurnosti, neima
ljubavi, nego sve do koristi stoji. Kada se one medju se zavade, neimaju kao
pojedinci sudca, nego ih pomiruje samo sablja i lumbarda, pa jer je svakoj
vlastiti obstanak vrhovnim zakonom, osobito ak do života dodje, niti se gleda
na pravicu ni na poštenje. S toga je odnošenje medju državami samo primirje,
ustanove, zakoni, ugovori, kojimi se ono odnošenje odkažuje i uzdržava, samo
dotle stoje dok su svim djelnicam koristne, dok se njih kojoj nepruži prilika
da ih na svoju korist nategne ali pogazi. S toga je diplomacija vječnje
splet od nužde, jezik joj je nerazgovetan, tako da od svakuda drugda lakše
možeš pogoditi pravu namjeru nego-li iz riečih, bilo živih bilo zapisanih
diplomata, stoga su diplomatom rieči vazda sladke kao što su im srca
čemerna.
Dok medjunarodno obćenje biaše riedko i težko, diplomacija se
vrtila nemalo oko sama rata i mira, oko ženitbah, pa oko pohodah, koje u svom
neposrednu susjedstvu prestolja većinom kroz svoje pouzdanike obavljahu.
Kad-li trgovanje postade vrutkom obogatjenja, i pruživ priliku, da se lakomost
razvije i uzmogne nasititi, bi reći primaknu i spoji i najudaljenija
mjesta, moraše se put obćenju probiti i uravnati, svakidašnja korist
iziskiva svakdanje nadziranje i obranu, tada se oni pohodi pretvoriše u stalno
zastupanje. Još i tom prigodom biaše krug diplomacije u obće neznatan,
samo Mljetčani učiniše svoje zastupnike uhodami i hodkari, te od njih
uredno zahtjevahu točna izvješća o domaćem i izvanjskomu stanju,
svake države. Poglavito ova izvješća, pametno upotrebljavana, činiše
da malim Mljetkom nemogaše velika Europa doskočiti. Nu kad i ostala
prestolja ubrazdiše po onu Mljetčinah, diplomacija zauze sav život
narodah, stupi u zlatnu dobu, i postade onom strašnom ter nevidivom silom, koja
s udesom narodah svojevoljno razpolaga. Ona upropasti plemenite Poljake, ona
podreza krila narodnu životu svih narodah, koji mniše da je samo ono koristno,
što je pošteno, njoj bo sve pošteno, što je njoj koristno. Ona tada bijaše
znanost svamoguća, za diplomate, svoje prijatelje, najlakša, a za sve
ostale otajstvena. U to bo doba nebijaše razrožja medju narodi i njihovimi
prestoji, ali barem ono se u veliko nepokaziva, te dok bi na ruku dobio
prestolje, dobio bi sve; diplomacijom zabavljaše se samo najpouzdaniji
udvornici, a ti biče njekoliko obiteljih i gdjekoji svećenik, jedni i
drugi brižni za svoje časti i dohotak skopčan sa znanošću,
netrpiše takmačtvo ni drugove u tih skrovnostih, te tako učaše otac
samo sina si, svećenik po koga ljubimca iz svećenstva: diplomacija
bijaše po njekoji način nasljedna, diplomati poznavahu već za
djetinjstva i ljude s kojimi budu posla imali, i sredstva, kojimi se imaju kod
njih uspješno služiti. Javnost leža još u povoju, prava snaga državah nebijaše
valjano poznana, medjunarodni doticaju nebijahu jako razgranani , - ove
okolnosti pružahu diplomatu priliku i olakšivahu mu težnju, da poprijatelji, da pomiri, da zavadi, da prevari, da
uputi, da ustraši, riečju da postigne svoju svrhu: - prepreden, vrstan
diplomat tada vredjaše više nego li milioni vojnikah i zlatnikah. Ali odkako se
jedna prestolja sa svojimi udvornici izmjenjahu, odkako narodi u životnih
pitanjih dobiše, ako ne svagdje rieč, dosta odlučivu snagu, od kako
kroz drugovanja, pisanje, željeznice, parobrode, nestade prostorne daljine
medju narodi, i nada sve odkako statistika pokaza, što svaka država zna i ima,
t. j. što može, odtada je diplomacija, kao kakova osobita znanost, izuzev
njezine obrede, samo prazna rieč. Time se neveli da je diplomacije nestalo
ali da ona neradi, nego se kaže da spletkarenje, prošnje, grožnje, rieči,
prisege, ugovori neimaju onu snagu, koju odprije, da se negleda što tko govori
nego što tko tvori i tvoriti može, da najprostiji čovjek, ako se na snagu
i korist oslanja, više može učiniti nego li najoštroumniji diplomat
goloruk, što se veli bez plećah.
Ovim, nikomu nepovoljnijim nego li nam črcljanjem moradosmo
zamračiti komad artije, za da po mogućnosti na čisto dojdemo.
Diplomacija se i danas mnogim čini njekakovom čarobijom, i kad
čuju govoriti o njoj i o europejskom pitanju, misli da je to sami bog zna
što, prem da je u istinu svakdanja stvar. Svaki dobitak svaku korist, gleda
svaka država za se pribaviti, a svaku pogibelj, svaku štetu nastoji svaka od
sebe odtisnuti. O tom se vrte ta pitanja, i vazda se tako rješavaju, da
najjači dobije, ali sav dobitak, ali da ga drugim samo toliko propusti,
koliko im ga za ovaj čas nemože uzkratiti, ali oteti, a štetu odbije po
mogućnosti svatko od sebe, te se ona najvećma sruši na najslabijega.
Tko hoće da se neprevari, treba da razazna vremena i okolnosti. Doživismo
da se car Nikola i Napoleonu grozio ratom i milijuni svojih vojnikah, svi
nezanešenici znadoše i govoriše, da je car Nikola taj put plašio vuka kozjom
mješinom, da je sam sebe varao. U obće, kad se ljudi puste na krilih želje
zanjeti, pa počnu stvari za ovakove izadavati kakove da budu oni žele, i o
diplomaciji se pojavljuju različiti sudovi, i u njoj nalazi svatko što mu
je milo, kakono u mjesecu opazi zaljubljena udovica dvoje ljubovnikah
zagrljenih, a star župnik na mjesto toga ugleda crkvu na dva turnja.
Za usrećiti narod treba da politika bude razlučena od
diplomacije, pa da ih jedna s drugom sporedi tako da sestru si iza sebe
neostavi. Neima prečije i sigurnije propasti za državu, nego ako se one
dvie pomiešaju. Nije se bojati da diplomacija bude prigrliti svrhu i sredstva
politike, nego se valja nada sve čuvati, da politika neposvoji težnju i
sredstva diplomacije. Ovo bijaše njekada n. p. kod rimskih carevah, koji se
trsiše od svojih narodah što veću korist primati a sve zlo njim
ostavljati, pa im svadje, uhadjanje, bijaše sveto. Takovih državah danas u
Europi neima, a da ih se koja pojavila, bilo bi joj kako i starinskoj sestri:
ako bi izvana mir imala, razpala bi se na brzo sama od sebe, ako li bi odkuda
oluja navalila, njoj nebi vremena doteklo, za da se preporodi.
Mi stojimo prama diplomaciji kako i prema politiki, pa imamo i
držanstvo isto naprama štiocem.
Demosten govoraše, da Atenjani znadu što je pravo, ali da neće
da rade pravo. Možda mi veću istinu kažemo, kada velimo, da Hrvati znadu
diplomaciju, nu nemili im se diplomatizirati. Da upotrebimo njekoliko hrvatske
poslovice:
Čime je država jača, bogatija, time se više do njezinih
riečih i vani drži, time joj je lakša i uspješnija diplomacija i protivno:
,,U bogata gospodara mudra i goveda.’’ A ,,Siromah je bogatu poruga.’’
Čime se druge države od jedne ih mogu većoj koristi
nadati, time su joj priklonije i prijaznije i protivno: ,,Oko meda se muhe
roje’’; a ,,Na kost golu ni pašće negleda.’’
Država, koja lahkoumno sa svakim prijateljuje i oko prijateljstva
medju drugimi svom silom nastoji, gubi sav ugled; koja druge zavadja, pada
njihovom žrtvom. ,,ne laje pašće za selo, nego za se’’; ,,tko s vragom
tikve sadi, o glavu mu se razbijaju’’.
Pokazivalo se prijateljstvo medju državami koliko mu drago, ono
pada dok se dojde na dielenje koristi ali štete: ,,Kada i braća oko zdiele
sednu, svatko ih gleda za svojom žlicom.’’
Ove i mnoge slične hrvatske poslovice postadoše za njekadašnje
diplomacije, pa su samo u toliko nepodpune u koliko diplomacija danas na više
gleda. Kako pojedinac punih šakah i razuman kada kupuje zemlju, negleda samo na
njezino današnje stanje, nepazi da li mu na njoj bude mnogo upravo i same
pšenice rasti, nego motri njezin položaj i za druge gospodarstvene struke,
razsudjuje što bi iz te zemlje on učinio i koliko bi s nje dobivao, tako i
diplomaciju danas nevodi toliko zlato gotovo, koliko prilika za trgovanjem i
vojnim obećanjem, te joj je zemljopisni položaj državah ponajprva stvar.
Mi sudimo, da se narodi nemogu tako zavaditi, da se nebi mogli bez
rata pomiriti, te da rata nikada nebi bilo, kad bi se oni tukli koji ga
zameću. O diplomatih i narodih naprama ratu sasvim podpisujemo hrvatsku
poslovicu ,,što telad zamute, goveda piju.’’ S toga razlučujemo narode od
njihovih pojedinacah.
Mi mnijemo da nijedan narod sam neuživa svoju sreću, i da ih
nijedan sam netrpi svoju nevolju, nego da u obih udioničtvuje i ostali
narodi, zato kako se radujemo nad srećom svakoga naroda, tako i tugujemo
nad nevoljom svakoga ih; od nijednoga ih nepitamo više nego li smo mi pripravni
njemu dati, a pripravni smo dati koliko i za nas zadržati. Kako nam se Hrvatom
svršuje iza posliednjeg Hrvata, tako nam medjunarodno bratinstvo prestaje iza
posljednjega naroda.
Svačija
nam je narodnost najvećom svetinjom. Pod imenom narodnosti razumjevamo,
neomedjašeno pravo razvijati duhovnu i tjelesnu snagu naroda, i to bez
nepravedne štete drugih. Nepravedno nam je sve i samo ono, čime se vriedja
ugovor bilo sklopljen, na korist stranakah, bilo sklopljiv na temelju
obćenita razuma.