Izvor: ANTE STARČEVIĆ / Misli i pogledi / MATICA
HRVATSKA ZAGREB
Dalmacija
imadijaše u različno doba različan obseg. Drugda se je protezala od mora do
Dunava. Nakon što onu zemlju Hrvati osvojiše, nekoliko primorskih gradova i
otoka uzdrža, pod zaštitom carstva Bizantskoga, naprama Hrvatima svoju
neovisnost. To se onda zvalo carskom, rimskom Dalmacijom, sva ostala bijaše
hrvatska. Kad Bizant ne mogaše ono pučanstvo braniti od Hrvata, ono se uteče
pod zaštitu Hrvata, u ostalom pridržav svoju osebnost i neovisnost. Kad se ono
pučanstvo, nekoć čisto rimsko, pohrvatilo, ono se posve raztoči i razli u
ostalo pučanstvo hrvatsko. Tako prestade i ona državna osebnost, ili, bolje
rekuć, budući da svako mjesto bijaše o sebi, prestadoše one osebnosti, koje
dotada činjahu tu Dalmaciju. Kralji hrvatski, primiv ono pučanstvo, uzeše
naslov kraljeva >>Dalmatinaca<< i Dalmacije. To je dakle ta
kraljevina Dalmacija, koja nikada nije imala posebna kralja, to je prazan
naslov. Stoprvo u XIII vieku pisahu se kralji Ugarske kraljima i Slavonije. Do
tada ne zna se ni za tu kraljevinu ni za njezin naslov. Ne zna se, za ono doba,
dokud se je ime Slavonije protezalo u Ugarsku prieko Drave. S vriemenom stegnu
se njezino ime na Sutlo-Savo-Dravlje, ter i taj kus bude razdieljen u gornju i
donju Slavoniju.
To je druga kraljevina
slavosrba, koja nikada nije imala posebna kralja, koja ne bijaše drugo nego
prazan naslov.
Obseg svoje treće
kraljevine, Hrvatske, opisaše slavosrbi sa četiri županije i osam pukovnija. S
ovom kraljevinom stoji kako i s njezinim dvjema sestrama: ni ova nije nikada
imala svojega posebnog kralja, ni ona ne bijaše drugo nego prazan naslov.
Dakle s trim kraljevinama
slavosrba ili s njihovom Trojednom kraljevinom stoji upravo onako kako npr. s
vojvodinama Magente, Moskove, Malakova, Dubrovnika i sličnima.
Zemlja među Dračem,
Sočom, Rabicom i Dunavom bijaše kroz vjekove jedna država, jedna kraljevina
Hrvatska. Pohrvaćenjem pučanstva drugih narodnosti postade i narod ove zemlje
jedan, hrvatski. S vriemenom odtrgne se od ove cielosti pokrajina za
pokrajinom, kus za kusom. Tako imamo povjestničku kneževinu, državu Albanesku,
povjestničke kraljevine Rašije i Bosne itd. No to je uđenje (ciepanje) državno;
narodno jedinstvo stoji i danas. Naslov pravi kraljevine Hrvatske
izgubivaše, u obsegu, onim dieljenjem, ter smatrati ovaj kus zemlje, što ga
slavosrbi zovu kraljevinom Hrvatskom, pravom kraljevinom Hrvatske, bilo bi isto
što npr. smatrati Bizant XIII vieka pravim Rimskim carstvom. Da tuđinci, da
očiti neprijateljinaroda hrvatskoga nastoje uzdržati to razdjeljenje, da
gledaju razdieliti naše narodno jedinstvo, to se dade razumjeti. Ali zašto tako
rade i oni ljudi koji su rođeni u Hrvatskoj i hrane se hrvatskim kruhom? Uistinu,
svaki npr. Albanez, Bošnjak, Korušac itd. kano i Sutlo-Savo-Dravac ili
Dalmatinac, ima dužnost izkati i raditi da se uda njegove domovine, da se narod
kojega je on sinom, da se Hrvatska i Hrvati sjedine. To tražiti ovlaštena
je pravom, i poviešću, i narodnošću, i državničtvom samo jedna kraljevina
Hrvatska, i svaki njezin sin. A može li izkati npr. pokrajina
Sutlo-Savo-Dravlje, ili pokrajina Dalmacija, itd., da se njoj pridruži ili
utjelovi koja druga ili treća pokrajina? Ne može. Zašto? Zato, jer mpr.
Sutlo-Savo-Dravlje na Dalmaciju, ili Dalmacija na Sutlo-Savo-Dravlje ne ima
veće pravo negoli npr. na Perziju. Svaka je kraljevina osoba, koja je sama
sudac svojih posala. Kada je npr. Dalmacija itd. stajala pod krunom, vladarom,
suverenstvom npr. Sutlo-Savo-Dravlja itd. ili obratno? Nikada. Nego sve ove
zemlje bijahu pod jednom krunom hrvatskom, pod jednim suverenstvom naroda
hrvatskoga.