dr. Jovan Cvijić o Bosni:
''Kao neosporan minimum principa nacionalnosti
mora vrediti to da se ne sme dati tuđinu, stranoj državi, centralna oblast i
jezgro jednoga naroda, jer to znače Bosna i Hercegovina za srpski narod. One
dakle nisu za Srbiju i srpski narod ono što su Elzas i Lotaringija za Francuze
ili Trenta i Trst za Italijane, ili alpijske austrijske oblasti za Nemačku, već
ono što je oblast Moskve za Rusiju i što su najčvršći delovi Nemačke i
Francuske za ova dva naroda, oni dakle delovi koji su najbolji predstavnici
nemačke i francuske rase.''
Na kraju knjige donosi Cvijić i dva zemljovida, na kojima je slikovito prikazao svoje teze. Na zemljovidu je jedna mala izmjena. Cjelokupno hrvatsko područje zajedno sa srpskim, obojeno je jednom bojom sa tumačem ''Serbes avec les Croates''. Dakle, ovdje su Hrvati u najboljem slučaju jedan privjesak srpskom narodu. Na zemljovidu se ipak nije usudio izbrisati hrvatsko ime; no što je propustio Cvijić, iza njega su popravili drugi. Pošto se pred stranim svietom ne može zanijekati, da su na ovom kutiću zemlje katolici po narodnosti Hrvati, označio je samo razprostranjenost katoličke vjere kosim crtama, (ni jednu drugu vjeroizpovjest nije obilježio!!!), tako, da se spontano nameće misao, da taj privjesak zvan Hrvati živi samo oko gradova Agram i Spalato, te još u slabijim dielovima oko Fiume-e i Osek-a. Samo oko tih gradova na zemljovidu je ocrtano katoličko življe, dakle, tu negdje živi još nešto malo Hrvata. Prostor koji je – na ovom zemljovidu – obilježen kao pripadnost pučanstva katolicizmu, odnosno hrvatskom narodu neznatan je. Ostala mjesta su obilježena hrvatskim imenima. Zemljovid nosi naslov: J. Cvijić, Carte ethnographique de la nation Serbe.
dr. Jovan Cvijić:
''Iako je opšte poznato da su Bosna i Hercegovina
oblasti čisto srpske rase, ja ću u kratko predstaviti... njihov značaj za
srpski narod''.
''Sva ta narodna masa od deset milijona govori
jednim jezikom koji je toliko jednostavan, kao retko koji u Europi. Od Istre pa
duboko u Makedoniju mogu se seljaci među sobom sporazumevati. Osim toga je
slavistima i znalcima jezika poznato, da na Balkanskom Poluostrvu nema narodnog
jezika koji je toliko formiran i usavršen za literaturu i nauku kao što je
srpski jezik. Prvi književni spomenik srpskog jezika postao je u Bosni 1189.
godine, poznato pismo bana Kulina. Najlepše narodne umotvorine postale su na
zemljištu Hercegovine i Bosne. Jezik Hercegovine uzeo je osnivalac srpskog
književnog jezika i novije srpske literature, Vuk Karadžić, za književni jezik
srpskoga naroda. Taj isti jezik usvojen je za književni jezik katolika ili
Hrvata još u prvoj polovini 19 veka.''
''Narod Bosne i Hercegovine predstavlja jedan od
etnografski najsvežijih i najjačih delova srpskoga naroda i čini nerazdvojnu
celinu sa narodom zapadne Srbije, Novo-pazarskog Sandžaka i Crne Gore, koji
najbolje predstavlja osobine srpske rase.''
''Idući iz Srbije prema Zapadu, najpre se u
centralnoj Bosni nailazi na katoličko stanovništvo srpskoga jezika. Granica
između jednostavnog pravoslavnog i mešovito pravoslavno-katoličkog stanovništva
ide u glavnome razvođem između reka Drine i Bosne. Katoličko stanovništvo Bosne
i Hercegovine se do okupacije osećalo kao celina sa pravoslavnim.''
Dr. Vaso Glušac
...
U toj razpravi nastoji Glušac dokazati, da
''bosanska crkva'' u srednjem vieku nije bila patarenska ili bogumilska, dakle
krivovjerna ili heretička, nego pravoslavna, pa stoga današnji Muslimani u
Bosni nisu bili prvobitno nikakvi patareni, nego sljedbenici grko-iztočne ili
pravoslavne vjere, kao što su bili i pristaše ''srpske crkve'' u Srbiji. Glušac
završava svoju razpravu riečima: ''Stoga se nadam, da će se ovom raspravom za
vazda ukloniti ona bajka o nekakvim bosanskim bogomilima, koja se još uvijek
prepričava po našim srednjim školama i unosi u školske knjige, pa se na taj
način održavaju u bludnji čitavi naraštaji, a bez sumnje je došlo već i
vrijeme, da i ovu bajku izbrišemo iz narodne istorije''.