Povratak / Back

SRBSKE KRIVOTVORBE U VEZI KNJIŽEVNOSTI I ULJUDBE

 

Za četiri najjača imena srbske proze: Rankovića, Veselinovića, Lazarevića i Glišića, koja su se u srbskim školama najobilnije proučavala, Jovan Skrelić izdaje ovu svjedočbu o vriednosti:

''Kada je umro... (Svetolik Ranković), nestvoreni srpski roman (izgubio) možda onoga, koji bi ga mogao osnovati''. ''Videći velike visine na koje su oni (strani veliki pisci) ispeli svoju umetnost, on (Veselinović) je stao gubiti veru u sebe, isto onako kao što Laza Lazarević, pošto je pročitao Tolstoja, za nekoliko godina nije smeo pera dohvatiti, kao što je M. Dj. Glišić prestao pisati, kada se izbliza upoznao s velikim majstorima ruske književnosti.''

 

 

Svetislav Vulović kaže, da su svi narodi Balkana siromašni u književnosti, samo se srbski izdvaja, pa nastavlja doslovno: ''...i da nismo slušali poetske i patriotske uzvike, da srpstvo treba da bude vođ južnom slavenstvu, istorija književnosti južno slovenskih naroda kazala bi nam to. Književnost je srpska brojno najbogatija, sadržinom najjraznovrsnija i uopšte najrazvijenija. Iz srpske književnosti uzajmljivale su doista ostale jugoslavenske književnosti i na nju se ugledale. Od 14. – 16. veka bio je srpski književni jezik pretstavnik samostalnog državnog života, prirodan starešina jugoslavenske zadruge.''

 

 

Jovan Grčić, pisac školskih knjiga službenog izdanja, još u doba prije tzv. ''Jugoslavije'', godine 1903., donoseći naslov Marulićeve Judite, sviesno izpušta hrvatsko ime iz izvornog nadpisa i prepisuje: ''... u versih složena''.

Na izvornim stranicama očuvanih primjeraka iz godine 1521. tiskanih u Veneciji, stoji međutim:

Libar Marca Marula Splichianina V chom se

usdarsi Istoria Sfete udovice Judit u uersih

haruacchi slosena chacho ona ubi...

Ni stotinu godina kasnije u drugom izdanju, također u Veneciji, godine 1627., nitko se ne usudi izpustiti ime, koje je pisac stavio u izvornom djelu, pa stoji:

''u versih haruaschi sloxena.''

 

 

Romani Milovana Vidakovića često nisu ništa drugo do slobodni prievodi ili prerade nekih njemačkih romana. Vidaković bi samo promienio njemačka imena glavnih junaka u srbske, njemačke gradove i spomenike u srbske, izpremiešao poglavlja i izdao ''roman'' pod svojim imenom. Tako je npr. za Vidakovićev roman Kasija carica, ustanovljeno kako je obični prievod s promienjenim imenima njemačkog sredovječnog romana Kaiser Octavianus. Za neka druga ''djela'' Vidakovića može se također ustanoviti ovakvo podrietlo.

 

 

Poznati srbski komičar Jovan Sterija Popović, izdao je godine 1828. ''roman'' ''Boj na Kosovu ili Milan Toplica i Zoraida''. Taj je roman, ustvari, prievod francuskog pisca Floriana: ''Gonzalve de Cordoue ou Grenade reconquise''. Popović je u njemu izmienio imena, pokrstio glavne junake i pretvorio ih u ''ovejane'' Srbe, prenio sjedište radnje i samu radnju na Kosovo, umetnuo brojne srbske tradicije, te tiskao kao svoj roman. Pri pisanju nekog svog satiričnog romana, uzeo je čitave stranice iz Wilhelma Rabenera, njemačkog satiričara.

 

 

Godine 1803. izdaje Gavrilo Kovačević djelo našega Kačića, tako da skoro svaki redak sadrži po koju krupnu ne dopuštenu promjenu. Kačićeve izraze: slovinski, prepisuje on u: ''srpski''. Taj svoj posao naziva on ''prevođenjem''.

Drugi Srbin, Georgije Mihaljević, ''preveo'' je na isti način Došenovo djelo, a Stefan Rajić Reljkovićev Satir. Neki Popović uzima od Kačića mnoge pjesme i izdaje ih u svojoj knjizi. Gdje u Kačićevoj pjesmi piše Ivo, ovaj stavlja Jovo.

Vjekoslav Klaić i mnogi suvremeni stručnjaci smatraju ove ''prievode'' s hrvatskog na ''slavenosrbskij'', kako sami oni vele, najsjajnijim dokazom, da su Srbi sve do Vuka ijekavsku štokavštinu smatrali tuđim, hrvatskim jezikom, koju je trebalo prevoditi, tj. nagrditi ruskim i staroslavenskim riečima, da bi je obrazovani Srbi mogli razumjeti.

 

 

Jefto Popović, ''posrbio'' je Gundulićeva Osmana i izdao pod imenom ''Razna dela Jevte Popovića'' (Budim, 1827.). Ne samo da je prepisujući Gundulića na staroslavensko-rusku mješavinu pokvario jezik, već je i mienjao sve unutarnje značajke djela.

 

 

Godine 1892. izdao je Mita Đorić divni naš roman, naznačivši pisca:

Zlatarevo zlato, roman napisa Avgust Šenoa,

Beograd, izdanje knjižare D. M. Đorića,

1892., štamp. u štampariji kod ''Prosvete''.

nu djelo je toliko izmienio, da ono uistinu nije Šenoino, već Đorićevo Zlatarevo zlato. Za prikaz kako je Mita Đorić ''prevodio'' Šenoino remek-djelo, neka posluže neki primjeri:

 

 

Ovakovih promjena Šenoina sastavka naveo je dr. Bogdanović u svom prikazu bezbrojno mnogo. One idu za tim, da se Šenoinom jeziku dadu značajke srbskog književnog jezika. To nije bilo dosta Miti Đoriću. On je mienjao način Šenoin, umetao, izpuštao, čitave rečenice. Međutim, ni to nije sve. Mita Đorić je cieloj radnji, mjestu i okolini romana, dakle Zagrebu i okolici, dao srbski pravoslavni značaj, pa je zamjenjivao Šenoine pojmove i hrvatska imena u srbska:

 

 

Gdjegod se u Šenoinu romanu nalazilo ime hrvatsko u bilo kojem obliku, Mita Đorić je prepisivao u srbsko. Od brojnih primjera, samo nekoliko:

 

 

i tako dalje, bez kraja...

 

Ove su krivotvorevine tim strašnije, što Mita Đorić naziva Šenou "književnim velikanom braće Srba katolika", a ispod Šenoine slike donosi tobožnji faksimil Šenoina potpisa ćirilicom. Spomenutim falsifikatima i ovim lažnim potpisom hoće Mita Đorić dokazati svoju tvrdnju, da je Šenoa - Srbin.

U predgovoru svog izdanja Mita Đorić izmišlja cijeli razgovor s Augustom Šenoom i podvaljuje ocu hrvatskog romana riječi koje on po svom životu i radu nikada nije mogao reći: "Često bi puta s uzdahom (Šenoa) rekao, kako je najveća nesreća za Slovene uopšte što nisu svi pravoslavne vere, a naročito što ne pišu svi ćirilicom, koja je najpodesnija za sve slovenske jezike." (19) Tvrdi dalje, da je Šenou bolilo, što neki zanesenjaci šire svadu među narodom - "poričući ime Srbin i naturajući oblasno ime (hrvatsko) svima Srbima."

U tom predgovoru, nastavlja Mita Đorić: "Da mnogobrojni i lukavi neprijatelji Srpstva nisu bacili u svoje vreme seme razdora među braću, da nije bilo usijanih i zanesenih glava, pa možda i prodanih duša, koje su to seme tako nesnosno negovale, ne bi danas bilo potrebno da prikazujemo publici Avgusta Šenou, on bi bio i kod nas znan i poštovan, kao što je znan i poštovan u naše braće Srba katolieke vere - takozvanih Hrvata... Nekoliko bezumnika iz te oblasti (Hrvatske, op. pisca) zavedeni lukavim neprijateljima srpstva, odrekoše se imena srpskog i rešiše se, da svoje oblasno ime nametnu celom srpskom narodu. Neprijatelji naši to jedva dočekaše, pa ih uzeše pomagati u tom izdajničkom poslu. Oni stvoriše, izmisliše i napisaše istoriju nekakvog hnatskog naroda, hrvatske države, hrvatskih careva i krljeva, hrvatslah junaka..."(19) To se napisa godine Gospodnje 1892.

 

 

Srbi prisvajaju Bugare:

Spomenut ćemo samo jedan osobit slučaj, u kome se ističe tobožnja kulturna nadmoć nad Bugarima duhovnim blagom, koje je oduzeto od Hrvata. Čudna ta "studija" nosi natpis: Srpskil udeo u bugarskoj kulturi. (20) U tom se članku, tiskanom 1940. godine u reprezentativnom Srpskom književnom glasniku tvrdi, da su srpski kaluderi bili nosioci kulture u Bugarskoj. CI nizanju rečenica uključuje se i rad naših franjevaca iz Bosanske Hrvatske u srpski kulturni utjecaj na Bugare. Pisac članka, koji vjerojatno ipak osjeća, da se predaleko zaletio, piše: "Može nam se prebaciti što i rad bosanskih franjevaca među Bugarima računamo u srpski uticaj. Ali mi govorimo o događajima iz šesnaestog i sedamnaestog veka, kad medu katoličkim štokavcima Bosne, Hercegovine, Slavonije i drugih naših krajeva pod Turcima nije bilo narodne svesti u današnjem smislu, srpskom ili hrvatskom, kad je naciju zamenjivao turski pojam "mileta". Od obnove pećske patrijaršije koja je iž ednačila srpstvo sa pravoslavljem, ...naš "Latinluk" izbačen je iz srps og okvira i ostao je tako "Latinluk" sve do austrijske okupacije. Ali oruda njihove propagande in parbbus infidelium bila su i rečju i mentalitetom i pismom naša, i ja doista ne znam kako bi se drukčije mogao shvatiti njihov kulturni uticaj medu Bugarima u ona vremena... nego kao izraz srpskog zračenja po istočnom Balkanu."

 

 

U školskim knjigama bivše "Jugoslavije", hrvatski kulturni spomenici obrađivani su vrlo površno i u neznatnom opsegu. Njihovo značenje nije nikada dovoljno prema stvarnoj vrijednosti istaknuto. Đorde Anđelić, u svojoj knjizi odobrenoj i preporučenoj za škole (24), spominjući Baščansku ploču ispušta ime hrvatsko - "Zvonimir kralj hrvatski", kako stoji napisano na kamenoj ploči iz godine 1100., već veli samo "kralj Zvonimir". Inače u Andelića Juraj Zrijski postaje Đorđe Zrinski, itd. U tom djelu, kao i svim ostalim, susreće se smiješna ideja nasilnog sintetiziranja bitno različnih elemenata: nespojivih kulturnih doba.