Povratak / Back

SRBSKE KRIVOTVORBE U VEZI JEZIKA I NARODNIH PJESAMA

 

Niz imena, od oko pedeset i tri stara pisca hrvatska, koji za svoj jezik kažu, da je hrvatski. Najprije: naši stari zakoni, Vinodolski zakonik iz 1280. godine i Poljički statut iz 1440. godine zovu narod i jezik hrvatskim. Priepis Kronike popa Dukljanina iz XVI. stoljeća također. Brojni priređivači naših misala i evanđelja nazivaju jezik i pismo hrvatskim. U staroj hrvatskoj književnosti između 1500. i 1800. godine, nazivaju jezik kojim pišu hrvatskim ovi pisci: Marko Marulić, Jerolim Kaletić, fra Bernardin Splićanin, Marko Pavičić, Andrija Dalla Costa, Dominik Gianuzzi (svi iz Splita), Nikola Nalješković, Dinko Zlatarić, fra Bernardin Pavlović, Marko Derivaux-Bruerović, Josip Gjurini (svi iz Dubrovnika), Rafael Levaković (Jastrebarsko), Ivan Vidalić (Korčula), Hanibal Lucić, Petar Hektorović, Marin Gazarović, Dominik Pavičić (svi sa Hvara), Benedikt Zborošić (Trogir), Tomko Marnavić, Nikola Palikuća, Mate Zoričić, fra Toma Babić (iz Šibenika i okolice), Ivan Filipović-Grčić (Sinj), fra Filip Grabovac (Vrlika), Petar Zoranić, Juraj Baraković, Ivan Zannoti-Tanzlinger, Šimun Klemenović, Anton Božin (svi iz Zadra), Ivan Pavlović-Lučić i otac Andrija Kačić Miošić (iz Makarske), fra Lovro Sitović (iz Ljubuškog), August Vlastelinović i Juraj Radojević (iz Sarajeva), Franjo Glavinić, Stjepan Konzul Istrijanin i Antun Dalmatin (iz Istre), te još mnogi pisci iz Dalmacije ne poznata točnijeg boravišta. U ovom popisu nisu navedeni oni pisci prije 1800. godine, koji drugim riečima izražavaju svoju pripadnost hrvatstvu, kao npr. Vidali, Menčetić itd., već samo oni, koji izričito nazivaju jezik kojim pišu, hrvatskim.

 

 

Neki Srbi protiv ijekavštine:

Srbski pisci nisu smatrali ijekavštinu srbskom svojinom. ''Karadžićevo pisanje južnim narječjem (tj. ijekavštinom) – veli Skrelić – dotle u srpskoj književnosti ne upotrebljavanim narečjem, nije se dopalo ondašnjim srpskim piscima, koji su bili iz ekavskih krajeva, i koji su već imali tradiciju, da je ekavsko narečje, književno narečje srpsko.'' Milovan Vidaković, Lukijan Mušicki i drugi bili su protiv ijekavštine, pa su pisali Vuku da je se okani.

 

 

U jednoj svojoj knjizi (Narodna srpska pesnarica, čast vtora, Beč, 1815., skupio Vuk Stefanović Karadžić ) objašnjava Vuk zašto sve pjesme nije donio u ijekavštini: ''Da sam sve napečatio Hercegovački (npr. djevojka, djeca, vidjeti, lećati i pr.), onda bi rekli Sremci, a osobito varošani i varoške: pa šta sada nama ovaj nameće Horvatskij jezik.'' Ovo Vukovo obično priznanje najbolje pokazuje kako jezgra srbskoga naroda, pravi poviestni Srbi – doseljeni s juga s Arsenijem Crnojevićem 1690. u bivše ugarske zemlje i hrvatski Sriem, smatraju ijekavštinu hrvatskim jezikom i odlučno joj se opiru. Ovo shvaćanje podupiru brojni prievodi hrvatskih pisaca: Gundulića, Kačića, Došena, Reljkovića na srbski jezik. Ijekavštinu smatraju pravi Srbi tuđom – hrvatskom i dalmatinskom – i nalaze, da je potrebno prevoditi je na ''slaveno-serbskij''. Ti su se prievodi događali početkom devetnaestoga stoljeća, nakon Dositejeva i Vukova djelovanja među Srbima i potvrđuju čvrsto uvjerenje Srba, da Vuk usvajanjem ijekavice usvaja nešto hrvatsko.

 

 

Prilikom unošenja hrvatskih narodnih pjesama u svoje zbirke pod srbskim imenom, Vuk je mnoge pjesme s izrazito hrvatskim značajkama mienjao, ''preudešavao'', kako je želio, ili, što se događalo još češće, u sam sadržaj naših narodnih pjesama unosio srbsko ime na mjesto kojeg općenitog izraza. Skoro je redovito bila pojava, da je Vuk mienjao imena glavnih junaka u pjesmi.

Ivan je Zovko, odličan poznavalac naše narodne pjesme iz prošlog stoljeća, našao u narodu i zabilježio od nekog muslimana iz Gornjeg Vakufa pjesmu o Krešimir-kralju. Podpuno isti oblik je nalazio u Vukovim izdanjima, ali umjesto Krešimir-kralj u Vuka je zabilježen Stevan ili Šćepan-kralj. Mehmed-Dželaluddin Kurt je napao Vuka radi uvrštavanja u srbske zbirke narodnih pjesama s područja naših muslimana, a osobito je zamjerao promjenu imena. Fatima i Meho postadoše, veli on, Mara i Jovo. ''Razbor se ne može, a i ne će, boriti sa šovinizmom i fanatizmom. Zaman je slijepcu govoriti o žarkom suncu i tihoj mjesečini, kao i takovim ljudima, da smo mi po starini, po srcu i osjećajima Hrvati, da ljubimo svoje ime, da na toj osnovici zidamo i budućnost svoju'' – završava Mehmed Dželaluddin Kurt i posvećuje svoju zbirku Ocu Domovine, Anti Starčeviću. I Franjo Ksaver Kuhač spada među one riedke hrvatske folkloriste, koji su, susrevši se na terenu s krivotvorbama Vukova ''rada'', imali smjelosti i pameti dostojno odgovoriti.

 

 

Zovko navodi priličan niz primjera, u kojima se vidi kako Vuk mienja značajke pjesmama, a vrhunac predstavlja zacielo ovaj. Zovko je vrlo često u narodu susretao motiv:

''Ko je junak i roda junačkog,

I junačke krvi i koljena.

Neka sutra na mezevo dođe.''

Međutim, kod Vuka se u odnosnim pjesmama nalaze sliedeći redci:

''Ko je Srbin i roda srpskoga

I od srpske krvi i koljena

Neka sutra na Kosovo dođe.''

 

 

''Utemeljitelj mađarske književne poviesti Franjo Tpldy je još kao posve mlad čovjek (1827.) naglasio, da izdanja Vuka Karađića nisu vjerna, kako je to poslije iztakao Jovan Skerlić u svojoj ''Istoriji nove srpske književnosti''.