13. kolovoza 1941.
Apel srpskom narodu – u Srbiji nastao jedinstveni kvislinški dokument
pokornosti nacizmu
Spis je potpisalo 545 srpskih najuglednijih
Srba i gotovo cijela srbijanska društvena krema: episkopi SPC-a, bivši
ministri, generali, akademici, sveučilišni profesori, ugledni gospodarstvenici
i drugi.
Zanimljivo je da su mnogi potpisnici Apela
kasnije bili podobni i dobivali službe
novoj vlasti u Jugoslaviji 1945. godine. Čak 28 potpisnika Apela postali su u
komunističkoj Jugoslaviji članovi Srpske akademije znanosti i umjetnosti (SANU) a njih još dvanaestorica ušli su u
poslijeratnu jugoslavensku komunističku i partizansku vladu. Historiografija u
Jugoslaviji većinom je šutjela je o ovom dokumentu ili ga tek sporadično
spominjala izvan bitnog dosega za javnost.
Početak Apela glasi ovako:
„Srpski
narod doživljava teške dane. U ovim sudbonosnim trenucima, dužnost je svakog
Srbina, svakog pravog rodoljuba, da svim svojim snagama pomogne da se u zemlji
sačuva mir i red, jer je samo tako moguće da se uspješno izvršiti veliko djelo
nacionalne obnove otadžbine (domovine) i našem napaćenom narodu osigurati bolja
budućnost…
Svaki
trezven i pametan Srbin, svaki dobronamjeran sin ove zemlje koji misli svojom
glavom shvaća opasnosti koje nam prijete. Njegova su strahovanja opravdana kada
se imaju na umu opasnosti kojima je jedna pobijeđena zemlja izložena kada se u
njoj pomuti mir. Njegovo je gnušanje izazvano naročito kada se na ponudu
pobjednika (nacista op.) za lojalnu suradnju, odgovara pucanjem iz zasjede.
Ovakav mučki i nedostojan način borbe ne odgovara viteškom duhu našeg naroda, i
baca tešku ljagu na cio srpski narod. ..
Zato
pozivamo cjelokupan srpski narod da odlučno u svakoj prilici i svima sredstvima
pomogne naše vlasti u borbi protiv ovih zlotvora (partizana i komunista op.)
srpskog naroda i njegove budućnosti.“
Ovaj Apel nije bio izuzetak već stav velikog
broja uglednika, potpisan imenom i prezimenom najuglednijih i najistaknutijih
Srba.
Proglas su potpisale vladike, akademici,
profesori, liječnici, inženjeri, kulturnjaci, pisci, trgovci, novinari,
gospodarstvenici i veliki dio srbijanske društvene elite.
Na temelju tog javnog Apela na gušenje bilo
kakvog otpora nacistima osnovana je 29. kolovoza 1941. nova Vlada narodnog
spasa pod vodstvom generala Milana Nedića, nekadašnjeg jugoslavenskog ministra
vojske i mornarice. Dva dana ranije u Beogradu je održan i javni skup na kojem
je stanovništvo Beograda još jednom bilo pozvano na suradnju s Nijemcima.
Milan Nedić je bio snažno podržan od Srpske
pravoslavne crkve, pa je već 2. rujna 1941. vrh SPC-a posjetio Milana Nedića,
predsjednika vlade u nacističkoj i kolaboracionističkoj Srbiji, te je u duhu
Apela donio zaključak su „gospoda arhijereji pokazali u toku razgovora puno
razumijevanje sa sve rodoljubive napore generala Nedića koje imaju za cilj
stišavanje strasti u narodu, zavođenje reda, suzbijanje nenarodnih razornih
elemenata, da bi srpski narod sa što manje žrtava i patnji prebrodio sadašnja
teška iskušenja…da će Srpska pravoslavna crkva, u duhu tradicija svetosavskog
pravoslavlja, nastaviti boriti na strani generala Nedića…“
