SRBSKA SREDNJOVJEKOVNA POVIEST
Šanjek * Mirošević: HRVATSKA I SVIET OD V. DO XVIII. STOLJEĆA
Srbska
plemena, nastanjena na području između rieka Pive, Tare, Lima i Raške, u
početku priznaju bizantsko vrhovničtvo. Raškom (Rascia, Raša), kolievkom srbske
države, upravlja veliki župan.
Za pokrštavanje srbskog naroda zaslužni su učenici slavenskih
apostola, ali i latinski misionari iz Duklje. Veliki župan Stjepan Nemanja
(1168-1196), utemeljitelj srbske loze Nemanjića, kršten je u Ribnici (Duklja)
prema latinskom obredu. Njegov suvremenik, njemački ljetopisac Helmold iz
Lubecka, koji s križarima 1172. putuje središnjom Srbijom, tvrdi da su njezini
stanovnici >>sine iugo Dei<< (bez Božjeg jarma), tj. da nisu
kršćani.
Početkom X. st.
Rašku pokorava bugarski car Simeon. Veliki župan Zakarija nalazi utočište u
Tomislavovoj Hrvatskoj. Nakon Simeonove smrti (927) raški veliki župan Časlav
(928-959) oslobađa zemlju uz podporu Bizanta.
Tek nakon smrti
bizantskog cara Manuela I. Komnena (1180) Raška se, pod vodstvom župana
Stjepana Nemanje, osamostaljuje i područno širi prema Pomoravlju i Duklji.
Župan Nemanja bezuspješno ugrožava Dubrovnik. Papa Honorije III. šalje krunu
Nemanjinom sinu i nasljedniku Stjepanu >>Prvovjenčanom<< (1217),
dok njegov brat Sava sredbotvori samostalnu Srbsku pravoslavnu crkvu.
U XIII. i XIV.
st. srbski vladari ponašaju se osvajački prema susjedima, u čemu prednjače
kraljevi Milutin (1282-1321) i Stjepan Dušan (1331-1355). Milutin zauzima dio
Albanije i Makedonije, prenievši sjedište u Skopje, dok u ratovima s
ugarsko-hrvatskim kraljem Karlom I. Robertom nije imao uspjeha.
Došavši na
priestolje nakon utamničenja svoga otca Dragutina, kojeg je kasnije i ubio,
Stjepan Dušan (1331-1355) nastavlja s osvajanjem bizantskih zemalja. Izjalovio
mu se san o osvajanju Bizanta i stvaranju velikog carstva sa središtem u
Carigradu. U ratovima s oslabljenim Bizantom, u kojem se vode i borbe za
priestolje između princeze Ane i Ivana Kantakuzena, Dušan zauzima Makedoniju,
Albaniju, Epir i Tesaliju i 1346. naziva sebe >>kraljem Srbljem i carem
Grkom<<. Njegovom zaslugom Srbska pravoslavna crkva dobiva patrijarha
koji je Dušana okrunio carem. U Nemanjićkoj Srbiji uveden j plemićki sustav a prema
bizantskim uzorima.
Dušan je bio
bolji osvajač od vladara. Za života prepustio je svu vlast namjestnicima u
pojedinim pokrajinama, koji se ubrzo osamostaljuju. Izdao je Zakonik prema bizantskom pravu i srbskim običajima. Dvor
uređuje po bizantskom uzoru. U zemlji širi grčki jezik i običaje, pa je
vladajući sloj srbskog družtva prožet grčkim duhom.
Nakon Dušanove
smrti država se razpada. Osnovne uzorke njezine propasti nalaze se u činjenici
da je stvorena država bila prevelika za stvarne gospodarske, vladoslovne i
uljudbene mogućnosti srbskog naroda. Uljudbeniji i gospodarski jači Grci
suprotstavljali su se Srbima, a Albanci, Bugari i Makedonci ionako nisu htjeli
trpjeti srbsku vlast.
Dušanovo se
carstvo počelo razpadati i prije dolazka Osmanlija. Među srbskim velikašima,
koji na svojim posjedima vladaju kao samostalni vladari, iztiču se Lazar
Hrebljanović, Vuk Branković, Uglješa i Vukašin Mrnjavčević i drugi.
Zauzimanjem značajnog bizantskog uporišta Hadrianopolisa (Jedrene, turski Edirne), turski sultan Murat I. nastavlja s osvajanjem Balkana. U bitkama kraj Črnomena (1371) i na Kosovu (1389) porazio je srbske velikaše. Njegov nasljednik Bajazid I. (1389-1403) ostavlja sjeverni dio srbske države Đurđu Brankoviću, čije se sjedište nalazi u Smederevu.