SRBSKA PRIZNANJA ZLOČINA I KRIVNJE U DOMOVINSKOM RATU
PRIZNANJE I POKAJANJE MILANA BABIĆA, JEDNOG OD VOĐA SRBA U SAO KRAJINI:
Dana 29. lipnja 2004. Milan Babić, vođa pobunjenih Srba, osuđen je na 13 godina zatvora. U presudi ICTY-a piše da je Milan Babić “formulirao, promovirao, sudjelovao i poticao razvoj i provođenje politike kojom se radilo na ostvarivanju cilja udruženog zločinačkog poduhvata, a to je bilo prisilno i trajno uklanjanje većine hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva s približno jedne trećine teritorije Hrvatske”. Evo što je prije izricanja presude Milan Babić izjavio pred sudom u Haagu:
Nakon dobivanja statusa svjedoka-pokajnika protiv Miloševića i zločinačke politike Srbije, te njene umiješanosti u agresiju na Hrvatsku, pronađen je mrtav u svojoj ćeliji, a smrt je proglašena samoubojstvom. Slično tome, i fašistički vođa Srbije Slobodan Milošević umro je u haaškom zatvoru prije presude, a za zločine i genocid u Hrvatskoj tako nitko od vojnih i političkih vođa iz Srbije i JNA nije odgovarao.
“Izlazim pred ovaj Tribunal s dubokim osjećajem sramote i kajanja.
Dozvolio sam sebi da sudjelujem u progonu najgore vrste, protiv ljudi, samo
zato što su oni bili Hrvati, a ne Srbi. Nevini ljudi su bili proganjani, nevini
ljudi su nasilno istjerani iz svojih kuća i nevini ljudi su ubijani. Čak i
nakon što sam saznao što se dogodilo šutio sam o tome. Još gore, nastavio sam sa
službom i kroz moje vlastite aktivnosti postajao osobno odgovoran za nehumane
postupke koji su pogodili nevine ljude.
Žaljenje koje osjećam zbog toga je bol s kojom moram živjeti ostatak
života. Ovi zločini i moje sudjelovanje u njima nikada ne mogu biti opravdani.
Ostajem bez riječi kada trebam da izrazim dubinu moga kajanja za ono što sam
učinio i za utjecaj moga grijeha na druge. Mogu se samo nadati da iznoseći
istinu, priznanjem krivice i izražavanjem mog kajanja mogu poslužiti kao
primjer onima koji još pogrešno vjeruju da takva nečovječna postupanja mogu
ikada biti opravdana. Samo istina može dati šansu srpskom narodu da se
rastereti kolektivne sramote.
Samo priznanjem krivice ja mogu preuzeti odgovornost za sve pogrešno
što sam uradio. Ja se nadam da svojim kajanjem mogu bar malo olakšati patnju
onima koji su patili. Shvatio sam da nam neprijateljstva i podjeljenost nikada
ne mogu poslužiti da bolje živimo. Shvatio sam da naša pripadnost istoj
ljudskoj vrsti je značajnija od bilo koje razlike između nas. Shvatio sam da
samo kroz naše međusobno razumijevanje i pomirenje možemo imati šansu da živimo
kao ljudi u miru i tako osiguramo bolju budućnost za našu djecu i generacije
koje dolaze.
Molio sam Boga da mi pomogne da se pokajem i zahvaljujem Bogu na mogućnosti
koju mi je pružio da izrazim svoje kajanje. Molim moju braću Hrvate da oproste
svojoj braći Srbima. Preklinjem moj srpski narod da ostavi prošlost iza sebe i
okrene se budućnosti gdje će dobro, suosjećanje i pravda na neki način olakšati
rezultate zla u kome sam i sam sudjelovao. I na kraju, bezrezervno stavljam
sebe na raspolaganje ovom Tribunalu i međunarodnom pravu.
Hvala.”