SPOMEN SRBSKOG IMENA NA
HRVATSKOM NARODNOSTNOM PODRUČJU (i malo šire)
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.202, 203)
Dubrovačka je Republika provodila strogu
protupravoslavnu politiku, a s pravoslavljem je u Dubrovniku bilo povezano
srbsko ime kano vjerska odrednica, a osim toga su latinski i talijanski pisari
srbskim imenom nazivali i pismo ćirilicu ,,lingua serviana''. Protupravoslavni
stav je bio većim dielom zasnovan na dvima legendama:
- legendom o proročanstvu sv. Franje Asiškoga
(1181.-1226.) iz 1220. da će obstojati sve dok bude zatvorena za ,,šizmatike'',
t.j. za pravoslavce.
- utjecajna je bila i legenda o tom da je sv.
Jakov Markijski (1393.-1476.) najavio da će Republika propasti kada se u Gradu
sazida prva pravoslavna crkva.
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.101)
Potvrdivši prodaju Pelješca Dubrovačkoj
Republici, car Dušan zatražio je 1334. da se dopusti da ondje ,,prebiva pop'
sr'b'ski, i da poie u cr'kvah', koje su u Stonu i u R'tu'' (Miklosich 1857:
107-109, 108). Dubrovčani nisu dopustili da se pravoslavni svećenici zadrže na
Pelješcu, već su ih protjerali.
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.163)
Pronađena je samo jedna rana potvrda iz 1374.
gdje naziv jezika ima značenje ,,srpski crkveni i književni jezik'' (Mladenović
1993: 340). Inače, prema Aleksandru Mladenoviću (1930.-2010.) naziv ,,srpski
jezik, koji bi se terminološki odnosio bilo na narodni bilo na književni jezik
Srba'', pojavljuje se u srpskoj baštini ,,sudeći po našoj sadašnjoj rečničkoj
građi, dosta kasno: tek od kraja XVII veka.'' Kad su Srbi u prošlosti htjeli
imenovatio svoj jezik, oni su rabili naziv ,,slavenski''. Na zapadu su za
razliku od toga sve i svašta znali imenovati srbskim jezikom i to najčešće
proslove pisane ćirilicom.
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.186)
Godine 1384. dubrovački pisar Niko Bijelić
zapisuje da je on ,,dijak srpski'', a isto piše i Nikša Zvijezdić 1447.
(Jireček 1904: 213)
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.186)
U Kotoru je 1454. tamošnji slavenski pisar
zabilježio da je on ,,dragoman srpski''. (Jireček 1904: 213)
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.186)
Na kraju dubrovačkoga priepisa iz XV.st.
povelje bosanskoga bana Stjepana iz 1333. (Miklosich 1858: 105-107). U priepisu
se bilježi kako je povelja izrađena u četiri preslike, ,,dvie latinsci a dvi
srpscie''. Izvornik nije sačuvan.
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.165)
U mnogim dubrovačkim spisima s kraja 15.st.
pak do kraja 18.st. Dubrovčani su koristili naziv ,,lingua seruiana'' kano
oznaku za vlastiti jezik, ali zapravo za ćirilično pismo. (Kordić, Snježana
2002.)
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.186)
Jedna od najstarijih potvrda latinskoga
naziva ,,lingua serviana'' potječe iz 1491. Nalazi se u izpravi u kojoj se
bilježi da je dubrovačkomu kaligrafu i diplomatu Feliksu Petančiću
(1455?-1517?) izplaćeno pet perpera zato što je, kako je pisar zapisao, ,,in
lingua serviana'' izradio preslike jedne bule (Ivić 1969: 80).
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.166)
Primjer kako Hrvati pjevaju srbske narodne
pjesme je bugarštica ,,Orao se vijaše nad gradom Smederevom'' koja je zapisana
1497. u južnoj Italiji, a pjevali su ju predci Moliških Hrvata, koji su bili
katolici, štokavci ikavci i sami sebe zvali ,,Slovincima''.
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.106)
U pismu Mehmeda Isabegovića Dubrovčanima
krajem 1506. ili početkom 1507. se spominje ,,hućum carov srpski pisan'' (Nakaš
2016). Tu se očito pod pojmom ,,srbski pisanim'' podrazumieva ćirilica koju se
tad tako često zvalo.
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.187)
U Dubrovačkoj pisarnici, znatno rieđe od
srbskog naziva, rabio se naziv i ,,lingua rasciana''. Prema građi koju je
skupio srbski povjestničar Branislav Nedeljković, najstarije potvrde toga
naziva potječu iz 1508. (,,lingua rasciana'') i 1521. (,,in lingua et forma
rassiana'') (Nedeljković 1983: 112). Na toj stranici knjige Grčevića pojašnjava
se i to da se tu rieč jezik zapravo odnosi na ćirilično pismo.
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.183, 184)
Dubrovački molitvenik (1512.) - prva knjiga
tiskana na ćirilici, koji je nastao na osnovu čakavskih matica (usp, pretisak i
popratna studija Anice Nazor 2013.). Tiskao ga je u Mletcima Giorgio Rusconi, a
izdavač mu je bio Franjo Ratković Micalović iz Dubrovnika. Milan Rešetar (imao
razdoblje kad se držao Srbinom katolikom) objavio je kritičko izdanje toga
molitvenika 1938. pod naslovom ,,Srpski molitvenik''.
Postojao je ugovor (koji se nije ostvario)
između Franje Ratkovića Micalovića iz 1510., koji je u središtnjoj Italiji u
Pesaru sklopio s poznatim židovskim tiskarom Jeronimom Soncinom i s Perom
Šušićem. Iz ugovora se doznaje da je Ratković svoje knjige naumio izdavati ,,in
littera et idiomate serviano'' i prodavati ih u Dubrovniku i Srbiji (,,in
partibus Serviae''). Rešetar iztiče da su taj oblik ćirilice iz Dubrovačkog
molitvenika rabili jedino katolici i muslimani, a izbjegavali ga pravoslavci.
To što je bio pisan i za područje Srbije, odnosilo se na hrvatske (dubrovačke)
trgovačke kolonije u Srbiji (Novo Brdo i Janjevo).
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.164)
Neki Dubrovčanin izjavljuje 1514. da bi želio
ustrojiti tiskaru u kojoj bi se knjige tiskale na latinskom i po potrebi grčkom
jeziku, a osim toga i raškim pismom na način kako to čine monasi raške religije
(,,in lettere rassiane al modo, che usano
li callogeri dela religione rasiana in loro chiesie''). U nastavku hvali
tiskarstvo Zete i crkvenu književnost na raškom jeziku (Jireček: 1899: 433,
508-509).
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.84-86)
Pred Mohačku bitku (1526.) održana je smotra
spahijske vojske Bosanskoga sandžaka. Na smotri je izrađen popis vojnika i
spahija s oznakom njihova podrietla i/ili narodne pripadnosti. Sačuvani dio
popisa objavio je povjestničar i iztokoslovac Ahmed Aličić (1934.-2014.) 1976.
godine. Najčešće oznake na popisu jesu ,,Bosna'' i ,,Hrvat''. Prema Nenadu
Moačaninu oznaku ,,Bosna'' ima 971 osoba, a oznaku ,,Hrvat'' 226 osoba
(Moačanin 1994: XXXII). Srbski povjestničar Milan Vasić (1928.-2003.) došao je
brojanjem do nešto drugčijeg broja oznake ,,Hrvat'' koju da imaju 263 osobe
(Vasić 1991: 432). Po brojnosti sliede narodnosti ,,Arnaut'', ,,Mađar'',
,,Ungurus''... Svi vojnici s oznakom ,,Bosna'' i ,,Hrvat'' imaju muslimanska
imena.
Zanimljivo
je kako na popisu nema spomena srbskog imena. Iz toga se da zaključiti kako se
tada srbsko ime smatralo vjerskom odrednicom, a ne narodnostnom. Srbi se samo
spominju kano robovi nemuslimani, a od muslimana nitko nije naveden kano Srbin. (Grčević: str. 86)
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.103)
Benedikt Kuripešić (slovensko-austrijski
putopisac) opisuje 1530.:
,,Prvo
su starosjedioci Bosanci; oni su rimo-hrišćanske vjere. Njih je Turčin, kad je
osvojio kraljevinu Bosnu, ostavio u njihovoj vjeri. Drugo su Srbi (Surffen),
koje oni zovu Vlasima (Walachen) [...]. Došli su iz mjesta Smedereva (Smedraw)
i grčkog Beograda (griechisch Weussenburg), a vjere su sv. Pavla (Sanndt
Pauls). [...] Treća nacija su pravi Turci.'' (Kuripešić 1530: 26-27)
,,Zemlja
Srbija (Seruia), koju mi Nijemci zovemo Surffen, ima svoj posebni jezik koji se
naziva srpski (surffisch). To je također slovenski (windisch) jezik.'' (Kuripešić 1530: 43,
izvornik je na njemačkom). Kuripešić primjećuje za Bugare da oni također govore
slavenskim jezikom, nu njega su ,,nešto
teže razumijevali nego srpski'' (1530: 45). U sarajevskoj oblasti spominje
grobove vojvode Radoslava Pavlovića i njegova sluge, viteza, o kojega ,,junačkim djelima još mnogo pjevaju
Bošnjaci i Hrvati'', a na kojima se nalaze stećci s nadpisima ,,na srpskom jeziku i pismu'' (1530:
29-30). Vjerojatno ih zbog ćirilice zove srbskim jezikom i pismom.
O djelima srpskoga viteza Miloša Kobilovića
(Obilića), koji je nožem razporio cara Murata, i danas se po Kuripešiću ,,mnogo pjeva kod Hrvata i po onim
krajevima'' (1530: 39).
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.189, 190, 192, 193)
Francuzki polihistor Guillaume Postel
(1510.-1581.) je 1538. objavio knjigu ,,Linguarum duodecim characteribus
differentium alphabetum'' u kojemu se spominje srbsko ime za ćirilicu (bosančicu).
Ćirilična slova je stavio pod naslov ,,Alphabetum Tzeruianorum''. Ćirilicu u
kazalu zove ,,Tzeruiana'', a jezik koji se njime piše također imenuje prema
pismu. U naslovu poglavlja zove ga ,,De Tzeruiana Poznania'', pri čemu je
dopuna ,,Poznania'' izvedena od Bosna=Pozna (Hercigonja 2004: 21). Kad navodi
primjere slova za ćirilicu, prikazuje uobičajena slova bosančice koju su
pravoslavci uviek izbjegavali. Postel je utjecao da se u zapadnim krugovima
bosančioca naziva srbskim pismom.
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.101)
U vrieme kad srbske države više nema, 1553.
mletački sindik Zan Battista Giustinian (Giustiniani) za stanovnike Budve kaže
da su nekoć bili heretici i Srbi, a odnedavna da žive prema rimskom zakonu, na
koji ih je preobratio barski biskup 1521. (Šimunković 2011: 88). Za Morlake u
zaleđu Nina kaže da su srbske i heretičke vjere i turski podanici (Šimunković
2011: 111). Razvidno je da u Battiste ime ,,Srbin'' i njegov pridjevak nisu
narodnostni, već vjerski pojmovi, pa za njega Srbin prestaje biti Srbin
napuštanjem pravoslavlja.
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.186)
Za pisarnice koje su u Dubrovniku pisale
ćirilicom, zabilježen je u XVI st. naziv ,,cancellarius linguae serviane''
(Jiriček 1899: 503, 1904: 174). Inače su se za takve pisarnice češće rabili
nazivi s obćim slavenskim ili ilirskim imenima.
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.93-94)
Godine 1557. Osmansko carstvo dalo je
obnoviti Pećku patrijarhiju u novim granicama. U nju su uključena sva područja
koja su Turci osvojili na sjeveru i zapadu pa se je prostor njene nadležnosti
prostirao na okupiranim dielovima današnje Hrvatske, Crne Gore, BiH, u
Mađarskoj, dielovima Rumunjske, Bugarske i Makedonije. Među njezinim vjernicima
bilo je prema srbskomu povjestničaru Nedeljku Radosavljeviću pored Srba najviše
Bugara, ali i Vlaha, Rumunja, Cincara i Grka (Radosavljević 2007: 66). Među
njima je bilo, što Radosavljević ne spominje, i mnogo Hrvata.
Prvi patrijarh Pećke patrijaršije je bio
Makarije, navodni rođak Mehmed-paše Sokolovića. Ali u vrieme postavljanja
Makarija za patrijarha, Sokolović je bio tek vezir trećeg reda bez velikog
utjecaja, a veliki vezir (drugi čovjek carstva) je tad bio Rustem-paša Hrvat.
Sokolović je velikim vezirom postao tek 1565. godine. Sokolović je poznat što
je pri osvajanju Sigeta 1566. pozivao na predaju hrvatskog bana Nikolu Šubića
Zrinskog nudeći mu zauzvrat čitavu Hrvatsku.
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.106)
Katkada se kaže da je veliki vezir
Mehmed-paša Sokolović (1506.-1579.) bio podrietlom Srbin, a da je toga navodno
bio svjestan, uzima se kano dokaz njegovo pismo iz 1551.g. u kojem temešvarskom
zapovjedniku Andreju Batoriju piše da mu pisma ne šalje ,,fruški'' (latinski),
nego ,,srbskim jezikom'' (Ivić 1909: 211). Međutim, s obzirom da se u to vrieme
na našem području često proslovi pisani ćirilicom nazivaju da su pisani srbskim
pismom ili čak na srbskom jeziku, težko je samo na osnovu toga zaključiti da je
Sokolović bio Srbin.
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.186)
Svi dubrovački književnici u XVI.st. svoja
djela pišu i objavljuju izključivo na latinici. Nitko od njih, niti tada niti
poslije, svoj jezik nije zvao ,,srbskim''.
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.176)
U uraškoj tiskari odtisnut je 1561. na
ćirilici i na glagoljici knjiga ,,Katehismus - Jedna malahna knjiga...'' U
slavenskom dielu njezina naslova kaže se da ju je preveo Stipan Konzul Istranin
,,s pomoću dobrih Hrvatov'' (Jembrih 2007: 121). U oba glagoljična izdanja piše
u njemačkom podnaslovu da proslov izlazi na ,,hrvatskom jeziku'' (,,in der
Crob(o)atischen Sprach''). Međutim, u ćiriličnoj inačici te iste knjige bilježi
se u njemačkom podnaslovu da je ona ,,in der Syruischen Sprach'', što znači na
srbskom jeziku (Sakrausky 1989: 192). U slavenskom dielu naslova te knjige kaže
se da je ,,harvacki istumačena'' od Antuna Dalmatina i Stipana Istranina.
I knjižica ,,Tabla za dicu...'' odtisnuta je
1561. na glagoljici i na ćirilici. U njemačkom podnaslovu glagoljičnoga izdanja
piše da je na hrvatskom jeziku (,,in der Crobatischen Sprach''), a u ćiriličnom
izdanju - koje se jezično ne razlikuje od onoga glagoljičnoga - piše opet da je
,,in der Syruischen Sprach'' (usp. Damjanović 2007).
Glotonim ,,die syrvische Sprach'' (srbski
jezik) potvrđen je u djelima hrvatskih protestanata samo u njemačkim
podnaslovima spomenutuh dviu ćiriličnih knjiga. Očito je da se po nazivom
,,srbski jezik'' ovdje misli na ćirilično pismo. To je vjerojatno i stoga što
su protestanti svoj utjecaj kanili širiti i na pravoslavce. Ima podatak da je
Trubar u rad hrvatskih protestanata pokušao uključiti i dva svećenika ,,grčke
crkve'' (Sakrausky 1989: 206).
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.188)
U zapisu iz sudskog predmeta koji se vodio u
Dubrovniku 1563., u kojem tuženi priznaje da su mu dani na čuvanje misali
pisani ,,in lingua serviana'' (Nedeljković 1983: 104).
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.184)
Milan Rešetar navodi dubrovački spis iz 1568.
kojim se dvojici Talijana dopušta da u Dubrovnik dovedu majstore za izdavanje
knjiga ,,in lingua serviana'' (1938: XXI). Tu Rešetar pojašnjava da se ,,lingua
serviana'' odnosi na pismo ćirilicu.
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.179)
Zadranin Šime Budinić, u Mletcima je 1597.
objavio knjigu ,,Breve instruttione per imparare il carattere serviano, et la
lingua illyrica'' (Horany 1792: 625, Kosić 2018: 219). (,,srbskim slovima'' i
na ,,slovinskom jeziku'')
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.172)
Faust Vrančić za Dalmaciju ne prihvaća uzke
granice koje su joj u njegovo vrieme određene u nepovoljnim prilikama i zbog
kojih se dieli na Dalmaciju, Hrvatsku, Bosnu, Slavoniju, Srbiju i Bugarsku.
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.173)
Faust Vrančić u predgovoru rječniku iz 1605.
smatra da je jezik u Dalmaciji ,,vele
čistiji nego jest sada poljski ali moskovski'', i to zato što ,,jazik dalmaticki, harvacki, sarbski ili
bosanski (jere ovo sve jedan jazik jest) jima riči ili slova dluga [sic], koja
se lahko izgovaraju i svakoj[a]ko prigibljuju''.
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.101)
Zbog vezivanja srbskoga i bugarskog
narodozova (etnonima), pojedini pisci poput slovačkog isusovca Teofila Kristeka
1599. sagledavaju srbski i bugarski jezik kano jednu cjelinu (,,Rasciana seu
Bulgarica'') (Krasić 2009: 501).
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.90)
https://hr.wikipedia.org/wiki/Muhamed_Hevaji_Uskjufi
U srbskim djelima spominje se kako je Muhamed
Hevaji Uskifi (Dobrinja kraj Donje Tuzle, 1601./1602. — ?, nakon 1651.), koji
je napravio pjesmu ,,Poziv na viru'' (Nametak 1968: 238, 249) bio ,,Srbin''
jerbo u naslovu njegove pjesme piše da je ,,na srpskom jeziku''. Međutim, kano
što kaže Aziz Kadribegović, ,,naslov pjesme nije Hevajin, već nekog kasnijeg
prepisivača'' (Kadribegović 1976: 146). Lahko moguće da je naslov umetnut tek u
XIX.st. Pjesma je vjerojatno bila napisana da bi se širila među kršćanima u
Srbiji (Kadribegović 1976: 147).
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.105)
Najstarijom potvrdom glotonima (jezikozova)
,,srbski'' u osmanskim vrelima često se proglašava naslov rukopisa br.4759 iz
knjižnice Aya-Sofya koji u prievodu glasi ,,arabsko-perzijsko-grčko-srbski rječnik''.
Rukopis potječe iz zadnje ćetvrtine XV. stoljeća ili s početka XVI.st. i u
preslovljavanju ga je objavio njemački jezikoslovac Werner Lehfeldt (Lehfeldt
1989). Međutim, naslov ne potječe iz XV./XVI.st., već je nadopisan najranije
sredinom XVIII.st., a možda i tek u XIX.st.
Na str. 105-106 Grčevićeve knjige obširno se
to dokazuje.
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.178-179)
Matija Divković u svojem ,,Nauku
krstjanskom'' iz 1616. kaže da je svoj proslov prenio ,,iz jezika diačkoga''
(latinskoga) i složio ,,u jezik slovinski kako se u Bosni govori''. Na drugom
mjestu svoj jezik zove ,,pravi i istiniti jezik bosanski'' koji je ,,jezik
slovinski kako se u Bosni govori'' (Đorđević 1898: 51). Glede pisma bilježi da
pišu ,,sarpskiem slovi'': ,,jezikom slovinskiem, slovi sarpskiem'' (Đorđević
1898: 47). U ,,Nauku krstjanskom'' iz 1616. (malom) kaže dva puta da je svoj
proslov izpisao ,,sarpski'' (,,izpisavši sarpski''), a zatim da je svoje djelo
iz dijačkoga jezika (latinskoga) preveo u bosanski jezik srpskim slovima (usp.
Karadžić 1896: 391). To da se bosančica naziva srbskim pismom je izuzetak među
bosanskim franjevačkim piscima XVII. i XVIII. stoljeća. Nitko drugi od
bosanskofranjevačkih pisaca osim Divkovića bosančicu ne zove srbskim imenom.
Srbima je Divkovićeva vrsta ćirilice još u
XIX.st. bila strana. O tome kazuje Vuk Karadžić: ,,Rukopis Bosanske bukvice
tako je različan od našega današnjijega, da ga niko ne bi mogao pročitati dok
ne bi najprije učio i mučio se'' (Karadžić 1896: 392). A ovako Karadžić govori
o katolicima iz Bosne vezano za bosančicu: ,,ovom bukvicom i od prilike ovijem
pravopismom pisali'' ,,do našega vremena''.
Vuk Karadžić: ,,Vrijedno bi bilo kad bi g.
Đ.Daničić mogao pročitati ovu svu knjižicu redom i povaditi iz nje sve riječi
kojijeh nema u mome Srpskom Rječniku, pa bismo poslije lasno odbili ono što
nije za nas.'' (Karadžić 1896: 392).
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.188)
U XVII.st. stariji spisi pisani na ćirilici
prepisuju se latinicom, ili se prevode na talijanski ili latinski. Tiekom toga
posla nastaju zapisi u kojima se kaže da se iz ćirilicom pisana jwzika (,,ex
lingua serviana'') neki dokument prenosi ,,u naš ilirski jezik'' (,,hanc
nostram illyricam''), čime se označava latinica (usp. Ivić 1969: 79).
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.179, 180)
Anton Depope s Krka prepisao je Divkovićev
,,Nauk krstjanski (1616.) u razdoblju 1625.-1630. s bosančice na glagoljicu.
Priepis je znamenit jerbo govori o uljudbenim vezama čakavskog i štokavskog
govornog područja.
Anton Depope bilježi na jednom mjestu da je
Divković svoj proslov pisap ,,srski'', a on da ga je prenio u ,,hrvatski
jazik''. Tu mu jezik znači pismo. Da je tako, vidi se po tom što on na drugom
mjestu kaže da je Divković svoje retke izpisao ,,srski'', a on (Depope) da ih
je prepisao ,,ovimi slovi'' (glagoljicom), ter da je Divković svoju knjigu
skupio i iztumačio ,,iz dijačkoga jezika u bosanski'' ,,srskimi slovi'', a on
da je Divkovića prepisao ,,hrvacki'' (Štefanić 1970: 62-63).
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.101)
Dubrovčanin fra Timotej Kanali javlja
Kongregaciji za širenje vjere 22. III. 1625. da je u Sofiji obratio
,,Scismatici Serviani molti'' (Jačov 1986: 40). Rieč je očito o Bugarima koje
Dubrovčan Kanali zbog pravoslavlja zove Srbima.
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.188, 189)
Mletačka država je u Zadru osnovala ured za
službu tumača, koji u XVII.st. dobiva naziv ,,Cancellaria delle lettere
illiriche e serviane'' (Pederin 2013: 164). Njegov kancelar naslovio je
talijanski prievod izvornika pisanoga ikavicom i bosančicom iz 1655.
,,Traduzione dal Serviano''.
Srbski povjestničar i narodni radnik Boško
Desnica (1886.-1945.) koji je iztraživao zadarsku pismohranu smatra:
,,da
svi mletački dokumenti kad je u njima riječ o pismu i jeziku upotrebljavaju
stalno naziv ,serviano' ili ,Ilirico' ili ,Ilirico e serviano'. Lingua, idioma,
carattere, lettere praćene su uvijek pridjevom ,serviano' ili ,illirico'. Kad
je riječ o vojsci, naziv je beziznimno ,croato', ,milizia croata', ,cavalleria
croata', ,croati cappelletti' i t.d. Za narodnost pak naziv je uvijek
,schiavona'. Nesumnjivo je međutim da Mlečići nisu diferencirali plemena i da
se sva tri naziva odnose podjednako i na jedno i na drugo pleme.'' (Desnica 1991: 239)
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.101-102)
Kongregacija za širenje vjere rabi srbsko ime
kada odobrava barskomu nadbiskupu 25. III. 1628. kupnju jedne kuće u Skoplju
kako bi se u njoj obučavalo četiri do pet ,,mladih Srba'' (,,giovani
Serviani'') radi daljnjega školovanja u Ilirskom kolegiju u Lorettu (Jačov
1986: 96) (koje bi za posljedicu imalo napuštanje ,,srbstva, t.j. pravoslavlja,
i prielaza na katoličanstvo.
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.163)
Talijanski diplomat i pisac Giovanni Botero
piše da se Rumunji u bogoslužju služe ,,srpskim jezikom'' koji je u Slavena
poput toskanskoga (,,Nel culto diuino
vsano la lingua Seruiana, ch'e quasi Toscana tra gli Schiavoni.'') (Botero
1640: 79).
- Mario Grčević: IME
>>HRVAT<< U ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.208)
Jakov Mikalja, prvi dubrovački
leksikograf, u svojem rječniku ,,Blago jezika slovinskoga'' (1649.) na
hrvatskom svoj jezik zove ,,jezik slovinski'', a na latinskom ,,lingua
illyrica''. U istom rječniku za rieči ,,Hervat'' i ,,Hervatska zemglja'' piše
prievod ne samo ,,Croata'' i ,,Croatia'', nego i ,,Illyricus'' i Illyricum''. Za
razliku od toga za pojmove ,,Serbljin'' i ,,serbska zemglja'' Mikalja kaže da
znače ,,Servianus'' i ,,Seruia/Rasia''.
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.102)
Ivan Gundulić (17.st.) u Osmanu piše: (,,od
Lehsanda Srbljanina - vrh svijeh cara cara slavna''). Tu Gundulić Aleksandra
Velikog doživljava kano Srba, jer je postojalo sjećanje da je srednjovjekovna
Makedonija neko vrieme bila pod Srbijom.
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.182)
Krajem XVII. ili početkom XVIII.st. nastao je
u Dubrovniku rukopis ,,Ljekaroslovje iliti nauzi sa ljeciti raslike nemochi
pripisani is saerbskieh kgnigha''. Radi se o priepisu jednog ćiriličnog
rukopisa. Dotični rukopis dio je veće cjeline u kojoj se nalaze i drugi dubrovački
rukopisi (priepisi): ,,Hvale svete Ane iz srpskog pisma, Deset Besjeda fra
Matije Divkovića saerpskiem slovima pritištenieh'' (Prepisa Latinskiem pismeni
D. Ghjuro Mattei Dubrovcjanin) (Velnić 1962: 502-503, Kolendić 1964: 73).
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.181, 182)
Katolički Bugarin Pejkić (1665.-1731.) iz
Čiprovca u Bugarskoj, napisao je kano član zajednice franjevaca Bosne Srebrene
knjigu ,,Zarcalo istine med carkve istočne i zapadne...'' (1716.) na bosančici
i ,,ilirskim jezikom''. Tako njezin jezik zove 1725. u drugom, na latinski
prevedenom i dorađenom izdanju (Štefanić 1969: 207). Pejkićevu knjigu
glagoljicom je prepisao 1730. Marko Kuzmičević (Kuzmić) iz Zadra. Kaže da ju je
prepisao ,,čisto i razborito iz sarpskoga u slovinski'' i da se je trudio iz
Pejkićevih ,,sarpskih knjiga u ove harvatske slovimi svetoga Jerolima
postaviti'' (Štefanić 1969: 206-207). U jednom svojem drugom rukopisu
Kuzmičević glagoljična slova zove ,,slovimi slovinskimi'', svoj jezik ,,harvatski''
i ,,harvatski ali slovinski'', a svoj narod ,,Harvat'' (,,mi Harvati'').
Iako je Pejkić bio Bugarin i sam nazivno
razlikovao ,,ilirski'' (štokavski) od ,,hrvatskoga'' (kajkavski), A. Horany za
nj kaže da je ,,Croata'' (1777: 61), vjerojatno zato što se dobar dio
pripadnika Pejkićeva ,,ilirskoga'' književnojezičnoga kruga poistovjećivao i s
hrvatskim imenom.
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.193, 194)
Glagoljaš Ivan Paštrić (1636.-1708.), podrietlom
iz Poljica, koji je cieli život proveo u Rimu. On je 1699. na prednjoj stranici
,,Leipzižkog lekcionara'' zapisao sljedeće: ,,Character
est Cyrillianus, lingua Serviana vel Croatica vel Dalmatica vulgaris''.
(zbog ćiriličnih slova je vjerojatno nadodano ,,lingua Serviana'')
Leipzižki lekcionar nastao je sredinom XVI.
st. na dubrovačkom području na bosančici kano priepis drugoga izdanja
,,Bernardinova lekcionara iz 1543. (Schutz 1963, Barbarić 2011). U prvom
izdanju Bernardinova lekcionara iz 1495. njegov se jezik na latinskom zove
,,vulgarizacio dalmatica''. U drugom izdanju Bernardinova lekcionara, koje je
priredio Benedat Zborovčić 1543., jezik se zove ,,slovinjski'' (,,stumačenje
slovinjsko...''), a u trećem izdanju Marka Andriolića iz 1586. zove se
hrvatskim imenom. Sva ta izdanja tiskana su latiničnim pismom (Bratulić 1995:
507-508).
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.219)
Ruski grof i diplomat Petar Andrejevič
Tolstoj (1645.-1729. (?)) putovao je 1697.-1699. Europom za diplomatske i
obavještajne potrebe ruske diplomacije Petra Velikoga.
Stigavši iz Dubrovnika u Perast, Petar
Andrejevič Tolstoj zapisao je da se to mjesto nalazi u mletaćkoj državi i da u
njemu žive ,,Hrvati''. Tolstoj tvrdi da u Perastu ima i mnogo Srba grčke vjere,
iako ondje nema grčke crkve. Smatra da su ti Srbi u mletačkoj državi nedavno
izbjegli iz države turskog sultana. Spominjući Srbe u Perastu, Tolstoj ne kaže
da se oni sami nazivaju Srbima, već kaže da nose hrvatske nošnje i da njihove žene
i kćeri u svemu sliče hrvatskim ženama, kako u odjeći, tako i u ponašanju prema
mužkarcima (1992: 116). Također Tolstoj spominje i Crnogorce blizu Kotora i
Perasta, koji da se povremeno bore i protiv Turaka i protiv Mletčana.
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.216, 217, 218)
Senat Dubrovačke Republike obnovio je stare
zabrane i donio 1745. odluku kojom se zabranjuje boravak pravoslavnih svećenika
u Gradu dulje od osam dana (Sivirić 2003: 400-401, 405-410). Za vrieme boravka
u Gradu, pak štoviše i prilikom šetnje u predgrađu (Pile), pravoslavni
svećenici i kaluđeri morali su biti u pratnji stražara. Za njihovo čuvanje bili
su zaduženi dubrovački oružnici, t.zv. barabanti, koji su pored bombardijera
(topnika) činili okosnicu dubrovačke plaćeničke vojske. U više dubrovačkih
izprava iztiče se da barabante treba dovoditi iz Hrvatske, ne samo zbog iste
vjere, nego i zbog istog jezika (Macan 1962: 304, Janeković Romer 1993: 31).
Koliko Dubrovčani nisu mogli smisliti
pravoslavce, najbolje govori kad su prouzročili diplomatski sukob s Rusijom,
nakon što su odbili molbu Petra Velikog da se vlastelinu i ruskomu diplomatu
Savi Vladislaviću dopusti izgraditi pravoslavna kapela u vrtu kuće koju je
kupio u Dubrovniku (Vojnović 1895: 73).
Ruski konzul u Dubrovniku u razdoblju
1857.-1869. Konstantin Dmitrievič Petkovič (1827.-1897.) objavio je u časopisu
,,Russkaja beseda'' 1859. proslov o poviesti srbske pravoslavne zajednice u
Dubrovniku. Tamo govori o tome kako Dubrovačka Repblika nije trpila pravoslavce
pak tako ni Srbe.
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.165, 180, 181)
M. A. Reljković u svom najpoznatijem djelu
,,Satir iliti divji čovik'' iz 1762. kaže (str.9) da kad god prigovori Slavoncu
zašto ne dopušta svojoj djeci da idu u školu, Slavonac mu odgovara da ni ,,naši
stari nisu pisat znali, al su bolje neg mi sad stajali'', na što on njemu
odgovara: ,,O Slavonče ti se vrlo varaš koji god mi tako odgovaraš. Vaši stari
jesu knjigu znali, srpski čitali i srpski pisali.''.
Relković o više naziva za ćirilicu:
,,Ilirička stara slova, koja jedni bukvicom zovu poradi slova bukve, drugi
glagoljicom poradi glagolje, treći jerolimitanskima zašto su od njega izišla, a
niki srbskima slovi nazivaju, kako su gdi od naroda iliričkih prozvana'' [...].
(Vončina 1988: 97-98, 893).
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.191)
Poznati francuzki tipograf Pierre Simon
Fournier oprimjerio je tri različite inačice ćiriličnog pisma od kojih mu je
jedna ruska (br.65), a dvie srbske (br.66 i 67 ,,Servien''). Ćirilicu pod br.67
(bosančicu), kojom su se služili katolici i muslimani, a ne pravoslavci,
pogrješno označava kano ,,stariju'' ,,srpsku'' ćirilicu. Vjerojatno je to
preuzeo od starijeg francuzkog pisca Postela. (usp. Fournier 1766: 275, usp. o
tom i o trima glagoljičnim pismima u Fourniera Ilieva 2013).
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.109, 110)
Knjiga ,,Slika i opis jugozapadnih i iztočnih
Venda, Ilira i Slavena'' od Francuza Balthazara Hacqueta (1739./40.-1815.).
Kano posebnu narodnu cjelinu Hacquet opisuje Uskoke. Oni su, kaže,
razprostranjeni diljem Dalmacije, Bosne, Servije, Hrvatske, sve do Kranjske
(Hacquet 1801: 148). Po njemu Uskoci dvojako odgovaraju na pitanje tko su: jedni
kažu ,,Serbli'', a drugi ,,Lah'' ili ,,Vlah'' (1801: 147; 149). Za Uskoke
Hacquet tvrdi da uglavnom pripadaju Pravoslavnoj crkvi (,,grčkoj''). Hacquet
misli da Uskoci svoje popove izvan crkve slabo poštuju zbog njihova manjkava
morala i jer često sudjeluju u zločinima kano što su pljačke (Hacquet 1801:
154). Upozorava da se mnogi Morlaci u Hrvatskom primorju ,,još uviek'' zovu
,,Serbli'' (1801: 113).
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.113)
Hacquet tvrdi da Srbi koji su došli iz Raške
u AustroUgarsku nemaju književnosti ni kultivirane znanosti, niti knjiga na
svojem jeziku, a vjeroizpoviedne knjige dobivaju iz Rusije. Oni pišu tamošnjim
(ćiriličnim) pismom. Svi pripadaju grčkoj vjeri i imaju puno poštovanja prema
svojim svećenicima (1801: 235-236). Inače ih opisuje kano imućne, radišne,
kultivirane, te da unutar Austrije većinom žive u gradovima i bave se uspješno
trgovinom.
Hacquet očito razlikuje najmanje 4 vrste
pravoslavaca: Srbe iz Srbije, pravoslavne Hrvate, Uskoke i Morlake.
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.124, 125)
Osnivač slavistike Čeh Josip Dobrovsky
(1753.-1829.) postavio je tezu da su se svi Slaveni nekoć zvali Srbima i da bi,
ako ne svi, makar veći dio južnih Slavena trebao prihvatiti srbsko ime.
Josip Dobrovsky: ,,Nijedan Bosanac ne će se nazvati Srbinom, a isto vriedi i za
Dalmatince, no može li se zbog toga reći da oni nisu Srbi?'' (usp. Jagić
1885: 109)
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.215)
Srbski arhimandrit Gerasim Zelić
(1752.-1828.) imao je o Dubrovniku i odnosu Dubrovčana prema pravoslavcima jako
loše mišljenje, pak u dodatku svojega Žitja iz 1823. tvrdi da ,,Raguzani, sirječ Dubrovčani, dok su imali
svoju republiku'', ,,nijesu mogli trpljeti hristijanina vostočne crkve niti
jednu noć u gradu koji da prenoći.'' (Zelić 1900: 166).
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.125)
Njemački jezikoslovac i pisac Jacob Grimm
(1785.-1863.) kaže 1824. da se pučani na širokim štokavskim područjima ne žele
zvati Srbima , iako on (Grimm) i osnivači slavističke znanosti žele da su to
sve upravo Srbi (,,ni turski, ni ilirski, ni hrvatski Srbin ne želi se zvati
Srbinom'', Grimm 1824: XXIII, Grčević 199a: 98-99).
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.125)
Hrvatski putopisac Ivan Franjo Jukić 1842.: ,,Već su dvije godine, od kako se ja bavim
među prostim narodom u Bosni, dobro motreći na sva ona, koja se toga naroda
tiču; ja sam mnogo i putovo po Bosni; al još nikad tamo ne čuh za srbski narod,
niti za srbski jezik! Tamo sve iđe po ,bosanski i naški', a Srblje i dan
današnji u Srbiji stanujuće, nazivlju prosti Bošnjaci ,Racima'! U Podrinju još
nisam bio, zato cijenim, da je njima poznato ime Srb, buduć da su bližnji
Srbiji.'' (Jukić 1973: 86. usp. i 40-41)
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.125)
Slovački jezikoslovac Pavol Jozef Šafarik
(1795.-1861.) piše 1842.: ,,Narodno ime
,Hrvati' prostire se daleko izvan granica koje smo odredili hrvatskomu narječju
jer se žitelji istarskoga poluotoka, počevši od rijeke Raše (Arsa), zatim
žitelji cijeloga Primorja i njegova otočja (,Čakavci'), sve do rijeke Cetine
(Boduli), čak do same Neretve pa odatle prema istoku u Tursku Hrvatsku, zovu sve
do danas onako kako su se zvali i u vrijeme Konstantina Porfirogeneta,
,Hrvatima'. Od nas su prema glavnim obilježjima svojih narječja pribrojeni u
Srbe'' [...]. (usp. Šafarik 1842: 64)
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.126)
Iz velikosrbskoga programa Ilije Garašanina
(1812.-1874.) iz 1843. proizlazi da među pravoslavnim Bošnjacima nije bilo
razšireno srbsko ime: ,,Na istočnog
veroispovedanija Bošnjake veći upliv imati, neće biti za Srbiju težak
zadatak.'' (Šimunić 1992: 106) Načini koji su se primjenjivali za
pridobivanje pučanstva za srbsku misao, uključivalo je i novčano darivanje
djece koja bi potvrdno odgovorila na pitanje jesu li Srbi.
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.129)
Josip Rajačić, ,,grčko-nesjedinjeni nadbiskup
i mitropolit karlovački'' (Hirtenfeld 1861: 18) je 1. svibnja 1948. bio sazvao
Majsku skupštinu u Sriemskim Karlovcima i na njoj se dao proglasiti srbskim
patrijarhom. U proglasu s Majske skupštine koji nosi naslov ,,Narode'' piše da ,,danas' oživi nanovo dostoinstvo Patrijarha
Srbskog': danas' izbrasmo Vojvodu Srbskog' '' i ,,Prvyj put' pojavismo se danas' kao narod', od' kako smo taj pre sto
godina pojavl'ivati se prestali''. Stotinjak godina prije toga Turci su
ukinuli Pećku patrijarhiju.
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.130)
Patrijarh Rajačić govorio je 6. lipnja u
Zagrebu u prilog uzpostavljanju Srbske Vojvodine kojoj se treba priključiti i
Sriem. Priključivanju Sriema suprotstavili su se hrvatski zastupnici, među
njima biskup Mirko Ožegović, ,,koji je
primietio, da Sriem nikada nije bio dio srpske vojvodine, te da se uvijek
nalazio pod banskom vlašću.'' ,,Ban
Jelačić bio je prisiljen, da digne skupštinu, a da to pitanje nije bilo odlučno
riješeno.'' (Neustadter 1942: 278-278).
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.72)
Toponimi (mjestozovi) prema austro-ugarskom
popisu stanovničtva BiH iz 1895. (Statistički odjel 1896), uz dopune s popisa
stanovničtva iz 1879. (Popis 1879):
Kotar Prnjavor (okružje Banjaluka),
,,Horvaćani'' (1896: 208) (u popisu iz 1879. (1879: 36) to se pravoslavno selo
zove ,,Hrvaćani Hristjanski'', od kraja XIX. stoljeća do sredine XX. stoljeća
poznato i kano ,,Hrvaćani Srpski'', jedan zaselak toga sela zove se ,,Naseobine
Hrvaćani'', u njem su krajem XIX.st. naseljeni Ukrajinci)
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.72)
Uzporediva bosanska naselja s imenima
izvedenim od osnove srb- poput imena s izvedenicom Hrvat ne postoje. Postoje
jedino imena naselja s imenom ,,srpski''. Na pr. ,,Lukavac Srpski'' dok postoji
i ,,Lukavac Turski'' (Statistički odjel 1896: 288) što upućuje kako su ti
nazivi vezani uz vjeru a ne narodnost. Istoznačno s pridjevkom ,,srpski'' rabe
se pridjevci ,,hristjanski'', ,,kristijanski'', ,,pravoslavni'', ,,vlaški''.
Stoga se naselje ,,Lukavac Srpski u popisu iz 1879. zove ,,Lukavac
Hristjanski''.
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str. 95)
Izkaz jednog pravoslavca iz Crne Gore u XIX.
stoljeću, kada kaže: ,,mi smo Hrvati, ali
smo srpske vjere, pa nam je i jezik srpski.'' (Strčić 1987: 163).
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.104)
U 19.st. počinju se pojavljivati t.zv.
dubrovački Srbi katolici, vjerojatno zbog srbskih uspjeha u oslobađanju od
Turaka, ter promičbe među Hrvatima o junačrvu Srba. Tako tu vriedi spomenuti
dubrovačke srbo-katolike koji su bili promicatelji srbstva: Matija Ban
(1818.-1903.) i Mede Pucića (1821.-1882.). Dubrovački srbokatolik Lujo Vojnović
(1864.-1951.) izkazuje 1888.:
,,Valja
da se odlučite: ili ćete svečano izreći i naučiti narod, da vjera nema
nikakvoga posla s narodnosti, da Kristova vjera spasava, ali da su i
pravoslavni i katolički Srbi - Srbi, ili izopćite svečano nas Dubrovčane i
Dobroćane i Peraštane itd. itd. i recite: eto vas tu - Bog s vama, vjera nas
dijeli, Hrvati ste. Iz ovoga škripca nema vam spasa, pravoslavna braćo.'' (Srpsko-hrvacko
pitanje 1888: 11). O usponu i padu dubrovačkih srbokatolika usp. Banac 1990 i
Stražičić 2018, prije svega uvod Stjepana Ćosića pod naslovom ,,Antun Stražičić
i dubrovački Srbi katolici'', str 5-30.
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.103)
Bosanski musliman Muharem-beg Sitnica se čudi
u razgovoru s Aleksandrom Giljferdingom, slavistom i ruskim poslanikom u Bosni,
zašto je ruski car pomogao Niemcima protiv Mađara, jer ruski car da je
,,Srbin'' (što znači da je pravoslavac), a ,,Niemac'' (misli na austrijskog
cara) da je Šokac (katolik) (Giljferding 1859: 125). Nakon prenošenja toga
razgovora Giljferding izvodi zaključke o navodnoj identitetskoj superiornosti
srbskih pravoslavaca i spominje da za razliku od njih pripadnici Katoličke
crkve ne znaju tko su pa se samoodređuju samo preko vjeroizpoviedi (on ,,zna''
tko su pa ih zove ,,Srbima katolicima''!).
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.126)
Frano Supilo o posrbljenim Hrvatima 1900.: ,,Posrbljeni Hrvati, to je velika većina
našega naroda pravoslavne vjere koja je pomoću iste, prozvana ,srpskom',
poprimila malo-pomalo i srpsko plemensko ime. Naši stariji ljudi sjećaju se da
nazad trideset godina među pravoslavnom inteligencijom nije bilo ni traga
srpskom imenu i srpskoj ideji, a u prostom seljačkom narodu pravoslavne vjere
ni dan današnji nije srpsko ime uhvatilo korijena, jer on i sad još, premda
kaže da je srpske vjere, ,hrvatski' govori. Vjerska propaganda i izvanjska
agitacija učiniše da su pravoslavni počeli gubiti hrvatsku svijest i pretvoriše
se u Srbe.'' (Supilo 2000: 138)
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.215)
Srbski državničar i episkop Nikodim Milaš
(1845.-1915.) iznosi u svojoj knjizi ,,Pravoslavna
Dalmacija'' glede Dubrovačke Republike da je ,,poznato, kakvom je strašnom mržnjom ona bila proniknuta naspram
pravoslavne crkve.'' (Milaš 1901: 213). Milaš smatra da su Dubrovčani
drugim Dalmatincima služili kano uzor sa svojim proganjanjem i osudom
pravoslavlja i pravoslavaca i da su Dubrovčani u takvim stvarima pomagali
bosanskim franjevcima. Prepričava kako je zadarski nadbiskup Karaman 1750.
iztaknuo Dubrovačku Republiku kano uzoritu jer njezina ,,uzvišena i mudra vlada'' ,,nikad nije htjela dopustiti'' ,,u svojoj zemlji
ni živim Srbima crkve, ni mrtvima groba'' (Milaš 1901: 210-212).
Hrvatski jezikoslovac Marcel Kušar
(1858.-1940.) o potiskivanju hrvatskog imena među pravoslavnima 80-ih godina
19.st.: ,,Kako se u Srbiji miješalo vazda
srpstvo s pravoslavjem po navadi bizantskoj, zato se je sada i kod Hrvata
počelo megju pravoslavnim spajati ime narodno srpsko sa vjerozakonom, i tim mu
se počelo kod ovih uklanjati hrvacko ime. Ovim spajanjem sa vjerozakonom
opasalo se je ime srpsko novom snagom, da odolijeva u borbi s imenom hrvackim.
Kako je bo sada sljedbeniku istočne vjere ,srpski' ne samo narodno već i
vjerozakonsko ime, dočim sljedbeniku vjere zapadne ,hrvacki' samo narodno ime;
tako je puno lakše, da se katolik okani svoga imena ,hrvackoga', nego li
pravoslavni imena ,srpskoga'.'' (Kušar 1884: 229)
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.219)
Panslavistički okrenuti Fran Kurelac objavio
je 1862. u ,,Fluminensiji'', nakon što je obišao ,,batinom u ruci pješke sva
naša i najzabitija sela''. (Vulović 1892: 7), da ,,se uverio da u Dalmaciji,
Dubrovniku i Kotoru Srbina starosedioca nikde nejma'', da ,,uz morje vse je
Hrvat, i vsaka beseda, čto ju Vuk ima u svom rečniku zapisanu kao južnu ili
jugozapadnu, ta se govori ne samo po primorju Hrvatskom nego i po vsoj
Dalmaciji, zemlji pra-Hrvatskoj''.
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.220, 221)
Skupljač narodnog blaga i učitelj rodom iz
Perasta Srećko Vulović (1840.-1900.) tvrdi krajem 19.st. da u njegovu
djetinjstvu u katolika i pravoslavaca etnička imena Hrvat i Srbin nisu bila u
uporabi. Kaže da su Hrvati i Srbi svoj jezik zvali ,,naškim'', a pravoslavci da
su sami sebe nazivali ,,rišćanima'' (Vulović 1892: 11). Vulovića je godine
1875. Mihovil Pavlinović (1831.-1887.) potaknuo na proučavanje poviesti njegova
kraja s obzirom na narodnu pripadnost stanovničtva i poručio mu: ,,Stecite sviest hrvatsku; jer je to
starodavno zemljište hrvatsko, na koje se utekoše Srbi, prije od Bugara, pa od
Turaka. Hrvati su ostali vjerni latinskome obredu i vjeri katoličkoj, tamo u
Boki i Zeti uz Arbaniju.''.
Vulović misli da je ključnu ulogu u
posrbljivanju u Boki osim prosrbskih slavista, imala i Srbska pravoslavna
crkva: ,,Da smo mi, da su naši župnici,
naši učitelji, a nada sve naše matere, onom žilavošću i uztrajnošću izticali
hrvatstvo, kako su hrišćani nakon one Vukove ,Srbi svi i svuda' izticali
srbstvo, druge bi nam danas ptice pjevale. Hrišćani posrbiše sve, pa i, Bože
prosti, samoga Boga na nebu i andjelje oko njega; pak je li se čuditi
posljedicama? Jesi li kad slušao hrišćanskoga svećenika propoviedati u crkvi?
Ako jesi, bit ćeš zanago čuo, gdje iza svake druge treće rieči umeće: braćo
Srbi, naša srbska vjera itd.'' (Vulović 1892: 12)
Za širenje srbstva opisuje da se provodi vrlo
agresivno:
,,Cielomu
je svietu poznato, da je svojatanje jedna od glavnih mana srbskoga plemena; to
mu je u krvi. Srbin hoće da svojata jezik, običaj, pjesme, vjeru. On ne obire
sredstva, ne traži dokaza. Uljudno ga pozdravi dva tri puta, budi mu gdjekad
uslužan iz gradjanske snoščjivosti u medjusobnom razgovoru, ne odbij mu koju
neumjestnu i tebi nepoćudnu tvrdnju, sjutra će te proglasiti Srbinom. Ako to
odbiješ, proglasit će te renegatom (odpadnik, izrod).'' (Vulović 1892: 15)
- https://narod.hr/kultura/marito-mihovil-letica-zasto-srbija-i-dalje-pati-za-hrvatskim-dubrovnikom
A. G. Matoš u putopisno-feljtonističkom
proslovu ,,Oko Lobora'' (1907.). U njemu je A. G. M. izrazio uljudbene razlike
između Srbâ i Hrvatâ:
„Tamo
ekscesi neinteligentne slobode, tu ekscesi učene servilnosti. […] Oni –
bizantinci, mi – jezuite. Oni nas obično potcjenjuju, mi njih obično
precjenjujemo. […] Oni smatraju često i Hrvatsku srpskom zemljom, dok mi Srbije
ne smatramo zemljom hrvatskom. […] Srbija je skorojević, čeznući za svim
aristokracijama – naročito za Parizom i Dubrovnikom; Hrvatska je propali plemić
toliko demokrat, da mu katkada imponuje i Srbija.“
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.130)
U Vojvodinu su se pretežito doseljavali Srbi,
a u ostalim hrvatskim krajevima, posebice uz osmansku granicu, kano što kaže
hrvatska povjestničarka Ljiljana Dobrovšak, ,,pravoslavni
Vlasi (ijekavci) koji će s vremenom, zahvaljujući pravoslavlju svi se
srbizirati.'' (Dobrovšak 2014: 37).
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.138, 139)
Zbornik ,,Oblici nacionalnih pokreta u
suvremenim državama (Austro-Ugarska, Rusija, Njemačka)'' koji je na ruskom
jeziku izišao u Sankt-Peterburgu 1910. pod redakcijom ruskoga pravnika i
povjestničara A. Kasteljanskoga. Poglavlja o južnim Slavenima napisali su u toj
monografiji slovenski političari i pisci Etbin Kristan (1867.-1953.
(Kasteljanskij 1910: 203-233) i Ivan Krek (1865.-1917.) (Janez Evangelist Krek,
Kasteljanskij 1910: 234-250). Piše da iako su Hrvati katolici, a Srbi
pravoslavci, u Dalmaciji, napose u Dubrovniku, postoje ,,Srbi katoličke vjeroispovijesti'',
a u Hrvatskoj se neriedko mogu naći pravoslavni Hrvati (Kasteljanskij 1910:
205).
- https://narod.hr/kultura/marito-mihovil-letica-zasto-srbija-i-dalje-pati-za-hrvatskim-dubrovnikom
O tobožnjoj povezanosti Srbâ s
dubrovačkom književnošću sve je u dvije rečenice kazao srpski književni
povjesničar i kritičar Jovan Skerlić, za kojega nipošto ne bismo mogli reći da
je bio naklonjen Hrvatima. Tako je Skerlić u djelu Istorija srpske književnosti
iz 1914. pravo i pošteno napisao ovo: „Dalmatinska, a naročito dubrovačka
književnost bila je od velikog uticaja za stvaranje hrvatske književnosti. […]
Za tu književnost (dubrovačku i dalmatinsku) u Srba se gotovo nije znalo, i ako
ju je ko od obrazovanijih Srba poznavao, nije je smatrao svojom.“
- Mario Grčević: IME >>HRVAT<< U
ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA (str.195, 196, 197, 198-201)
Srbski povjestničar Branislav Nedeljković je
1982./1983. objavio u proslovu ,,Nekoliko podataka o našem jeziku iz arhiva
Dubrovačke Republike'' (Nedeljković 1983). Tu se koristio i pronalazcima Petra
Kolendića, koji se držao Srbinom katolikom. Skupio je oko 60 zapisa u kojima
pisari u Dubrovniku, Beogradu, Ruščuku, Vidinu, Temišvaru, Pešti i Prokuplju
(usp. Macan 1992: 55) na latinskom ili talijanskom jeziku za ćirilične zapise,
dokumente (na pr. oporuke) i podpise kažu da su napisani ,,in lingua serviana,
in lingua rasciana, in littera et idiomate serviano, in lingua serviana et
caractere'', it.d. Od tih 60-ak zapisa samo je neke naveo i to samo djelomično,
a sve u svrhu ne bi li dokazao srbstvo dubrovnika.
Nedeljković je uočio da dubrovački pisari
rieči ,,jezik'' (lingua) i ,,slovo/pismo'' (caractere, littera) često ne razlikuju
i da ih rabe kano istoznačnice.
Srbski jezikoslovac Ivić smatra da ,,lingua
serviana'' nema veze s narodnošću, ali da ima veze s jezikom. Grčević ga
opovrgava da taj pojam može imati samo vezu s ćirilicom, jerbo se tim pojmom
imenuju samo ćirilični zapisi, uz jedan latinični izuzetak.
Postoji samo jedan pronađeni izuzetak gdje se
latinični proslov u Dubrovniku naziva ,,lingua serviana''. To se
najvjerojatnije dogodilo kod prevođenja ćiriličnog spisa u latinični, ili se
pak latinski proslov umjesto na ćirilicu (lingua serviana) preveo na
lationičnom pismu a naziv ,,lingua serviana'' je ostao napisan. (str.200-201,
Grčević)
Postoje i razmišljanja da pojam ,,lingua
serviana'' znači jezik robova, a ne srbski jezik. (str.198. Grčević)
Zanimljivo je da ne postoje potvrde da bi se
u Dubrovniku na slavenskom jeziku spominjao pojam ,,srbski jezik''. (Grčević,
str.199)
Sve do propasti srbske države Dubrovčani za
pojmove ,,Srbija'' i ,,Srbin'' rabe nazive ,,Sclavonia'' i ,,Sclavus''
(Nedeljković 1983: 102).