ZAHVALJUJUĆI: Zoom_1
Dr.Dominik
Mandić-Bogumilska crkva bosanskih krstjana,Chicago,1962.;str.45.-50.
Zapadni pisci, a napose Talijani, od ranoga Srednjega
vijeka "Slavonijom" (Sclavonia) zvali su sve hrvatske zemlje od Istre
do Albanije te od Jadranskoga mora do Drave i Dunava na sjeveru i Drine na
istoku. U te zemlje uključivalo se četiri hrvatske samoupravne jedinice: Bijela
Hrvatska od rijeke Raše u Istri do Cetine u današnjoj Dalmaciji, Crvena
Hrvatska od Cetine do Drima u Albaniji, sredovječna Bosna i "kraljevstvo
Slavonije" (reg-num Sclavoniae) od Gvozda i bosanskih gora do Drave i
Dunava.89 Tako papa Ivan VIII. god. 879. piše pismo hrvatskom vladaru Zdeslavu
"slavnom vojvodi Slavena",90 a Grgur VII. god. 1078. zove Mihajla,
južnohrvatskoga kralja Crvene Hrvatske, "kraljem Slavena".91 Papa
Ivan X. god. 925. i njegov nasljednik L e o VI. god. 928. sada govore o
"zemlji Hrvata", a sada o "zemlji Slavena", dajući tim
nazivima isto značenje. Mletački kroničar Đakon Ivan oko god. 1000. redovito
zove Hrvate "Sclavi" ili "Croati Sclavi". Podijski kanonik
Rajmund d e A g i l e s, koji je god. 1097/98. s križarima prve križarske vojne
osobno prošao sve hrvatske zemlje od Trsta u Italiji do Skadra u današnjoj
Albaniji, opisujući taj put, zemlju, kojom je prošao, šest puta zove
"Sclavonia", a njezine žitelje imenuje pet puta "Sclavi".
Vilim T i r s k i (o. 1127.-1196.) u Povijesti križarskih vojna zove Hrvate
"Sclavi" i "Sclavi Dalmatae". I domaći Latin, barski
ljetopisac P o p D u k l j a n i n, u svom Ljetopisu Hrvate redovito zove
"Sclavi". U Mlecima onaj dio grada, gdje su se okupljali Hrvati, zvao
se u hrvatskom jeziku Hrvatska Obala ("Riva od Hrvata"), a u
talijanskom jeziku "Riva dei Schiavoni". Tako se i u Rimu četvrt oko
hrvatskoga gostinjca sv. Jeronima u cijelom Srednjem vijeku zvala "vicolo
dei Schiavoni", a hrvatske članove kolegija do god. 1485. nazivalo se
"Sclavi", a poslije te godine "Sclavi" ili
"Illyrici".
Nazive "Sclavi" i "Sclavonia", koje je Zapad davao
Hrvatima, njihovoj zemlji i jeziku, i sami Hrvati prihvatili su već iz ranih
stoljeća, kada su pisali latinskim jezikom. Tako u natpisu opata Teudeberta
između god. 879/92. u Ninu, tadašnjem glavnom gradu Hrvata, piše: "U
vrijeme gospodina Branimira, vladara Slavena" (Temporibus domno Brannimero
dux Slcavorum), a u darovnici Biograđana god. 1076. stoji: "Kada je
Slavenima vladao Zvonimir" (regnante Suinimir apud Sclavos). Sam veliki hrvatski
kralj Petar Krešimir IV. u svojim darovnicama god. 1069. i 1070. jezik hrvatski
zove: "slavonice", "in uulgari slauonico",
"sclavice". Od sredine 11. stoljeća pa dalje u dalmatinskim
gradovima, napose u Zadru i Splitu, često u poveljama nastupaju svjedoci Hrvati
i mjesni Romani. U latinskim ispravama prvi se nazivaju "Sclavi", a
drugi "Latini". I hrvatski hercezi i banovi u latinskim ispravama
sebe nazivlju: "herceg (ili ban) cijele Slavonije". Tako god. 1183.
hrvatski ban D i o n i z i j e čini savjet "sa županima Slavonije".Ugarsko-hrvatski
kralj Andrija II. god. 1210. zove "Slavonijom" vojvodstvo
"Dalmacije, Hrvatske i Zahumlja", kojim je on upravljao god.
1197.-1204.106 Hrvatski herceg Koloman (1226.-1241.) sam sebe negda naziva:
"vojvoda (kraljevstva) Dalmacije i Hrvatske", a negda: "vojvoda
cijele Slavonije".U povelji izdanoj hrvatskim templarima herceg Koloman
izričito naglasuje, da je "Slavonija" istovjetna s kraljevstvom
Hrvatske i Dalmacije. On kaže: "sve templare, koji su u granicama našega
vojvodstva Slavonije, kao u Dalmaciji, tako u Hrvatskoj . . ." I Tomazina,
majka kralja Andrije Mletačkoga, vojvodkinja Slavonije, kaže da se njezino
vojvodstvo prostire po svim hrvatskim zemljama od Dunava do Jadranskoga mora. U
hrvatskoj državi koja je nosila naslov: "kraljevina Hrvatska, Slavonija i
Dalmacija" sve do 17. stoljeća upotrebljavao se stari pečat iz god. 1497.
s natpisom: "Pečat plemstva kraljevine Slavonije." Papa Pio II.
(1458.-1464.) u svom djelu "Cosmographia" prikazujući Jadranske
zemlje piše: "Iza Albanije slijedi ilirski narod prema zapadu i
sjeveru. Ovaj rod ljudi naše doba zove Slavenima; a (oni) se nazivlju jedni
Bošnjacima, drugi Dalmatincima, treći Hrvatima, Istranima i Kranjcima"
I hrvatska franjevačka provincija sa sijelom u Splitu, koja je bila osnovana na
općoj skupštini Reda najkasnije godine 1231.,113 a protezala se od Trsta do
Skadra i od Jadrana do ušća Save u Dunav, nosila je u latinskom jeziku naslov
"provincia Sclavoniae". Istom godine 1393., nakon što je bosanska
Vikarija, koja je bila osnovana god. 1340., preuzela samostane u nutarnjim
hrvatskim zemljama, to je ime promijenjeno u Dalmatinska provincija
("provincia Dalmatiae"),ni jer je uistinu koncem 14. stoljeća bila
ograničena samo na franjevačke samostane uz obalu Jadranskoga mora, u tadašnjoj
hrvatskoj i mletačkoj Dalmaciji.
U "Slavoniju" (Sclavonia), kako se vidi iz navedenih primjera,
sredovječni izvori i pisci uključuju i Bosnu, kao sastavni dio "zemlje
Hrvata". God. 1180. papa Aleksandar III. šalje svoga legata Teobalda
"nadbiskupima, biskupima, svemu kleru i narodu u Dalmaciji i cijeloj
Slavoniji", koji nosi posebno Papino pismo bosanskom banu Kulinu.
Kada se hrvatski herceg Koloman spremao na križarsku vojnu protiv krivovjeraca
u Bosni i Zahumlju (današnjoj Hercegovini), papa Grgur IX. u pismu od 14.
listopada 1234. sokoli ga, da velikodušno i snažno navali na te "krajeve
Slavonije". Tri dana kasnije Papa piše Ivanu Nijemcu, "biskupu
bosanskomu, propovjedniku križarske vojne protiv krivovjeraca u
Slavoniji". Isti dan Papa piše zagrebačkomu biskupu Stjepanu, da je uzeo u
zaštitu Sv. Stolice hercega Kolomana i njegova imanja, dok bude ratovao protiv
"krivovjeraca u krajevima Slavonije.119 U svim tim navodima Grgur IX.
istovjetuje sredovječnu Bosnu sa "Slavonijom". Da se u navedenim pismima
pape Grgura IX. pod nazivom "Slavonija" uistinu radilo o Bosni,
izričito svjedoči ugarsko-hrvatski kralj Bela IV. u povelji zagrebačkom
prepozitu Filipu od 29. listopada 1244., kada kaže, da je njegov brat, hrvatski
herceg Koloman, god. 1234. uzeo križarski znak i pošao na križarsku vojnu
"protiv patarena u Bosni i zemlji Rami".
Da se naziv "Slavonija u 12., 13. i 14. stoljeću protezao i na Bosnu,
govore nam nadalje i ovi izvori i činjenice. Pavao I. Šubić, "ban Hrvata i
gospodar Bosne" (1299.-1312.), imao je pečat s latinskim natpisom:
"Pečat Pavla, kneza bribirskoga, bana cijele Slavonije". God. 1317.
papa Ivan XXII. piše Pavlovu sinu Mladenu II.: "Mladenu, vladaru Hrvata i
Bosne u pokrajini Slavoniji". U Raspravici o početcima provincije Ugarske
dominikanskoga Reda, koju je god. 1259. napisao Petar Patak, prema imenu Hrvat,
piše: "Također u Bosni i Dalmaciji, koje se kod njih (patarena) zovu crkva
Slavonije . . ." I pijemontski dominikanac Anzelmo iz Aleksandrije (+o.
1279.) izričito veli, da se u njegova vremena pod "Slavonijom"
razumijevala i Bosna: "Neki iz Slavonije, naime iz zemlje, koja se zove
Bosna".123
Vratimo se sada djelu O krivovjerju katara u Lombardiji. U tom djelu, kako smo
gore naveli, piše, da su Kalojan, biskup Mantove, i Nikola, biskup Vicenze,
išli u "Slavoniju", da budu temeljito poučeni u katarskoj nauci, gdje
su bili i ređeni za biskupe "po redu Slavonije". To je bilo u isto
vrijeme, ili nešto prije, nego je milanski biskup Garat išao u Bugarsku i tu
bio zaređen za katarskoga biskupa "po redu Bugarske". Rajnerije
Sacchoni, negdašnji sljedbenik Garatov, zabilježio je, da se Nazarij, Veliki
sin i nasljednik Garatov u biskupiji Concorezzo, povratio iz Bugarske prije
godine 1190. Prema tome i Kalojan je išao u "Slavoniju" i tu bio zaređen
za katarskoga biskupa prije navedene godine, a po svoj prilici oko god. 1180.,
kako to današnji povjesničari katarizma općenito uzimlju.
"Crkva Slavonije" (ecclesia Sclavoniae) prema onome, što smo gore
rekli o značenju naziva "Slavonija" (Sclavonia) i "Slaveni"
(Sclavi), pravo bi se imala prevesti "crkva Hrvatska" ili "crkva
Hrvata". Ali kako nemamo nikakva povjesnoga dokaza, da bi u kojoj drugoj
hrvatskoj zemlji bilo sijelo kakve katarske biskupije, osim u Bosni, to zapadni
naziv "crkva Slavonije" (ecclesia Sclavoniae) moramo istovjetovati s
crkvom bosanskih krstjana, o kojoj govore bosanski izvori.
Sijelo "crkve Slavonije" bilo je u Bosni i pod njezinu vlast
potpadale su svi vjernici te sljedbe u svim hrvatskim zemljama.
Ako gornjoitalski katari Kalojan i Nikola oko god. 1180. idu u
"Slavoniju", zapravo u Bosnu, da tu budu temeljito poučeni u
katarskoj vjeri i ređeni za katarske biskupe, ta nam činjenica nedvojbeno
govori, da je crkva bosanskih krstjana već prije te godine bila organizirana sa
svojim biskupom (djedom) na čelu i da je slijedila katarsku nauku, dotično da
je bila krivovjerska sljedba po shvaćanju zapadne i istočne Crkve.