PROGLAS HRVATSKIH
SVEUČILIŠTARACA O BOSNI I HERCEGOVINI
22. travnja 1939.
Skupštinu sveučilištaraca o Bosni i Hercegovini je 22. travnja 1939. u ime predsjedničtva udružbi priređivača odtvorio Branko Rukavina, a za predsjednika je izabran Grga Ereš. Tu su bili zastupani Hrvatski muslimanski sveučilištarci, sveučilištni pododbor ,,Matice Hrvatske'', Udruženje sveučilištarki, zatim ,,August Šenoa'' i hrvatsko katoličko sveučilištno družtvo ,,Domagoj''. Grga Ereš je prikazao svrhu i značenje skupštine. Nato su Franjo Nevistić i Muhamed Hadžijahić predavali o zemljovladosbornom položaju ter o ulozi, koju Bosna i Hercegovina imaju u sklopu hrvatskih zemalja, zatim o značenju i obilježju tamošnjih starosjedilaca muslimanske i katoličke vjere. Iza toga je Jusuf Okić predložio proglas, koji je uz veliko odobravanje jednoglasno primljen, ter koji glasi ovako:
>>Teritorijalna cjelovitost Hrvatske, - a to znači hrvatskoga etničkog i historičkog područja, koje se u našem slučaju mađusobno potpuno podudara, - jedan je od osnovnih i glavnih uvjeta uspjeha naše oslobodilačke borbe. Od toga zavisi također mogućnost opstanka, života i razvitka naše narodno-političke zajednice kao životnog oblika, na koji ima hrvatski narod neosporno pravo, i to na osnovu našega historičkog državnog prava, modernog načela prava samoodređenja naroda i današnjih životnih potreba.
Čitava Hrvatska - od slovenske granice uzduž Mure, Drave, Dunava, Save i Drine, pa do crnogorske i jadranske granice - pravi je i cjeloviti životni prostor hrvatskog naroda. Današnji etnički sastav ovih zemalja, kao i historička činjenica, da su tu Hrvati živjeli i u prošlosti, pa da su se tamo prostirale hrvatske državne tvorevine, - banska Hrvatska i srednjovjekovna Bosna, - neosporno dokazuju, da je ovo zbiljski hrvatski životni prostor u današnjici, kao što je bio i u prošlosti. Nije to neki prostor, koji bi tek sada trebali od drugoga svojatati, da bi osigurali mogućnost života i razvitka hrvatskog naroda. Zato je naš zahtjev za hrvatskim životnim prostorom istovjetan s traženjem ostvarenja historičkoga državnog prava i primjene načela samoodređenja naroda. U ovome leži naročita snaga našeg položaja, te opravdanost i jakost naših zahtjeva.
U sklopu Hrvatske zauzima Bosna s Hercegovinom naročito važan i odlučan položaj. Ona je jezgra, središte i glavno uporište hrvatskog teritorija. Dostatno je pogledati kartu naših historičkih pokrajina, da vidimo, kako se Hrvatska bez Bosne i Hercegovine s geopolitičkoga stajališta, - koje je ovdje od odlučne važnosti, ne može održati, razvijati i uopće biti politički sposobnom i trajnijom jedinicom. Bez Bosne i Hercegovine zijevao bi smrtonosni jaz između dva ispružena kraka Hrvatske. Naša jadranska obala - osnov naše snage i položaja u svijetu - nužno je upućena na svoje prirodno zaleđe, kao što je i ovo (zaleđe) upućeno na svoje primorje. To je zajedno jedna političko-gospodarsko-prometna cjelina, pa je integritet Hrvatske životno pitanje hrvatskog naroda i njegove budućnosti.
Bosna s Hercegovinom je etnički (narodnosno) hrvatska zemlja. Domaće muslimansko i katoličko hrvatsko pučanstvo sačinjava većinu nad doseljenim vlaško-pravoslavnim i srpskim elementom. Baš u istočnoj Bosni snažan pojas muslimanskih Hrvata živa je granica našeg etničkog teritorija na Drini. Muslimanski su Hrvati rasno najčišći dio hrvatskog naroda. Od svoje katoličke braće samo su vjerski odvojeni u vrtlogu snažnih i krvavih historičkih zbivanja. Milijuni mrtvih i živih muslimanskih i katoličkih Hrvata najbolji su i najčvršći dokaz hrvatstva Bosne i Hercegovine. Duh Tomislava, Krešimira, Zvonimira i Tvrtka govori danas glasom njihove svijesti i krvi.
Zato su odavna bile jake težnje, da se Bosna i Hercegovina pridruže ostalim hrvatskim zemljama. Hrvatski državni sabor - odmah iza okupacije - u adresi od 18. rujna 1878. traži sjedinjenje Bosne i Hercegovine s banskom Hrvatskom. Ova misao ne ostavlja sabor, pa se isti zahtjev iznosi i g. 1917. u tri saborske adrese, u raznim varijantama.
Mišljenje našega sabora dijelio je hrvatski narod s ove i one strane Une. Međutim je neprijatelj bio nepopustljiv, kao i u pitanju sjedinjenja dalmatinske i banske Hrvatske. Znao je, da u cjelokupnosti Hrvatske leži njezina velika snaga i životna sposobnost. Mi smo se Hrvati od godine 1918. našli u općem obespravljenju, ali smo ipak u glavnom postigli teritorijalnu kompaktnost. Tako bar u nesreći bili zajedno. Parcelacije Hrvatske i administrativne kombinacije nove vladavine nisu nas uspjele podvojiti, pa se zajedno borimo za slobodu i državnost.
Razumljivo je onda, da u današnjoj našoj oslobodilačkoj borbi svakomu čestitom i svijesnom Hrvatu stalno stoji pred očima i misao teritorijalne cjelokupnosti i jedinstva Hrvatske. Naročito smo osjetljivi u pitanju Bosne i Hercegovine. Zato i hrvatski sveučilištarci, kao vjerni sinovi svojega naroda, sa zebnjom i bojazni slušaju glasine, da bi se Bosna i Hercegovina imale granicom odvojiti od ostale Hrvatske, da bi se dio ove hrvatske zemlje imao prepustiti ili odrediti drugima, što bi bila najsramotnija izdaja i najteži udarac Hrvatstvu. Radi toga hrvatska sveučilišna omladina ovom prilikom apelira na sve one, na kojima leži odgovornost, da u ovim odlučnim i sudbonosnim časovima ni u čemu ne popuste od opravdanih i nedjeljivih zahtjeva našega hrvatskog naroda. Naša je riječ kratka i jasna: Ne damo Bosnu i Hercegovinu dijeliti!<<
Istoga je dana ovaj proglas s izvornim podpisima predan dru Mili Budaku, kano predstavniku ustaškog pokreta u domovini; podjedno je dostavljena vladosbornim osobama u Zagrebu i Sarajevu. Nadalje je proglas poslan nadbiskupima dru Alojziju Stepincu u Zagrebu i dru Ivanu Šariću u Sarajevu, pak reis-ul-ulemi Fehimu Spahi, upravi ,,Matice Hrvatske'', glavnom odboru ,,Napredka'', glavnom odboru ,,Narodne Uzdanice'', ter poslanstvima (njemačkom, talijanskom, englezkom, francuzkom i magjarskom) u Zagrebu.