DOPRINOS ISLAMA HRVATSKOJ ULJUDBI

Narodi su bića svoje vrste, koja ipak imaju mnogo sličnosti s pojedinim ljudskim bićima. Tako i svaki narod ima svoje odlike, po kojima se razlikuje od drugih naroda. Da su te odlike više duhovne nego tjelesne, sliedi odftida, što su narodi prije svega psihične pojave, duhovne zajednice ljudi. Ove odlike narodnog bića nastaju tako, što velika većina pojedinaca, koji sačinjavaju narod, imaju podjednaka osnovna obilježja i istovrstni duhovni sadržaj, što se sve prema vani očituje kao značajno obilježje naroda. Te skupne značajke mnogobrojnih pojedinaca u nekom narodu — njihova međusobna sličnost — potječu kod naroda, koji su nastali stapanjem srodnih plemena, od iste krvi, jednakog naslieđa, koje se stvaralo i skupljalo u dugom nizu pređa i prenosilo s pokoljenja na pokoljenje, pa, iako nesviestno ili podsviestno, ipak odlučno djeluje u cjelokupnom životu naroda. Upodpunili su i upodpunjuju još uviek tu sličnost bioložki faktori, koji djeluju kod stvaranja i oblikovanja narodnih bića. To je prije svega manje ili više odvojeno, posebno životno područje, na kome se zameće i razvija narod; to je zajednički život pod istim ili podjednakim prirodnim uvjetima, koji djeluju bilo izravno na tielo i dušu i izazivlju istovrstne reakcije i promjene priljubljivanja, bilo neizravno, namećući ljudima podjednak način življenja.

Svemu tome pridolazi još i djelovanje kontiguiteta, skupnoga življenja i međusobnoga utjecaja pojedinaca, njihovo izjedna-čivanje prema jednoj zajedničkoj razini. Konačni su rezultat svih ovih utjecaja ne samo mnoge slične ili zajedničke crte u osobnosti dotičnih pojedinaca, ako i ne potječu od iste krvi, nego i sličnost u njihovu životu, u odievanju, stanovanju, u hrani, u oruđu i načinu rada; ti ljudi jednako govore, imaju iste poslovice, pjesme i priče, pjevaju iste pjesme, izvode iste igre, upotrebljavaju iste nakite i urese, stiču iste običaje, dobivaju iste poglede na moral, etiku, pravo, odnos čovjeka prema čovjeku i prema Bogu.

Dugim skupnim životom nastaju tako mnogobrojna stvarna i duhovna kulturna dobra, koja su zajednički posjed svih pojedinaca, svih članova naroda, među kojim dobrima ima i vrlo mnogo takovih, koja su značajna baš za tu zajednicu ljudi, za taj narod; ona čine glavnu sadržinu narodnoga bića, njegovu osobnost, po kojoj se dotični narod razlikuje od drugih.

Među kulturnim posjedom nekoga naroda ima takovih dobara, koja su nastala kao nuždna reakcija na utjecaje životne okoline, prije svega prirodne; ona su izvorna tvorevina dotičnog naroda. Vrlo mnoga dobra preuzimlje narod manje ili više nepromienjeno od drugih naroda, napose dobra tvarne prirode (oruđe, strojeve, načine proizvodnje i si.). Druga dobra preuzimlje, ali ih preudešava prema svojim potrebama, svome biću (na pr, družtvovne i političke uredbe) Treća strana kulturna dobra služe tek kao poticaj za samosvojno kulturno stvaranje (na pr. na različnim područjima umjetnosti).

Što je više samosvojnih kulturnih tvorevina, što je jače preudešavanje preuzetih tuđih dobara ili izvorno stvaranje od primljenih poticaja, to jača je kulturna stvaralačka snaga naroda. Ona zavisi dobrim dielOm od množine i jakosti onih, tiekom mnogih pokoljenja stečenih nasljednih dispozicija i svojstava, koja čine, da su elementi kulture nekoga naroda prema G. Le Bonu samo vanjski izražaj njegove duše, zbog čega ni jedan elemenat kulture ne može nepromienjen prieći iz jednog naroda u drugi, pa ni takva dobra, kakva su na pr. jezik ili vjera, gdje se zbog ustaljene zakonitosti ili dogmatičnosti ne bi očekivala promjena. Pa ipak, ako dva naroda govore istim jezikom, nastat će promjene i leksičke i stilističke, a nadasve u duhu jezika, a i vjere, koje su nadnarodne i proširene na velike prostore, dobivaju svoje posebne osobitosti. Tako ima razlike između budhizma u Indiji, Tibetu, Mongoliji, Kini i Japanu; prošireno kršćanstvo dobilo je jedan oblik na iztoku, drugi na zapadu, a treći opet na sjeveru Europe, ali i unutar tih krugova neke posebnosti u razlčitim narodima, osobito u osamljenim oazama (Abesinija). Isto se može reći i za treću monoteističku religiju, za Islam (suniti, šiiti; Islam kod turskih naroda, kod Arapa, osobito Maura, Islam u Indiji).

S druge strane baš religija unosi u neki narod mnogo elemenata, koji sami po sebi tvore važan sastavni dio njegovih odlika, a snažno utječu i na kulturno stvaranje naroda, bilo samosvojno, bilo priljubljivanjem stranih poticaja vlastitoj narodnoj osobnosti. Pod utjecajem religije razvija se obiteljski život. Taj se utjecaj osjeća u odgoju, u družtvovnim uređajima, u pravnom poredku, u ćudoređu, u javnom mišljenju. Cio životni stil nekog naroda izgrađen je dobrim dielom i pod utjecajem vjere, a on dolazi do izražaja i u umjetničkom stvaranju, književnosti, glasbi, u likovnim umjetnostima i graditeljstvu, zbog koga će se naći dosta zajedničkih crta kod naroda, koji pripadaju jednoj nadnarodnoj religiji, kao što su islamski, katolički, protestantski, budhistički narodi.

Hrvatski narod, premda malen brojem, pripada dvjema religijama, katoličkoj i islamskoj. Ova vjerska podvojenost imala je i svojih štetnih posljedica u prošlosti, jer je slabila narodnu ho¬mogenost u doba, kad je vjerski princip bio jači činilac u stvaranju zajednica nego narodno načelo. Ona je štaviše dovela i do duge krvave borbe razdvojene braće kod nas, kao uostalom i kod drugih europskih naroda (Niemaca, Francuza). U doba narodnog preporoda ta je razdvojenost usporavala u hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini razvijanje narodne sviesti i spo¬znaju narodnoga jedinstva Hrvata katolika i muslimana.

Ova vjerska podieljenost nije ipak stvorila duboke, bitne razlike u onom duševnom kompleksu hrvatskog naroda, koji određuje njegovo ravnanje prema svim glavnim pitanjima posebničkog i javnog života, jer obje vjere imaju jednako vriedne i istovrstne etične i moralne zasade i jer su i naši muslimani i katolici svoju vjeru primili ne samo izvanjski, nego cielim svojim bićem.

Negativno djelovanje naše vjerske podieljenosti pripada dakle prošlosti. Danas se već mogu očitovati i njezine velike prednosti, a te će se očitovati još i više u budućnosti. One nastaju odtuda, što je uz Islam vezana ciela jedna izgrađena i bogata kultura, islamsko-orientalna. Onaj dio hrvatskoga naroda, koji je prigrlio Islam, preuzeo je s njim i cieli onaj bogati kompleks islamske orientalne uljudbe i donio ga kao1 miraz u hrvatsku kulturnu cjelinu, obogativši nju tako mnogim novim i osebujnim elementima. Njih nalazimo u svima granama kulturnoga života, a udaraju u oči najprije orientalni elementi na svim područjima tvarne kulture: gradnja kuća i ljudskih naselja, osobito gradova; uređaj stana; pribor, oruđe i oružje; nošnja; pripravljanje jela. U uzkoj su povezanosti s time i mnogi obrti, među njima i mnogi umjetnički, koji su k nama došli s orientalnom kulturom (posebna tkiva; veziva; izrada sagova; filigranski radovi u srebru i zlatu; umjetnička izradba bakrenog suda i drugih predmeta od kovina; nožarstvo; drveni predmeti ukrašeni srebrom i zlatom i t. d.).

Očit je i utjecaj te kulture na obiteljski i družtveni život i na postanak različitih običaja, koji su se razvili u vezi s vjerskim životom.

S Islamom došla je k nama i orientalna graditeljska umjetnost (džamije, javne kupke, tekije i druge javne zgrade i način njihova ukrasivanja), poznavanje arapskog, turskog i perzijskog jezika, i književnosti napisane u tim jezicima, i to ne samo vjerske, a onda i duh orientalne glasbe.

Jedna od tih dobara preuzeli su naši muslimani nepromienjeno, osobito ona, koja su u izravnoj ili strogoj povezanosti s vjerom. Druga su i tvarna i duhovna dobra manje ili više izmienjena prema našim prilikama i našoj obćoj narodnoj osebujnosti, kako to pokazuje baš najnoviji primjer ukrasivanja nove zagrebačke džamije izvornim hrvatskim pleterom. Ima sigurno i takovih dobara, koja su djelovala tek kao poticaj za naše srodno samosvojno kulturno stvaranje (ženske narodne pjesme muslimanske; sevdalinke).

Cio kompleks islamsko-orientalne uljudbe, kojega kod nas ne bi bilo bez Islama, znači za hrvatsku kulturnu skupnost veliko i vriedno obogaćenje. Bez njega bi doduše naša kultura bila jedinstvenija, ali jednoličnija i siromašnija. Njezina osebujnost i šarolikost dolazi do začudnog vidljivog izražaja, čim se prieđe granica sjeverne i zapadne Hrvatske i zakorači u Bosnu, koja će i stoga zadržati svoju privlačivost kao turistička zemlja. Dublje je međutim njezino nevidljivo djelovanje na ukupno duševno nastrojenje cieloga pučanstva na području širenja Islama.

Elemente orientalne kulture nisu naime primili samo naši muslimani, nego su se mnoga njezina kulturna dobra proširila i na katolike Hrvate u Bosni, i to ne samo proizvodi tvarne uljudbe, nego i duhovna dobra, koja imaju udjela i u oblikovanju mentaliteta. Bilo je to moguće stoga, što je utjecaj Islama i njegove kulture radi prije spomenutih razloga mogao djelovati i na katolike bez uštrba na njihovu kršćansku orientiranost, što su nosioci Islama kod nas Hrvati, a ne stranci, i što je taj utjecaj našao i kod jednih i kod drugih Hrvata istu osnovnu duševnu podlogu, dokaz da su i jedni i drugi dielovi istog naroda.

Islam i njegova uljudba otvaraju zapravo tek sada velike mogućnosti utjecanja i obogaćivanja hrvatske narodne kulture, kada se te mogućnosti mogu svestrano i sustavno izkorišćivati, osobito na polju umjetničkog stvaranja.

No ove činjenice mogu dobiti i jedno veće značenje, koje daleko prelazi uzke naše narodne granice. S dolazkom k nama, Islam i veliki islamski sviet, kome se baš otvaraju veliki izgledi u razvitku svjetske poviesti, dopro je najdalje na zapad u Europi (ako se ne uzme u obzir Španjolska, koja je radi neprohodnog bedema Pireneja uviek bila bliža Africi nego Europi). U tiesnom dodiru sa zapadno europskom uljudbom mogao bi se ovdje u bližoj ili daljoj budućnosti razviti — bez i najmanje štete za svoje trajne, čisto vjerske zasade — zasebni zapadno-europski oblik Islama, kao što se nekada razvio do divnog cvjetanja maurski tip u Španiji. Ali i zapadno-europska uljudba mogla bi crpiti mnoge prednosti od toga, što u svom krugu ima, uz zapadno kršćanstvo, Islam. S ovoga višega gledišta dobivamo mi Hrvati značajnu kulturnu misiju na susretu iztoka i zapada, Kršćanstva i Islama, gdje se ove dvie velike religije i dvie tako različite i bogate kulture ne samo dodiruju, nego u istom narodu međusobno prozirniju i spliću u simbiozu, u organičku životnu cjelinu, Njihovo mirno međusobno djelovanje i usklađivanje moraju donieti koristi i jednoj i drugoj strani.

Prof. S. Ratković,1943.