Povratak / Back

PRAVOSLAVNA TLAČENJA KATOLIKA U HERCEGOVINI U DOBA TURAKA

 

PRELAZAK KATOLIKA U PRAVOSLAVCE

Preuzeto s mrežopisa od Herceg-Bosne


Među važnije događaje valja svakako zabilježiti i PRIELAZ JEDNOG DIELA KATOLIKA U BOSNI NA PRAVOSLAVLJE. Priešla je i skoro ciela Trebinjska biskupija u Hercegovini tiekom XVI. i XVII. stoljeća. Katolički narod ostao je bez svećenika usred ljutih progona. Pravoslavna crkva sklapa vec iza pada Carigrada sporazum s Turskom carevinom i patrijarha Genadije dobiva čast turskog paše. U Srbiji se ta ista stvar događa osnutkom Pećke patrijaršije. Makar da pravoslavni kaluđeri poput monaha Marka pišu, kako su turski sultani (»ismailski car Bajazit«) »nečastivi i troicihulni i hriščanom dosaditelni«, ipak se pod Turcima svuda pravoslavlje širi na račun katolicizma pa tako i u Hercegovini. Započinje sustavno proganjanje katolika kroz 300 godina (1488.-1779.) od strane pravoslavnih arhijereja, koji katolike carskim fermanima i janjičarskom pomoći sile na plaćanje pravosl. vjerskog poreza i podložnost u vjerskim stvarima, što bi neminovno svršilo odpadom katolika na pravoslavlje. Fratri i drugi svećenici bore se na turskim sudovima, plaćaju globe i idu u tamnice. Katolici su više progonjeni nego pravoslavni sve do zadnjih stoljeća turske vlade, jer su pristaše najvećeg neprijatelja sultana, - rimskog pape, i jer ne će poput pravoslavnih martologa, da se bore s Turcima protiv kršćana. Za turske vlade više puta katolici teže progone trpe od pravoslavnih nego li od samih turskih gospodara. »Mi u njima ljuće dušmane imamo nego li su sami Turci, jer nikada ne prestaju raditi o tomu, da nas pod svoju vlast sprave«, piše fra Filip Lastrić. A biskup fra Marko Dobretić u okružnici god. 1777. govori o pravoslavnima (zovi ih skizmatici) »koji panjkaju na nas po tribunalih ono, što ne bi ni vragovi izmislili, za oborit nas i vas i ove svete kuce u svako zlo; dave, globe i gule...« (J e l e n i ć, Izvori za kult. pov., 50). Stvar je ta toliko poznata iz Smičiklasa, Batinića, Jelenića i drugih, da je ne moramo dalje ni spominjati. Sam arhimandrit Ruvarac veli, »da se takav postupak srpskih patrijarha nikako opravdati ne da.« Ti su progoni išli gdjekad tako daleko, da je narod, da se od tog oslobodi, čak prielazio na pravoslavlje. Trebinjski biskup Primi piše u Rim god. 1674. ovako: »Pravoslavni (kaluđeri!) na temelju toga fermana idu i tlače biedne katolike (po Popovu polju , nezadovoljni s onim, što im je sultan dozvolio. ) to više, oni obilaze s četom Turaka i grubom silom otimaju od tih hercegovačkih katolika deset puta više, nego što stoji u fermanu, izjavljujući odtvoreno, kako će im svake godine tako dodijavati, dok ne postanu pravoslavcima. Radi toga ne mogući se oduprieti tolikoj nevolji, katolici samo što nijesu izgubljeni. Vec su izjavili biskupu, da će morati prieći na grčki zakon, ako se ne ukloni ta nepravda« (K. Draganović, Massenubertritte von Katholiken zur Orthodoxie, Rim 1937., str. 72).

Radi ovog i drugih razloga priešao je velik dio naroda trebinjske biskupije na pravoslavlje. Biskup Andrijašević pise god. 1627., da je od 12 katoličkih crkava u Popovu 7 dospjelo u ruke pravoslavnih. A narod Neretve i Popova piše 1629., da je veći dio katolika ovih strana otišao u skizmu. VI. Škarić u dokaz pravoslavlja spominje oko 50 starih crkava oko Trebinja i u Popovu. Crkve su doista stare, iz predturskih vremena, samo nikad nijesu bile pravoslavne vec katoličke kao ni ona u selu Dračevu. Očuvan nam je zapis, kako je pravosl. vladika, valjda pri njezinu osveštenju, dao ostrugati kreč s crkve, porušiti katoličke oltare i izbaciti napolje kosti katoličkih pokojnika. Narod, ozlojeđen, hoće da se vrati katoličkoj vjeri, ako mu se pribavi stalan župnik. Nažalost od toga nije bilo ništa, i ti katolici ostadoše i dalje pravoslavnim. Sve ove viesti donose se prema spomenutoj studiji »Maseniibertritte...«, za koju je prvak srpskog (poviestopisa) historiografije Stanoje Stanojević (Jugosl. istor. časopis, III., 376) rekao, kako je u cielosti dokazala svoj predmet, a time i prielaz katolika trebinjske biskupije na pravoslavlje.

 

 

1575. (oko 20. studenoga) Mostar .- Sudsko rješenje mostarskoga kadije, u kojem opisuje nasilja mitropolite Savatina prema katolicima u zapadnojHercegovini, od kojih silom utjerava novčane pristojbe i čini nasilja i prema samim turskim ženama. !

Prijevod:

Na čelu listine sa pečatima:


Alija, sin Mehmedov, kadija mostarski, Mehmed, sin Fethullaha, mulla... Uzrok pisanju ovoga lista je to: Došli su na šerijatsko vijeće: knez Šimun, sin Grgurev, sa svojim čafirima - plemićima iz sela Bukovice (?) u Duvanjskoj nahiji; Paval, sin Stipanov, knez iz sela Donba, župe (nahije) Imota, sa svojim seljanima; Nikola, sin Zuje, iz sela Vina sa okolišnim seljanima; Petar, sin Matijin iz sela Grude, sa svojima, te knezovi iz kotara i bližnje okolice Mostara sa ... čafirima, gdje su na ovo šerijatsko vijeće bili također dobavljeni Radonja, sin Ivice i Nikola Radosav, iz grada Mostara. Gore navedeni iskazali su svoje želje: Sadašnji mitropolit, zvani Savatin svećenik, sa 12 konjanika hoda po carskom vilajetu, te od svakoga

sela uzima po petnaest, po dvadeset i više groša, a od mnogih mučeći nas uzima po pet i deset groša. Do sada pak mitropolit od nas uopće nije ni jedne pare uzimao, a sada rečeni svećenik protiv svetom šerijatu i protiv visokom postojećem zakonu od raje u carskoj zemlji novac i blagajnu sakuplja i čini beskrajne strahote i nasilja. Može bit da je mitropolit dosada uzimao od crnih razbojnika, a mi pošto smo frenkskoga zakona, dosada nismo nikomu ništa davali. Rečeni svećenik, osim što uzima novce, drži uza se ljude u muslimansko ime. Također je o prstima objesio fra Ivana, svećenika iz nahije Imota. Tako isto među muslimanske žene nenadno dolazi i udara ih nogama u trbuhe tako, da se s toga dogodi da pobace dijete. Nedavno je tako učinio ženi Memišovoj, iz sela Uzarića, da je pobacila dijete, te joj je silom još oteo kojekakvih stvari, i slično. Spomenute je strahote izvršio rečenoga svećenika poslužnik imenom šarif Rajak, gradeći se mahnitim. Mi smo ga na mostarski sud doveli i tražili svoja prava. Gore rečeni Radovan i Nikola budu jamci za spomenutog Rajaka, te s našim Rajakom učine dogovor. Što mi nismo došli do svoga prava i svojih tražbina, oni su uzrok, zato tražimo sada, da se naše tražbine i pravo od rečenih naplati i nama uruči. To su iskazali tako. Po suočenju rečeni Radonja i Nikola budu upitam o odgovoriše: Doista smo bili za gore rečenoga Rajaka jamci, poslije toga smo ga na šerijat pozvali, ali on smutnju i nezakonitost čineći nije se htio pokoriti šerijatu. Tako su očitovali, te se zato na zahtjev ovo ovdje zavede i pismeno potvrdi.


Pisano sredinom mjeseca šabana god. 983.

Svjedoci: Ahmet, mulla, Mehmed, mulla. Mehmed, mulla. Hodža Hrami, hatib.



Zbog čega onda imamo i odgovor 140 godina kasnije kod imotskoga gvardijana fra Stipana Vrljića:


"Anno Domini 1717. uze naš princip mletački Ioan Corner grad Imocki a đeneralom biše od Dalmacije Alosio Mocinigo koi dođe s voiskom ...

...
I za Mociniga Ge(nera)la dodjoše prokleti arkači iz Carne Gore i staše pod Imockim, a za Turčina ne bieše niedne cigle kuće arkača u svem kadiluku. I tome krivi bieše naši ljudi karstiani jer pođoše bižati u tursku zemlju kako se mir učini, A Imocki se uze za karstiane da onde stoi, koi biaju uskočili z Goranaca i Blata mostarskog. I tako u Imoti se naseliše Sizmatici jer je naš narod dobro bi stao mirno pod krilom principa privedroga i milostivoga.

Neka se zna koie su župe ovoga manastira Imockoga bile od starine za Turaka i od kada je manastir u Prološcu fundan."

 

 

Dotični imocki arkači su se zvali Crnogorcima grčke vire sve do kraja 19.st kad postadoše Srbi. Katolici se 1660. zovu ovako:


Stanovnicima nahija Blato i Broćno, da prime na znanje slijedeće: Vlasi Hrvati ( "Hrvat Eflakani" ), koji se kreću po spomenutim nahijama, trebaju jednog redovnika. Nositelj ove murasele redovnik po imenu fra Marijan od Imotskog došao je njima, pa je potrebno da ga nitko, ne sprečava i ne uznemiruje. Da ste zdravi. Siromah Ahmed, kadija u varoši Mostaru. Godina po hidžri 1050 (1660).

 

 

 

1782. g ovako:


"Striljanje alke" iz 1782. g. o alci koja se igrala u Makarskoj.


STRILJANJE ALKE 1782.


Šemluk čine makarska gospoda

Od arvatskog slavnoga naroda

Šemluk čine konje igrajući

a s kopjima alku striljajući.


Evo njim poštenja i dara

gledati ji priđe knez od Fara;

A od Sinja, gospoda Sinjani,

iz Omiša mladi Omišani.


A s Krajine Imoćana kita

i vlastela od Kaštel' i Splita;

Svi kolici ljudi izabrani,

Trču gledat tko su Makarani.

....

 

 

 

 

"Anno Domini 1717. uze naš princip mletački Ioan Corner grad Imocki a đeneralom biše od Dalmacije Alosio Mocinigo koi dođe s voiskom ...

...
I za Mociniga Ge(nera)la
dodjoše prokleti arkači iz Carne Gore i staše pod Imockim, a za Turčina ne bieše niedne cigle kuće arkača u svem kadiluku. I tome krivi bieše naši ljudi karstiani jer pođoše bižati u tursku zemlju kako se mir učini, A Imocki se uze za karstiane da onde stoi, koi biaju uskočili z Goranaca i Blata mostarskog. I tako u Imoti se naseliše Sizmatici jer je naš narod dobro bi stao mirno pod krilom principa privedroga i milostivoga.

Neka se zna koie su župe ovoga manastira Imockoga bile od starine za Turaka i od kada je manastir u Prološcu fundan."

 

 

Free Web Hosting