PRAVOSLAVNA TLAČENJA KATOLIKA U HERCEGOVINI U DOBA TURAKA
Preuzeto s
mrežopisa od Herceg-Bosne
Među važnije događaje valja svakako zabilježiti i PRIELAZ JEDNOG DIELA KATOLIKA
U BOSNI NA PRAVOSLAVLJE. Priešla je i skoro ciela Trebinjska biskupija u
Hercegovini tiekom XVI. i XVII. stoljeća. Katolički narod ostao je bez
svećenika usred ljutih progona. Pravoslavna crkva sklapa vec iza pada Carigrada
sporazum s Turskom carevinom i patrijarha Genadije dobiva čast turskog paše. U
Srbiji se ta ista stvar događa osnutkom Pećke patrijaršije. Makar da
pravoslavni kaluđeri poput monaha Marka pišu, kako su turski sultani
(»ismailski car Bajazit«) »nečastivi i troicihulni i hriščanom dosaditelni«,
ipak se pod Turcima svuda pravoslavlje širi na račun katolicizma pa tako i u
Hercegovini. Započinje sustavno proganjanje katolika kroz 300 godina
(1488.-1779.) od strane pravoslavnih arhijereja, koji katolike carskim
fermanima i janjičarskom pomoći sile na plaćanje pravosl. vjerskog poreza i
podložnost u vjerskim stvarima, što bi neminovno svršilo odpadom katolika na
pravoslavlje. Fratri i drugi svećenici bore se na turskim sudovima, plaćaju
globe i idu u tamnice. Katolici su više progonjeni nego pravoslavni sve do
zadnjih stoljeća turske vlade, jer su pristaše najvećeg neprijatelja sultana, -
rimskog pape, i jer ne će poput pravoslavnih martologa, da se bore s Turcima protiv
kršćana. Za turske vlade više puta katolici teže progone trpe od pravoslavnih
nego li od samih turskih gospodara. »Mi u njima ljuće dušmane imamo nego li su
sami Turci, jer nikada ne prestaju raditi o tomu, da nas pod svoju vlast
sprave«, piše fra Filip Lastrić. A biskup fra Marko Dobretić u okružnici god.
1777. govori o pravoslavnima (zovi ih skizmatici) »koji panjkaju na nas po
tribunalih ono, što ne bi ni vragovi izmislili, za oborit nas i vas i ove svete
kuce u svako zlo; dave, globe i gule...« (J e l e n i ć, Izvori za kult. pov.,
50). Stvar je ta toliko poznata iz Smičiklasa, Batinića, Jelenića i drugih, da
je ne moramo dalje ni spominjati. Sam arhimandrit Ruvarac veli, »da se takav
postupak srpskih patrijarha nikako opravdati ne da.« Ti su progoni išli gdjekad
tako daleko, da je narod, da se od tog oslobodi, čak prielazio na pravoslavlje.
Trebinjski biskup Primi piše u Rim god. 1674. ovako: »Pravoslavni (kaluđeri!)
na temelju toga fermana idu i tlače biedne katolike (po Popovu polju ,
nezadovoljni s onim, što im je sultan dozvolio. ) to više, oni obilaze s četom
Turaka i grubom silom otimaju od tih hercegovačkih katolika deset puta više,
nego što stoji u fermanu, izjavljujući odtvoreno, kako će im svake godine tako
dodijavati, dok ne postanu pravoslavcima. Radi toga ne mogući se oduprieti
tolikoj nevolji, katolici samo što nijesu izgubljeni. Vec su izjavili biskupu,
da će morati prieći na grčki zakon, ako se ne ukloni ta nepravda« (K.
Draganović, Massenubertritte von Katholiken zur Orthodoxie, Rim 1937., str.
72).
Radi ovog i drugih
razloga priešao je velik dio naroda trebinjske biskupije na pravoslavlje.
Biskup Andrijašević pise god. 1627., da je od 12 katoličkih crkava u Popovu 7
dospjelo u ruke pravoslavnih. A narod Neretve i Popova piše 1629., da je veći
dio katolika ovih strana otišao u skizmu. VI. Škarić u dokaz pravoslavlja
spominje oko 50 starih crkava oko Trebinja i u Popovu. Crkve su doista stare,
iz predturskih vremena, samo nikad nijesu bile pravoslavne vec katoličke kao ni
ona u selu Dračevu. Očuvan nam je zapis, kako je pravosl. vladika, valjda pri
njezinu osveštenju, dao ostrugati kreč s crkve, porušiti katoličke oltare i
izbaciti napolje kosti katoličkih pokojnika. Narod, ozlojeđen, hoće da se vrati
katoličkoj vjeri, ako mu se pribavi stalan župnik. Nažalost od toga nije bilo
ništa, i ti katolici ostadoše i dalje pravoslavnim. Sve ove viesti donose se
prema spomenutoj studiji »Maseniibertritte...«, za koju je prvak srpskog
(poviestopisa) historiografije Stanoje Stanojević (Jugosl. istor. časopis,
III., 376) rekao, kako je u cielosti dokazala svoj predmet, a time i prielaz
katolika trebinjske biskupije na pravoslavlje.
1575. (oko 20.
studenoga) Mostar .- Sudsko rješenje mostarskoga kadije, u kojem opisuje
nasilja mitropolite Savatina prema katolicima u zapadnojHercegovini, od kojih
silom utjerava novčane pristojbe i čini nasilja i prema samim turskim ženama. !
Prijevod:
Na čelu listine sa pečatima:
Alija, sin Mehmedov, kadija mostarski, Mehmed, sin Fethullaha, mulla... Uzrok
pisanju ovoga lista je to: Došli su na šerijatsko vijeće: knez Šimun, sin
Grgurev, sa svojim čafirima - plemićima iz sela Bukovice (?) u Duvanjskoj
nahiji; Paval, sin Stipanov, knez iz sela Donba, župe (nahije) Imota, sa svojim
seljanima; Nikola, sin Zuje, iz sela Vina sa okolišnim seljanima; Petar, sin
Matijin iz sela Grude, sa svojima, te knezovi iz kotara i bližnje okolice
Mostara sa ... čafirima, gdje su na ovo šerijatsko vijeće bili također
dobavljeni Radonja, sin Ivice i Nikola Radosav, iz grada Mostara. Gore navedeni
iskazali su svoje želje: Sadašnji mitropolit, zvani Savatin svećenik, sa 12
konjanika hoda po carskom vilajetu, te od svakoga
sela uzima po petnaest, po dvadeset i više groša, a od
mnogih mučeći nas uzima po pet i deset groša. Do sada pak mitropolit od nas
uopće nije ni jedne pare uzimao, a sada rečeni svećenik protiv svetom šerijatu
i protiv visokom postojećem zakonu od raje u carskoj zemlji novac i blagajnu
sakuplja i čini beskrajne strahote i nasilja. Može bit da je mitropolit dosada
uzimao od crnih razbojnika, a mi pošto smo frenkskoga zakona, dosada nismo
nikomu ništa davali. Rečeni svećenik, osim što uzima novce, drži uza se ljude u
muslimansko ime. Također je o prstima objesio fra Ivana, svećenika iz nahije
Imota. Tako isto među muslimanske žene nenadno dolazi i udara ih nogama u
trbuhe tako, da se s toga dogodi da pobace dijete. Nedavno je tako učinio ženi
Memišovoj, iz sela Uzarića, da je pobacila dijete, te joj je silom još oteo
kojekakvih stvari, i slično. Spomenute je strahote izvršio rečenoga svećenika
poslužnik imenom šarif Rajak, gradeći se mahnitim. Mi smo ga na mostarski sud
doveli i tražili svoja prava. Gore rečeni Radovan i Nikola budu jamci za
spomenutog Rajaka, te s našim Rajakom učine dogovor. Što mi nismo došli do
svoga prava i svojih tražbina, oni su uzrok, zato tražimo sada, da se naše
tražbine i pravo od rečenih naplati i nama uruči. To su iskazali tako. Po
suočenju rečeni Radonja i Nikola budu upitam o odgovoriše: Doista smo bili za
gore rečenoga Rajaka jamci, poslije toga smo ga na šerijat pozvali, ali on
smutnju i nezakonitost čineći nije se htio pokoriti šerijatu. Tako su
očitovali, te se zato na zahtjev ovo ovdje zavede i pismeno potvrdi.
Pisano sredinom mjeseca šabana god. 983.
Svjedoci: Ahmet, mulla, Mehmed, mulla. Mehmed, mulla.
Hodža Hrami, hatib.
Zbog čega onda imamo i odgovor
140 godina kasnije kod imotskoga gvardijana fra Stipana Vrljića:
"Anno Domini 1717. uze naš princip
mletački Ioan Corner grad Imocki a đeneralom biše od Dalmacije Alosio Mocinigo
koi dođe s voiskom ...
...
I za Mociniga Ge(nera)la dodjoše prokleti arkači iz Carne Gore i staše pod
Imockim, a za Turčina ne bieše niedne cigle kuće arkača u svem kadiluku. I tome
krivi bieše naši ljudi karstiani jer pođoše bižati u tursku zemlju kako se mir
učini, A Imocki se uze za karstiane da onde stoi, koi biaju uskočili z Goranaca
i Blata mostarskog. I tako u Imoti se naseliše Sizmatici jer je naš narod dobro
bi stao mirno pod krilom principa privedroga i milostivoga.
Neka se zna koie su župe ovoga manastira Imockoga bile
od starine za Turaka i od kada je manastir u Prološcu fundan."
Dotični imocki arkači su se zvali Crnogorcima grčke vire sve do kraja 19.st
kad postadoše Srbi. Katolici se 1660. zovu ovako:
Stanovnicima nahija Blato i Broćno, da prime na
znanje slijedeće: Vlasi Hrvati ( "Hrvat Eflakani" ), koji se kreću po
spomenutim nahijama, trebaju jednog redovnika. Nositelj ove murasele redovnik
po imenu fra Marijan od Imotskog došao je njima, pa je potrebno da ga nitko, ne
sprečava i ne uznemiruje. Da ste zdravi. Siromah Ahmed, kadija u varoši
Mostaru. Godina po hidžri 1050 (1660).
1782. g ovako:
"Striljanje alke" iz 1782. g. o alci koja se igrala u Makarskoj.
STRILJANJE ALKE 1782.
Šemluk čine makarska gospoda
Od arvatskog slavnoga naroda
Šemluk čine konje igrajući
a s kopjima alku striljajući.
Evo njim poštenja i dara
gledati ji priđe knez od Fara;
A od Sinja, gospoda Sinjani,
iz Omiša mladi Omišani.
A s Krajine Imoćana kita
i vlastela od Kaštel' i Splita;
Svi kolici ljudi izabrani,
Trču gledat tko su Makarani.
....
"Anno Domini 1717. uze naš princip mletački Ioan
Corner grad Imocki a đeneralom biše od Dalmacije Alosio Mocinigo koi dođe s
voiskom ...
...
I za Mociniga Ge(nera)la dodjoše prokleti arkači iz Carne Gore i staše pod Imockim, a za Turčina ne bieše niedne
cigle kuće arkača u svem kadiluku. I tome krivi bieše naši ljudi karstiani jer
pođoše bižati u tursku zemlju kako se mir učini, A Imocki se uze za karstiane
da onde stoi, koi biaju uskočili z Goranaca i Blata mostarskog. I tako u Imoti se
naseliše Sizmatici jer je naš narod dobro bi stao mirno pod krilom principa
privedroga i milostivoga.
Neka se zna koie su župe ovoga manastira Imockoga bile od starine za Turaka i od kada je manastir u Prološcu fundan."