PARTIZANSKI
/KOMUNISTIČKI ZLOČINI NAD OBIČNIM LJUDIMA
Partizanski
zločini nad običnim ljudima u Istri
Ivan Grah:
ISTARSKA CRKVA U RATNOM VIHORU (1943.-1945.)-str97-104 - UBOJSTVO ANTUNA
MILOVANA
Antun
Milovan rodio se u selu Režanci u župi Svetvinčenat 30. ožujka 1907. u
vjerničkoj i narodnjačkoj obitelji. Bio je otac petero djece. Tri
sina su bili svećenici. Bio je vrlo napredan u poljoprivredi, ter je
koristio napredne strojeve poput vršilice na strojni pogon, ter je prvi u selu
nabavio traktor. U vrieme rata, zbog nemogućnosti nabave obuće,
proizvodio je t.zv. gumare, čvrste papuče s gumenim podplatima. Znao
ih je međuostalim poklanjati i partizanima. Bio je dosta načitan, ter
je redovno čitao vjersko štivo. Družio se međuostalim i sa
svećenicima Božom Milanovićem i braćom Cukarić. Sudjelovao
je u širenju hrvatskog vjerskog tiska čime je ljutio talijanske fašiste a
nakon nekog vremena i komuniste. Bio je prijatelj s Mijom Pikunićem, koji
je inače bio dosta zadrti komunist. Štoviše, skrivao je Pikunića pred
fašistima u svojoj kući. Pikunić je nagovarao Antuna da preuzme
dužnost seoskog odbornika, ali Antun je smatrao da je to protivno njegovim
vjerskim uvjerenjima. Znao je s partizanima voditi razprave o komunizmu i
katoličkoj vjeri, ter se tu zamjerio pojedinim komunistčkim
vođama, a posebno im je to smetalo jerbo je bio vrlo cienjen u svom
mjestu. Na večer 22. ožujka 1945. pokucali su na Antunova vrata oznaši. Za
Antuna je kod oznaša pokušao posredovati seoski odbornik Antun Štoković,
ali su mu oznaš zaprietili da će i njega likvidirati ako se ne vrati doma.
Po svjedočenjima, Antun Milovan je završio u jednoj od jama. U Hrvatskom
listu su poslije taj čin opravdavali obtužbama kako je bio suradnik
okupatora i neprijatelj naroda.
Ivan Grah:
ISTARSKA CRKVA U RATNOM VIHORU (1943.-1945.)-str108-109 - UBOJSTVO UDOVICA
Caterina
Ricchiuto je ostala udovica 1942. s petero djece, dok je Elvira Detoffi ostala
udovica s četvero djece 1944. 2. 10. 1944. naoružani partizani i pepekovci
upali su istovremeno u kuće osumnjičenih, odveli su dvie žene s
najstarijim sinovima koji su imali 16. godina. Od Katarinine dvogodišnje
kćeri su uzeli pokrivalo zbog čega je bila ostala sva promrzla, a
ukupno sedmero djece je ostalo siročad. Svi su bili ubijeni i bačeni
u neku od jama. Bile su obtužene za špijunažu.
Ivan Grah:
ISTARSKA CRKVA U RATNOM VIHORU (1943.-1945.)-str111-116 - UBOJSTVA U MEDULINU
29. rujna
1943. partizani su odveli sedmero ljudi iz Medučina kako je zapisao župnik
Jakov Cecinović (inače narodnjak koji je držao mise na hrvatskom
jeziku). Pronađeni su mrtvi u jednoj jami kod sela Vorihi. To su bili
sakristan Radošević Jakov, Vojak Petar, Klarić Grgur, Lorencin Franjo
i njegova žena Ljuba rođ. Radošević, Lazarić Luka i njegov sin
Aldo od 17 godina. Sakristan Jakov je inače bio poznat kano
dobričina, a također s obzirom da ga je uz sebe imao svećenik
narodnjak Cecinović, to je siguran dokaz da nije radio protiv Hrvata.
Ljuba, žena od Franje Lorencina, nije htjela pustiti samoga muža s partizanima,
te su i nju uzeli sa sobom i ubili ju. U zarobljeničtvu se jako zauzimala
za zarobljene ljude, te su joj partizani razbili glavu kundakom puške i bacili
ju u jamu. Prema sjećanju svjedoka, u Medulinu je makar polovica ljudi
(među kojima brojni Hrvati), bila učlanjena u fašističku
stranku, a glavni razlog za to je bio što bez tog članstva nisi mogao
dobiti posao. Pri kraju rata mnogi fašisti su na brzinu prešli u
komunističku partiju.
https://kamenjar.com/istarski-narodnjaci-zrtve-komunista/
Pavao Brajša iz Kringe (1888-1944), partizani su ga odveli i
14.travnja 1944 bacili u jamu.
Legović Marko (1905-1944) također, Fraj Šime
(1882-1944) ,također Ivan Paljuh (1873-1944) i Šime Paljuh (1876-1944),
koji nisu htjeli surađivati sa partizanskom vlasti ,bačeni su u
jamu, Livak Viktor (1905-1944) iz Levaki kod Motovunskih novaki,je osuđem
i pogubljen kao primjer ostalima,a presuda završava riječima: “Narode
zapamti da sve ovakve izdajice biti će osuđeni kao i Livak Viktor” Peteh Mate (1873-1945) iz Žminja , te mnogi drugi.
Svjedočenje
Lovranca Charlesa Billicha:
-,,Osuđen sam na deset godina, a nakon dvije pušten,
zbog prenapučenosti zatvora. Moj krvnik Tito natjerao me da mu budem
čak i zahvalan – zbog amnestije! Izgubio sam četrdeset kilograma. Za
ručak bi dobili malu juhicu, ujutro obojanu vodu koja se zvala kava… Bilo
nas je jako puno po zatvorima i ljudi su kolektivno patili. Osjećaj
slobode nakon zatvora bio je najbolji osjećaj u mome životu. Nikada im
neću oprostiti to što su meni i milijunima drugih uradili…'', istaknuo je
u Bujici.
- ,,Kada sam bio mali, dio moje obitelji je nestao preko noći! Njih dvanaestero su partizani bacili u fojbe. Njemački vojnici sutradan su ih iskopali. Ti banditi su se ponašali kao ljudožderi – partizanski ljudožderi! Partizani su bili nositelji terorizma i radili su zločine po cijeloj Hrvatskoj. Vezali su ljude žicom tako da ih sve ne pokolju. Žrtve bi vukle jedan drugoga i tako su upadali u mračne jame… Naravno, sve to je naredio Tito.''
- ,, Bio sam svjedok masovne migracije iz Rijeke i Istre, 90 posto ljudi otišlo je iz tih krajeva nakon Drugog svjetskog rata. Onda je Tito naselio to područje. Otete kuće dodijelio je partizanima i četnicima koji su prešli u partizanske redove. Pokazao se ‘širokogrudnim’. Zbog toga je došlo do mutacije Hrvatskog primorja!''
----------------------------------------------------------------------------------------------------------
ZLOČINI
U CIELOJ HRVATSKOJ
----------------------------------------------------------------------------------------------------------
U organizaciji Ministarstva branitelja RH, Udruge
Ličana župe Boričevac i Zajednice povratnika u Ličko-senjsku
županiju 27. srpnja 2017. su na Mjesnom groblju Boričevac dostojno
sahranjeni posmrtni ostaci 24 civila iz sela Ivezići kod Brotnje.
Njih su tzv. ustanici, a zapravo
mješavina partizana i četnika, u ljeto 1941. odveli do Dabine jame i bez trunke
grižnje savjesti pobacali u 20 metara duboki bezdan. Jedina krivnja tih staraca, žena i djece bila
je što su bili Hrvati. Ne zna
se tko je točno organizirao likvidaciju ukupno 37 Ivezića, ali se zna
da je prvi komunista kotara Donji Lapac na početku II. svjetskog rata bio
Đoko Jovanić, kasnije general JNA. Na tome je području u vrijeme
koje se i danas lažno naziva ustanak u Hrvatskoj živote uzgubilo ukupno 430
civila hrvatske nacionalnosti.
...
Nakon 76 godina svoj spokoj našlo je tek dio ubijenih Ivezića čiji su posmrtni ostaci prije pet godina ekshumirani iz Dabine jame i poslani na identifikaciju u Zavod za sudsku medicinu u Zabrebu. Tamo je ustanovljeno da se među žrtvama nalaze i posmrtni ostaci sedmero djece u rasponu od 3 do 14 godina.
...
Tijekom četničkog ustanka u Srbu koji je
započeo 27. srpnja 1941. godine četnici su ušli u Brotnju, zaselak
između Donjeg Lapca i Srba te okrutno pobili sve članove 6 obitelji
Ivezić, ukupno 37 osoba, među kojima je bilo 12-ero djece u dobi od
tri do 14 godina.
...
Zločini nad Hrvatima dogodili su se i u
ostalim selima župe – Poljica, Mišljenovac, Jasenovača, Donji i Gornji
Lapac, Oraovac, Bubanj Veliki i Mali. Za vrijeme „četničkog ustanka“
stradavali su i Hrvati iz ostalih dijelova i naselja na tromeđi Like,
Dalmacije i Bosne – iz Drvara i okolice (Vrtoče i druga sela), iz
Bosanskog Grahova i okolice (naselja Luka, Korita, Ugarci, Obljaj i druga) kao
i Hrvati iz područja između Bihaća i Bosanskog Petrovca
(Krnjeuša, Lastve i ostala sela). „Četnici“ su u Drvaru ubili 300 Hrvata i
nepoznat broj muslimana, u Bosanskom Grahovu 62 hrvata, u ukupnoj župi
usmrćeno je 568 osoba a u Krnjeuši 130 hrvata. Poznata je sudbina
hodočasnika ubijenih kod Drvara na povratku s blagdana sv. Ane, zajedno s
njihovim svećenikom Waldemarom Maximilianom Nestorom, kada su četnici
iz kompozicije vlaka u postaji Vaganj izveli sve katolike uključujući
i svećenika Nestora, pobili ih i bacili u jamu Golubnjaču kod Drvara.
Hrvati iz Boričevca u noći između 1. i 2. kolovoza 1941.
g. bili su prisiljeni pobjeći u Kulen Vakuf, a 2. kolovoza
četnici su ušli u Boričevac, razorili ga i pobili preostalo
stanovništvo.
Svećenika Don Juraja Gospodnetića mučili su četnici,
vodili kroz Bosansko Grahovo i iživljavajući se na njemu, da bi ga na
kraju doveli u Srb i ispekli na ražnju.
...
------------------------------------------------------------------------
(Dokument se nalazi u
Arhivu vojnoistorijskog instituta u Beogradu u fajlu Štaba vrhovne komande
(JVUO) pod oznakom K-12, 30/12)
Govor Moše Pijade s
prvog zasjedanja AVNOJ-a 1942. u Bihaću, gdje objašnjava strategiju
osvajanja vlasti:[8][9]
...potrebno je zato stvoriti toliko mnogo beskućnika, da
ovi beskućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo da
palimo. Pripucaćemo pa ćemo se povući. Nemci nas neće
naći, ali će iz osvete da pale sela. Onda će nam seljaci, koji
tamo ostanu bez krova, sami doći i mi ćemo imati narod uza se pa
ćemo na taj način postati gospodari situacije. Oni koji nemaju ni
kuće ni zemlje ni stoke, brzo će se i sami priključiti nama, jer
ćemo im obećati veliku pljačku. Teže će biti sa onima koji
imaju neki posed. Njih ćemo povezati uza se predavanjima, pozorišnim
predstavama i drugom propagandom... Tako ćemo postepeno proći kroz
sve pokrajine. Seljak koji poseduje kuću, zemlju i stoku, radnik koji
prima platu i ima hleba, za nas ništa ne vredi. Mi od njih moramo načiniti
beskućnike, proletere... Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi
moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti, mi smo smrtni
neprijatelji svakog blagostanja, reda i mira...
------------------------------------------------------------------------
PISMO
SLOVENSKE TRUDNICE KOJU SU UBILI PARTIZANI U LIPNJU 1942.
-
Ivanka Škrabec je rođena 1915. godine u Hrovači kod Ribnice u
Sloveniji. Djelovala je kao učiteljica u Sodražicama. Otud su je nakon
fizičkog maltretiranja u noći s 3. na 4. lipanj 1942. godine odveli
partizani te je, iako u visokom stupnju trudnoće i unatoč njezinoj
molbi da joj dopuste prije roditi dijete, hladnokrvno ubili. Prethodno su ju
natjerali da si sama iskopa grob.
Ubijena
je u šumi nad Jagerbirtom pri Zamostecu. Pismo je pronašla njezina rodbina
prilikom iskopa njezina tijela. Pokopana je u obiteljskom grobu Škrabčevih
u Hrovači. Po svoj prilici ubili su je iz osvete prema njezinom mužu,
katoličkom intelektualcu profesoru Francetu Novaku koji se nije slagao s
komunističkom ideologijom. Po tekstu pisma koje nije u cijelosti
očuvano, čini se da je pisano neposredno pred upad partizana u
njezinu kuću.
,,Dijete moje
Još nekoliko sati i
doći će kraj mojem životu. O Bože, o žalosna Majko, Majko moja. Ti
znaš da umirem nevina, kao što je umirao tvoj Sin.
O dijete moje, nježni
anđele moj, kako bih voljela vidjeti crte tvoga nasmijana lica, koje bi me
razveselilo. O dijete moje, nježni, bijeli moj cvijete.
Nikada ne ću
vidjeti tvoje bijele ručice; nikada mi ne ćeš uzvratiti sladak
zagrljaj. Nikada te ne ću moći stisnuti na svoje srce; iako si tako
blizu, nikada, dijete moje.
Negdje u zagrljaju šume
naš će biti dom, krasit će ga proljetno cvijeće.
Moja usta nikad ti ne
će pjevati pjesme u kolijevci, sama ću biti tvoja postelja, iako
hladna i tako tvrda.
Grane iznad nas pjevat
će ti voljenu uspavanku. Oh, samo mirno spavaj, dijete moje, blizu si moga
srca, koje te silno voli; na žalost, iako te ljubi, iz ruku smrti koja i tebe
čeka, ne može te spasiti.
Samo mirno spavaj. Ti ne
možeš naslutiti što te čeka. Sa mnom ćeš umirati – ja u mislima s
tobom. I tada će biti kraj stradanja i muke, naše borbe, zajedno ćemo
k Bogu.
Kada sam te prvi put
oćutjela, osjetila sam tvoj nemir. I počela sam sanjati kako ću
te prvi put donijeti u Božju blizinu, da te poškropi krsna voda; na žalost,
oblit će te moja krv, krvlju majke pune ljubavi bit ćeš kršteno.
Gledala sam te i vidjela
kako se Krist u hostiji prvi put priklanja k tebi. Na žalost, moje će
tijelo ubrzo biti ciborij, a ti, moje dijete, hostija u njemu.
Iz mojeg ciborija uzet će te ruka puna ljubavi, položit će te u svoje
božansko srce… Tamo ću te, moje dijete, prvi put ugledati, o moj nježni
anđele; tamo ću vidjeti tvoje lice, tamo ćeš ti vidjeti svoju
majku i prvi ćeš me puta zazvati: O mama!
Gledaj, moje dijete,
jutro se bliži. Prva zraka iza gore naviješta za nas posljednje jutro
trpljenja. Sutra će opet ustati, ali bez trpljenja i suza, pred Bogom…
Samo mirno spavaj, tvoja
majka bdije nad tobom… Gledaj crvena zraka već navješćuje da se budi
dan i posljednje zvijezde se gase u njoj.
Sat na tornju već
pokazuje jutro koje će nas odvesti na zadnji put… No, neću biti sama…
sa mnom ćeš biti ti moje dijete… i Marija koja će, kao tada za Sinom
na Kalvariju, ići s nama…
U posljednjim našim
izdisajima stat će kraj nas, a potom će nas ponijeti u sretan,
vječni dom… Nitko nam više neće oduzeti radost, jer bit ćemo
uronjeni u vječnoga Boga, u vječni Božji mir… Moje dijete, samo
spavaj… Marija je s nama…''
------------------------------------------------------------------------
31.prosinca 1942. godine., 13. proleterska brigada i glavnina
4. kordunaške brigade napala je Bihać (koje su bile sačinjene skoro
isključivo od Srba) dok su sa druge strane Bihać branile 33. i 35.
bojna i domobranska opkoparska satnija. Tijekom napada partizani su uspjeli
zauzeti Bihać i tom prilikom su pobili oko 200 branitelja Bihaća, a
192 su zarobili. Sve zarobljenike su prema izvješću Operativnog štaba,
poubijali. Tom prilikom su likvidirali još 130 civila iz Bihaća te
uništili i spalili središte grada.
------------------------------------------------------------------------
31. srpnja 1943.
Tuzla – partizanski pokolj civila i zarobljenih vojnika najavio strahote
Bleiburga!
Partizani su nakon zauzeća Tuzle ostali četrdeset
dana i za to vrijeme, većinom bez ikakvih suđenja strijeljali su
najmanje 170 tuzlanskih civila, Hrvata katolika i muslimana, od kojih se
većina uopće nije bavila politikom. Pobili su bez milosti i sve
zarobljene vojnike NDH, što je sve nagovijestilo strahote Bleiburga dvije
godine kasnije.
Iz Srbije su umarširale brojne postrojbe, (najbrojnija je bila „16. Vojvođanska divizija“ s 2700 boraca) potpomognute naravno domaćim, posebice 15. Majevičkom udarnom brigadom, nastalom upravo te godine uglavnom od prekodrinskih dobrovoljaca iz Srbije i majevičkih četnika, koji su se odlučili „promijeniti stranu“. (Milovan Đilas je govorio: „Lako je šajkaču okrenuti!“) Stoga uopće nije bio preveliki problem što su, iako sada „partizani“, još mjesecima nosili četničke šajkače, jer kako sami kažu, nisu imali mogućnosti sašiti si partizanske „titovke“.
U groznoj maniri su najavili što će se dogoditi kada jednoga dana preuzmu vlast na području cijele Jugoslavije. Stotine uglednih i imućnijih Tuzlaka, svih vjeroispovijesti i staleža, bez ikakvog pravno utemeljenog razloga likvidirani su po okolnim prigradskim brdima i šikarama, a veći dio ubijen je upravo na Slanoj Banji, gdje se danas održavaju ceremonije polaganja vijenaca žrtvama fašizma! Prema sjećanju brojnih Tuzlaka, najviše ljudi je likvidirano na tada nenaseljenoj Ilinčici, brdu u neposrednoj blizini.
U okolini Tuzle nalazi se veliki broj masovnih grobišta, kako iz vremena partizanskog pogroma 1943. g., tako i pokolja koji su uslijedili nakon „konačnog oslobođenja“ krajem 1944. godine. Samo jedna masovna grobnica je do sada otvorena, i to na Gradovrhu, u ljeto 2012. godine. Otkrivena je slučajno, prigodom radova na okolišu jedne vikendice. Međutim, službenici tuzlanske Policije odnijeli su samo dva kostura, nije se išlo u javnost s tim otkrićem, i nema spoznaja da se po tome pitanju išta dalje radi!
POKOLJ
350 HRVATA U TUZLI 1943. GODINE
Gospodin
N.N., istaknuti sindikalist u redovima Hrvatskog Radničkog Saveza, pružio
je Odboru za istraživanje Bleiburške tragedije u Buenos Airesu potresno
svjedočanstvo o pokolju Hrvata u Tuzli prvih dana mjeseca listopada 1943.,
kada je spomenuti bosanski grad bio prolazno zauzet po srpskim partizanima.
Ovaj očevidac jezovitog prizora koji se čudom spasio, želi ostati
anoniman, jer se boji represalija protiv svoje obitelji u Hrvatskoj, ali je
spreman izjaviti pred bilo kojim sudom, nadleštvom ili organizmom ustanovljenim
u tu svrhu.
„Krajem rujna 1943. partizani su osvojili grad Tuzlu nakon
ogorčenih borba. Razorili su sva industrijska i rudarska
postrojenja, srušili tornjeve i dimnjake. Odmah su uhitili preko 350 istaknutih
Hrvata, toli katolika koli muslimana, i ubili ih bez istrage i predhodnog suđenja....''
...
,,Zbog
napredovanja hrvatskih i njemačkih odreda, partizani su se spremili da
napuste grad 10. studenog 1943. Na uzmaku, odveli su nas osmoricu i jednu ženu
u zatvorenom kamionu. Kad smo stigli na područje planine Majevice nedaleko
Tuzle, skinuli su nas, povezali užetom po dvojicu, i odveli na mjesto
strijeljanja. Bila je velika zima i puno snijega. Čuvalo nas je šestorica
partizana, oboružanih do zubiju.''
Na određenom mjestu jedan
je Rom kopao grob za nove žrtve, no izgleda da je ispod snijega bilo grobova od
prije. Emil Varadi, ravnatelj „Croatie“ u Živinicama, bio je privezan uz moju
desnu ruku,i kad je vidio grobara, udario je u plač, a ovaj mu je ponudio
posljednju cigaretu. Morali smo se svući, a onda su nas ponovno
svezali. Naredili su nam, da kleknemo po dvojica. Varadi i ja nalazili smo se u
prvome redu, iza nas bila su još tri reda. Četiri partizana zauzela su
položaje iza naših leđa, s puškama namještenim za pucanje.
------------------------------------------------------------------------
https://kamenjar.com/zrin-1943-svjedoci-komunistickog-zlocina/
PARTIZANSKI
ZLOČIN U ZRINU
Predstavljanje
knjige Damira Borovčaka “Zrin 1943. – svjedoci komunističkog
zločina”
Zrin je jedan od najslavnijih srednjovjekovnih gradova središnje Hrvatske. Partizanska vojska s brojnim snagama napala je 9 rujna 1943 mirno pučanstvo Zrina, grada u kojem uopće nije bilo vojnih snaga regularne vojske.
Glavni
Štab Hrvatske odobrio je da se Zrinj spali što je i učinjeno, pošto
unatoč svih napora dve i pol godine rata nije se moglo naći ni jednog
čovjeka ni žene koji bi držali vezu s partizanima (OZNA za Baniju,
20.12.1944.).
Napad je bio
tako silovit da se mnogi mještani nisu stigli skloniti u svojim kućama.
Uplašeni pastiri čuli su u ranim poslijepodnevnim satima pucnjavu i u
panici ostavili stoku na pašnjacima. U kratko vrijeme partizani su poubijali na
desetke mještana. Među njima su pretežno bile žene, djeca i starci. Muškarci
i oni koji nisu obavljali poljske radove, sklonili su se u zrinsku kulu na vrhu
sela, drugi su našli sklonište u župnoj crkvi i mjesnoj školi. Po njoj
partizani su tukli teškom topovskom vatrom te su mještani počeli bježati
iz kule i u tom metežu smrtno je stradalo nekoliko desetina mještana. Zrinska
kula pala je u partizanske ruke.
Nekoliko skupina mještana tijekom noći uspjelo se prebaciti do Divuše i oni su se većinom spasili. Zrinjani koji su ostali u svojim kućama bili su strijeljani, zaklani a neki i živi bačeni u vatru. Crkve i kuće opljačkane su pa zapaljene.
Mrtvi su ležali na sve strane. Nitko ih nije pokapao, partizanski „oslobodioci“ nisu imali milosti niti prema majkama s djecom. Idućeg ranog jutra poubijani su preostali preživjeli muškarci koji nisu imali sreću pobjeći i izbjeći agoniju prethodnog dana i noći. Preživjele majke i djeca poslije rata su utrpani u vagone za prijevoz stoke i deportirani u Slavoniju.
Iz izvještaja poslije napada vidljivo je zarobljavanje 25
pušaka uz ubijenih 103 mještana Zrina što govori da je masakr napravljen nad
nenaoružanim civilima.
------------------------------------------------------------------------
SVJEDOČANSTVO PARTIZANA IVANA GUGIĆA
Moja
treća četa (i ja osobno) bili smo određeni za pratnju i
osiguranje ove novoformirane jedinice, koja je brojala sedamdesetak ljudi.
Zapovijedao im je kapetan Nikola
Maršić iz okolice Makarske, nekad zamjenik komandanta 2.
bataljuna, a komesar čete bio je Ivan Bokež,
Crnogorac. Glavni komandant bio je major Simo Dubajić iz Kistanja kraj Šibenika,
načelnik štaba IV. Armije, operativni odsjek.
Sutradan,
25. ili 26.svibnja 1945. krenula je ova ubilačka četa praćena od
3. čete 3. bataljuna u Ljubljanu, gdje smo se iskrcali iz kamiona u logoru
pred Ljubljanom s drvenim barakama. Tamo je bila masa zarobljenika – vojnika i
civila, dapače i žena i cijelih obitelji. Doznao sam, da se logor zove
Št.Vid: tamo je bila biskupska gimnazija, a ograđen je bio žicom.
...
Stizalo je dnevno po 10 i više vlakova, s plombiranim (zatvorenim)
vagonima, uvijek najmanje 10, a gdjekad i po 20. Te su ljude dovozili iz
Ljubljane, a možda i iz drugih krajeva. Većina su bili muškarci, ali manji dio žena, koje su
silovali kod jame prije strijeljanja. Bilo je
nešto i nedoraslih mladića
od 15 do 16 godina. Od onih, koji su prošli kroz moje
ruke, bilo je više
Hrvata nego Slovenaca. Ne znam,
koje su čete tu bile ubijane. Svih ubijenih, u dvije jame – bilo je 30 do 40 tisuća u 8
dana. Ubojice su u nedjelju polazile
na Bled na odmor nakon osam dana ubijanja, pa je uoči toga, u subotu, bio
priređen neki ples za njih. Na plesu su se hvalili, da su likvidirali 30,
40 tisuća neprijatelja u 8 dana.
Prema odijelima, koja smo spremali u Kočevju, bilo je
preko 30.000 ubijenih. Mi smo poslali iz Kočevja preko 20 vagona robe;
dnevno smo slali 2 do 3 vagona robe.
...
Glede žena mogu izjaviti, njih nisu skidali kod naše kasarne nego, su ih
do gubilišta vodili odjevene; silovali su ih kod jama i kasnije se tim djelom
hvalili, napose neki Hvaranin Kačić Božo, po činu zastavnik.
Žene su posebno jadno izgledale i neprestano su plakale. Bile su rastavljene od
svojih muževa, koji su bili hrvatski vojnici i kod Kočevja ubijeni. Žene
su bile odjevene u građanska odijela. Nama uopće nisu dali doći
blizu žena, jer su očito ubojice imali s njima svoje namjere. Osim žena
vidio sam možda do 200 dječaka od 14-16 godina, njih su potukli sve, svi
su govorili, da su nevini i da nisu ništa učinili, a mnogi su i plakali.
...
Nadalje nisu dobivali ni hrane ni vode na cijelom putovanju, a ne znam
ni kako su ih hranili u logoru. Svakako je istina, da su iz vagona iznosili
onesviještene i gdje kada lude ljude, a drugi su od slabosti i žege posrtali i
padali putem. Te su onda pratioci tukli ili eventualno natovarili na leđa
zdravijih i jačih zarobljenika. Od stanice do kasarne išli su pješice i
još odjeveni, svjesni, da idu u smrt. Neki od zarobljenika su glasno
protestirali i govorili ubojicama, da će doći dan pravedne osvete.
Drugi su opet plakali, spominjući ženu, djecu, majku.. Neki su govorili,
da su činili dobro i spašavali čak i partizane te molili, da ih
poštede, ali nitko nije dobio milosti. Ispitivanja među zarobljenicima ili
suđenja nije bilo: svi dovedeni u Kočevje imali su umrijeti.
...
-------------------------------------------------------------------------------
KOČEVSKI ROG - 40.000 UBIJENIH HRVATA
https://narod.hr/kolumne-i-komentari/kocevski-rog-stratiste-preko-40-000-hrvata
- Prema svjedočenjima u Kočevskom Rogu, likvidirano je oko 40.000 Hrvata, oko 5.000 slovenskih domobrana i nekoliko tisuća Srba i pripadnika drugih narodnosti. Dovodili su ih iz Bleiburga preko Jesenica u logor Šentvid kod Ljubljane. U tom logoru razvrstavali su ih po narodnostima i u tri posebne kategorije u A, B i C. Svrstavanje u B. i C. kategoriju značilo bi smrt. Poslije toga su ih vlakovima odvozili u Kočevje. Prema nekim saznanjima prevozili su oko 8 tisuća osoba dnevno. Sa željezničke stanice odvodili su ih na područje Kočevskog Roga gdje su noću obavljali likvidacije sve do sredine lipnja 1945. godine.
- Povjerenica Milja, napisao je Zoran Božić prema izjavi dragovoljca 11. dalmatinske brigade, partizana Jure, je živim žrtvama zabijala čavao u glavu i pri tome govorila: »Da li sam ti konačno izbila iz glave Nezavisnu Hrvatsku državu?« Drugi njen specijalitet se zvao slano hrvatsko srce. Nakon četiri jaka udaraca sjekirom u području prsa u obliku četverokuta, izvukla bi srce i vukla ga po podu.
- Rekorder likvidator u Kočevskom Rogu bio je Ante Čepić, Hrvat iz Makarske, likvidirao je 3.800 Hrvata. Drugi na listi likvidatora sa 3.000 žrtava bio je Ljubo Periša iz Šibenika.Treće mjesto zauzeo je Ado Dragić, likvidirao je 2200 nesretnika. Nikola Marić iz Boke Kotorske i povjerenica Milja (Milka Planinc), našli su se na četvrtom i petom mjestu. Ljubo Periša svoj životni put je završio u Novom Sadu, ubio je svoju djecu, ženu i sebe.
-------------------------------------------------------------------------------
Partizani bacali ubijene i ranjene ljude,
žene i djecu s mostova u Dravu
Izvadak iz knjige ‘Devedeset
dana od Bleiburga’ napisane na temelju osobnog svjedočanstva i života Mile
Brčića, sudionika bleiburške tragedije i križnog puta:
Kad smo došli u Dravograd, na mostu su nas
dočekali partizani koji su tili odvojit’ žene i dicu od muških.
Ljudi
su se opirali, a partizani su izvadili strojnice i zapucali. Kako bi ostali
mogli proć’ prema Mariboru, sve su te jadne mrtve priko mosta bacili u
Dravu. Uz cestu je sidilo ranjeno dite, nije imalo ni 7 godina ima i
viče: „Majko moja!“ Partizani ga uzeli i bacili za materon u Dravu. Govorimo
mi među sobon: „Šta će s nama napravit’ kad ‘vako ubijaju jadne žene
i dicu?!”
Šta smo
više ‘odali, sve više je bilo mrtvih uz cestu. Jedna žena sidila je uz cestu s diteton od nekih
3 do 4 godine, sirota, zagrlila ga i spustila glavu
prema podu. Odjedanput se začuo rafal iz strojnice, a žena i dite su
ostali ležat’ na cesti. Neko povika: „Ej bre, ti u plavim!
Dolazi ‘vamo! Skidaj bre tu uniformu!“ Ja skinio sve i osta’ samo u košulji, a
on mi da’ svoje gaće pune rupa po kolinima. Najviše mi bilo ža’
njemačkih cipela, a umisto njih dobio neke gumenjake. Dok san se
provlačio prema čelu kolone, iz vida san izgubio i grupu zrakoplovaca
kojima san se priključio prije Dravograda. A uz cestu sve
puno mrtvih… Žene, dica, civili, vojnici svih odora...
Mislin sam u sebi… Majko Božja, pa zar ni komadića zemlje uz cestu, od
Dravograda do Maribora, neće ostat koji nije
natopljen hrvatskom krvlju.
Ni
kolona nije mogla prolazit’ od leševa koje su prostreljali na cesti, jer nisu
mogli stat na livadu. Konji su osjetili miris krvi i nisu tili naprid. ‘Ko je
krenio zaobić’ mrtve suborce, odma’ bi bio streljan. Partizan je s live
strane ceste sa strojnicon u ruci vika’: „Gazi bre gubo gubu! Napred ili
pucamo! Gazi gubu!“…”
-------------------------------------------------------------------------------
PARTIZANSKO
UBOJSTVO 30 MALOLJETNIH DJEČAKA U GRAČANIMA
"Iskopani su posmrtni ostatci 30 osoba. Grobnica je bila vrlo
plitka, neki su posmrtni ostaci pronađeni svega 35 cm ispod zemlje. U
grobnici su pronađeni nepobitni dokazi egzekucije: na vrhu grobnice
pronađena je veća količina čahura, u tijelima žrtava
pronađena su puščana zrna, nekoliko je lubanja imalo prostrijele,
svim su žrtvama ruke bile vezane žicom na leđima, nisu imali obuću.
Uz žrtve je pronađeno nešto osobnih predmeta: nekoliko muških prstena od
neplemenitih metala, jedan privjesak-križić, nešto plastičnih gumbi ,
ostaci tabakere i kopče od remena. Karakteristično je da su gotovo
svi imali savršeno zdrave bijele zube.
Prema dokazima koje je prikupio Ured, žrtve su bile vrlo
mlade, negdje oko praga punoljetnosti, u Gračane su dovedeni iz Zagreba
negdje između 13 i 15.svibnja 1945., imali su plave uniforme, po čemu
je lokalno stanovništvo nagađalo da je riječ o pitomcima
dočasničke škole ili o kadetima zrakoplovne škole.
-------------------------------------------------------------------------------
ZLOČINI NAD OBIČNIM LJUDIMA,
KĆI MILE BUDAKA... U ZAGREBU
Same brojke grobišta i žrtava ni približno ne opisuju
upravo sotonsku nasladu ubojica nad patnjama žrtava. U zlostavljanju i ubijanju
žrtava grada Zagreba 1945. godine sudjelovala je tzv. “Lajbek milicija” koja se
je oblačila u nošnju sličnu prigorskoj, što nije dokazano, ali
zločini su na žalost bili vrlo stvarni. U toj postrojbi ubojica posebno su
se „istaknule“ partizanke. Nekoliko je kuća pretvoreno u morbidnu „javnu
kuću“ za partizanske oficire, nakon čega su zarobljene djevojke i
žene na odvratan način ubijane. U jednoj takvoj kući strave svoj
mladi život na jeziv način je završila Grozda Budak, kći Mile Budaka.
Nakon mnogostrukog silovanja i mučenja, partizanke su joj
stolarskom pilom pilile udove vrlo polako. Izvor ovih podataka, načelnik
Vojnog suda II armije dr. Gabrijel Divjanović, tvrdio je štoviše, kako je
svako mučenje snimljeno fotoaparatom, te su on i Vlado Ranogajec slike
unakažene i ubijene kćerke pokazali ocu žrtve Mili Budaku prije nego su ga
ubili.
...
U Pustodolu je pobijeno preko 500 muške
i ženske djece u dobi od 7 do 15 godina, štićenika Državnog zavoda odgoja
djece, koja su u ratu izgubila oba roditelja. Prema osobnom svjedočanstvu
Miroslava Haramije, koji je po nalogu organa “narodne vlasti” izvršio
dezinfekciju grobnica na gračanskom području, izgled trupala ukazivao
je na bolesno stanje uma i zvjersko panašanje počinitelja.”Žrtve su bile
strahovito unakažene. Stratišta su bila puna raskomadanih i unakaženih golih
ljudskih tijela.
Glave su im bile odsječene ili raskoljene sjekirama,
bili su im prerezani grkljani, odsječeni udovi, spolni organi i dojke.
Većini žrtava zaživotno su vađeni utrobni organi, većinom srca,
jetre i maternice”. Nakon izvršene dezinfekcije, pregled grobnica obavili su
sanitarni inspektori Higijenskog zavoda u Zagrebu Sabadoš i Farkaš, te
opunomoćenici istog zavoda, dr. Berlot i dr. Sindik.
Tijekom očevida Berlot se onesvijestio, a Sindik je dobio
živčani slom i neko vrijeme liječio se je na psihijatriji. „Lajbek
diviziji“ pripisuje se ubojstvo oko 15 000 nedužnih ljudi do kolovoza 1945.
godine kada je raspuštena. Do danas nitko od tih zlikovaca nije odgovarao za
svoja zlodjela. Također ni jedna masovna grobnica u Zagrebu nije sudski
ekshumirana.
-----------------------------------------------------------------------------
JOŠ
O ZLOČINIMA U ZAGREBU
Grozda je skončala na najgori mogući način. Nakon što su ju partizani višestruko silovali i zvjerski zlostavljali pri čemu su partizanke zdušno navijale i ismijavale ju, te pomagale svojim muškim “drugovima”, “mlade partizanke” su joj stolarskom pilom pilale dio po dio udova isjekle su joj prsnu kost i izvadile srce. Poslije su ga nabile na ražanj i pekle. O tome je tvrdio tadašnji načelnik Vojnog suda II. Armije Gabrijel Divjanović, uz hvalu kako su svaki taj zahvat snimali i imaju fotografije. I još je istaknuo kako su te slike o “zahvatima” pokazali njenom ocu dr. Mili Budaku koji je uskoro također mučki ubijen. Ovo je samo jedan od slučaja. Cijeli je Zagreb ispunjen mučionicama (kućama i podrumima), a dvorišta i trgovi su grobišta mučenih i isakaćenih.
...
“Po naredbi ili u prisutnosti” operativnih oficira OZNE
upadali su u bogatije obiteljske vile u rezidencijalnom dijelu grada i u
stanove, silovali žene svih dobi, odvodili na ”likvidaciju” cjelokupne
imućne obitelji zajedno s djecom i odmah potom ”obezbjeđivali”
useljavanje predstavnika nove vlasti u isti stambeni prostor. Pored toga,
upadali su i u stanove tzv. ”narodnih neprijatelja”, ritualno pred čitavom
obitelji silovali žene svih dobi, potom pljačkali stanove, zlatninu i
umjetnine, te uhićene ”neprijatelje” sprovodili u privremene zatvore VI.
ličke divizije u Gračanima. Kao dobri poznavatelji šumaraka i
proplanaka na obroncima Medvednice, pronalazili su najpogodnija mjesta za
ubijanje, aktivno su sudjelovali u pokoljima, a nakon izvršenja zločina
prisilno su dovodili okolno seosko stanovništvo radi ukupa tijela žrtava. Svim
smaknućima u sjevernom dijelu Zagreba, prema svjedočanstvu većeg
broja očevidaca i samih počinitelja, rukovodio je stožer
egzekucijskog odreda VI. ličke divizije. Stožer se nalazio u selu
Gračani u kući Radić, u Gračecu br. 15, a manjim djelom u
rekviriranoj kući Haramija, u Lošćini br. 25. Veliki podrum
rekvirirane kuće Bešić sluzio je kao mučiliste za
uhićenike, te poligon za serijska silovanja ženske djece i odraslih žena.
Okolne šupe i staje služile su kao privremeni zatvori. ”Lajbek milicionari” i
vojnici VI. divizije povremeno su iz podruma iznosili kante ispunjene muškim
spolnim organima, ženskim dojkama, ušima, nosevima i iskopanim ljudskim
očima, te njihov sadržaj u dvorištu poljevali benzinom i spaljivali.
Očevici tvrde da je u spomenutom podrumu, nakon orgija spolnog
unakaživanja žrtava, bilo krvi do gležnjeva. Počinitelji su pokolj
pojedinih skupina uhićenika obično proslavljali pjevanjem i plesanjem
partizanskih kola u ”štapskom” dvorištu. U zlostavljanju i ubijanju žrtava
sudjelovalo je zamjetan broj partizanki. Pojedine odraslije djevojčice i
mlađe žene držane su stanovito vrijeme na životu, da bi u svojevrsnom
”gračanskom bordelu VI. divizije” pružale seksualne usluge partizanskim
oficirima, koji su u tu svrhu džipovima dolazili iz grada. Neke od njih uspjele
su gračanskim seljacima turniti papiriće s porukom upućenom
obitelji ili prijateljima. U navedenom je ”bordelu”, nakon mnogostrukog
silovanja i neopisiva mučenja, život okončala i lijepa Grozda Budak.
Sličnu sudbinu doživjela je i njena rođakinja Ana, kćer ministra
Nezavisne Države Hrvatske Frkovića.
http://www.hazud.hr/udbin-dosje-zlocini-komunistickih-lajbek-milicionara/
U gračanskom stožeru VI ličke divizije
stolovao je bivši četnički “oficir”, a kasnije general JA Đoka
Jovanić i osobno zapovijedao provođenjem genocida nad hrvatskim
narodom. Prema navodima očevidaca silovao je i potom ubijao
djevojčice, te sudjelovao u većini skupnih egzekucija, gdje je
vlastoručno klao i komadao žicom vezane ljude. Među žrtvama smaknutim
na stratištima sjevernog dijela grada gotovo i nije bilo uniformiranih
pripadnika oružanih snaga NDH, a isticao se velik broj djece i žena mlađe
dobi. Prema navodu “oficira” OZNE Dragutina Rafaja, tamo su uglavnom ubijane
čitave obitelji i veće skupine domske djece iz Zagreba. Stratišta i
masovne grobnice žrtava “Lajbek milicionara” i koljača VI ličke
divizije na gračanskom području su slijedeća: Pustodol,
Jelačićev brijeg, Matkov brijeg, Ribnjak Ščurecov, Ribnjak
Puntijarov, Ribnjak Trnčevićev, Golaća, Krivićev brijeg,
Strmec, Lonjšćina, Đurakov voćnjak, Adolfovac, Sljemenske “stare
sjenokoše”, Zlodijev brijeg, Jama Pešćenka, Jama i livada Zdenčec,
Bjelčenica i Obernjak.
Tu su bez ikakve presude ubijena ukupno
1184 civila. Stratišta izvan gračanskog područja na kojima je ubijala
ista skupina koljača su: Mikulići, Ponikve, Gornje Vrapče,
Jelenovac, Maksimirska šuma (više lokacija), Remete i Mirogoj (više lokacija) i
Granešina. Na tim je lokacijama bez ikakve presude ubijeno ukupno 9150 ljudi,
gotovo isključivo civila. Stratišta na gračanskom području
jedina u hrvatskoj imaju sačuvanu autentičnu dokumentaciju o
pokoljima, vođenu od organa narodne vlasti koji su ih počinili.
Smaknuća su vršena u večernjim satima ili noću, a žrtve su bile
skidane do gola. Na lokaciji Pustodol pobijeno je preko 500 muške i ženske
djece u dobi od 7 do 15 godina, štićenika Državnog zavoda za odgoj djece,
koja su u ratu izgubila oba roditelja.
Prema svjedočenju Dr. Tadije
Drinkovića “Lajbeki” i lički koljači (među kojima da nije
uopće bilo Hrvata, su po naređenju i u nazočnosti Marijana
Cvetkovića odveli iz bolnice Brestovac i brutalno pobili preko 50 teških i
nemoćnih bolesnika u najtežem stadiju plućne tuberkuloze. Pritom su
pijani i od klanja izbezumljeni egzekutori tobože “greškom likvidirali” i
skupinu prisilno dovedenih seljaka iz sela Gračana, Šestina i
Lukšića, čija je zadaća bila da pokopaju žrtve pokolja.
U srpnju 1945.g. jedinica “lajbek
milicionara” proširila je svoju djelatnost i na druga zagrebačka
stratišta. Nakon uspješno izvršenog pokolja preko 15 000 nedužnih ljudi,
raspuštena je nepoznatog dana u kolovozu 1945.g. Dio njezinih pripadnika
prebačen je u područne milicijske postaje, neki su izvršili samoubojstvo,
dvojica su pobila čitavu vlastitu obitelj, jedan je iz čista mira
automatom pobio neutvrđen broj gledatelja u jednoj zagrebačkoj kino
dvorani, a nemali ih se broj godinama potezao po vojnim i civilnim
psihijatrijskim ustanovama. Do danas ni jedan od “lajbek” koljača nije
pred zakonom odgovarao za počinjene zločine. Nadalje, ni jedna
masovna grobnica u Zagrebu nije sudski ekshumirana.
U paničnom strahu od gnjeva
Hrvatskog naroda, krvolok Đoka Jovanić pobjegao je odmah po
utemeljenu Republike Hrvatske u Beograd, gdje je umro skrivajući se u
vojnom stanu bez imena na vratima. Vlasti Republike Hrvatske nisu poduzele ni
jedan korak da se zagrebačka stratišta iz doba jugoslavenskog poratnog
terora, ako ništa drugo, barem označe križem. A major OZNE/UDBE Joža
Manolić zvan “Abesinac” i dalje se preko TV ekrana izruguje martiriju
tisuća zvjerski pobijenih Zagrepčana i tvrdi da ima “neobično
miran san”.
https://narod.hr/kultura/8-svibnja-1945-zagreb-glavni-grad-hrvatske-postao-grad-straha-patnje-smrti
-
Poznati hrvatski novinar i publicist Bogdan
Radica godinama je živio u SAD-u. Bio je antifašist, ali i antikomunist.
Svršetkom rata doputovao je u Zagreb da se uvjeri o stanju u „oslobođenoj“
Hrvatskoj. U svojoj je knjizi „Hrvatska 1945.“ ovako opisao prve dane u
„oslobođenom“ Zagrebu: „U
Zagrebu su još tada praskale bombe i svaka je detonacija izazivala mraz u
kostima njegova stanovnika. Poput vihora, strah se pojavljivao vertikalno i
horizontalno, izazivajući u čovjeku osjećaj fizičke
ništetnosti, ali i intelektualne bijede. Ljudski se život snizio na tako nisku
cijenu da su svi pojmovi o njegovoj vrijednosti, koje je povijest razvijala
stoljećima, još iz grčkih preko rimskih do kršćanskih vremena,
postajali beznadni. Njegov um, intelektualna bitnost, njegov duh i duša, teško
su se mogli izdići na površinu. Dok su razularene mase partizana,
mladića intoksiciranih lažima i alkoholom, pjevale pjesme o ‘slobodi’,
slobode nije bilo ni za koga – ni za potlačenu i zastravljenu većinu,
kao ni za manjinu, koja se i sama bojala bezvlađa, nasilja i terora što ga
je sama nametala većini. Svatko je u svakom trenutku mogao postati žrtvom
arbitrarnog nasilja. Kad stari zakoni padaju, kakvi god oni bili, a novi nisu u
stanju da se nametnu, strah odnosi ljudima volju, glavu i osjećaje njihova
dostojanstva. Pojaviti se iz Amerike u takvoj sredini, svoj isječenoj
trzajima vječnoga straha, bilo je uistinu strašno suživljavanje
između vlasti slobode, osnovane na zakonu i pravu, i bezvlađa,
nasilja i terora, osnovanog na imperativu pojedinaca ili skupine dešperatera,
brava i rasova. Zakon je bio strojnica, i tko je imao više fišeka o pojasu, taj
je bio i jači u odnosu prema nezaštićenu pojedincu. Biti
Srbin u to vrijeme značilo je biti vlast.“ Tako je pisao Bogdan Radica,
osvjedočeni antifašist i antikomunist, čovjek koji je zazirao od
totalitarizama. Zbog toga je njegov tekst bitan, jer je nepristran, pisan
očima čovjeka koji dolazi iz jednog drugog, demokratskog miljea.
- Dakle, tog dana u Zagreb nije ušla samo druga vojska, ušao je strah, teror, noćna odvođenja ljudi, nasilno iseljavanje iz stanova i odmah useljavanje drugova u tuđe stanove sa svojim obiteljima, otvorena je prisilna javna kuća u Jurišićevoj ulici u kojoj su Zagrepčanke silovali i iživljavali se nad njima, uspostavljena je koljačka jedinica tzv. „lajbeki“ koja je tragove svog „rada“ ostavila širom Sljemena u brojnim jamama o kojima se moralo šutjeti 45 godina, a i danas su tabu tema.
-----------------------------------------------------------------------------
SVJEDOČBA O
PARTIZANSKOM UBOJSTVU DJEČAKA OD 16-18 GODINA U PROLJEĆE 1945-TE UZ
DRAVU U SLOVENIJI
Ovo je priča o hrvatskom vojniku domobranu Š.V. iz podravskog gradića Đurđevca, rođenog 1927. godine, a mobiliziranog u prosincu 1943. u hrvatsku domobransku mladež, a krajem rata i u vojne domobranske postrojbe . U proljeće 1945. jedna skupina dječaka ili mladića, kako hoćete, od 16-18 godina, većinom u civilnoj odjeći zarobljena je od partizana i od tada počinju svakodnevna mučenja i torture te djece tek stasale u dob mladića. Sve je počelo u okolici Bjelovara, a zatim se zarobljeni dječaci prebacuju prema Varaždinu, Ptuju i Mariboru. Svakodnevna mučenja se nastavljaju, batinjanja, lomljenja ruku i nogu, ali i puno brutalnije metode poput žigosanja domobranskim znakovljem na čelu koje bi partizani prije toga užarili na vatri.
Kolona je putem prema
Sloveniji rasla, te je zaustavljena nizvodno u blizini Maribora, u
blizini grada. Već izmučeni hrvatski mladići, tek na pragu
života, stali su da bi ih partizani – pobili. Partizani bi vezali trojicu
žicama za ruke i dovodili do obala Drave. Tada bi pucali u njih, a sva trojica
mladića ili dječaka kako hoćete, pali bi zajedno u Dravu koja je
bila crvena od krvi stotina i stotina ubijene hrvatske mladosti.Moj ujak je bio
vezan za lijevu ruku, te je tako doveden sa još dvojicom mladih na obale Drave,
čekajući smrt zajedno s njima. Kada je na njih došao red, ispaljeni
plotun je odmah ubio dvojicu mladića, ali je ujak bio ranjen u rame,
zapravo okrznut. Svi zajedno su vezani pali u Dravu, a bilo je predvečerje
dana. Malo podalje, dok se još nisu utopili, ujak se uhvatio za jednu granu.
Bio je odličan plivač jer je odrastao na Dravi.
-----------------------------------------------------------------------------
https://kamenjar.com/posljednji-cin-nezapamcenog-genocida-nad-hrvatima/
Na tromeđi općina Požege, Đakova i Našica
nalazi se šuma Živčane, gdje se još od 1942. nalazio partizanski logor u
kojemu je završilo više tisuća civila i vojnika s područja
Đakovštine i Požeštine. Prema iskazima još živih svjedoka, tamo je svakodnevno
likvidirano i po više desetaka Hrvata, a kako je još potkraj 1944. logorom
zavladao tifus, razrušili su ga i partizani, tako da broj žrtava nikada nije
utvrđen, niti su grobišta ikada istražena!!! Što je sa šest
zajedničkih grobnica u Čaglinskom selu Ruševu? Prema popisu OZN-e iz
okolnih sela u Ruševo je dovedeno više od 200 osoba, a po nekim podacima,
zajedno sa pristiglim zarobljenicima iz Đakovštine i Požeštine, moglo ih
je biti i više od 500! Svi su uhićenici nakon dovođenja u Ruševo
likvidirani i pokopani u zajedničke grobnice, bez obzira na veliki broj
civila i mladeži.
...
Što je sa četrdesetak ubijenih u Jakšiću, što je sa
tridesetak zaklanih civila na raskrižju Požega-Kapela-Batrina! Koliko je
Požežana ubijeno u Jagodnjaku, i pokopano u neotkrivenim jamama. Što je sa 50
učenika Domobranske zastavničke škole i 30 domobrana, ubijenih nakon
cjelodnevnog mučenja na Šicani, na mjestu današnjeg požeškog hotela Grgin
dol, i samo bačenih stotinjak metara dalje u „Marin ponor“.
-----------------------------------------------------------------------------
PRIEDOR I DERVENTA 1942.
- U svibnju 1942. u Prijedor ulaze postrojbe Titovih partizana, a time počinje ubijanje po ovom gradu. U nepunih mjesec dana okupacije, partizanski je režim ubio 229 građana Prijedora, a sveukupno je u gradu i okolici ubijeno preko 400 civila, i to na način da su uhićeni i pritvoreni u zatvoru policijske postaje u Prijedoru. Potom su zatvorenici pojedinačno izvođeni pred partizanski revolucionarni sud i redom osuđeni na smrt. Partizani su “osuđenike” strijeljali kod sela Čirkin-polje-Pašinac, zvano Glavica, tri kilometra od Prijedora prema planini Kozari, i bacili u četiri iskopane masovne grobnice.
- Iste godine su partizani zauzeli Derventu i ubili 30 zarobljenih pripadnika ustaške posade i sveukupno likvidirali 300 civila i građama Dervente, a prilikom povlačenja su Titove snage zapalile Derventu koja je, prema izjavama svjedoka, sličila groblju.
-----------------------------------------------------------------------------
TRAVNIK 1944.
- No,
dana 4. siječnja 1944. Tito je od zapadnih anglo-američkih saveznika
zatražio zračnu podršku, koju je i dobio: u zračnom napadu
američkog ratnog zrakoplovstva bačeno je na grad Travnik 500
zračnih bombi koje su ubile 120 civila Travnika. Tijekom 1944., Travnik se
nalazio pod partizanskom blokadom, sve do 19. listopada 1944. kada su partizani
izvršili novi juriš na Travnik, ovaj puta u jačini divizija. Travnik je
osvojen 22. listopada.
-
Dan nakon pobjede uslijedila je partizanska osveta: Narodno-oslobodilačka
vojska Jugoslavije, kako su partizani nakon AVNOJ-a od 29. studenoga 1943.
godine preimenovali svoje oružane formacije, poubijala je 70 ranjenika iz
travničke bolnice, među njima nekoliko civila i dvije časne
sestre. Sve zarobljene ustaše (vojnike) partizani su skinuli do gola i zaklali.
Partizani su ubili i šest učenika nadbiskupske gimnazije u Travniku, a 24.
listopada 1944. titovi partizani ubili su oko 800 građana Travnika i nešto
zarobljenih vojnika koje su zatvorili u gradsko sklonište i minirali.
-----------------------------------------------------------------------------
http://croative.net/boljkovac-osloboden-za-partizanski-zlocin-nad-civilima-u-dugoj-resi-1945/
... Zagrebačko Županijsko državno
odvjetništvo Boljkovca je teretilo da je od 7. svibnja do sredine lipnja 1945.,
protivno propisima međunarodnoga ratnog prava, zapovjedio uhićenje i
dovođenje u zatvor većeg broja civila s područja Duge Rese i
okolnih mjesta pod optužbom da su surađivali s ustaškim vlastima.
...
------------------------------------------------------------------------------
ZLOČINI PARTIZANA U VINKOVCIMA 1945.:
- Po riječima
vinkovačkog povjesničara Zlatka Virca, nakon ulaska partizana iz 38. makedonske
i 21. srpske divizije u Vinkovce, 12. travnja 1945., dan kasnije na lokaciji
Kumanove ciglane je, u svega dan ili dva, bez suđenja likvidirano 40-tak
uglednih intelektualaca iz Vinkovaca. “Riječ je o ljudima koji nisu bili
suradnici nacista ni ustaša, a jedina im je krivnja bila to što ih je netko
zbog različitih interesa prokazao”, rekao je Virc.
- U Vinkovcima je
najveća masovna grobnica nastala na tadašnjoj Kumanovoj ciglani
vinkovačkom naselju Slavija (poslije Slavonka), gdje su postojali tenkovski
rovovi u koje su bačene stotine ubijenih ljudi. Za sve vrijeme
komunističke Jugoslavije mnogi su Vinkovčani na Dan svih svetih
potajno palili svijeće i polagali cvijeće na tome mjestu kao znak
sjećanja na svoje pokojne.
- Godine 1946. u Zadruzi
koja se nalazila oko jedan kilometar kada se krene od Vinkovaca prema Vukovaru,
s lijeve strane, bili su smješteni partizani koji su poludjeli od vršenja
zločina u ratu i nakon njega. Vlasti su ih skrivale, kako se ne bi doznalo
što su činili. Dopremljeni su bili sa Bleda i iz Slovenije. Nitko ih nije
smio posjećivati, čak ni rodbina. Kako su bili teret Jugoslavije,
kasnije su ih odveli na more i pobili. Svjedok je bio Ivan Bevanda koji je umro
2005. godine i pokopan je na groblju Grmine u selu Blatnici.
----------------------------------------------------------------------------------
Dokument je zapovijed Službe
sigurnosti u Sloveniji iz 1943. godine, a dobili smo ga dobrotom jednog
slovenskog povjesničara.
“Čim bude dan signal za uzbunu, u akciju
moraju stupiti sve UHZ. Dužnost zapovjednika je da angažiraju sve svoje
članove. Svi moraju imati spremno oružje. (U nedostatku vatrenog
oružja može se upotrijebiti drugo kao što su noževi, sjekire, krampovi,
čekići i slično)
Napad na stanove onih koji će biti likvidirani mora biti brz,
odlučan i temeljit. Svatko predomišljanje i oklijevanje shvatit će se
kao izdaja …
Grupe koje su na popisu likvidiraju se u potpunosti tj. sve do zadnjega.
Skupina koja u svom sastavu ima makar samo jednoga izrazitog antikomunista se
također u cijelosti likvidira.
Bespogovorno se moraju
likvidirati sljedeće skupine:
1) Poznate
vođe antikomunističkog pokreta, vođe nacionalnih organizacija,
Sokola, Četnika, bivših orjunaša, članova streljačkih društava i
slični. Za to je odabran poseban odjel čiji je prvi zadatak uništiti
te skupine ….
2) Svi
svećenici, članovi raznih katoličkih redova kao i njihovi
najbliži suradnici. Ako se iz taktičkih razloga neki svećenici ne
likvidiraju treba paziti da ih se stavi na mjesto koje im je primjereno.
3) Mora
biti likvidirana sva inteligencija koja nije 100% vezana za KPS
(Komunističku partiju Slovenije) i koja nije u nju učlanjena. Tu se
ne smije tolerirati i samo platonsko simpatizerstvo OF (Osvobodilne
fronte). Toleriranje takvih neodlučnih elemenata imalo bi za posljedicu da
se u novoj sovjetskoj državi kod njih među prvima javi nezadovoljstvo.
4) Likvidirati
sve pripadnike buržoazije, kao i trgovce, krupnije zanatlije, sitne poduzetnike
5) Podrazumijeva
se da svi moraju biti likvidirani; svi rentijeri, bogataši i industrijalci.
6) Konačno
moraju biti likvidirani svi sitni predstavnici vladajuće klase, npr.
oficiri, dočasnici, vojnici, policajci, činovnici financija, itd.
Izuzimaju se samo oni koji su pravi članovi KPS koji su u redovima vojske.
Ne mora biti samilosti za te i ako je manji broj tih ljudi član
rodoljubivih nacionalnih organizacija.
7) poubijati
sve bogate zemljoposjednike, tzv. kulake i njihove obitelji.
Što se tiče onih bogataša, trgovaca i industrijalaca koji su
novčano podržavali OF prema njima provesti isto načelo gore navedeno.
Oni su time htjeli samo spasiti samo svoju kožu ….. “
------------------------------------------------------------------------
ZLOČINI U ŽUPANJI I
OKOLICI
https://narod.hr/kultura/14-travnja-1945-zupanja-partizanska-ubijanja-zupanjskoj-posavini
- Nagovještaj toga dogodio
se već ranije kada je 1944., prilikom upada, najprije četnika, a
potom i partizana u okolicu Županje, ubijeno ili zaklano oko 23-24 osobe (od
toga i čitave obitelji izbjegle iz sela Jamena), dok nešto kasnije od
partizana 9-10 osoba koje su isti tjerali pred sobom „na bunkere“. Tako je u
nepunih mjesec dana tijekom 1944., godine u Strošincima ubijeno preko 30
seljaka Hrvata.
- „…..prema svjedočenju partizana iz Račinovaca Ilije
Panjičanina stoji: „Bio sam član obavještajne službe za naše
područje, a šef obavještajne službe bio je Mile Maričić, zvani
Crni Mile iz Drenovaca.“ Crni Mile dobio je zadatak u selu Lipovcu, pred
samo kretanje fronte ,od čelnih ljudi Ozne da dostavi popis „ bande za
vaše područje za likvidaciju. Na taj način se potvrđuje da su
Obavještajni centar i njegov šef Mile Maričić imali popise onih koje
treba likvidirati i to predali Ozni. Oni su imali popise i za druga sela osim
Drenovaca.“ ( Lunka Tomislav, Soljani u Drugom svjetskom ratu, 2013.)
- Ćosić, Ivan Bukvin,
Vrbanja V., Komunistička represija 1945.-1955., Vrbanja, siječanj
2012. piše:
„ Jedan od prvih
pokolja/likvidacija Hrvata civila koji se dogodio odmah po ulasku partizanskih
jedinica u sela Cvelferije zbio se u Drenovcima kojeg je opisala gospođa
Vera Erl uz pomoć svojih sumještana služeći se sjećanjima
jedinog preživjelog koji je utekao «s rupe». »Oslobodilačkog« jutra mjeseca
travnja 1945. godine partizani 6. ličke divizije uhitili su i odveli na
strijeljanje grupu Drenovčana starosjedilaca/Hrvata, ali i druge znane
domoljube. Tražili su ih imenom i prezimenom, a mnogi, koje tog jutra nisu
mogli uhititi, završili su svoj život na »križnom putu« u nekoj od usputnih
»križnih postaja«.“
„Jedna od
masovnih grobnica i stratišta civilnog puka nalazi se kod sela Gradišta ( još
neobilježena) gdje je odmah po ulasku partizana u selo i ovo područje
streljano mnoštvo osoba iz drenovačkog, županjskog i vinkovačkog
kraja te i danas postoje svjedoci iskopavanja tijela svojih
najbližih.“
„ Samo dan nakon tzv. «oslobođenja» od strane istih osloboditelja (partizanskih jedinica) zadojenih mržnjom na sve što je hrvatsko u mjestu Županja je 14.travnja na nasipu rijeke Save kod zgrade zvane «agencija» pogubljeno sedam uglednih članova HSS-a iz mjesta, te neutvrđeni broj također pripadnika HSS-a iz okolnih mjesta.“
- Leševi su plutali Savom još u rujnu 1945. godine, a
postoji i zapis svjedoka Božidara Ručevića o događaju na
21.9.1945., na štitarski kirvaj:
„ 1945 – Crtica iz
Štitara na crkveni god
U rujnu 1945.
nadnevka 21. na crkveni god Sv. Matije Apostola u Štitaru, nakon duga
pješačenja i umora sve od željezničke postaje Ivankovo, i to autor
ovog članka kao dvanaestogodišnjak i majčina sestra učiteljica
Slavica udova pravnika i suca, koji je 1943. ubijen od partizana, tada
domobranski časnik Matija Jerković – došli su u posjet bliskoj rodbini
na veliko veselje, ali i iznenađenje, jer su se svi putovi između
sela smatrali još uvijek opasnima.
Radost toga susreta pomutio je nemili događaj. U jednom trenutku su cestom dojurili iz pravca Babine grede prašnjavi džipovi s naoružanom milicijom, koji su iz njih izletjeli na savske nasipe braneći pristup na obale rijeke. No, seoski dječaci da pokažu svojem vršnjaku i rođaku što mogu – su izvanseoskim puteljcima ipak došli do obale Save. Bilo je što i za vidjeti. Nabuhli ljudski leševi nošeni maticom rijeke plovili su prema beogradskim mostovima, gdje su ih narodu prikazivali kao jasenovačke žrtve. Da, žrtve, ali ne treba se puno dvoumiti tko su bili ubojice i tko žrtve, jer bilo je to u posljednjoj dekadi mjeseca rujna 1945., a II. rat u Europi prestao je 8. svibnja 1945. Stanovnici nam rekoše, da je u tom dobu to bila skoro svakodnevica.“ , piše hkv.hr
----------------------------------------------------------------
OPISI POSLIJERATNIH PARTIZANSKIH ZLOČINA U OBRAZOVNOM SLIKOPISU TITO-DOZVOLA ZA GENOCID
https://narod.hr/kultura/josko-celan-o-filmu-tito-dozvola-za-genocid
-Dr. Ivo Lučić
naveo je i podatak da je samo u Hercegovini ‘ubijeno 24.000 Hrvata, među njima 800 žena i 800
maloljetnika’. Naveo je i jedno Izvješće američkoga
veleposlanstva iz rujna 1945. godine po kojemu je ‘čak i Gestapo bio
razmjerno suzdržan u usporedbi s Titovom Oznom. Vukojević je spomenuo
‘više od 1.000 masovnih grobnica’ samo u Hrvatskoj, od toga prema Belji, ‘180 u
Zagrebu’.
----------------------------------------------------------------
DR. ĐURO
VRANEŠIĆ, SVJETSKI POZNATI NEUROLOG KOJI JE SPASIO MNOGE LJIVIČARE I
ŽIDOVE, A KOJEG SU UBILI KOMUNISTI
- Bio je POMOĆNIK u Klinici za živčane i duševne bolesti u
Zagrebu, 1936. u zagrebačkom je Zelengaju otvorio privatni sanatorij za
živčane bolesti, u kojem je tiekom II. svjetskog rata skrivao i spasio
od smrti mnoge poznate lieve intelektualce (M. Krležu, K. Hegedušića,
A.Augustinčića, V. Bogdanova i dr.), kao i mnoge Židove.
- Odmah nakon završetka Drugoga svjetskoga rata 1945.
uhićen je, kratko suđen pa oslobođen u prvom suđenju, a
odmah nakon toga usliedile su i žalbe tužitelja pa je ponovno i u kratkom
razdoblju osuđen na dvadeset godina, a samo nekoliko dana kasnije i na smrtnu kaznu te je odmah i strieljan.
- Na prvoj razpravi, 16. rujna 1945. pred Okružnim sudom u Zagrebu, nakon svjedočenja desetorice uglednih intelektualaca u njegovu korist, oslobođen je, ali ne i pušten. Već sutradan, nakon tužiteljeve žalbe, osuđen je na 20 godina robije, ali ni takova odluka nije zadovoljila vlast, tj. tužitelja, koja mu izriče smrtnu osudu pred Vrhovnim sudom.Vranešićevu žalbu uložio je Ustavotvornoj skupštini FNRJ odvjetnik Ivo Politeo, ali je žalba odbijena i osuda je izvršena početkom 1946. Miroslav Krleža je također djelovao da se spasi liečnika Vranešića, ali nažalost bezuspješno.
----------------------------------------------------------------
UBOJSTVO PRIMORSKOG SVEĆENIKA MARTINA BUBNJA
Na današnji dan 1898. rođen je Martin Bubanj, domaći sin
Hrvatskog Primorja, svećenik, domoljub i jedan od prvaka Katoličkog
pokreta na Sušaku. Progonili su ga Srbi u prvoj Jugoslaviji, a ubili partizani
1945. i bacili u jamu Bezdan pored Kostrene, kao i mnoge druge Hrvate. Naknadno
nakon što su ubili svećenika, drske zvijeri s crvenom petokrakom su
podigle optužnicu protiv mrtvog Bubnja osudili ga na smrt.
Života ga je koštalo to što je u
jednoj radio emisiji samo spomenuo strašni partizanski zločin na Daksi kod
Dubrovnika.
Nakon smrti i bacanja u jamu,
komunistički sud je podigao optužnicu (!) protiv mrtvog Martina Bubnja.
Tamo čak piše da je pomagao i „partizanima da izađu iz zatvora“, da
je „bio dobar čovjek i pomagao mnogima“, te da „nije simpatizirao ustaški
pokret“.
Života ga je koštalo što je
u jednoj radio emisiji samo spomenuo strašni partizanski zločin na Daksi kod
Dubrovnika.
----------------------------------------------------------------
HUDA JAMA -
Oko 10% pronađenih kostura čine žene
- U Hudoj jami je slovenska državna komisija do kraja 2009. pronašla posmrtne ostatke 726 ubijenih bez prostrijelnih rana, koji su po pretpostavci živi zakopani. Kasnije se pokazalo kako je broj žrtava puno veći, čak nekoliko tisuća, oko 10 posto žrtava su žene. Pretpostavke kažu kako je u prvom rovu dubokom 48 metara oko 3000 tijela. Mjesto gdje su posmrtne ostatke komunisti zatvorili s čak 100 metara raznog materijala i dva zida, jednim betonskim i to 85 centimetara debljine.
U Sloveniji je otkriveno preko 600 mjesta komunističkih egzekucija iz ratnog i poratnog razdoblja, a među žrtvama su uz pripadnike “poraženih vojska” iz II. svjetskog rata i civili. Od toga je izvršeno 185 sondaža tih grobišta te 60 ekshumacija, znači samo 10 posto, a rade se i popisi poginulih.
----------------------------------------------------------------
ZLOČINI U ŠIROKOM BRIEGU
- Mladen Naletilić Tuta (bio je sa Šešeljem u zatvoru, op. MH) mi je dostavio neke podatke, da je njegov otac bio oficir, to je bila deveta dalmatinska brigada koja je oslobodila Široki brijeg. I oni su tamo ubili sve ustaše kad su se predali, pobili su sve fratre Franjevce koji su im došli šaka, ali pobili i dosta civila.
----------------------------------------------------------------
- Šokantna
ispovjed Zdenka Zavadlova (2003 god.), kada je imao 79 godina; bivšeg zamjenika
načelnika OZNE, za područje Maribora. On svjedoči o masovnim
ubojstvima Hrvata 1945. u Sloveniji. Iako je javno priznao zločin, a
nekoliko stotina žrtava tog zločina pronađeno u jamama, nikada protiv
njega nije podignuta optužnica!
- Jeste li se ikada
zabrinuli zbog onoga što radite i koja vas je od masovnih egzekucija posebno
potresla?
Da.
Ona kod Areha na Pohorju. Po naredbi mog pretpostavljenog, načelnika
OZNA-a Vladimira Rafaela Majhena, morao sam osobno organizirati i nadzirati
masovni pokolj ljudi. Pripadnici mariborskog KNOJ-a po danu su iskopali jame, a
noću smo ljude iz mariborskog zatvora vezane žicom ukrcali na kamione i
krenuli prema Pohorju. Nije nam bilo svejedno, pa smo, kako bismo se ohrabrili,
putem ispijali veće količine konjaka. Kad smo stigli u šumu, blizu
iskopanih jama, ljude smo iskrcali iz kamiona i poveli do stratišta, a
budući da je među zarobljenicima bilo puno Nijemaca, knojevci su im
zapovjedili da putem pjevaju “Deutschland, Deutschland iiber alles!” U blizini
jama morali su se svući dogola. Medu njima je bila i jedna izuzetno
lijepa djevojka. Knojevci su ih po pet vodili do jame i strijeljali, a posebna
grupa ih je poslije zakapala. I ta mlada djevojka je nestala u jami. Serijsko
strijeljanje se nastavilo. Tada sam se prvi put u sebi zapitao kamo smo to
otišli s našim skojevstvom, partizanstvom i kakvo je to oslobođenje?! A
onda opet konjak iz boce. Knojevci koji su ubijali bili su već
poprilično pijani.
- Što kao bivši pripadnik
OZNA-e znate o novootkrivenom masovnom stratištu kod Borla?
Na
tom su mjestu u svibnju 1945., nakon što je rat već bio završio,
poubijani Hrvati koji su uspjeli pobjeći iz kolona Križnog puta, ali su
poslije uhvaćeni i predani 3. armiji Jugoslavenske vojske.
VI, kao tadašnji
zamjenik načelnika OZNA-e za šire područje Maribora, kamo pripada i
Borl, niste bili uključeni u te likvidacije?
Mi
iz slovenske OZNA-e i KNOJ-a ubijali smo slovenske domobrane, a kada bismo
uhvatili Hrvate, predavali smo ih 3. armiji. Tada je baš u dvorcu Borl bilo
zapovjedništvo 3. armije Jugoslavenske vojske, koja je ondje došla nakon
oslobođenja. U rovovima oko dvorca ubijali su hrvatske
domobrane, ustaše i civile – žene, djecu, starce… To su
uglavnom bili ljudi koji su se probijali prema austrijskoj granici, a nisu
bili uključeni u Križni put. Ondje je ubijeno nekoliko tisuća ljudi.
- Rat je već bio završen,
kako ste mogli masovno ubijati ljude, i to bez suđenja?
Naredba
je stigla s vrha, a zna se gdje je bio vrh. Rečeno nam je: “Neprijatelja ubijati bez suđenja jer revolucija još
traje”!
Kakva revolucija?
Rekli
su nam da je rat bio prva faza revolucije, a ono poslije rata druga faza.
----------------------------------------------------------------
UBOJSTVA
200 HRVATA U ŽICINOJ ŠUMI 1945-te
TRAGA
SE ZA TIJELIMA 200 HRVATA: U ‘Žicinoj šumi’ ‘je samo učiteljica ubijena
metkom. Ostali lopatama i krampovima.
Svjedok Ivo Vranić, hrvatski
branitelj s Banovine, koji je pokrenuo ministarstvo da iztraži taj
partizanski zločin:
“Kolona od najmanje 200 ljudi odvedena je prema Žicinoj šumi.
Pogledom su ih pratila petrinjska djeca koja su naknadno svjedočila da su
ljudi iz kolone, gonjeni naoružanim partizanima, znajući da idu u smrt
pjevali “Tiho, tiho voda teče, moja mladost se okreće”… U toj šumi
ubijani su na najgore moguće načine. Ubijeni su motikama, krampovima,
željeznim šipkama a jednim jedinim metkom ubijena je samo učiteljica iz
Petrinje. Ona je danima prije smrti bila zarobljena od strane tih partizanskih
zločinaca, a sve te dane njezini učenici su joj nosili hranu. Dan
prije nego što su je ubili, rekla je djeci da joj sutra ne donose hranu. Znala
je da će ih odvesti u šumu i pobiti”
----------------------------------------------------------------
Josip
Broz Tito u govoru krajem studenog 1945.te na konferenciji za novinare u Osieku
(objavljeno i u novosadskom glasilu ,,Magyar szo''): ,,Najstrožije, nastupili smo prema Niemcima. Njih smatramo glavnim
krivcima, oni su počinili strašne zločine u Jugoslaviji. Nasuprot
njima, s mađarskom manjinom postupili smo blago i prema njima smo pokazali
velikodušnost.''
Procjenjuje
se da je u Jugoslaviji ubijeno oko 40 000 Mađara (članak spominje
više povjestničara). Ubijeni su neki ugledni mađarski znanstvenici:
Jozsef Botlik, Sandor Meszaros, Gyorgy Juhasz, Sandor Papp, Marton Matuska i
drugi. U Subotici je pobijeno nekoliko tisuća Mađara bez suda,
štoviše i onih koji su samo bili članovi mađarskih uljudbenih udruga.
Najmučnije je silovanje i
ubojstvo mađarskih djevojčica Terika Soos Dekany od 12 godina i
Gabriella Soos Szegedi od 13 godina od strane partizana, samo zato što su
1941.ve recitirale pjesme dobrodošlice mađarskim postrojbama.
U Novom Sadu
je ubijeno 2000 mađarskih civila, među kojima i novinar Andree Arva
Dezso, koji je bio privezan na traktor i vučen dok nije umro i to samo
zato jerbo je bio urednik mađarskih novina.
Svi
mađarski stanovnici Čaruga, Žablje i Mošorina proglašeni su
također kolektivnim krivcima, pak su svi mužkarci pobijeni, a njihove
žene, djeca, starci izbačeni po zimi i visoku sniegu iz kuća 23.
siečnja 45te i pješke otjerani u udaljeni logor Jarak, gdje je veći
dio umro od gladi i zime, a preživjelima je bio trajno zabranjen povratak na
ognjišta.
Nakon
množtvenih ubijanja podkraj 44te i početkom 1945.te, osnovani su logori u Bačkoj:
Novi Sad,Sombor, Bačka Palanka, Apatin, Odžaci, Bački Gračac,
Vrbas, Crvenka, Kula, Veprovac, Lovćenac... Do sad je odkriveno 56
množtvenih grobnica u kojima počivaju pogubljeni Mađari.
Od 195.000
Niemaca, koji su ostali u prijašnjoj Jugoslaviji, od kraja 1944. do
početka 1948. u logore je odvedeno približno njih 170.000. Od toga je, od
posljedica bolesti, hladnoće, zlostavljanja umrlo približno njih 60.000.
Među stradalima je znatan broj djece, od 5.600 do 6.000 mlađe od 14
godina. Kad je rieč o 10.000 do 20.000 hrvatskih Niemaca, koji su ostali u
zavičaju nakon zatvaranja austrijske granice, oni se u ljeto 45-te šalju u
logore, u kojima je smrtno stradala četvrtina njih zbog pljačke,
zlostavljanja i ubojstva. U Hrvatskoj su izgubili imovinu, narodna i ljudska
prava, ter izglede za napredovanje u svakom smislu.
--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Partizanski
zločini nad običniom ljudima, ranjenicima i zarobljenim vojnicima na
Sušaku-Trsatu (svećenik Bubanj, gimnazijalac Franjo Rade Grabar...)(izvor
Zvona)
--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------