Povratak / Back

KOMUNISTIČKI ZLOČIN !

Sjećanje na Mustafu Busuladžića (Autor: Prof. Ismet Kasumagić)
Preuzeto s: http://www.mullasadra.com/prikazknjiga/SJECANJEmuslimaniuevropi.htm

 

Mustafa Busuladžić rođen je 1. aprila 1914. u Gorici kod Trebinja, a strijeljan je 29. juna 1945. godine, što znači da je imao svega 31 godinu kada je ubijen. U tom kratkom životu on je ipak izrastao u vrhunskog intelektualca. Po završenoj osnovnoj školi upisao se u medresu u Travniku, gdje je završio tri razreda u Elči Ibrahim-pašinoj Fevziji, a nastavio je školovanje u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu, gdje je i maturirao. Još kao medreslija objavljivao je izuzetno zrele i kvalitetne radove u »Islamskom svijetu«, »Novom Beharu«, »Islamskom glasu«, »Muslimanskoj svijesti«, »Obzoru«, »Svijesti«, »Kalendaru Islamskog svi­jeta«, »Kalendaru Narodne uzdanice«, »El-Hidaji«, »Glasniku VIS -a«, »Kalen­daru Hrvata«, »Večernjoj pošti«, »Našoj domovini« i drugim publikacijama. Na­kon toga upisao se na Višu islamsku šerijatsko-teološku školu u Sarajevu, gdje je diplomirao 1940. godine. Kao student bio je predsjednik Udruženja studenata. Iza toga je proveo dvije godine u Rimu na postdiplomskom studiju iz orijenta­listike. Jedno je vrijeme na radiostanici Rima bio spiker za hrvatski jezik. Tada je bio suradnik italijanskih časopisa »Mono Arabo« i »Orijente Moderno«.

 

Bio je zaposlen u Sarajevu kao profesor na Šerijatskoj gimnaziji, a honorarno je radio u Ženskoj medresi, Realnoj gimnaziji i Srednjoj tehničkoj školi. U pro­fesorskoj karijeri pokazao se odličnim pedagogom i metodičarem. Pored pros­vjetnog i pedagoškog rada mnogo je pisao i prevodio. Njegov je publicistički rad obiman. Pored orijentalnih (arapskog i turskog) dobro je poznavao njemački, francuski i italijanski jezik. Bio je odličan govornik.

 

M. Busuladžić jedan je od najvećih ovovjekih boraca za islam i muslimane na ovim prostorima. U svom kratkom životu učinio je za muslimane u Bosni i Hercegovini više od mnogih koji su znatno duže živjeli. Bio je pisac, prevodilac, publicist, kritičar i recenzent, govornik i mislilac, poliglot, a nadasve borac i pregalac za islam, čijem je razvoju na ovom tlu posvetio cio svoj životni vijek.

 

Dr. Muhamed Hadžijahić (1918.-1986.) rekao je o Busuladžiću sljedeće: »Me­ne je posebno čudilo njegovo poznavanje jezika. Mustafa je tako tečno govorio svaki od tih jezika, i zato je moja ocjena da smo izgubili dva velika čovjeka: hadži Mehmed-ef. Handžića i Mustafu Busuladžića. Handžić je učenjak kakav se nije rodio u posljednjih sto godina, vrlo je bio značajan za muslimane Bosne i Hercegovine, no smatram da je Busuladžić još i značajniji zato što je, pored velike učenosti, poznavao i evropske jezike.« Prof. Hazim Šabanović oduševljeno je pričao o Mustafi Busuladžiću »Znao je na njemačkom stranice i stranice Spenglerovih djela napamet. Pisao je lahko, tečno, kristalno jasno i inspira­tivno. «Akademik Hamdija Kreševljaković, kao učenjak, usmjeravao je Busu­ladžića i mnoge druge u znanstvenom radu, kao i Mehmed-ef. Handžić i drugi profesori.

 

Mustafa Busuladžić jedan je od najplodinijih pisaca muslimanskog intelek­tualnog kruga kod nas. Bio je jedan od rijetkih muslimanskih intelektualaca koji je dobro poznavao filozofiju Istoka i Zapada, a posebno materijalističku filo­zofiju i marksizam. To su isticali i o tome pisali teoretičari marksizma, kon­statirajući da su od muslimanskih intelektualaca dobro poznavali marksizam i materijalističku filozofiju jedino Busuladžić i Husein-ef. Đozo.

 

Mustafu Busuladžića upoznao sam kao učenik Šerijatske gimnazije u Sara­jevu, gdje mi je predavao italijanski jezik. Istovremeno je mojoj sestri i dvjema amidžičnama predavao filozofiju u Ženskoj medresi. Sjećam se kako su one, kao starije od mene, jako cijenile profesora Busuladžića. One su bile iznenađene u kolikoj je mjeri on poznavao svjetske filozofe i učenjake i sebe postavljao u ravnopravan položaj s njima kada je iznosio njihova razmišljanja i postavke. Tako je on, recimo, imao običaj kazati: »Filozof Kant misli tako i tako, a ja mislim ovako.« To je tako uvjerljivo obrazlagao da su učenice prihvatale njegove tvrdnje. Ja i moje razredne kolege učili smo italijanski iz ljubavi prema profesoru, jer su nam dolaskom nove vlasti nametnuti njemački i italijanski, pored arapskog i francuskog i, kasnije, turskog jezika.

 

Busuladžić je bio pravi prijatelj učenika, a ja sam ga osobito cijenio kao čovjeka ne samo širokog obrazovanja nego i primjernoga islamskog morala. Dok su se neki profesori - da im ne spominjem imena, jer su kasnije uvidjeli da su bili na pogrešnoj strani - po partijskom zadatku bili ubacili među nas, učenike, kako bi nas ateizirali, dotle se rahmetli Busuladžić svim svojim snagama, a najviše ličnim primjerom, trudio da nas učini onima koji zavrjeđuju da nose ponosno ime MUSLIMAN.

 

Svoje poznavanje Mustafe Busuladžića upotpunio sam tek kada sam saznao da se u prostorijama »Merhameta« održavaju zanimljiva predavanja, te da se tamo sastaju Mladi muslimani. Čim sam za to čuo od sestre, a to je bilo u mjesecu ramazanu 1943., odmah sam shvatio da je moje mjesto tamo. Otišao sam prvo u školu iza »Hurijeta« na Bendbaši, gdje su se svakodnevno okupljali Mladi muslimani. Tamo sam, između ostalih, susreo Munira Gavrankapetanovića i još neke, među kojima i nekolicinu onih koji su kasnije ubijeni kada sam saznao da se Mladi muslimani nisu mogli registrirati kao samostalno društvo, pa su ušli u okrilje Udruženja ilmijje »El-Hidaje« kao podružnica. Tadašnji predsjednik »El-Hidaje« rahmetli Mehmed-ef. Handžić odredio je za zvaničnog predsjednika podružnice »Mladi muslimani« prvo Kasim-ef. Dobraču, a vrlo brzo iza toga upravo Mustafu Busuladžića.

 

Mehmed ef. Handžić je misteriozno je preselio na ahiret u 38. godini života - 1945. god., poslije operacije slije­pog crijeva, a bio je ličnost koja se ne rađa ni u svakih sto godina. On je bio onaj hrabri prvopotpisnik poznate Sarajevske rezolucije protiv zločina koji su vršeni nad Židovima, Srbima i Ciganima u II svjetskom ratu.

 

Mustafa Busuladžić tada je bio jedan od najmlađih članova »El-Hidaje«, a po svojim sposobnostima pravi učenik i sljedbenik velikog alima Mehmed-ef. Han­džića. Pored svoga širokog obrazovanja, obojica su bili izuzetno hrabri, pravi mudžahidi, kao i drugi zvanični predsjednici podružnice »Mladi muslimani«: Kasim-ef. Dobrača i hfz. Ibrahim Trebinjac. Svi su oni, po potrebi, držali pre­davanja »Mladim muslimanima«, pored predavanja koja su držali glavni organi­zatori »Mladih muslimana«, među kojima su se isticali Esad Karađozović, Emin Granov, Asaf Serdarević i drugi.

 

Mustafa Busuladžić uvijek je bio spreman da održi predavanje s temom koja zanima mlade. Njegova su predavanja bila ne samo vrlo poučna nego su razvi­jala i borbeni moral. Ako bi se kad desilo da nemamo predavaa za najavljeni termin, moja je dužnost bila da pronađem profesora i da ga obavijestim da nam treba predavač. Obično sam ga nalazio u Ženskoj medresi; sačekao bih odmor, a on, čim me vidi, samo je pitao koja je tema predviđena i dolazio je spreman utemeljeno obraditi potrebnu materiju, sve potkrepljujući činjenicama i islam­skim stavovima. Isticao je da se vjerovanje potvrđuje djelima, navodeći obaveze prema sebi, drugima i prema Bogu. Zato nije čudo što su »Mladi muslimani« za vrijeme II svjetskog rata bili nesebični pomagači muhadžira, anagažirajući se u dobrotvornom društvu »Merhamet«. Tada nije bilo nekih stranih humani­tarnih organizacija, nego smo mi prikupljali dobrovoljne priloge u hrani i odjeći i to nosili u izbjegličke logore na Ali-pašinom mostu, Koranu i nekim centrima u gradu. lako je bila velika opća glad i oskudica, nikada nam ni napamet nije palo da od prikupljenog nešto za sebe zadržimo. Obaveze prema sebi vršili smo samosavladavanjem i krjeposnim životom. Time se stjecalo Božije zadovoljstvo

 

Ni u najtežim uvjetima nije se zanemarivao namaz, ni post, ni druge obaveze prema Allahu, koje su opet propisane za naše dobro.

 

Čitajuti bilo koji članak Mustafe Busuladžića, primjetit ćemo da je svaka tema obrađena vrlo stručno, a stil je lagahan i zanimljiv. Jedan od vrhunskih intelektualaca Zenice rahmetli akademik Kemal Kapetanović pitao me svojevre­meno ko se u »Takvimu« potpisuje kao Ajnas. To je bio moj prijatelj Ešref Čampara. Hvaleći napise Čampare, rekao mi je da ga podsjećaju na članke Mustafe Busuladžića, jer da od onoga doba kada je čitao rasprave Busuladžića nije nailazio na tako lijepe članke, iako je jako mnogo čitao. Usput rekavši, teško je bilo predložiti Kapetanoviću da nešto pročita a da on to nije već pročitao. To je Kemal koji je stizao da sve vrijednio pročita, a samo iz stručne literature, pričao mi je, bila mu je norma sedamnaest stranica formata časopisa »Stahl und Eisen« svakog dana. I to je bio jedan od naših nezaboravnih velikana, a, kao što vidimo, i on se napajao člancima Mustafe Busuladžića.

 

Mustafa Busuladžić cio je svoj život posvetio borbi za napredak muslimana. Pošto su svi muslimani braća, nije mogao a da ne opiše teško stanje muslimana u carskoj Rusiji, koje se još više pogoršalo kad su na vlast došli komunisti. A kakvo je bilo i ostalo stanje muslimana u tom boljševičko-komunističkom kaza­matu, to su tek donekle objelodanili sami jugoslavenski komunisti nakon re­zolucije Informbiroa 1948. U najnovije doba dešavanja s Čečenima upotpunosti su razotkrila krajnje surovi, beskurpulozni, zločinački bolješevički režim na­očigled cijelog svijeta.

 

Kamo sreće da je Busuladžićeva knjiga »Muslimani u Sovjetskoj Rusiji« ot­vorila oči Bošnjacima još rane 1943. godine, pa se ne bi poveli za komunistima, nego bi pravovremeno poduzeli sve mjere i pravilno se organizirali, kako nas ne bi zadesilo ovo što se kod nas sada dešava. Da zlo bude još veće, neki nazovi-muslimani ni dan-danas ne vide korijene svega zla. Očajavaju, snebivaju se i ne znaju šta da rade.

 

Sjećajući se tragične smrti Mustafe Busuladžića, željeli bismo da probuditi uspavane i otvoriti oči onima koji svjesno ili nesvjesno zatvaraju oči pred istinom.

 

Komunisti su ubijali islamske vođe, a i druge aktivne muslimane, još prije nego što su došli na vlast. Tako je ubijen Esad Karadozović, kao jedan od vodećih organizatora pokreta »Mladi muslimani«. Trojicu Mladih muslimana strijeljali su u Vitezu, nakon što su ih u Janjićima, blizu Zenice, izveli iz voza (Asafa Serdarevića, Nurudina Gackića, Sakiba Nišita i još neke saradnike »Merha­mta«), a bili su »krivi« samo zato što su bili nabavili žito ia izbjeglice.

 

A kada su upali u Sarajevo, komunisti su požurili da među prvima uhapse Mustafu Busuladžića. Vojni ga je sud brzo osudio na smrt, skupa s Atifom Hadžikadićem, direktorom Trgovačke akademije i tadašnjim gradonačelnikom.

 

Vojni zatvor i vojni sud bili su smješteni u bivšoj Osman-pašinoj vojarni, koju su kasnije nazvali kasarna »Maršal Tito«. Tu je odmah bilo zatvoreno više uglednih građana muslimana, a i drugih koji nisu bili po mjeri novog komu­nističkog režima. Ovaj sud tada je uglavnom izricao smrtne kazne. Rijetki su bili poštedeni, iako su stari ljudi maltretirani. Tako je tu bio i književnik Edhem Mulabdić, kojeg su kao psa vodili da pužući na koljenima briše zatvorske hod­nike. To je vidio i kasnije pričao Ismet-ef. Gavrankapetanović, Munirov otac, koji je također bio pritvoren. Abdulah Skaka bio je tada zatvorski brijač, pa je kao čestit čovjek prenosio poruke porodicama zatvorenih. A da se to ne bi otkrilo, njemu je svake večeri dolazio njegov rođak Mehmed-ef. Mujezinović, koji je kroz noćne kapidžike obilazio zabrinute porodice zatvorenih.

 

Kasnije je ovaj sud bio nešto blaži, pa su, iako nevini, osuđivani na zatvorske kazne Nedžib Šaćirbegović, Alija Izetbegović, Ešref Čampara i drugi 1946., kao i Vahid Kozarić, Ibrahim Trebinjac, Ismet Kasumagić i drugi 1947. godine.

 

Neki su pričali kako je Busuladžić, uoči pogubljenja, cijelu noć učio Kur'an.

 

Evo šta kaže Abdulah-ef. Skaka o rastanku s rahmetlijom:

 

»Predao mi je Kur'an i tespih da predam njegovom sinu. Pošto mu je sin bio sasvim mali, to sam taj Kur'an predao Mustafinom bratu. Poveli su ga navečer. Bio je miran. Odveli su ga sa Atifom Hadžikadićem, a uz njih su bila i dva ne­muslimana, neki brijač Prudelj i Ante Jurin. Odveli su ih prema Željezničkoj stanici. Kasnije se saznalo da su strijeljani u Velešićima iza Željezničke stanice. Njihov pratilac, neki Ivica, tražio je da ih zakolje, ali je to spriječio sudija Šefko Hadžiomerović, pa su ih strijeljali. Neki mještanin našao je naočale i izrešetan fes Busuladžića, što je predao njegovoj sestri i supruzi kada su došle da obiđu grob.«

 

Sestra i supruga rahmetlije, ne znajući da su već pogubili Mustafu, došle su mu u posjetu i umjesto da im bar to saopće na primjeren način, osoro su ih vratili, baš sudija, izjavivši: »Šta hoćete?! Pognjavili smo ih kao paščad!« Kad su obilazile grob, čoban im je pričao da je na njegove oči izvršeno strijeljanje, ali vjerovatno to nije tačno jer je strijeljanje izvršeno noću.

 

Tako su, eto, postupali oni koje su neki nazivali oslobodiocima Sarajeva. Neka im Allah plati njihov zločin džehenemskom vatrom, a nama neka rasvijetli razum i ukaže na pravi put. I neka sve nevine žrtve, a posebno rahmetli Mustafu Busuladžića, nagradi najvišim deredžama Dženneta.

 

Rahmetullahi alejhi!