Partizanski zločin nad Stružanima 1945: i djecu ubijaju, zar ne?

Struga nije stradala samo u Domovinskom ratu. Uvod u zločine iz ljeta 1991. odvijao se krvavog proljeća 1945. godine.

Ubili mu sina u krilu

Autor Jakob IVANKOVIĆ
.
Strašna je scena koju ne mogu izbrisati. Pa, oni su Pavlu Kneževiću iz Unčana ubili iznemogla sina, kojeg je držao u krilu.

BANSKA STRUGA - Bio sam pripadnik Struške satnije, u kojoj su bila 72 pripadnika. Branili smo svoje mjesto. Bilo je tako sve do svibnja 1945. godine, kada smo se morali povući. Posljednji smo to učinili - počeo je svoju žalosnu priču Stjepan Sigur (78), iz Banske Struge. Zapravo držali su odstupnicu koloni koja je išla kroz Pounje, u kojoj su bili osim vojnika i civili. U Hrvatskoj Kostajnici također su osiguravali odstupnicu, i to koloni koja je dolazila iz smjera Dubice. Nakon toga u Petrinji.
- U Petrinji moja satnija gubi sedam vojnika. Poslije Petrinje nastaje pravo rasulo i svatko se bori za goli život. U takvu okružju stižemo na bleiburško polje. Mislim da smo bili među prvima koji su prešli austrijsku granicu, na koju su bili postavljeni engleski tenkovi. Ondje smo predali oružje. Vraćaju nas, i tada nas preuzimaju Slovenski partizani. Oni nas prate sve do hrvatske granice. U Sloveniji nas nisu zlostavljali. Možda to trebamo zahvaliti tomu što još nisu bili stigli do Bleiburga partizani, koji su s juga prodirali prema sjeveru, a partizani Koste Nađa s istoka. Čim smo prešli u u Hrvatsku, preuzima nas UDBA. Tada je počeo pravi pakao.

Prate nas na konjima, a mi bosi i gladni pješice idemo prema Zagrebu. Mnogi tu zauvijek ostaju. Zapravo zbog iscrpljenosti nisu mogli hodati, probali smo ih nositi... Naši pratitelji kada god su to zamijetili te jadnike bi izdvajali iz kolone i ubijali ih. Strašna je scena koju ne mogu izbrisati. Pa, oni su Pavlu Kneževiću iz Unčana ubili iznemogla sina, kojeg je držao u krilu. Previše je toga bilo. Jure Špinagel, zvan Kranjac, skraćuje si muke. Uspijeva zgrabiti jednog od pratitelja i nečim ga ubada i biva odmah likvidiran - kaže Sigur.

Dolaskom u Sisak satnije nestaje. Morali su ondje ispuniti neke obrasce. Osim osobnih podataka upisivali su i što su bili u ratu.

- Nas osam pisali smo se domobranom, i to nam je glavu spasilo. Svi oni koji su se upisali ustašom pobijeni su iste noći, tu negdje gdje je bila tvornica tanina - sjeća se Stjepan Sigur. Rekli su im nakon toga da su pušteni. Mislio je kako je gotovo i da se vraća kući.

- Koja prevara! Pa oni nas ponovno u koloni umjesto prema Pounju gone preko Slavonije skroz u Bačku, sve do Slankamena, u kojem nas puštaju. Onako iscrpljen, gotovo gol, bos i gladan, ipak uspijevam doći kući. Prenoćih tek, a po mene dolazi UDBA, i odvodi u logor u Dvoru. Ostajem ondje dva mjeseca. Odvode me u zatvor, u kojeme me drže šest mjeseci, najprije u Petrinji, a zatim u Sisku.

To je valjda bila neka istraga i tu sam bio mučen. Vješan sam za ruke vezane na leđima... I tako visiš, ruke se izvrnu... Koje su to muke bile! Još na to i batine! I nikad za ništa nisam bio osuđen, a o svemu tomu nemam ništa napismeno - ispričao nam je Stjepan Sigur.

V. list