Kinematografija u NDH

 

Kinematografija (slikokaz) NDH je bila među razvijenijima u Europi. Zašto? Za vrijeme Banovine Hrvatske kinematografija jedva da je i postojala, u distribuciji je bio samo strani film a kina su grcala pod nametima poreza i prireza. Ustaške vlasti su međutim odmah shvatile propagandni značaj sedme umjetnosti. Isprva su priučeni snimatelji morali bilježiti samo obljetnice, državne praznike, govore političara i svečane parade ali, malo pomalo, film se izvlačio iz zagrljaja politike. Zahvaljujući trudu Marijana Mikca, ravnatelja za film, a kasnije rukovoditelja Državnog slikopisnog zavoda "Hrvatski slikopis", NDH je primljena u Međunarodnu filmsku komoru. Popularni dvotjednik "Hrvatska u rieči i slici" prerastao je u tjednik, koji je u kinima istisnuo njemačke i talijanske filmske žurnale. Glavni su adut bili mađarski filmovi zbog kojih nije ni bilo zarade pa je država stalno "uskakala" da kino promet zaokruži na pozitivnu nulu. Možda najveće djelo NDH kinematografije, dokumentarac "Straža na Drini" je nagrađen brončanom medaljom na filmskom festivalu u Veneciji 42. mnogi filmovi iz tog vremena su raštrkani kojekuda, dokumentarac "Poglavnik i narod" pronađen je prošlih godina u bivšoj zgradi veleposlanstva NDH u Madridu. Film "Život hrvatskog seljaka" pronađen je u Bečkom filmskom arhivu. 45. većina filmova NDH završila je u Beogradu kao "ratni plijen" i dan danas tamo stoje. No tamo nisu završili svi filmovi. Po međudržavnom ugovoru, NDH je kopiju svakog filma koji je snimljen u njenoj produkciji, slala u Berlinski filmski arhiv pa bi tamo na okupu najvjerojatnije trebali biti svi filmovi NDH. Kopije su još slane u Rim i Sofiju ali tamo ih vjerojatno nisu tako dobro čuvali.