Ovih dana procitao sam
sjecanja neka-dasnjeg jasenovackog zupnika vel. Jure Par-sica, stampano u «Hrv.
Reviji». Za vrije-me citanja bio sam uzasno zabrinut na tako pisanje 40. god.
poslije rata... Sto je s tim vie. Parsic polucio...?
1942. godine bilo mi je 18 godina i do-bio sam poziv, da
se prijavim 21. 10. 1942. god. za odsluzenje vojnog roka. Takav su poziv dobili
svi moji vrsnjaci u mom mje-stu i okolici. Nakon lijecnickog pregleda i drugih
formalnosti, bili smo smjesteni u vlak i oko 8 krenuli smo sa postaje prema
Zagrebu. Na kolodvoru su nas ispratili rod-bina i prijatelji. Nas za vojsku
bilo je oko 120 momaka... Rano ujutro, kada smo se probudili, vlak je stajao na
jasenovackoj stanici. Oko 7 neko je povikao, da izidemo iz vlaka, a mi smo
polako izisli s nasim ku-ferima i stali u nastup. Prema nama je sta¬jao jedan
ustaski casnik, visok, namrsten i izgledao je strog. S njime je bilo jos
ne-koliko ustasa. U to vrijeme nisam raspoz-navao cinove, pa tako ne mogu
reći, osim onog namrstenog casnika. Taj je bio ust. nadporucnik Prpic,
zapovjednik Prve Ust. bojne u Jasenovcu. Nadporucnik Prpic odrzao nam je kratki
govor, pozdravio nas i upoznao s nasom duznosti, i rekao nam ce, da cemo biti
4. strojnicki sat I. Ustaske obranbene bojne, pa mozemo biti ponos-ni, da opet
Hrvati mogu sluziti svoju drzavu Hrvatsku...
Jasenovac je obicno slavonsko selo. U jesen i proljece je
jako blatan, u zimi je uzasna zima, a u Ijeti je velika prasina i pun je
komaraca. Nase nastambe bile su jako skromne, a uz nasu nastambu bila je
dalmatinska satnija, 3. sat. Zapovjednik te satnije bio je porucnik Ante Elez.
Kako smo bili novaci, mi smo trebali zavrsiti vojnu izobrazbu. Zapovjednik i
izobrazitelj bio je iz skole «zeljezni trolist» — porucnik Josip Knezevic.
Za vrijeme nase izobrazbe ponekad smo prosli i pokraj
sabirnog logora. U Jasenovcu bila su dva logora. Kozara, na jugu grada, i
Ciglana, na sjevernom dijelu. U Kozari je smjesteno oko 100 zatpcenika, koji su
bili zanatlije s koznom robom i njihovi pomocnici. Kozara je bila bolji logor,
cistiji, zdraviji i boiji uvjeti.
Zatocenici su imali svog doktora, zubara, brijaca i imali
su Sportske sekcije, biljar, Sah, ping-pong, odbojku i igrali su Remi, imali su
i diletantske sekcije. Povremeno su imali priredbe za zatocenike u logoru, a
ponekad su imali priredbe u dvoristu, gdje su mogli gledati i civili i
vojska... Kozara nije
bila strogo cuvana, bio je samo jedan strazar na ulazu, a
zapovjednik u Kozari bio je porucnik Ivan Gjerek od Imotskog. Zapovjednik nad
zatocenicima bio je jedan sarajevski Zidov, imena mu se ne sjecam (bio je
trener sarajevskog nogometnog kluba). Ustvari taj Zidov je bio pravi
zapovjednik logora.
Logor Ciglana i Lancara bio je nesto veci (ali ne ogromno
velik, kako kaze vie. Parsic) i bio je razdijeljen po raznim zanatima.
Elektricari, stolari, bravari, mehanicari, radnici na ciglani, sumski radnici,
radnici na ekonomiji. Radnici, koji su radili u ustaskoj bolnici i koji su
radili u logorskoj bolnici.
Logorski zatocenici obavljali su te razlicite poslove i
moglo ih je biti u torn logoru 1500 — do 2000, nikako vise. Kada bi zatocenici
isli na razlicite radove, pratio bi ih po jedan strazar. Deset zatocenika i
jedan strazar, a strazari su bili iz druge i trece satnije.
Sest mjeseci je proslo i mi smo zavrsili vojnicku
izobrazbu. Vec je bio travanj, i u Jasenovcu se je spremala velika proslava 10.
travnja 1943. god.
Nasa satnija je bila prva satnija, koja je zavrsila
vojnicku izobrazbu, pa je bila nasa duznost voditi mimohod. Bila je to svecana
proslava, bilo je to divota vidjeti.
Iduci dan vise nije bilo vjezbe. Prije podne bio je odmor,
a poslije podne je dosao nadporucnik Prpic i porucnik Knezevic i opet su nam
odrzali kratko predavanje. Rekli su nam, da smo zavrsili izobrazbu, a sada cemo
ici u pratnju zatocenika za neko vrijeme.
U to vrijeme stigao je u Jasenovac domobranski nadsatnik
Marko Pavlovic. Nije bio neugodna pojava, kako pise vie. Parsic. Dapace,
pristojan casnik i vrlo disciplini-ran. Mislirn, da je imao vojnu akademiju.
Dosao je iz Mostara i bio je ozenjen s Mostarkom. Imali su dvije curice. Svake
godine za Bozic pozvao bi u svoj stan po dva carkara iz svake satnije na rucak.
Nadsatnik Pavlovic s gospodom bi te miadice posluzivao. Prije rucka je bila
molitva, a zatim rucak, a onda bi zajedno svi pjevali bozicne pjesme. Kasnije
bi pjevali i igrali do kasno u noci.
General (Marko) Pavlovic u povlacenju stigao je do pred
Klagenfurta, i kada je vidio kako je
izigrana njegova vojska, bio je sokiran. Kao zapovjedniku
i casniku bilo mu je neugodno pred vojskom, ne bi znao sto bi vojnicima rekao.
Kao casnik, bio je preponosan, da bi bio ponizivan bilo od koga. Zavrsio je
tragicno s cijelom svojom familijom, iz samokresa ubio je najprije dvoje djece
zatim suprugu pa sebe. Ostat ce u sjecanju kod svojih vojnika, kao pravi vitez,
koji je dao zivot za Hrvatsku3.
Proslo je bilo vise od 6 mjeseci, sto smo u Jasenovcu, a
Maksa (Luburica) jos nitko nije vidio. Vjekoslav Luburic, zvani «Maks». Kad ovo
pisem, moram spomenuti, da u roku od dvije godine Maksa nisam vidio vise nego 3
puta. Dosao bi u Jaseno¬vac na dan, dva, i opet bi nestao. Uvijek je bio obucen
kao obican vojnicar...
Vie. Parsic pise, da mu je nadbiskup Stepinac rekao, kako
je Poglavnik rekao, da se on, dr. Ante Pavelic, samo zove Poglavnik, a vlast
svojataju drugi. Poglavnik je s tim mislio na unutarnju situaciju u Hrvatskoj.
Tko je pratio dogadaje u Hrvatskoj za vrijeme rata, brzo ce zakljuciti, da ovo
ne odgovara istini. Poglavnik je u Hrvatskoj u unutarnjoj politici imao
apsolutnu vlast u svojim rukama. Rimski ugovori, smjenjivanje vojskovode Slavka
Kvaternika, pa Dide Kvaternika te mijenjanje vlade, minis-tara, kada je to on
htio. Skidanje Vokica i Lorkovica, postavljanje za predsjednika vlade starog
Mandica... Sve je to Poglavnik bio u stanju, a da ne bi bio u stanju ukloniti
Maksa. To ne odgovara istini.
Velecasni Parsic pise, da je poduze razgovarao s Maksom
koncem 1944. god. Bit cu Slobodan upitati velecasnog: koliko je puta prije
susreo Maksa u Jasenovcu...?
Kako sam vec prije rekao, da cemo ici u pratnju zatocenika
za neko vrijeme. Nasa je duznost cuvati zatocenike, inace sa zatocenicima
nemamo nikakvog drugog posla. Sto ce oni raditi i kako ce raditi, to nije nasa
briga. Svaka zatocenicka grupa imala je desetara. Desetar je znao sto treba
raditi i ko¬liko treba napraviti, kada treba poceti, kad je odmor i kad treba
zavrsiti.
Kada smo posli u pratnju, receno nam je, da ovdje ima
nesto Zidova i da naspram njima trebamo biti uljudni, jer su isti ovdje
dopremljeni, da ih se spasi od Nijemaca. Nijemci bi ih odpremili u Njemacku.
Zatocenici su imali pravo na primanje pa-keta, a mogli su
pisati jedanput mjesecno. Medusobno su bili organizirani po 5 u grupi, koji bi
zajedno jeli. Ako je bio netko, tko nije primio paket, cetvorica bi, koji
primaju paket, uzeli ga u svoju grupu i tako bi zajedno jeli hranu, koju
primaju u logoru s hranom u paketima.
Radilo se je u logoru sest dana na tjedan, a nedjeljom je
bio odmor.
Jasenovacki logor nije bio narocito osi-guran. Ograden je
s nekoliko reda bodlji-kave zice, a strazari su bili vrlo rijetki, tako su
zatocenici imali mogucnost pobjeci, kad su htjeli. Prosjekli bi zicu u noci,
kad je ma-glovito vrijeme, i tako bi nestali. Sutradan bi zjala rupa, kroz koju
su otisli, i takvi su slucajevi bili cesti.
1943. god. je dosla drzavna komisija iz Zagreba (istaknuto
u rukopisu) na pregled logora. Pregledali su obadva logora, razgovarali su sa
zatocenicima o uvjetima i pos-tupku. Na koncu su dali zatocenicima for-mulare,
da naprave molbe, da se njihov slucaj preispita, kako bi mogli biti pusteni na
slobodu.
Nekoliko mjeseci nakon toga na slobodu su bili pusteni dr.
Nikola Nikolic, mis-lim da je pravoslavac (doktor kirug iz Varazdina), Bogdan Kusljo,
brico po zanatu iz Bos. Broda, pravoslavne vjere, Salih Topic, obucar iz
Bosanske Gradiske; Ivan Gavranovic, obucar od Imotskog, jedan mali pravoslavac,
koji je bio zarobljen za vrijeme borbi na Kozari i doveden u logor. U logoru je
naucio brijacki zanat i na rastanku zapovjednik logora Kozara odrzao mu je
govor, i ja sam bio prisutan. Reko je malom, kako je u logor dosao kao mali
coban: ali ti sada ides kuci kao gospodin, naucio si zanat, koji ti nitko ne
moze oduzeti, ali naucio si isto sto znaci zivot. Lijepo su ga obukli i dali mu
brijacki pribor, koji je mogao ponijeti sa sobom.
U to vrijeme je otislo na slobodu dosta zatocenika; neki
su bili iz Siska, iz Zagreba i drugih gradova, ali sam im imena zaboravio.
Kad ovo pisem, nadam, se, da su jos zivi Bogdan Kusljo,
Salih Topic, Ivan Gavranovic i onaj mali brico, jer su svi bili relativno
mladi. Tako mogu biti svjedocanstvo, da ovo sto pisem, odgovara istini.
Za cijelo vrijeme mojeg boravka u Jasenovcu, a to je bilo
dvije godine, nikada nisam vidio, da je netko udario ili gurnuo kojeg
zatocenika. Ne samo da nisam to ja vidio, nego nije nitko iz moje satnije od
120 momaka tako sto vidio.
Vie. Parsic kaze, da je nadbiskup Stepinac rekao, da ce on
mnogo toga vidjeti. Ovdje ga uljudno molim, neka otvoreno kaze, sto je vidio,
da li je vie. Parsic vidio, da je 30.000-40.000 tisuca ubijeno...?
U Jasenovcu, da li je vidio, da je makar jedan zatocenik
ubijen? Ako to nije vidio, a bio je u Jasenovcu, ziocin je spominjati cifre na
cula kazala. Velika je to Ijaga na nas hrvatski narod iznositi, sto se je culo
od djece i od tete Juike, pa i od Ivice Matkovica.
Brat Ivice Matkovica (ustaski castnik) strijeljan je 1942.
u Jasenovcu i Ivica Matkovic u ogorcenju mozda se zalio vie. Parsicu.
Brat Matkovica, mislim, da je bio ust. zastavnik.
Organizirao je nekoliko svojih mjestana i jednu noc napustio Jasenovac i
krenuli su za Dalmaciju. U Kutini budu uhapseni i vraceni nazad. Navodno, da je
Matkovic uzeo i nesto novaca bez icijeg pitanja. Na povratku su zavrsili u
zatocenicki logor. Navodno, da je zastavnik Matko¬vic bio radi toga strijeljan,
a ostali iz te grupe bili su opet povraceni u svoje satni¬je.. Ivica Matkovic
radi toga bio je uvijek potisten, uvijek bi sutio i nikada ga nisam vidio
nasmijana.
Vie. Parsic pise, kako su Maksa zvali «stari». Ako «stari»
dozna, i slicno. Maks je u to vrijeme imao 27 godina i nikada niko nije Maksa
zvao «stari», nego povjerenik (Povjerenik Ustaske obrane).
Prateci zatocenike, jednu vecer je zato¬cenik, koji je
vozio traktor, zastao, da ima kvar na traktoru i cekao je, dok polako sve grupe
produ. Zatocenik se je formaino trudio, da popravi «kvar»... Kad je vidio, da
vise nema nitko u blizini, pozove strazara ustasu, da mu pridrzi nekakav kabi,
i dok je ovaj to drzao, zatocenik ga udari teskim kljucem i ubije. Uzme njegovu
pusku i municiju, i pobjegne u Kozaru. Ovakovih je dogadaja bilo vise.
Zatocenici bi se nastojali sprijateljiti sa svojim strazarom, a onda ga ubiti i
pobjeci. Radovi su bili na ekonomiji u sumi, ili na livadama kosenje sijena i
tu su prilike za bijeg bile idealne. Moglo ih je pobjeei mnogo vise, da su
htjeli.
Kako sam vec prije rekao, Nedjelja je bila za odmor. Osim
straze i kuhara, ostali smo isli u crkvu. Takav red bio je u svim satnijama. U
nastupu zapovjednik satnije doveo bi svoju satniju na trg pred crkvom i tu bi
se postrojile sve satnije. Zapovjednici satnija predali bi prijavak
zapovjedniku bojne, zapovjednik bojne zapovjedniku zdruga, a onda bi zajedno
usii u crkvu na Misu.
Zatocenici katolicke vjere imali su mise u logoru.
Muslimani su imali hodzu, koji je obavljao vjerske obrede za vojnike i za
zatocenike. Ovo sve dobro zna vie. Parsic, ali on to ne spominje, ne znam
zasto...?
Zatocenici za vrijeme Ijetnih radova imali su hranu skoro
kao i ustase, nesto manje kruha...
Za vrijeme Ijetnih poslova zatocenici su ubirali voce i
nosili u logor. A ujesen bi nosili grah, krumpir, kukuruz. To im nitko nije
branio.
Zatocenici, koji su radili u ustaskoj bolnici, nosili su
pune kantice od 2 litre svaku vecer i tako su pomagali onima, koji nisu isli
vani, ili koji nisu dobivali pakete.
Vie. Parsic kaze: «Kad bi se htjelo mene pitati
dugogodisnjeg zupnika u Jasenovcu». Velecasni ne iznosi nadnevak, kada je u
Jasenovac doso, ali se vidi iz razgovora s Pavlovicem, daje doso pocetkom
1943., a otisao iz Jasenovca pocetkom 1945. Taj njegov dugodisnji boravak je
bio tek dvije godine. Te dvije godine uz kino i zabave u punoj dvorani i dobru
jasenovacku rakiju, velecasnom Parsicu jako se je oduljio pa ih naziva — tolike
godine.
Kako je bilo nama, koji smo se morali smrzavati po cijeli
dan vani po terenu, mokri i blatni, slabo odjeveni, cesto puta nenaspavani, a
opasnost po zivot je prijetila cijelo vrijeme.
Vie. Parsic pise, da u cifru 30-40 tisuca ne ubraja mjesta
Gradinu, Ustice, Tanac i Kraplje. Tako daje dojam, da je stvar jos grda. Iz tih
sela nesto je pravoslavaca bilo otpremljeno u Srbiju 1941. god. Neki su
pobjegli u Kozaru, a prilican broj je otisao u Njemacku na rad, dok je nesto
stanovnistva po tim selima kod svojih kuca. Poslije rata, oni su se iz Srbije
vratili nazad, kao i oni iz Njemacke. Oni iz sume, koji su ostali na zivotu,
dosli su takoder. Danas su ta sela puna stanovnistva pravoslavne vjere.
Najcistija sela po Hrvatskoj — hrvatska sela, podpunoma su
prazna. U mnogim se¬lima nema tko da stare roditelje pokopa, a to je sada 40
godina poslije rata. To za vie. Parsica nije tragedija, cak to ne spominje. U
najbolja hrvatska sela kod Varazdina i Bjelovara doveli su cigane i napravili
citava ciganska naselja.
Bilo bi mnogo korisnije, da je vie. Parsi6 poduzeo istragu
preko katolickih zupa u Hrvatskoj, da ispitaju: koliko Hrvata je poginulo za
vrijeme rata i koliko poslije rata, i koliko je protjerano u tudinu i koliko ih
se jos nalazi po kaznionicama u Jugoslaviji?
Poznato je, da je za vrijeme rata samo svecenika 400
ubijeno na najgrubiji nacin.
1943. god. vecinom je prosia po radilistima sa
zatocenicima. Osim po koji tjedan, znali smo provesti u zasjedi po Prosari,
Kraplju, Usticama, Kosturici...
1944. vise nismo isli u pratnju, nego smo isli na teren,
zamjenjivali smo starije terence ustase. Nekoliko mjeseci proveli smo oko
Kraplja, Puska pa do Siska. Kasnije smo prebaceni u Bosansku Dubicu. Tu smo
os¬tali do jeseni 1944. god. Pocetkom listopada dobili smo naredenje, da idemo
u Zagreb i postajemo sastavni dio Prve Hrvatske Udarne divizije. Bili smo
odusevljeni s vijescu, jer mnogi od nas jos nije bio u Zagrebu.
U Zagrebu smo sproveli nekoliko dana u barakama na
Mirogoju. U to vrijeme bio je napad na Koprivnicu, i mi smo trebali otici u
pomoc. Dosli su po nas kamioni i mi smo se ukrcali. Tu je dosao Poglavnik i sa
svakim od nas se rukovao. To nam je dalo morala i bili smo odusevljeni. Krenuli
smo na put i putovali smo preko Varazdina kroz Medimurje u pravcu Koprivnice. 5
kilometara pred Koprivnicu vidjeli smo tragove teske borbe, koja se je tu
odvijala. Borba je bila zavrsila, kada smo mi stigli. Bila je to strasna slika.
Partizani su puzali jarcima uz cestu prema Koprivnici. Bili su puni jarci
mrtvih partizana, u kaljuzama i blatu.
Drugi dan smo se vracali nazad u Bozjakovinu. Sada nastaju
akcije i pokreti svakog dana, jedanput prema Presakama, dru gi prema Moslavini.
Staino smo bili na terenu i u akcijama.
Pred Bozic 1944. god. bio sam ranjen u Moslavini. Nakon
lijecenja u zagrebackoj bolnici dobio sam bolovanje.
Pred samo povlacenje bio sam u Slavonskom brodu i jednog
dana na ulici sretnem bojnika Majstorovica i zastavnika Saravanju. Sa
Saravanjom sam se dobro poznavao i tako smo malo zastali na kratki raz-govor.
Bojnik Majstorovic i zastavnik Saravanja rekli su mi o skorom povlacenju iz
Broda. Brod ce biti napusten za 5-6 dana. Pitao sam: kamo idemo? Prema Zagrebu,
bio je odgovor. Pitao sam, sto ce biti s lo-gorom...? I logor ce biti preseljen
prema Za¬grebu.
Zatocenici iz Kozare redovito su isli na Ciglanu po
«sljedovanje» za njihov logor. Oni su to primijetili, da je na Ciglani nastalo
neko pakovanje i uzurbano stanje. To im je bilo sumnjivo. Kada su se vratili u
Kozaru, o tom su obavijestili zatocenike u Kozari.
Iduci dan u logor Kozara dosao je bojnik Ljubo Milos i
zastavnik Mate Zivano¬vic. Ova dvojica vjerojatno su dosli da vide, kada bi se
otpocelo s napustanjem logora Kozara. Bojnik Milos je izgledao neobrijan i
logorski brico ponudio mu je, da ga obrije. Milos to odbije, a zastavnik
Zivanovic prihvati ponudu, da se obrije i sjedne u stolicu. Dok je Zivanovic
sjeo u stolicu, brico mu prereze grkljan i zakolje ga na mjestu. Milos izvadi
samokres i ubije bricu. Zato¬cenici su uzeli samokres pokojnog Zivanovica, a
ostali sto su mogli naci i navale na vrata. Kako sam rekao, na ulazu je bio
samo jedan strazar i logor Kozara nije bio cuvan. Osim Zivanovica, jos su
jednog starog zas¬tavnika nalupali po glavi. Zastavnika sam susreo u Lonji na
povlacenju. Glava mu je bila uzasno otecena i on mi je ispricao doticni dogadaj
u Kozari tog dana. Imena mu se vise ne sjecam. Bio je belgijski povratnik i
ozenjen s Belgijankom. Inace rodom od Imotskog. Zatocenici su se razbjezali, a
dva tri su poginuli, ali vecina je pobjegla.
Na povlacenju kod Celja vidio sam dvojicu zatocenika, koji
su radili u Puskarnici, kako se povlace sa hrvatskom vojskom. Je¬dan je nosio
zbrojovku (strojo-puska). Do¬bro sam ih poznavao i ja ih upitam: Kuda vi...?, a
oni odgovorise: kud i vi. Ako nas partizani zarobe, ne manjka nam opet logor.
Satnik Brekalo bio je vojnicki dusobriz-nik i on je
obavljao vjerske obrede i kod za¬tocenika. Pomagao je puno zatocenicima i tako
od zatocenika dobio je tifus i umre 1944. god. Satnik Brekalo donio je sluzbenu
zapovijed vie. Parsicu, kako ce i kada ce vojska dolaziti na ispovijed i sv.
Misu.
Vie. Parsic pise: —Bilo mi je posve jasno, tko su ti moji
buduci pokornici. Po koji put bi me zahvatio strah na pomisao: ima li medu tim
miadim ljudima (vise manje se-Ijackom djecom) nekoga, koji nije na bilo koji
nacin svoje ruke okrvavio. Tako se je bar govorkalo, ali nisam vjerovao u to.
Kakve sramote od Hrvata, jasenovackog dusobriznika, da on
uvijek spominje sto se je govorkalo, a ne ono sto je on vidio. Na slican nacin
pisu i jugoslavenski pisci «sto se je govorkalo».
Bojnik Majstorovic franjevacki red je sam napustio i
stupio u ustasku obranu. Majstorovic je bio zatvaran i tucen za vrijeme
predratne Jugoslavije. Kada je dosla drzava Hrvatska, osjetio je duznost
staviti se na raspolaganje miadoj drzavi. Majstorovic se nije nikada ustrucavao
nikom pogledati u oci. Kukavice je prezirao, a junake cijenio i postivao. Bio
je borac i spreman na borbu...
John Saravanja je brat dr. Ante Saravanje. Oba su rodena u
U.S.A. Pred rat, dosli su u Hercegovinu, 1941. godine stavili su se na
raspolaganje drzavi Hrvatskoj. Navodno su oba brata nestali u povlacenju kod
Bleiburga.
Jasenovacke zrtve na veliko su napuhane od hrvatskih
neprijatelja. Jednu je knjigu napisao dr. Nikola Nikolic, koji je pusten na
slobodu iz Jasenovca 1943. godine. Drugu knjigu napisao je Djordje Milisa, a
isto je bio pusten na slobodu. Milisa je do¬bro zivio u logoru Stara Gradiska i
imao je svoj ured i posilnog, a dr. Nikola Nikolic radio je kao doktor u
ustaskoj bolnici u Jasenovcu. Ako se pazljivo procita njihove knjige, otvoreno
se vidi. Vjerujem, da bi oba ova pisca priznala u slobodi, da im je bilo
naredeno, da tako pisu.
Sto Jugoslaveni tako pisu, donekle mogu i razumjeti, jer
oni zeie umanjiti na taj nacin ziocine, koje su oni pocinili za vrijeme rata, a
posebice one u mirno doba, poslije rata, te koje i dan danas cine. Ubojstva ne
prestaju, a jugoslavenski zatvori su dupkom puni nevinih Hrvata.
Mnoge stvari vie. Parsica su netocne, pocam od tanjura, iz
kojeg je pojeo prvu veceru, pa kako su Maksa zvali «stari». I njegove cifre od
30-40 tisuca su netocne!
Ovo, sto sam iznio gore, je istina i mnogi zatocenici su
jos na zivotu, koje sam spo-menuo, a i drugi, cijih se imena vise ne sjecam.
Kada oni budu smjeli slobodno govoriti, vidjet ce se, da Jasenovac nije bio
tako zioglasan, kako se to zeii prikazati...
P.S. Mirko Vucic, mislim da je rodom iz okolice Kreke
(srednja Bosna). U emigraciju je dosao u velikom povlacenju hrvatske vojske
1945. godine i ostao je u Austriji, gdje i danas zivi sa svojom obitelji.
Njegova supruga je Austrijanka.
3 General Marko Pavlovic bio je zapovjednik 17-te divizije
u II. zboru HOS-a.. Pred Klagenfurtom na mostu za prijelazak rijeke Drave,
Hollenburg, dne. 13. svibnja 1945. kada je vidio kao strucni cas¬nik situaciju,
u koju je dovedena hrvatska voj¬ska, otisao je na polje kraj ceste, i izvrsio
samo-ubojstvo, zajedno sa zenom i djecom.