Kulturni i športski život logoraša, FOKUS 352, 6.02.2007




"Brana u ulozi nadredara goni logoraše na spavanje. Kad se spavaonica umirila Miljenko servira čaj kraj svoje pećice, gdje se skupljaju bećari koji ne vole rano da odu na počinak. I tu se razvija diskusija koja često potraje i do ponoći, ako se na tavan ne zaleti patrola i brutalno ne raspusti zbor." (132)
Riffer opisuje jednu od brojnih afera u logoru koje pokazuju razmjere logorske samouprave. "Uzvitlao se antisemitski pokret, inauguriran od i predvođen od zatočenih ustaških agenata, kažnjenih ustaša i desperatera. ... naročito se okomila na logornika Wienera, toga ‘krvožednog cionistu’, koji favorizira svoju braću po rasi. Jedne noći provalila je naoružana banda u Slobodanove barake i isprebijala sve Židove." (135).
Ljevičari su željeli iskoristiti taj pokret i doći na vlast.
"Čini se da je najpametnije brzo i mirnim putem smijeniti Židove na najistaknutijim položajima (ekonomija, montaža, električna centrala, ciglana, pilana) naročito pak Wienera... Josip se povezao s doktorom Nikolom u ustaškoj bolnici, koji je preko doktora Marina, ustaškog ‘natporučnika’ vršio golem uticaj na Matkovića... Zapovjedništvo je prihvatilo stajalište ljevičarske grupe...
Činjenica da je jedna izrazito ljevičarska grupa utjecala na poneke odluke ustaške uprave logora u Jasenovcu. Ta grupa bila je preteča kasnije velike organizacije koja je spremala, uz pomoć partizana izvana, oslobođenje logora. Antisemitski pokret je propao, a s njime svi planovi Josipove grupe; budući da intervencija više nije bila potrebna Wiener je ostao." (139)
"Na Novu godinu 1943. održana je u logoru Jasenovac prva katolička služba božja. Održana je u novoj stolariji u zgradi upravne pisarne. Logoraši su došli u velikom broju i ispunili prostor stolarije do posljednjeg centimetra. Straga na uskom prostoru stisnuo se logorski orkestar, koji je za vrijeme mise svirao kompozicije Vilhara, Daendela i Beethovena." (144)
Početkom ožujka 1943. otišao je zapovjednik Matković i došao je Brkljačić.
"Brkljačić je nastupio s okružnicom u kojoj je objavljivao da će s logorašima postupati najhumanije, bez ikakvih represalija i terora ali zato zahtijeva ‘red, rad i stegu, lojalnost prema ustaškim vlastima i naročito da neće trpiti bijega, kojega bi morao smatrati kao crnu nezahvalnost prema njemu lično, morao bi iz temelja promijeniti svoje držanje. Sutradan se desio bijeg jednog logoraša proljetnoj sezoni 1943. i otada nije prošao skoro ni jedan dan da se ne bi našao koji ‘crni nezahvalnik’ i okrenuo Jasenovcu leđa. Ipak Brkljačić nije uveo nikakvih drastičnih represalija... Dolaskom Brkljačića procvao je kulturni život logoraša. Uz kazališne predstave i koncerte smjeli su se logoraši za slobodnog vremena baviti i športom, odbojkom i nogometom. Za odbojku uređeno je igralište na ‘bulevaru slobode’, a na ‘trgu pure’ uređeno je primitivno i neravno nogometno igralište. Tu su se svake nedjelje odvijala živa takmičenja za prvenstvo logora. Skoro svaka radna grupa imala je svoj nogometni klub, no najbolji su bili predstavnici ekonomije, lančare, obrtne grupe i upravne pisarne. Te četiri momčadi borile su se za prvenstvo logora. Najfanatičniji pobornik nogometnog športa bio je Gajbek, koji je za svoju momčad (obrtna grupa) sašio čak i dresove... Nakon prve polufinalne utakmice nestala su dva najbolja igrača pobjedničke momčadi. Otišli su iste noći iz samog logora... Bijeg tih ‘lančara’ imao je za posljedicu zabaranu igranja nogometa na neodređeno vrijeme, no dvije-tri nedjelje nakon tog incidenta opet su dozvoljene utakmice... U vrijeme proljetnog bježanja najveću prašinu uzvitlao je obućarski desetnik Vujo. On se jednog jutra uvukao među košarače što su sjekli vrbovo pruće na košutarici. Uspio je nagovoriti stražara da ga povede sa sobom, što mu nije bili teško jer je s ustašama živio na dobroj nozi. U džepu je ponio oštar obućarski nož kojim je, netom su zakoračili u šumu, prerezao grkljan stražaru i s još jednim košaračem pošao dalje objesivši na rame prethodno stražarevu pušku, a o pojas dvije bombe. Ostala dvojica košarača - vjerovali ili ne - vratili su se natrag u logor brz straže." (143)
"Jednoga toplog ljetnog dana pobjeglo je s vanjskih radova nekoliko manjih grupa, ukupno šesnaest logoraša, većinom pripadnika ekonomije. Tom prilikom stradala su dva stražara životom, a dvojica su teško ranjena. Do tog dana bila su bjekstva na dnevnom redu i nisu uzrujavala više nikoga. Ali bila su pojedinačna. Ovdje se radilo o dogovornom bijegu čitave grupe." (163) Pošto je Brkljačić bio odsutan u to vrijeme, bojnik Pavlović je sproveo represalije, bilo je premlaćenih i strijeljanih.
"Predvečer su objavljene sankcije:
1. Svi zatočenici dobivaju teške okove na noge. 2. Obustavljaju se poboljšice u hrani - zabranjuje se pisanje u roku 6 mjeseci... 4. Zabrana primanja paketa u roku dva mjeseca." (164)
Takvo stanje trajalo je osam dana, do povratka Brkljačića. Kad se vratio, na zboru logoraša je rekao: "On, nesretnik, nije imao pojma o surovim represalijama, što ih je odredio bojnik Pavlović. On, Brkljačić, zna da su logoraši krivi i da bi trebali iskusiti kaznu, ali njegovo mekano ustaško srce ne može gledati ovakovo, makar i pravedno, mučenje ljudi, pa naređuje da se odmah svima skinu lanci, da se poboljša hrana, da se dozvoli pisanje i primanje paketa". Na koncu je zaprijetio. "Jer ako se ponovi ma još jedno bjekstvo, obećavam vam da ću smjesta napustiti Jasenovac". (165)
"Mjesec jul godine 1943. bio je osobito naklonjen onim logorašima koji su već mjesecima nestrpljivo čekali, bodreni vijestima od kuće, otpust iz logora. Otišli su mnogi". (168)
Opisuje jedan uspjeli i neuspjeli bijeg iz logora. Dvojica su uspješno preplivala Savu. "S njima je pošao i Tunja s revolverom zamotanim u voštano platno. Drugove je izgubio iz vida, uzalud se trudio da svlada brzi tok Save i morao se vratiti. Mokar do kože, a morao je da izdrži put preko ceste i mimo stražara koji je još uvijek zviždao, do potkrovlja upravne pisarne gdje ga je dočekao Selja, skinuo mu odijelo, zamotao ga u gunjeve na njegovu krevetu. Zaspao je tek ujutro." (171)
Koncem ljeta došle su i žene iz St. Gradiške u Jasenovac, na sezonske poljske radove: "Jedne večeri prošle su pjevajući košutaričkim putem prema ekonomiji. Čekali smo ih kod pekare, no vidjeli smo u sumraku samo konture njihovih pojava." (172) "Dnevno nevidljivim putem dolazila u ženski logor bezbrojna ljubavna pisma koji su morali svoju ljubavnu žeđ i erotsku žudnju makar samo literarno izživjeti... te se dopisivali s njima kao s davno poznatim intimnim bićima." (174)...
Pretplatite se na Fokus
Prof. Vladimir Mrkoci