Povratak / Back

UŽASI ODMETNIČKE VLADAVINE U PRIEDORU - NA STOTINE GROZNO MUČENIH I UMORENIH HRVATA


Grad Priedor, koji leži na rieci Sani, doživio je uslied odmetničke djelatnosti u mjesecu svbnju 1942. jezovite dane. Već prije ulazka razbojničko-pljačkaških bandi, koje su sebe nazivale "partizanima", a bile su sastavljene od ostataka bivše srbske vojske, boljševiziranog diela pučanstva grčko-iztočne vjeroizpoviesti, te od propalica raznih vrsta bilo je hrvatsko pučanstvo u okolici Priedora izvrgnuto ubijanju i nassiljima najteže vrsti.
Još nije točno ustanovljen broj poubijanih Hrvata u kotaru Priedor, ali se računa da dosiže 400. Popaljene su i opljačkane mnoge kuće seljaka Hrvata. Mnogi su od njih bili mučeni i inače zlostavljani. Težko je naprosto slušati patnje, koje je stanovničtvo kotara Priedor moralo podnieti. Ono je više mjeseci bilo izvrgnuto nasiljima pljačkaških i razbojničkih bandi.

Nu ono, što se odigralo u kratkom vremenu od tri tjedna u samom Priedoru, odkako su pljačkaške bande u noći od 15. na 16. svibnja 1942. ušle u grad, pripada među najveće pokolje hrvatskog življa i među najgore primjere divljačtva.

Grad Priedor, izložen napadajima banditskih boljševičkih skupina iz okolnih zašumljenih predjela, branila je neznatna hrvatska oružana snaga više mjeseci. Odrezana jedno kraće vrieme od ostalih hrvatskih oružanih snaga, ta je posada spomenute noći podlegla navali, koju je nekoliko tisuća bandita, sakupljenih u planinskom području Kozari, izvršilo na grad. Treba iztaknuti, da među banditima nije bilo gotovo ni jednog Hrvata po podrietlu, a kamoli po osjećaju. Borba se vodila od dvanaest sati u noći pa sve do četriri sata popodne sliedećeg dana.

Čim su ušle u Pridor, pristupile su razbojničke bande ubijanju Hrvata i uništavanju njihove imovine. Još se nije mogao ustanoviti točan broj poubijanih Hrvata iz samoga Priedora, ali je nedvojbeno ustanovljena mučenička smrt 229. Hrvata razne dobi i spola. Isto tako nije se do ovog časa ustanovila visina štete, naniete imovini hrvatskog življa. Nu, zapaljeno je i teže oštećeno preko stotine hrvatskih domova, osobito seljački domovi na rubu grada te javne zgrade.

Kratkotrajna vladavina bandita u Priedoru bila je pravo mučilište i pakao za hrvatski živalj. Ubijanja su se vršila redovito noću, a najviše izvan grada na obroncima planine Kozara, primjerice u Pašincu kod Čirkin-polja, u selu Božićima, i još nekim mjestima u Kozari. Svi ubijeni, odnosno umoreni, bili su prije smrti težko zlostavljani, a u najviše slučajeva i grozno mučeni. Pri tome su banditi pokazali najveća krvoločtva.
U Priedoru je boravilo nekoliko dana sudbeno liečničko povjerenstvo iz Zagreba koje je očevidom na licu mjesta i preslušavanjem brojnih svjedoka, među njima i većeg broja pohvatanih bandita, usztanovilo, da su poubijane Hrvate kundačili do nesviesti, da su im rezali mesa sa tiela, da su ih klali, boli noževima pod nokte, trgali nokte s nogu i ruku, zabijeli čavle u tabane, rezali nosove i uši, parali trbuhe, rezali spolne organe, lomili rebra, tukli ih kolcevima i čekičima po glavi, rezali grkljane i napola žive ubijali dum-dum nabojima ili nožem. Ustaškoj logornici, 19. godišnjoj djevojci Anđelki Sarić, urezali su nožem na tielu na tri mjesta slovo "U", simboličku oznaku Hrvatskog ustaškog pokreta.

 

Čovjeku se koža ježi, kad sluša o jezovitim mučenjima, koje su razbojnički "partizani" vršili na Hrvatima u Priedoru i putem do mjesta izvan Priedora, gdje su se mučenja završavala ubijanjem. U krvoločnom oduzimanju života Hrvatima iz grada Priedora izticali su se uz partizane grčko-izotčne vjere od kojih navodimo njihovog vođu, zvanog Šoša, (nepoznatog pravog imena), Miru Cikotu, Svetu Marjanovića, Proku Kovrliju, Božka Šiljegovića, Milu Rajlića, Stevana Trticu, i židovi "Čoče"(pravo ime nepoznato), Moritz, Levi student medicine, neki Papo i Jozef Mevorah.
Ogromna većina, učenih i poubijanih Hrvata su seljaci i radnici, od toga najveći dio puka sirotinja, sve ljudi, koji nisu dali ama baš nikakva ni najmanjeg povoda, da ih se zatvara, a kamo li muči i ubija. To isto vriedi i za sve ostale poubijane Hrvate, koji su više manje sudjelovali u javnom životu i bili pripadnici Hrvatskog ustaškog pokreta.

Mučilo se i ubijalo naprosto zato, da se muči i ubija!

U groznom slučaju Priedora najbolje se vidjelo, do kakve strašne izopačenosti duše može dovesti boljševiziranje čovjeka. To je bilo odvratno mahnitanje najgorih nagona skrivenih u duši primitivnog čovjeka, zavedenog od okorjelih boljševika, kojima je mržnja i sadizam sve, a čovjek ni najmanja svetinja.
Priedorski Hrvati mučenici pokazali su u časovima svoje najteže sudbine velik duh i sviest, a ustaška logornica Anđelka Sarić samopriegor i rodoljublje, kakvo riedko bilježi ljudski život.
Sudbeno liečničko povjerenstvo iz Zagreba izvršilo je ekshumaciju četiriju skupnih grobova poubijanih Hrvata na Pašincu kod Čirkin-polja, nekoliko kilometara udaljeno od Priedora. Izvađeno je 60. mrtvih tiela, o čemu je napravljen zapisnik. Tom je prilikom izbila na javu grozna istina, o kojoj daju podatke na životu ostali svjedoci. Ostali skupni grobovi nisu još otvoreni, jer su za ekshumaciju ovako velikog obsega nuždne veće pripreme. U tim grobovima nalazi se kudikamo veći broj žrtava nego u spomenuta 4. groba na Pašincu. Računa se, da broj poubijanih Hrvata Priedorčana iznosi oko 300.

Objavljujemo zapisnike sudbeno-liečničkog povjerenstva iz Zagreba o očevidu na licu mjesta, gdje je na grozan način ubijeno 60. Hrvata iz Priedora, zatim mišljenje liečničkog vještaka, nadalje popis umorenih i zapisnike o preslušavanju svjedoka, koji su izbjegli smrti, odnosno zapisnike o preslušanju zločinaca "partizana", koji su sudjelovali kod ubijanja Hrvata u Priedoru i okolici.

 

ZAPISNIK O OČEVIDU NA PAŠINCU NA GROBOVIMA POUBIJANIH HRVATA IZ PRIEDORA

satavljen dana 25. srpnja 1942. na licu mjesta u Pašincu, na mjestu Glavica kod Priedora, po sudbeno-liečničkom povjerenstvu ua izpitivanje četničko-komunističkih zločina na području velike župe Sana i Luka.

Prisutni: Predsjednik Matija Kovačić, savjetnik ministarstva vanjskih poslova, iz Zagreba; član povjerenstva dr. Maksimilijan Stepinac, viećnik sudbenog stola, iz Zagreba; perovođa Dragan Katičić, iz Zagreba.
Povjerenstvo je stiglo u Priedor 24. srpnja 1942. i saznalo, da se jedan dio grobova Hrvata katolika i muslimana, poubijanih od partizana, nalazi na Pašincu, a predjelu zvanom Glavica, udaljenom od Priedora prema planini Kozari 3. km. i da je za dan 25. srpnja 1942. i dan 27. srpnja 1942. po odobrenju kotarske oblasti u Priedoru određeno otvaranje grobova povjerenstveno s liečničkim vještakom drom. Isom Frolichom radi ustanovljenja koliko je osoba u tim grobovima pokopano i koji su to, i radi prienosa prepoznatih mrtvih tiela po obiteljima na groblje radi dostojnoga pokopa. Povjerenstvo se odmah pridružilo tom povjerenstvu i imenovalo dra Isu Frolicha i svojim vještakom.

 

Povjerenstvo je stiglo na lice mjesta dana 25. srpnja 1942. u 7. sati u jutro i ustanovilo sliedeće:
Tri kilometra od Priedora prema planini Kozari nalazi se mjesto Pašinac, a na krajnjem rubu tog mjesta, uz put što vodi iz Priedora prema selu Božićima, nalazi se predjel tog Pašinca, tik do sela Čirkin-polje, zvan Glavica. Ta Glavica je mala uzvisina gledajući s puta, koji vodi iz Priedora prema Božićima na lievoj strano. Glavica je obrasla šikarjem, a u tom šikarju 30 koraka od puta nalazi se ledina 30 koraka široka i po prilici tako dugačka. Na tom prostoru nađena su tri zatrpana groba, dosta velika na kojima se vidi nabacana zemlja još neobrasla ničim, a pokraj tih grobova nalaze se još dvie prazne rake izkopane, po prilici tri metra široke i četiri metra dugačke. Pretraživanjem ostalog grmlja i šikrarja pronađen je dalje prema Božićima u grmlju četvrti grob 40 koraka daleko od gore spomenutih grobova. Nedaleko tih grobova na drugoj strani ceste, na malom brežuljku, udaljenom od grobova 300 koraka nalazi se pravoslavna crkva, koja spada već u Čirkin-polje. Kod četvrtog groba, koji je bio na osamljenom mjestu, pronađen je jedan kolac kao ruka debeo, 4. metra dugačak. Kolac je pregledan ali na njemu nije ništa osobitog pronađeno. Kod grobova pronađeno je oko 40 košuljica praznih naboja.

Pretraživanjem ove okolice nije pronađeno drugih grobova, no preslušani Hrvati izjavljuju da dalje prema šumi Kozari, a osobito u Božićima, Marjanovićima, Miljakovcima ima još mnogo grobova, u kojima su pokopani poubijani Hrvati, katolici i muslimani iz Priedora i okolice za vrieme partizanske vladavine u Priedoru.
Čirkin-polje jest pravoslavno selo.

Nakon toga odkopani su grobovi i u njima je pronađeno 60. mrtvih tiela, koja su predana na razgled liečničkom vjweštaku, o čemu je sastavljen poseban zapisnik.

Prigodom ekshumacije, kad su otvoreni grobovi, vidi se da su tiela poubijanih pobacana bez ikakvog reda u jamu. Mrtva tiela su se nalazila u raznim položajima ne samo po položaju samog tiela, već i po položaju pojedinih udova. Vjerojatno jest, da su ubijeni bili ubijani na rubu same jame i da su padali u jamu, a gdje se je moglo dogoditi, da su u jamu pali još i živi te tek u jami umrli, bilo prije nego su zakopani, bilo poslije. U grabama nađeni su mrtvi nekoji goli, a samo gdjekoji sa gaćama. Nekoji od njih imali su žicom svezane ruke na leđima, a jedan i s debelim lancem. Tiela mrtvih pokazivala su dosta rana i po tielu i po glavi, raznih oblika. Nekojima je prednji dio glave, lice, bio u velikoj rani kao odkinut, a nekojima se na vratu vidjela rana, kao da je zaklan nožem. Na jednom od mrtvih tiela jasno su se razabirali znakovi klanja, jer je rana bila dugaćka i oštrih rubova.

Od tih pronađenih mrtvih tiela u prva tri gorba prigodom ekshumacije bio je jedan dio prenesen u jednu od praznih raka i to ona, koja nisu po rodbini bil prepoznata ili što rodbina nije bila prisutan, da ih prepozna. Nakon svršene ekshumacije mrtva tiela, koja nisu odvezena na groblje i pokopana na groblju, opet su pokopana u grobovima, u kojima su prije bila, a one dvije rake, koje su nađene prazne prigodom očevida, ostale su i sada prazne. Te prazne rake, kako sve okolnosti pokazuju, bile su pripravljene od partizana za one Hrvate katolike i muslimane, koji su pravoslavni partizani još namjeravali poubijati.

Članovi povjerenstva:

Matija Kovačić,v.r.

Dr.Maksimilijan Stepinac,v.r.

Dragan Katičić,v.r.



ZAPISNIK O IZKOPAVANJU MRTVIH TIELA POUBIJANIH HRVATA IZ PRIEDORA NA PAŠINCU KOD ČIRKIN-POLJA


Sastavljen dne 28. srpnja 1942. u Priedoru po sudbeno-liečničkom povjerenstvu za izpitivanje četničko-komunističkih zločina na području velike župe Sana i Luka.


Prisutni:
Predsjednik Matijaa Kovačić, savjetnik Ministarstva vanjskih poslova, član povjerenstva; dr.Maksimilijan Stepinac, viećnik Sudbenog stola u Zagrebu, perovođa Dragan Katičić, iz Zagreba; liečnički vještak dr. Iso Frolich, vršilac dužnosti kotarskog liečnika u Priedoru.


Predmet:
Ekshumacija mrtvih tiela Hrvata katolika i muslimana, poubijanih od partizana u vremenu od 16. svibnja do 10. lipnja 1942. u Priedoru i okolici. Grobovi poubijanih nalaze se u Pašincu, na posebnom predjelu zvanom Glavica i od tih grobova, koji su za sada pronađeni, otvorena su povjernestveno četiri groba. U ta četiri groba, od kojih su se tri nalazila jedan do drugoga na jednoj uzvisini, obrasloj grmljem, a četvrti podalje u jednoj šikari, nađeno je 60. mrtvih tiela, koja su sva iz grobova izvađena, te su predana liečničkom vještaku radi identifikacije i ustanovljenja ozljeda te načina na koji su ubijeni.

Iza toga daje liečnički vještak svoj sliedeći


NALAZ

I.graba

1. Lešina mužkarca, nepoznata, 162. cm duga, na čelu 2 cm iznad oka desno okrugla rana u promjeru od 1 cm, na zatiljku nema rane.

2. mrtvo tielo mužkarca, nepoznato, 182 cm dugo, na lievoj strani lubanje u predjelu donje i dielom gornje vilice deformitet u smislu utisnuća tih dielova kosti prema desno i unutra.

3. mrtvo tielo, nepoznato, 162 cm dugo, na desnoj i lievoj strani lubanje u predjelu donje i gornje vilice deformitet u smislu utisnuća tih dielova kosti prema sredini i unutra; u predjelu zatiljka rana po prilici 5-6 cm, kosti strše prema vani.

4. mrtvo tielo mužkarca, nepoznato, 170 cm dugo,na lievoj strani lubanje u predjelu gornje vilice deformitet u smislu utisnuća tih dielova kosti prema lievo unutra, rana zadana tupim oružjem.

5. mrtvo tielo mužkarca Nazifa Mršića, 158cm dugo, lubanja u čitavom obujmu razmrskana tupim oružjem.
6. mrtvo tielo mužkarca Ahmeda Gugića, domobrana 162 cm dugo, na čelu u sredini okrugla rana u promjeru 1cm, otraga na zatiljku nalazi se rana neravnih i nepravilnih rubova, koji su izvrnuti prema vani, rana prouzrokovana oštrim oružjem.

7. mrtvo tielo mužkarca Jure Jurića, 190 cm dugo, na desnoj i lievoj strani lubanje u predjelu donje i gornje vilice deformitet, kosti strše prema vani, tupim oružjem.

8. mrtvo tielo mužkarca MUje Fazlića, 186cm dugo, u predjelu vrata nalazi se ravnolika, 14cm duga, 5cm duboka rana, zadana oštrim oružjem

9. mrtvo tielo mužkarca, Asima Rašića,182cm dugo, otraga na zatiljku rana 2 cm duga i 2 cm široka, zadana oštrim oružjem.

10. mrtvo tielo mužkarca, nepoznato, 187cm dugo, na donjoj vilici deformitet u smislu utisnuća tih dielova kosti, rana zadana tupim oružjem

11. mrtvo tielo mužkarca, nepoznato, 151cm dugo, izpod lievog oka rana 2 cm duga i 2 cm široka, na zatiljku nema rane, rana zadana oštrim predmetom

12. mrtvo tielo ženske Olge Ljubičić

13. mrtvo tielo Juliške Pavlešić

14. mrtvo tielo Joze Dimića

15. mrtvo tielo Franje Petrinovića.


Ta tjelesa je rodbina uzela radi pokopa, a jer su bila u razpadanju, to nisu pobliže opisana.

II.graba

1. mrtvo tielo, mužkarca, nepoznato, 183cm dugo, na desnj strani lubanje u predjelu donje i dielom gornje vilice deformitet u smislu utisnuća tih dielova kosti, rana zadana tupim oružjem.

2. mrtvo tielo mužkarca, nepoznato, 190cm dugo, u sredini čela okrugla rana u promjeru od 1cm, zadana oštrim oružjem.

3. mrtvo tielo mužkarca, nepoznato, 181cm dugo, na desnoj strani vrata 2 cm duga i 2 cm široka rana, zadana oštrim oružjem.

4. mrtvo tielo mužkarca, nepoznato,191 cm dugo, na lievoj strani lubanje u predjelu donje i gornje vilice deformitet u smislu utisnuća tih dielova kosti, rana zadana tupim oružjem.

5. mrtvo tielo mužkarca, 192cm dugo, na desnoj strani lubanje u predjelu gornje vilice deformitet u smislu utisnuća tih dielova kosti prema desno i unutra, rana zadana tupim oružjem.

6. mrtvo tielo mužkarca, nepoznato, 189cm dugo, usred čela okrugla rana 1 cm široka, otraga na zatiljku 2 cm široka, zadana oštrim oružjem.

7. mrtvo tielo mužkarca, nepoznato, 176 cm dugo, na desnom prsnom košu izpod plučne kosti okrugla rana 1 cm široka, zadana oštrim predmetom.

8. mrtvo tielo mužkarca, nepoznato, 187 cm dugo, na desnoj strani lubanje u predjelu donje i dielom gornje vilice deformitet u smislu utisnuća tih dielova kosti prema lievo i unutra, rana zadana tupim oružjem.
9. mrtvo tielo mužkarca, nepoznato, 172cm dugo, na desnoj strani lubanje u predjelu čela deformitet u smislu utisnuća tih dielova kosti, rane zadane tupim oružjem.

10. mrtvo tielo mužkarca, nepoznato, 167cm dugo, na lievoj strani vrata 5 cm duga rana s ravnim rubovima, duboka 8 cm, zadana oštrim predmetom.

11. mrtvo tielo Zaima Pašića

12. mrtvo tielo Ahmeda Kapetanovića

13. mrtvo tielo Rize Kapetanovića

14. mrtvo tielo Rudolfa Čadeka

15. mrtvo tielo Zahida Hodžića

16. mrtvo tielo Ivana Kneževića

17. mrtvo tielo Ante Krvavice.

Mrtva tiela od rednog broja 11. do 17. nisu potanje opisana, jer ih je porodica odmah uzela radi pokopa i jer su u razpadanju.

 

III.graba

1. mrtvo tielo mužkarca Muhamed Memića, 27god starog, 173cm dugo, na čelu iznad desne obrve 1 cm široka, od sredina 1 cm udaljena okrugla rana zadana oštrim predmetom, otraga na zatiljku oko 2 cm široka rana;
2. mrtvo tielo mužkarca Ferida Jusufbegovića, 182cm dugo, na čelu u sredini 1 cm široka okrugla rana, zadana oštrim predmetom (streljivom);

3. mrtvo tielo mužkarca, nepoznato, 185cm dugo, na lievoj strani lubanje u predjelu donje i gornje vilice deformitet u smislu utisnuća tih dielova kosti prema lievo i unutra, u predjelu zatiljka rana po prilici 5 do 6 cm široka, kosti strše prema vani, ozljeda tupim predmetom;

4. mrtvo tielo mužkarca Stjepana Sladojevića, 185 cm dugo, u sredini čela okrugla rana 1 cm široka, na zatiljku rana 2 cm široka, zadana oštrim predmetom (streljivom)

5. mrtvo tielo mužkarca, nepoznato, 172 cm dugo, metak kroz usta, izlaz na zatiljku, rana 4 cm široka;
6. mrtvo tielo mužkarca, nepoznato, 170 cm dugo, na desnoj strani lubanje u predjelu gornje vilice deformitet kosti u velilčini male šake, u predjelu zatiljka rana 6 cm široka, kosti strše prema vani;
7. mrtvo tielo mužkarca, 184 cm dugo, nepoznato, na desnoj strani zatiljka okrugla rana 1 cm široka, zadana oštrim oružjem;
8. mrtvo tielo mužkarca, nepoznato, 186 cm dugo, na lievoj strani lubanje u predjelu donje i gornje vilice deformitet u smislu utisnuća tih dielova kosti prema lievo i unutra, kosti strše prema vani, rana zadana tupim oružjem;
9. mrtvo tielo mužkarca, nepiznato, 197 cm dugo, na lievoj ruci 12 cm duga i 5 cm široka duboka rana;
10. mrtvo tielo mužkarca, nepoznato, 192 cm dugo, na lievoj strani lica u predjelu donje i gornje vilice 8 cm široka i 4 cm duboka rana; mrtvo tielo je vezano lance, ruke vezane napried;

11. mrtvo tielo mužkarca, nepoznato, 172 cm dugo, izpod vrata 12 cm duga i oko 5 cm široka rana s ravnim rubovima, rana prouzrokovana oštrim predmetom (strieljivom);

12. mrtvo tielo mužkarca, Osmana Kuratovića Šerifova, deformitet u smislu utisnuća kosti gornje i donje vilice, rana zadana tupim oružjem;

13. mrtvo tielo mužkarca, nepoznato, 184 cm dugo, na lievoj strani prsnog koša izpod plućne kosti 7 cm duga i 1 cm duboka rana, zadana oštrim oružjem;

14. mrtvo tielo mužkarca, Drage Matića, na desnoj strani lubanje u predjelu donje i dielom gornje vilice deformitet u smislu utisnuća tih dielova kosti; u predjelu zatiljka rana 6 cm široka,kosti strše prema vani, rana zadana tupim oružjem;

15. mrtvo tielo mužkarca, nepoznato, 165 cm dugo, na desnoj strani lubanje u predjelu donje i gornje vilice deformitet u smislu utisnuća tih dielova kosti, rana zadana tupim oružjem;

16. mrtvo tielo žene Krunoslave Berkt, 144 cm dugo, na lievoj strani lubanje u predjelu donje i gornje vilice deformitet u smislu utisnuća tih dielova kosti, rana zadana tupim oružjem;

17. mrtvo tielo mužkarca, nepoznato, 187 cm dugo, usred čela okrugla rana 1 cm široka i pol cm duga, rana zadana oštrim predmetom;

18. mrtvo tielo Slavka Fišćura, ekonoma

19. Johana Gutlera

20. Hašima Rešića

21. Esada Selimbrgovića

Mrtva tiela od rednog broja 18 do 21 nisu potanje opisana jer ih je porodica odmah uzela radi pokopa i jer su u razpadanju.


IV.graba

1. mrtvo tielo mužkarca, nepoznato, 174cm dugo, okrugla rana u predjelu šestog rebra lievog prsnog koša izlaz rane u predjelu osmog lievo otraga, rana prouzrokovana oštrim predmetom (strieljivom);

2. mrtvo tielo mužkarca Ibrahima Alagića, 172 cm dugo, na desnoj strani prsnog koša izpod ključne kosti okrugla rana 1 cm široka, prouzrokovana oštrim predmetom (strieljivom);

3. mrtvo tielo mužkarca, nepoznato, desni dio lubanje u predjelu donje i dielom gornje vilice deformitet u smislu utisnuća tih dielova kosti prema lievo i unutra, u predjelu zatiljka rana 6 cm široka, kosti strše prema van, rana zadan tupim oružjem;

4. mrtvo tielo mužkarca Arifa Džubura, ranjenog po svoj prilici prije dolazka partizana u borbi; ima povoj i dašćice na desnoj nozi. Fractura femoris. Na srednjoj strani lubanje u predjelu nosne kosti deformitet u smislu utisnuća tih kosti, rana zadana tupim oružjem;

5. mrtvo tielo mužkarca, nepoznato, 155 cm dugo, na desnoj strani prsnog koša okrugla 1 cm široka rana, zadana oštrim predmetom;

6. mrtvo tielo mužkarca, nepoznato, 165 cm dugo, na lievoj strani vrata 2 cm široka okrugla rana zadan oštrim predmetom (strieljivom);

7. mrtvo tielo mužkarca, nepoznato, 174 cm dugo, na desnoj strani lubanje u prejdlu donje i dielom gornje vilice deformitet u smislu utisnuća tih dielova kosti prema lievo i unutra; u predjelu zatiljka rana po prilici 6 cm duga, kosti strše prema vani.


MIŠLJENJE

Prema izgledu okruglih rana izvana, kao i kod sondiranja rana prema unutra kod svih pregledanih mrtvih tiela, mišljenja sam, da je ulazna rana sprieda na čelu i da su rubovi kosti ovdje utisnuti, prema tome su zadane rane vaterenim oružjem i to vjerojatno puščanim metkom. Kod velikih rana sprieda i straga, gdje su kosti i čeljust deformirane u smislu utisnuća tih kosti, vjerojatno su rane zadane puščanim metkom, koji nije bio oštar već tup. Uzrok smrti kod ubijenih jesu ili pojedine rane ili skup tih rana. Pošto su mrtva tiela već u razpadanju, to nije moguće sa sigurnošću ustanoviti manje ozljede, kod koji bi možebitno nastupilo krvarenje izpod kože.


Dr. Iso Frolich, v.r.


Članovi povjerenstva:

Matija Kovačić, v.r.

dr.Maksimilijan Stepinac, v.r.

Dragan Katičić, v.r.



POPIS POUBIJANIH HRVATA U PRIEDORU ZA VRIEME PARTIZANSKE STRAHOVLADE OD 16. SVIBNJA DO 10. LIPNJA


Sudbeno-liečničko povjerenstvo, koje su sačinjavali: Matija Kovačić, savjetnik Ministarstva vanjskih poslova, dr. Maksimilijan Stepinac, viećnik Sudbenog stola iz Zagreba i perovođa Dragan Katičić, novinar iz Zagreba, boraveći od 23. do 29. srpnja ove godine u Priedoru, ustanovilo je na temelju podataka, prikupljenih od obitelji i rodbine ubijenih da su u Priedoru, odnosno u okolici, ubijeni od partizana ovi Hrvati iz grada Priedora:


1. Mehmed Crnkić, mesar, 31. god. star

2. Derviša Crnkić, Mehmedova supruga, 35. god. stara

3. Serafin Jurić, oficial tehničkog odjelka, 36. god. star

4. Ante Komljenović, trgovački pomoćnik, 22. god. star

5. Safet Kulenović, željezničar, 28. god. star

6. Haso Kurtović, seljak, 35. god. star

7. Ibro Murić, brijač, 23. god. star

8. Šero Čolić, seljak, 26. god. star

9. Adalbert Jedlička, seljak, 39. god. star

10. Alojz Sikora, radnik, 35. god. star

11. Juliana Pavlešić, domaćica, 22. god. stara

12. Jure Dejanović, radnik, 40. god. star

13. Ivan Knežević, željeznički činovnik, 40. god. star

14. Ivan Krvavica, nadzornik pruge, 49. god. star

15. Bego Jakupović, nosač, 37. god. star

16. Hasan Gulanović, staretinar, 47. god. star

17. Husein Kurtović, trgovac, 44. god. star

18. Mihajlo Akilov, stolar, 20. god. star

19. Milan Pečarić, željeznički radnik, 28.god. star

20. Ludvig Jakobin, graditelj, 41. god. star

21. Ivica Fabri, remenar, 43. god. star

22. Muharem Čepić, zidar, 28. god. star

23. Josef Burda, bravar, 51. god. star

24. Mujo Fazlić, radnik, 50. god. star

25. Muho Delkić, seljak, 85. god. star

26. Arif Džubur, radnik, 55. god. star

27. Alija Jakupović, pekar, 33. god. star

28. Ahmed Sarajlić, krojač, 38. god. star

29. Hilmija Sarajlić, krojač, 50. god. star

30. Asim Rešić, trgovac, 48. god. star

31. Augustin Petrović, umirovljeni oružnik, 40. god. star

32. Bećir Delkić, seljak, 58. god. star

33. Antun Bilješković, bogoslov, 22. god. star

34. Filip Bilješković, željeznički radnik, 31. god. star

35. Muhamed Mehić, obćinski redar, 23. god. star

36. Olga Ljubičić, činovnica kotarske oblasti, 23. god. stara

37. Hamdija Babić, mesar, 40. god. star

38. Alija Hodžić, obćinski redar, 25. god. star

39. Hasan Čepić, radnik, 35. god. star

40. Huso Omerinović, 47. god. star

41. Mahmud Varmaz, seljak, 45. god. star

42. Haso Pehlić, seljak, 25. god. star

43. Huso Pehlić, seljak

44. Muhamed Kuršumović, postolar, 67. god. star

45. Dedo Crnić, željezničar, 28. god. star

46. Zumra Abdagić-Altić, 45. god. stara

47. Dilha Altić, 17. god. stara

48. Mijaz Altić, 12. god. star

49. Hanifa Grabić, seljakinja, 48. god. stara

50. Hasan Vojniković, seljak, 37. god. star

51. Omer Halimović, skretničar, 39. god. star

52. Meho Sarajlić, radnik, 22. god. star

53. Mehmed Zerić, umirovljeni oružnik, 38. god. star

54. Ivan Dobrinić, željezničar, 43. god. star

55. Božidar Dobrinić, sin Ivanov, 21. god. star

56. Petar Kučera, trgovački pomoćnik, 24. god. star

57. Ambroz Solčanski, vlakovođa, 44. god. star

58. Maše Omerinović, staretinar, 58. god. star

59. Meho Kurtović, trgovac, 40. god. star

60. Adem Ćepić, 28. god. star

61. Ahmed Delić, 48. god. star

62. Muhamed Suhonjić, željezničarski radnik, 31. god. star

63. Muharem Ganić, 42. god. star

64. Grga Pavlović, stražar, 33. god. star

65. Ivo Pavelić, gradski stražar, 34. god. star

66. Omo Tulić, radnik, 25. god. star

67. Agan Kardunović, seljak, 28. god. star

68. Jusuf Krupić, 24. god. star

69. Andrija Kuk, 38. god. star

70. Ante Leskovar, obćinski stražar, 24. god. star

71. Osman Cepić, 40. god. star

72. Ante Ledić, električar, 23. god. star

73. Rajmund Masnjak, željeznički činovnik, 21. god. star

74. Friedrih Kimle, seljak, 39. god. star

75. Rudolf Ros, seljak, 32. god. star

76. Salih Didović, seljak, 25. god. star

77. Sadik Rizvan, 30. god. star

78. Salko Dračić, seljak, 42. god. star

79. Meho Dračić, seljak, 56. god. star

80. Marko Bilandžija, prometnik, 36. god. star

81. Stjepan Jordan, seljak, 38. god. star

82. Stjepan Pijak, seljak, 42. god. star

83. Husejin Mujdžić, seljak

84. Ibro šarić, seljak, 42. god. star

85. Bajro Huskić

86. Hasim Cepić, seljak, 55. god. star

87. Hasim Alić, 45. god. star

88. Alija Mešić, 37. god. star

89. Hasan Delkić, 43. god. star

90. Salih Hodžić, 28. god. star

91. Omer Ramlić, 20. god. star

92. Ahmed Kapetanović, vojnički izvjestitelj, 40. god. star

93. Rizo Kapetanović, obćinski blagajnik, 35. god. star

94. Mustafa Grozdanić, seljak, 34. god. star

95. Hasan Grozdanić, seljak, 45. god. star

96. Šahin Čoralić, seljak, 56. god star

97. Ante Mosman, tokar, 44. god. star

98. Ivan Kivač, dimnjačar, 38. god. star

99. Nedjeljko Rivić, radnik, 33. god. star

100. Murat Delkić, seljak, 45. god. star

101. Suljo Zahidić, trgovac, 60. god. star

102. Husein Blažević, seljak, 50. god. star

103. Petar Božić, željezničar, 43. god. star

104. Jure Jurić, električar, 51. god. star

105. Drago Zeman, brijač, 28. god. star

106. Zaim Delkić, seljak, 55. god. star

107. Muhamed Memić, stražar, 28. god. star

108. Ramo Delkić, željezničar, 38. god. star

109. Ibrahim Cirkić, željezničar, 50. god. star

110. Jozo Dimić, željezničar, 33. god. star

111. Muharem Salešević, radnik, 28. god. star

112. Alija Cepić, seljak, 38. god. star

113. Smail Pehlić, seljak, 44. god. star

114. Anđelka Šarić, logorna zapovjednica Ustaške mladeži, 21. god. star

115. Pero Sarić, vlakovođa, 38. god. star

116. Ante Sarić, vlakovođa, 44. god. star

117. Vid Brstilo, umirovljenik, 68. god. star

118. Drago Brstilo, činovnik, 26. god. star

119. Drago Matić, bravar, 20. god. star

120. Josip Pajtak, željeznički činovnik, 25. god. star

121. Božidar Jurčić, logorni zapovjednik Ustaške mladeži, 23. god. star

122. Muharem Kljunić, prekupac, 47. god. star

123. Smail Huseinović, seljak, 38. god. star

124. Ibrahim Alagić, postolar, 27. god. star

125. Osman Hustić, radnik, 30. god. star

126. Abid Kurtović, obćinski načelnik, 41. god. star

127. Stjepan Sladojević, trgovački pomoćnik, 38. god. star

128. Johan Gutler, bravar, 36. god. star

129. Ivan Slišković, poštanski činovnik

130. Zahid Hodžić, trgovac, 45. god. star

131. Fehim Ganić, naučnik, 16. god. star

132. Hilmija Sarajlić, krojač, 38. god. star

133. Ferid Jusufbegović, činovnik, 30. god. star

134. Juro Dejanović, limar, 57. god. star

135. Miralem Kapetanović, obćinski načelnik, 47. god. star

136. Nura Kapetanović, činovnica, 45. god. stara

137. Husein Zenkić, trgovac, 31. god. star

138. Meho Džafić, seljak, 50. god. star

139. Esad Selimbegović, posjednik, 26. god. star

140. Rudolf Čadek, ravnatelj ložione "Šipad", 37. god. star

141. Husein Kasumović, kovač, 23. god. star

142. Ahmed Gugić, staretinar, 30. god. star

143. Hasim Rešić, trgovac, 56. god. star

144. Muharem Ališić, trgovac, 35. god. star

145. Hasan Ališić, trgovac, 36. god. star

146. Ibro Alibegović, obćinski bilježnik, 35. god. star

147. Franjo Turković, oružnički narednik, 55. god. star

148. Drago Konrad, državni računovođa, 41. god. star

149. Edhem Karahodžić, narednik, 38. god. star

150. Sulejman Rešić, brijač, 32. god. star

151. Husein Gulgović, seljak, 34. god. star

152. Ago spahić, nadgruntovničar, 49. god. star

153. Filip Bilješkić, željeznički dočinovnik, 27. god. star

154. Stipo Briševac, seljak, 22. god. star

155. Nazif Hergić, 29. god. star

156. Ivan Berket, umirovljenik, 43. god. star

157. Krunoslava Berket, 39. god. stara

158. Zaim Pašić, 44. god. star

159. Muhamed Babić, obćinski načelnik

160. Vejsil Rešić, radnik

161. Nazif Mršić

162. Stipo Barač, željezničar

163. Slavko Sikora, seljak

164. Jure Damnjanović, seljak

165. Mile Uvalić, željezničar

166. NN (supruga Mile Uvalića)

167. Enver Kovačević, trgovac

168. Ibrahim Ališić Dervišev, željeznički radnik

169. dr. Dragutin Zgaga, liečnik

170. NN(žena Mehe Džafića)

171. Josip Kaurinović, župnik u Priedoru

172. Anka Trtanj, kuharica

173. Hubert Zeki, umirovljenik

174. Huberta Zeki, supruga gornjeg

175. Miroslav Slišković, logornik iz Priedora

176. Zaim Ališić, piljar

177. Nikola Lesica, ljekarnik

178. Konstantin Babić, ljekarnik

179. Arif Babić, 

180. Ramo Habibović, piljar

181. Smail Komljenović, trgovac

182. Smail Šakić

183. Janko Pilihovski, seljak

184. Ibrahim Crnkić, radnik

185. Alija Džafić, seljak
186. Nina Džafić, kućanica
187. Omo Pehlić, seljak
188. Adem Delkić, seljak
189. Safet Cerić, kolar
190. Jukub Alihović, željezničar
191. Ibrahim Kapetanović, željezničarski radnik
192. Muhamed Okić, željezničarski radnik
193. Derviš Čurić, željezničarski radnik
194. Johan Biršl, željezničarski radnik
195. Juso Babić, radnik
196. Idriz Ganić, radnik
197. Mile Goić, podvornik
198. Osman Avdagić, kovač
199. Ljubo Batoz, krojač
200. Drago Stanković, radnik
201. Hasan Nežić, seljak, 27. god. star
202. Sulejman Holvadžić, 50. god. star
203. Ahmed Ramić, radnik
204. Mumin Pehlić, seljak
205. Šefka Džaferović, seljakinja
206. Janko Babić, seljak
207. Petar Cehelj, seljak
208. Marija Šalić, 
209. Petar Tukerić
210. Ašid Akić
211. Dragutin Gavranović, poštanski nadstojnik
212. Himzo Nemšrvić
213. Ante Gregor
214. Ramadan Ramadanović, sladoledar
215. Meho Aljak
216. Ivica Toplišek
217. Smail Sitnica
218. Nikola Grgić
219. Slavko Fiščur, ekonom
220. Mehmed Zerić, umirovljenik
221. Mujo Krkić
222. Micika Brkić, gostionočarka
223. Josip Matušić
224. Hambo Usumović
225. Salih Modronja

 

 

SVJEDOCI O MUČENJU I UBIJANJU HRVATA U PRIEDORU


IZKAZ HAKIJE JUSUFAGIĆA, ZAPOVJEDNIKA OBĆINSKOG REDARSTVA U PRIEDORU


ZAPISNIK

sastavljen dne 28. srpnja 1942. u Priedoru po sudbeno-liečničom povjerenstvu za izpitivanje četničko-komunisitčkih zločona na području velike župe Sana i Luka o preslušanju  Hakije Jusufagića, kao svjedoka.

Prisutni: predsjednik Matija Kovačić, savjetnik Ministarstva vanjskih posala, iz Zagreba; član povjerenstva dr. Maksimilijan Stepinac, viećnik Sudbenog stola, iz Zagreba; perovođa: Dragan Katičić, iz Zagreba.
U zgradu kotarske oblasti u Priedoru pristupa pozvan Hakija Jusufagić, zapovjednik obćinskog redarstva u Priedoru, 42. godine star, musliman, propisno opomenut na izkaz istine pod svetost prisege i posljedice krive prisege, izjevljuje:

Navala partizana na Priedor počela je 16. svibnja 1942. u 1. sat noću. Borba je trajala do poslije podne istoga dana, do četiri ili pet sati, a obskrbna baza bila je u borbi sve do kasno u večer. Prvi dan, tj. 16. V., kad su partizani ušli u Priedor, počeli su odmah pljačkati kuće i dućane, a sutradan su počeli zatvarati Hrvate katolike i muslimane u više zatvora u Priedoru. Ja sam se sakrio izpod nuždnika kod moje kuće, gdje su me treći dan pronašli i odveli u zatvor, gdje su mi svezali ruke i noge. U zatvor sam doveden u 7. sati u jutro i odmah si me partizani tukli puškama i pendrecima kamo su dosegli. U 11. i pol sati na večer odveli su me na preslušanje u prvi kat zgrade kotarske oblasti i tu me na svoj način preslušavali do 3. sata iza ponoći. Tako su mi postavljali sliedeća pitanja: "Tko je doveo podpukovnika Severovića u Priedor? Tko je spriečio da 13. bačava petroleja ne ode na Kozaru? Zašto sam zabranjivao Franji Abramoviću, da odveze petrolej u Brezičane, koji su bili u njihovim rukama? Zašto sam sprečavao srbkinjama seljakinjama da kupuju duhan i nose u Kozaru? Zašto sam naredio da se smije prodavati samo jedan paketić duhana? Tko je još bio i što je govoreno na sjednici odbora 12. II. 1942? Zašto su k meni dolazili hrvatski častnici i logornik?" Kod svakog pitanja tukli su me i to njihov oficir Šoša udario me ješakom u sljepoočicu i oborio me na pod, gdje me partizan Karabegović udarao nogama u rebra i kamo je dosegao. Nato je Šoša naložio partizanskom komadantu zatvora Peri Alivuku, da me tuče kundakom pa me tako tukao kundakom, da mi je poslije svakog udarca tekla krv, a koliko me je puta udario, ne znam. Kad su me odveli natrag u zatvor, sav pod u sobi bio je poštrcan krvlju, a mene su odvukli, jer nisam mogao ni hodati. Bio sam u zatvoru do 9. VI. gdje sam svaki dan bio tučen, a tada me je partizan Pero Glamočanin pustio i rekao mi je, da sam osuđen na smrt, ali pošto nema njihovog oficira Šoše, da me pušta, dok on ne dođe. Čim sam izašao iz zatvora, sakrio sam se, te sam bio sakriven, dok sutradan nisu došli njemački i hrvatski vojnici.

Vidio sam u zatvoru i druge Hrvate, kako su ih mrcvarili i to sve redom, a osobito napominjem, da su Antu Krvavicu tako izprebijali, da nije uobće mogao stajati na nogama. Rudolfa Čadeka, koji je bio u "Kulturbundu", svega su isprebijali navodno radi toga što je na Hitlerov rođendan išao u Zagreb na proslavu. On je bio sav krvav i crn kao katran od udaraca, tukli su ga i u kući ljekarnika Babića kundacima i tako zamahivali, da su lustere porazbijali. Esada Selimbegovića tukli su u zatvoru kundacima i pendrecima po glavi i kamo su dosegli, a tukloga je 15. partizana. Ahmeda Sarajlića, ustaškog tabornika, tukli su u zatvoru tako, da je pao i onesvjestio se. Jednoga dana izprebijanog bacili su ga u kola i odvezli, te negdje strieljali. Ahmeda Kapetanovića i Rizu Kapetnovića te Juru Jurića tukli su jedanput na preslušanju tri sata tako, da više nisu mogli poslije toga na nogama stajati i izčupali su im skoro svukosu s glave i nakon toga bacili u kola i kao stoku odvezli u Pašinac, gdje su im porazbijali glave, kako mi je pripovjedao Alija Jahić, koji je bio s njima i kojega su onda još ostavili na životu, jer im je tik pred strieljanje kazao, da će im otkriti mjesto, gdje se nalazi radio-postaja. Tu skupinu ljudi pred grobom tukli su po njegovom pripoviedanju uz partizane i seljaci pravoslavci, a najviše srbske žene i to čekićima i sjekirama po glavama tako, da su oni umrli od tog mrcvarenja.

Čuo sam, kad je komadant zatvora, partizan Pero Alivuk, u zatvoru pripovjedao, da su logornici Anđelki Sarić živoj urezali slovo "U" na oba dlana, zatim na obje strane grudiju i na čelu, pa je jedan partizan, kadgod je pojedino slovo "U" urezao, pitao Anđelku Sarić: Zašto ovo? Ona mu je podpuno mirno odgovarala za svako pojedino slovo i za prvo kazala: "Za dičnog Poglavnika!". Za drugo slovo "U" je kazala: "Za ponosnu hrvatsku državu, koja je nakon tisuću godina uzkrsnula!". Za treće slovo "U" kazala je: "Za pravdu fašizma i nacionalsocijalizma, koji je uperen samo protiv komunizma i njegovih suradnika". Za četvrto slovo "U" kazala je : "Za vođu Reicha i njegovu pravdu!". Za peto slovo "U" kazala je "Ovo je za moju mladost! Nije mi žao mladosti, idem kao Hrvatica na onaj sviet". Na to joj je biesan partizan nekoliko puta opsovao majku i onda su je ubili.

Dok sam ja bio u zatvoru, uviek je zatvor bio pun Hrvata, katolika i muslimana, a partizani su svakih pola sata dolazili u zatvor i tukli ljude kundacima, kamo su dosegli kao stoku. Od nas u zatvoru opljačkali su sve što je tko imao, a nekoje su nagovarali da će ih pustiti i poštediti im život, samo neka im plate 5 000. dinara. Nisu naime htjeli spominjati kune, premda se imalo platiti u kunama. Žena Asima Cepića, koji je bio sa mnom u zatvoru, za to je saznala, pak je partizanima doniela 5 000. kuna i dala 10. kutija cigareta i 3. dukata, ali ga partizani nisu ipak pustili, nego su ga ubili.

Još sam se sjetio osobito okrutnog mučenja Zaima Pašića, trgovca iz Priedora, kojeg su partizani kundacima izpremlatili na smrt i boli ga noževima, a u zatvor su ga donieli svega krvavog i izranjenog, a kasnije je i on ubijen.

Hakija Jusufagić,v.r.

Članovi povjerenstva:Matija Kovačić,v.r.
Dr.Maksimilijan Stepinac,v.r.
Dragan Katičić,v.r.


IZKAZ
PARTIZANKE MIRE CIKOTE, KOJA JE HRVATE IZ PRIEDORA OSUĐIVALA NA SMRT

ZAPISNIK

satavljen dana 24. srpnja 1942. u Priedoru po sudbeno-liečničkom povjerenstvu za izpitivanje četničko-komunističkih zločina na području velike župe Sana i Luka o preslušanju Mire Cikota.

Prisutni:
Predsjednik Matija Kovačić, savjetnik Ministarstva vanjskih poslova, član povjerenstva dr. Maksimilian Stepinac, Dragan Katičić, perovođa.

Iz zatvora kotarskog suda u Priedoru bude predvedena Mira Cikota, partizanka i preslušana kako sliedi:
Mira Cikota, supruga predstojnika suda Bože Cikote iz Priedora, rodom iz Bos. Dubice, od otca Gliše i majke Danice, rođena Pralica, 30. godina stara, pravoslavka izkazuje:

Kad su u svibnju mjesecu 1942. godine u Priedor ušli partizani, bio je među njima i partizan Boško Šiljegović, moj daljnji rođak po majci, koji je odmah došao meni u stan s još nekoliko partizana i kod mene se nastanio. Ti partizani zahtievali su od mene, da s njima sudjelujem u njihovom sudu, koji je imao suditi Hrvatima ustašama i to tako, da ja kažem svoje mišljenje o svakom. Ja sam morala s njima otići u selo Božiće kod Priedora u Kozaru, gdje su partizanski oficiri sudili Hrvatima iz Priedora, koje su tamo dovodili. Osim u Božiće odvodili su Hrvate i u selo Miljakovac, te su u oba sela imali logore za Hrvate iz Priedora. Taj sud nije formalno donosio osude, već je imao neke podatke o tim Hrvatima, tj. dali je organizirani ustaša ili nije, i oni su mene pitali za svakog pojedinog, da li ga poznajem. Ja sam tri dana dolazila u Božiće kraj Priedora i vraćala se na večer natrag. U Božiće su dovodili skupine Hrvata iz Priedora i pojedine odvodili dalje u Kozaru, gdje su ih ubili. Ja ne znam ni mjesto, gdje su ih ubili, niti sam čula pripoviedati kako su ih ubili. Kada sam jedne večeri išla u Priedor već u sumraku, vidjela sam jednu skupinu Hrvata, koju su iz Priedora partizani odvodili u Božiće. Nisam ih mogla prepoznati, jer je bila tama i nisam vidjela dali su vezani. No išli su polako. U prva tri dana, dok sam ja bila u Božićima, mislim da je ubijeno oko 100. Hrvata, katolika i muslimana. Nije istina, da sam ja jednoj gospođi rekla: "Treba ubiti i svako hrvatsko diete u kolievci". Kada su me pitali partizanski oficiri za mišljenje o ženi ljekarnika Babića iz Priedora, ja sam im kazala, da je ona majka dvoje djece, i tada su je pustili. Ja ne znam, da li su poubijane mučili. Uobće ne znam, kamo su ih odvodili i gdje se nalaze grobovi poubijanih Hrvata. U Božićima pred istim sudom bila je i logornica iz Priedora Anđelka Sarić, no gdje su nju ubili i da li su je i kako su je mučili, ne znam. Znam da je mjesto, kamo su odvodili one koje su ubili udaljeno četvrt sata od Božića, u planini Kozari iza briega, ali ja nisam čula ni pucnja. Nakon tri dana suđenja u selu Božićima, partizanski sud preselio se u Priedor, u partizansku komandu i tu ja više nisam sudjelovala.

Glavni partizanski oficir kod toga suđenja bio je neki Šoša. Mi smo ga znali samo pod tim imenom. Kad su hrvatske i njemačke trupe ulazile u Priedor, ja sam sa djetetom pobjegla u Kozaru, gdje sam par dana lutala i kad su nadirale u Kozaru njemačke i hrvatske trupe, sakrila sam se u jedan grm, gdje su me našli i zarobili.
Za vrieme partizanske vladavine u Priedoru održavani su sastanci i jedan zbor, na kojem su govorili vođe partizana. U svojim govorima,koji su kako znate u glavnom isti, napadali su oštro Hitlera, Poglavnika i Mussolinija, fašiste i ustaše.


Mira Cikota,v.r.

Članovi povjerenstva:
Matija Kovačić, v.r.
Dr.Maksimilian Stepinac, v.r.
Dragan Katičić, v.r.



IZKAZ MIĆE RODIĆA, PARTIZANA IZ ČIRKINPOLJA, KOJI JE PRISUSTVOVAO UBIJANJU HRVATA NA PAŠINCU I KOPAO GROB ZA NJIH


ZAPISNIK

satavljen dne 25. srpnja 1942. u Priedoru po sudbeno-liečničkom povjerenstvu za izpitivanje četničko-komunističkih zločina na podrućju velike župe Sana i Luka o preslušanju Miće Rodića kao svjedoka.

Prisutni: Predsjednik Matija Kovačić, savjetnik Ministarstva vanjskih poslova, član povjerenstva dr. Maksimilian Stepinac, Dragan Katičić, perovođa.


U prostorije kotarske oblasti u Priedoru pristupio je pozvani Mićo Rodić, partizan, i preslušan kako sliedi:
Mićo Rodić, star 30. godina, sin Sime i Mare iz Čirkinpolja, kuća br. 17., pismen, pravoslavne vjere, oženjen, prema vlastitom izkazu do sada nekažnjavan, izkazuje:

Kad su partizani ušli u Priedor, ja sam bio kod kuće. Partizani su u Priedoru hvatali Hrvate i vodili ih gore u šumu na Pašinac kod sela Palančišta. Prvu grupu Hrvata katolika i muslimana vodili su iz Priedora na rečeno mjesto u tri sata poslije podne. Prvo strieljanje dovedenih Hrvata na Pašincu, gdje su danas izkopavali mrtva tiela ustrieljenih, bilo je prve noći, nakon što su partizani ušli u Priedor i to, ja ne znam točno, ali nekako između 12. i 2. sata noću. Oko ponoći došla su k meni u moju kuću u Čirkinpolju trojica naoružanih partizana i rekli mi da idem s njima da kopam grabu za one, koji će biti strieljani. Ti su partizani imali puške. Ja sam otišao s njima na mjesto gdje su se danas izkopavala mrtva tiela ustrieljenih. Kad sam došao tamo, našao sam još trojicu ljudi: Jovana Gavranića i još dvojicu iz Orlovaca, koji su sa mnom kopali grabu. Tamo, kad smo došli, našli smo još tri naoružana partizana, koji su stražarili nad dovedenim Hrvatima na strieljanje. Imena ostale dvojice, koji su sa mnom kopali grabu, ne znam, jer ja nisam obilazio po selima i ne poznam ljude. Kad sam došao tamo, rekli su nam partizani da kopamo grabu tri metra duboku. Vidio sam na tratini kraj grabe, koju smo kopali, već postrieljane ljude. Ja mislim, da je strieljanih bilo 7-8, ali ja sam zaboravan čovjek, pa je moglo biti i više. Kad smo kopali grabu za strieljanje, stajala su kraj grabe još dvojica ljudi, koji nisu bili strieljani, kad smo mi došli da kopamo grabu. Kad smo grabu izkopali, onda su partizani skinuli odiela i košulje sa ove dvojice, koji još nisu bili strieljani. Bio je sumrak, ali se ipak nešto vidjelo. Kraj grabe su bila odiela i rubenina, koju su partizani skinuli s onih postrieljanih. Dok smo kopali grabu, partizani su govorili svašta, ali ja sam zaboravan i ne znam što su govorili. Ona dvojica, koje su strieljali, kad smo mi izkopali grabu, nisu ništa govorili. U času kada su ih partizani strieljali straga, oni su stajali kraj grabe okrenuta lica duž grabe. Na njih su pucali dum-dum tanetima u glavu otraga. Ustrieljeni su pali, a da nisu rekli ni rieči. Kad smo ih počeli slagati u grabu, dvojica su se micala. Partizani su na to opalili na njih još dva metka. Kad smo ih slagali u grabu, nisam primietio, da je koji od njih još bio živ. U grabu smo ih slagali sva četvorica, koji smo ju kopali. U onu dvojicu koji su se još micali pucao je jedan partizan. Nakon što smo postrieljane poslagali u grabu, zatrpali smo ih zemljom i onda svi otišli. Kamo su otišli partizani i ona trojica, koji su sa mnom kopali, ne znam, a ja sam otišao kući. Ne znam što je bilo s odielima i rubeninom postrieljanih, koja se nalazila kraj groba. Priznajem da su mi partizani rekli "Uzmi ove hlače!". Ja sam uzeo te hlače i odnio ih kući i dao sam ih ženi. Te su hlače bile na plotu, kada je vojska ušla u Priedor i kada smo otišli bježeći u šumu Kozaru. Ne znam, što je s tim hlačama bilo. U Kozari sam ostao tri nedjelje. Hranili su nas civili, seljaci u selima. Predali smo se vojsci u selu Palnčište. Tu su nas pustili na slobodu. Nisu nas preslušavali. Nije istina što tvrdi moja žena, da sam ja u noći kada se navaljivalo na Priedor, otišao s partizanima. Moja žena ne zna, gdje sam ja bio. Meni su uoči napadaja na Priedor bili došli neki partizani i rekli da idem do jedne kuće u Palnčištu i da se tamo skupimo. Tu smo ostali.
Sve gore navedeno su moje rieči i potvrđujem ih svojim podpisom.


Mićo Rodić, v.r.

Članovi povjerenstva: Matija Kovačić, v.r.
Dr.Maksimilian Stepinac, v.r.
Dragan Katičić, v.r.


ZAPISNIK

sastavljen dana 25.srpnja 1942.u Priedoru po sudbeno-liečničkom povjerenstvu za izpitivanje četničko-komunističkih zločina na području velike župe Sana i Luka o preslušavanju.


II.ad Mića Rodić.


Prisutni: predsjednik Matija Kovačić, savjetnik Ministarstva vanjskih poslova, član povjerenstva dr. Maksimilian Stepinac, Dragan Katičić, perovođa.

Izjavljuje: Čuo sam od ljudi, da su odiela i rubenina postrieljanih Hrvata na Glavici kod Pašinca dielila noću ljudima kod crkve u Čirkinpolju, koja je daleko od toga mjesta oko 300. koraka. Ne znam, tko je odiela i rubeninu nosio od grobova ustrieljenih do crkve, gdje su se dielila. Tamo su bila i dva partizana. Čuo sam da je tamo bilo mnogo ljudi iz Čirkinpolja, a čuo sam da je tamo bilo i ljudi iz drugih obližnjih sela, kojima se se dielila odiela i rubenina postrieljanih Hrvata iz Priedora. Svaki je dobio po jedan odjevni predmet. Neki su dobili kaput, neki cipele, neki košulje, neki šešire a neki opet hlače. Tko je sve dobio i što je dobio, ne znam. Partizani su tamo pred crkvom govorili ljudima, da ne smiju nikome ništa govoriti o strieljanju Hrvata iz Priedora te noći, kao nit o gdje se nalaze grobovi. Partizani su nakon što su razdieljena odiela i rubenine postrieljanih Hrvata sakupljenom svietu, otišli iz Čirkinpolja.

Ovo su moje rieči, koje potvrđujem svojim podpisom.


Mićo Rodić, v.r.


Članovi povjerenstva: Matija Kovačić,v.r.; Dr, Maksimilian Stepinac, v.r.; Dragan Katičić, v.r.



IZKAZ

UROŠA TIMARCA IZ ČIRKINPOLJA, KOJI JE PRISUSTVOVAO UBIJANJU HRVATA IZ PRIEDORA

ZAPISNIK

satavljen dne 16. srpnja 1942. u Priedoru po povjerenstvu za izpitivanje četničko-komunističkih zločina na području velike župe Sana i Luka o preslušavanju Uroša Timarca, kao svjedoka.


Prisutni: Predsjednik Matija Kovačić, savjetnik Ministarstva vanjskih poslova, član povjernestva dr. Maksimilan Stepinac, Dragan Katičić, perovođa.

U zgradu kotarske oblasti u Priedoru pristupio je pozvani Uroš Timarac, 54. godine star sin Nikole i Ruže, oženjen, pravoslavne vjere, pismen iz Čirkinpolja, upozoren na izkaz istine pod svetost prisege izkazuje:
Druge ili treće noći nakon što su partizani ušli u Priedor, ja sam došao između 8 i pol 9 navečer kući s konjima. Te večeri došli su k meni vojnici-partizani. Prije nego su oni došli, ja sam spavao. Moja me žena probudila. To je moglo biti malo prije 1. sat noću. Žena mi je rekla: "Uroše pucaju puške!" "Kolko je puta puklo?" pitao sam ja. Ona je rekla "Skupa sedam-osam puta!" Ja sam joj rekao "Šuti je...em ti puške!". Prošlo je nekih 15 minut i došli su vojnici-partizani. Rekli su mi da idem smjesta s njima, da uzmem lopatu i motiku. Ja sam im rekao: "Molim vas vojsko, ja sam umoran, ja sam došao s konjima, pustite me, ja sam stari čovjek". Tada su me dva puta ošamarili i rekli mi: "Ideš, ponesi lopatu i motiku!" i pratili me na Glavicu. Kad sam došao na Glavicu, gdje su postrieljali Hrvate, graba je već bila izkopana i u njoj su bili postrieljani ljudi. Već je na njih bilo nabacano nešto zemlje, ali su se tiela vidjela, osobito noge, koje su stršile van. Postrieljane Hrvate zatrpavalo je nekoliko vojnika-partizana. Kad sam ja došao, rekli su mi: "Bacaj, Boga ti tvoga!". Ja sam šutio i zagrtao. Radili smo dva sata, dok su mi rekli: "Kod kuće nemoj govoriti ništa, ubit ćemo te, to dobro znaš." Na Glavici je tada bilo dosta vojnika-partizana. Bila je velika masa. Svi su bili naoružani s puškama. Nisam vidio da li su imali bombe.

Zatrpavao sam grabu ja i tri vojnika-partizana, a osim toga i Lazo Vranješ iz Orlovca, koga su kasnije partizani strieljali. Kad sam počeo zatrpavati postrieljane Hrvate, meni se činilo da je bilo oko 7-8 ljudi u grabi. Ja sam pitao, koliko ima ustrieljenih a partizani su mi rekli: "Ima ih desetak, što se to tebe tiče, samo zagrtaj!". Kad smo počeli zgrtavati vidio sam, jer su svjetlili električnim lampama, da je jedan metar od grabe puno krvi. Naredili su nam da najprije sastružemo tu krv i da je sa zemljom bacimo u grabu. Krv se nije više pušila. Mi smo ju postrugali i bacili u jamu i počeli zatrpavati.

Svima postrieljanim Hrvatima iz Priedora su skinuli odiela i košulje, prije nego su ih strieljali. Meni je komadant rekao: "Ajde ti češ dobiti hlače.", a ja sam rekao: Ne ću gospodo, vama hvala." i ja sam otišao kući. Komadant je rekao: "Tko ima poderano na sebi, drugovi, ajdete, neka sebi uzme odielo. "Ostala odiela i rubeninu nosili su do crkve u Čirkinpolju, koja je blizu Glavice: S njima je išao i Lazo Vranješ i tamo su svietu, kojeg se mnogo sakupilo u blizini crkve, dielili odiela i rubeninu poubijanih. Ja sam drugog i narednih dana vidio ljude, koji su na sebi nosili odiela poubijanih Hrvata, ali ih nisam pitao odakle im to. To se mene nije ticalo. Više bi vam znao reći Ivo Dejanović, knez sela. Ništa vam drugo ne mogu reći o tome, znate, kako je, ne volim pričati zlo, a više ne znam o tome. Drugog dana oko podne došli su po mene, vozili smo konjima vodu i neko brašno iz mlina u Orlovcima. Ja sam poslije išao u Priedor a iz Priedora u Kozarac. Vozio sam puške, municiju i ranjenike. Ne znam koliko sam puta vozio. Nisam vozio opljačkane stvari iz Priedora, nego samo ćebad.

Ovo su moje rieči, koje podpisujem svojim podpisom


Uroš Timarac, v.r.


Članovi povjerenstva: Matija Kovačić, v.r.; Dr.Maksimilian Stepinac, v.r.; Dragan Katičić, v.r.



IZKAZ JELE RODIĆ IZ ČIRKINPOLJA, PARTIZANKE


ZAPISNIK

sastavljen dne 25. srpnja 1942. u Priedoru po sudbeno-liečničkom povjernstvu za izpitivanje četničko-komunističkih zločina na području velike župe Sana i Luka o preslušavanju Jele Rodić, kao svjedoka.

Prisutni: predsjednik Matija Kovačič, savjetnik Ministarstva vanjskih poslova, član povjerenstva dr. Maksimilijan Stepinac, Dragan Katičić, perovođa.

U prostorije kotarske oblasti u Oriedoru pristupila je pozvana Jela Rodić, žena Miće Rodića iz sela Čirkinpolja, kuća br. 17. stara 23. godine, kćerka Mihajla i Mare Milinković, pravoslavne vjere. Ona izjavljuje:
Partizani su prolazili kraj naše kuće, u vremenu nakon što su bili ušli u Priedor, i oni su se svračali kod nas u kuću. Moj muž pozvan je od partizana, kad se navaljivalo na Priedor, da ide s njima i on je otišao u Priedor u noći, odakle se vratio drugog dana između 9 i 10 sati prije podne. Prvu noć poslije toga bili smo kod kuće. Partizani su došli noću, ne znam koliko je bilo sati, pred našu kuću i pozvali mog muža. Drugih ljudi, partizana, nisam vidjela. Moj je muž otišao s ovom trojicom naoružanih partizana i vratio se kući za dva-tri sata. Ja sam bila budna i čekala na njega. Čula sam pucnjavu, ali ne znam, koliko je hitaca izpaljeno. Kad je moj muž došao kući, onda sam ga pitala: "Mića, gdje si bio?" On mi je rekao: "Gdje bi bio, bio sam vani, na Glavici, gdje su strieljani. Kopao sam tu grabu, gdje smo zakopali one, koji su strieljani. Zakopali smo ih petnaest!" Drugo mi ništa nije pripoviedao, već je legao spavati. Kući je donio jedne hlače i ja sam ih dala slugi. Ja sam te hlače oprala i ostavila ih na plotu. Ne znam dalje što je s hlačam bilo. Ne znam ništa, šta je s odielim i rubeninom postrieljanih Hrvata bilo, ali samo čula, da su partizani sve odnosili u komandu. Ja ne znam, kome su dali, jer su govorili da su dali onima, koji nisu imali. Moj muž je došao kući s Glavice oko 4. sata ujutro. Ništa drugo vam ne mogu reći, jer znate gospodine, nisam ništa čula, jer se ljudi nisu usudili pripoviedati. Znate, nama su partizani govorili: "Ništa ne smijete govoriti, jer ćemo vas strieljati, imate da ćutite." Još su nam govorili: "Vidite li ovu pušku, ovime vam možemo suditi. "Ženama su se najviše prietili. Čula sam da su u Božićima i gore u Palančištu strieljali neke žene, jer su nešto rekle. Ne smijemo mi ništa pričati, gdje je tko ubit ili strieljan, jer nama kugla u čelo ako sam rieč kažemo. Partizani su od nas tražili da idemo u Priedor na zborove, ali moj muž nije išao, jer ga je zaboljelo srdce. Ne znam, kud je on otišao, kad je došla vojska u Priedor i otjerala partizane. Ja sam bila kod mog otca u Tukovima. Partizani su govorili svašta. U Tukovima su ljudi govorili, da ne valja ovo što rade partizani." Tko može što ovoj sili, kakva vojska, nas će upropastiti ovi šumari!" Drugo vam ne znam reći za ubijanje Hrvata.

Ovo su moje rieči i to potvrđujem svojim podpisom.


Odtisak desmog palca Jele Rodić.


Članovi povjerenstva: Matija Kovačić, v.r.; Dr Maksimilian Stepinac, v.r.; Dragan Katičić, v.r



ZAPISNIK

sastavljen dne 25. srpnja u Priedoru po povjerenstvu za izpitivanje četničko-komunističkih zločina na području velike župe Sana i Luka o drugom preslušanju Jele Rodić.


Prisutni: predsjednik Matija Kovačić, savjetnik Ministarstva vanjskih poslova, član povjerenstva dr. Maksimilian Stepinac, Dragan Katić, perovođa.

Jela Rodić izkazuje: Odiela i rubenina postrieljanih Hrvata na Glavici dielila su se odmah poslije toga u noći pred crkvom u Čirkinpolju. Ja ne znam kome su se dielila ta odiela i rubenina. Tamo kod crkve i za vrieme strieljanja Hrvata na Glavici bilo je mnogo ljudi iz Čirkinpolja i susjednih sela, koje ne poznajem. Oni su bili tamo za vrieme strieljanja, a onda su došli pred crkvu, gdje su im se dielila odiela i rubenina ubijenih.
Ovo su moje rieči, koja potvrđujem svojim podpisom.

Otisak desmog palca Jele Rodić.


Članovi povjerenstva: Matija Kovačić, v.r.; Dr.Maksimilian Stepinac, v.r.; Dragan Katičić, v.r.



IZKAZ MARE DOŠEN, O UBIJANJU HRVATA U PRIEDORU


ZAPISNIK

sastavljen dana 24. srpnja 1942. u Priedoru po sudbeno-liečničkom povjerenstvu za izpitivanje četničko-komunističkih zločina na području Velike župe Sana i Luka o preslušanju Mare Došen.


Prisutni: Matija Kovačić, savjetnik u Ministarstvu vanjskih poslova, član povjerenstva dr. Maksimilian stepinac, Dragan Ktičić, perovođa.

Iz zatvora kotarskog suda u Priedoru bude predvedena Mara Došen, partizanka i preslušana kako sliedi:
Došen Mara, krojačica iz Sanskog Mosta, kći Jure i Sofije rođene Rončević, pravoslavne vjere, stara 45. godina, boravištem u Drvaru, sada u Priedoru, pismena, izkazuje:

Ja sam krenula iz Drvara u maju mjesecu ove godine htijući doći u Sanski Most i to pješice preko područja, koje je bilo u rukama partizana, i došla sam u Priedor šest ili sedam dana nakon što su u Priedor ušli partizani, makar sam znala, da se u Priedoru već nalaze partizani. U Priedoru sam ostala ne odlazeći u Sanski Most, jer sam čula, da se u Sanski Most ne može. U Priedoru sam se nastanila kod poznate mi obitelji Rudolfa Čadeka, željezničkog strojovođe, gdje sam bila samo dva dana. Rudolfa Čadeka su partizani uhitili i odveli u zatvor, gdje je bio par dana zatvoren, pa ga je njegova kćerka išla posjećivati jedanput, kad se vratila iz zatovra, kazala je, da je otac bio strašno tučen, te sam za par dana čula da ga je nestalo. Dok sam još bila kod Čadeka, došla je k meni moja poznanka Nata Bogunović, koja me je pozvala k sebi, pa sam ja otišla k njoj i kod nje sam poslije toga živjela.

Obitelj Rudolfa Čadeka je katolička a Nata Bogunović je pravoslavne vjere.

Kad je vojska ušla dne 10. lipnja 1942. u Priedor, Nata Bogunović i svi njezini ukućani dali su se u bieg u šumu Kozaru, pa sam s njima pobjegla i ja. U Kozari išla sam od sela do sela te sam došla do sela Božići, gdje se nisam zadržavala, već sam kroz njega prošla u Jelovac u Kozari, zajedno s drugim ljudima, koji su bježali i tu nas je jedan partizan liječnik uputio u selo Vojkovac, gdje sam ostala par dana, a poslije toga sam otišla u selo Bijakovac, kamo su prodrli Niemci i mene zarobili. Idući kroz selo u planini Kozari hranila sam se kod selskih odbora, koje su osnovali partizani, a hranu je moralo davati selo. Ja nisam vidjela kada su partizani ubijali Hrvate u Priedoru i okolici, već sam samo čula od partizana, da su ih ubijali i mučili, ali kako i gdje su to vršili, to mi točno nisu pripovjedali. Čula sam od partizana pripoviedati, da su u Priedoru pobijeni Hrvati, i to s razloga, da su Hrvati u Priedoru ustaše, bilo organizirani bilo tajni. Ne sjećam se, tko mi je to od partizana pripoviedao, no čula sam od njih, da je u Priedoru ubijeno 400-500 Hrvata, možda i više.

Mara Došen, v.r.


Članovi povjernestva: Matija Kovačić, v.r.; Dr.Maksimilian Stepinac, v.r.; Dragan Katičić, v.r.



JEZOVITE NOĆI NA PAŠINCU KOD PRIEDORA

IZKAZ ALIJE JAHIĆA IZ PRIEDORA


ZAPISNIK

sastavljen dne. 30. srpnja 1942. u Priedoru po sudbeno-liečničkom povjerenstvu za izpitivanje četničko-komunističkih zločina na području Velike župe Sana i Luka o preslušanju Alije Jahića, kao svjedoka.

Prisutni: predsjednik Matija Kovačić, savjetnik Ministarstva vanjskih poslova, iz Zagreba, član povjerenstva dr. Maksimilian Stepinac, viećnik Sudbenog stola, iz Zagreba, perovođa Dragan Katičić, iz Zagreba.
U zgradu kotarske oblasti u Priedoru pristupa pozvan Alija Jahić, 23. god., stolar iz Priedora, muslimanske vjere, pismen, otac Hasan, majka Emka, koji propisno opomenut na izkaz istine i svetost prisege, kao i na posljedice krive prisege, izjavljuje:

Mene su uhapsili treći dan u mojoj kući. Odveli su me u zatvor. Tu sam bio dva dana, pa su me odveli na preslušavanje u kotarsku oblast. Preslušala me je partizanka Mira Cikota, neki Karabegović iz Banje Luke i partizanski vođa Šoša. Oni su me smatrali ustaškim izvidnikom, jer sam imao ustašku kapu na glavi. U zatvoru su me mučili na taj način, da su me najprije svezali. Tada sam potrbuške morao leći i dići noge, koje su svezali vojničkim remenom i onda me tukli. Zatim su me tako izmučenog ostavili na sred sobe. Onda su me opet mlatili po leđima. Psovali su mi ustašku majku. Pitali su me među ostalim i za tajnu radio-postaju. Na preslušavanje su me vodili 4 ili 5 puta.

Tri dana prije nego je došla vojska i protjerala partizane, odveli su nas u noći oko 12. sati u kotarsku oblast na preslušavanje. Nisu nas međutim vodili na preslušavanje, nego su nas odatle odveli na strieljanje. Rekli su nam da idemo u Kozarac. Na putu u Kozarac, kada smo bili blizu Pašinca, rekao je zapovjednik zatvora Pero Kovrlija: "Legijo stoj!"

Mi smo stali. Tada je Kovrlija rekao: Ne možemo u Kozarac, jer ćemo zabasati, nego ovamo putem. "Okrenuli smo se prema Pašincu. Mi smo tada imali osjećaj, da će se s nama nešto strašno odigrati. Ciela naša grupa, koju su vodili na strieljanje, brojila je 22. mužkarca i 2. ženske. Ne sjećam se imena svih, ali znam da su među nama bili među ostalim: Ibrahim Murić, Esad Selimbegović, Ahmed Gugić, Olga LJubičić i Julija Pavlešić. Kad su nas dotjerali uz brdo kod Pašinca, Kovrlija je rekao: "Legijo stoj!" Mi smo tu stali. Tada je Kovrlija rekao: "Drugovi partizani, uzmite svaki po jednog, ali pazite da si koji ne razbije nos". Tako su nas odveli na mjesto strieljanja. Svi smo bili svezani i tako svezani morali sjesti na ledinu, koja se nalazila u šikari. Tu je bilo više seljaka i nekoliko pravolsavnih seljakinja, odnosno više snaša, nego mužkaraca. Tada je Pero rekao ovima: "Kopat ćete ovdje i ovdje": Kada su grobovi bili izkopani, koje su kopali mužkarci i žene, rekao je partizan Pero: "Onaj koji je slabijih živaca, neka se javi prvi!" (tj. za strieljanje). Prije toga su srbske žene udarale po nama batinama psujući nam hrvatske majke i otčeve.

Prije toga su Srbkinje skinule odiela i košulje sa svih nas tako, da smo ostali samo u gaćama, a neke su skinule i sasvim: Na poziv Pere javio se prvi Ivan Knežević. Onda se javio drugi iza njega, kome ne znam imena, a treći Johan Gutler, kome je Pero rekao već prije: "Tebe ću ubiti ja!" Mi ostali smo sjedili u polukrugu. Oko nas je bilo 18. naoružanih partizana i oko 15 srbskih seljaka. Oni su se otimali, da i oni ubiju po koega od nas. Olgu i Julu tukle su dvie srbkinje i rugajući se njima pitale: "Gdje su vam ustaše, majku vam hrvatsku!" Te dvije srbkinje uzele su sebi njihove haljine. Poslije Gutlera strieljali su redom sve. Na kraju smo ostali Esad Selimbegović i ja. Ja sam zamolio partizana Peru da mi dopusti da pošaljem kući jednu sliku, na koju ću napisati nešto. On mi je to dopustio i ja sam napisao nekoliko rieči. Esad Selimbegović je molio, da mu dopusti da odpjeva dio pjesme i to "Bosno moja" i "Zeleni se pod Travnikom meraja", što mu je dopušteno, a partizan Pero je još tražio da otpjeva "MOj živote gorak li si". Esad je na to rekao "Meni život nije gorak, za jednog Hrvata Hrvatska neće propasti!". Tako slično je rekla i Olga Ljubičić. Kako su kojeg ustrielili, tako su ga bacili u jamu. Kad je došao red na mene, ja sam se dosjetio i rekao: Ako mi poklonite život, reći ću vam gjde se nalazi tajna radio-postaja". Zato me nisu odmah strieljali, ali mi je Pero rekao: "Dajem ti častnu rieč, da ćeš ostati na životu, ali ako se ne nađe, mi ćemo te peći i nadopeći". Ja sam rekao: "Radite onda sa mnom što hoćete". Jedan drugi partizan je rekao: "Ako se ne nađe radio -postaja, ne ćemo te peći, nego ću ti ja izkopati oči i odrezati nos i sve drugo. "Tako sam se spasio strieljanja. Vidio sam kako su nakon toga podielili seljacia odiela i rubeninu postrieljanih. Moram reći još to, da su jednoga od naših ubili tako, da mu je jedan nakon što nije bio usmrćen hitcem iz puške, tupim nožem (škljocom) polako rezao i prerezao grkljan. U Olgu Ljubičić i Juliju Pavlešić su pucali dva puta.

Mene su bodili ujutro kod Ade Rešića, kod tzv. Điđin vira radi tajne radio-postaje. Ona dakako nije nađena, pa su me oko 10 sati u jutro odveli u zatvor. Oni su i dalje tragali za radio-postajom. U Crnoj dolini našli su nekakav komad, koji im je naličio na komad od radio-postaje, pa su mi rekli kod novog preslušavanja, kad su me opet tukli, da ću opet ići s njima u 1. sat, a ako se tada ne nađe radio-postaja, da će me ubiti. Na sreću je ujutro kružio nad Priedorom jedan zrakoplov, pa su se oni prepali i nisu znali, što da rade. Ja sam tada bio u zatvoru. Pola sata kasnije došla je pred zatvor gđa Tupek i počela sjekirom razvaljivati vrata. Mi smo pitali: "Što je?", a ona je vikala. "Ne bojte se, braćo, ušli su njemački tenkovi u Priedor."

Nas je u zatvoru bilo 48. Da nisu došli njemački tankovi, bili bi svi postrieljani. Kad smo izlazili van, pokušao nas je zaustaviti agent srbin Mihajlo Savanović, no mi smo izašli napolje. Ja sam izjurio onako svezan na slobodu i upravo u taj čas stigao je jedan tank pred zatvor.
Niemci su nam skinuli lance i tako je prestala naša patnja.

Ovo su moje rieči, koje potvrđujem svojim potpisom.


Alija Jahić, v.r.


Članovi povjernstva: Matija Kovačić, v.r.; Dr. Maksimilian Stepinac, v.r.; Dragan Katičić, v.r.

 

 

 

 

 

 

 

Free Web Hosting