KRVAVA STRAHOVLADA U FOČI ZA VRIEME
KOMUNISTIČKO-ČETNIČKE VLADAVINE
Hrvatsko stanovničtvo grada Foče, koji je kraće vrieme
bio pod vlašću četnika-komunista, kada su se ovi bili domogli grada
uz pomoć četničko-komunističkih bandi iz Srbije i Crne
Gore, doživjelo je najteže časove. Poubijan je velik broj Hrvata muslimana
i katlika, a njihova imovina sva opljačkana.
O
tim jezovitim časovima u Foči postoje brojni izkazi svjedoka, od
kojih objavljujemo ova tri izvješća:
Sevda
Hadžić, Zulfina, muslimanka, rođena godine 1922. u Jabuci, kotar
Foča, dala je pred zapovjedničtvom Vojne krajine u Sarajevu 31.
prosinca 1941. ovo svjedočanstvo u zapisnik:
"Kada
su naši vojničari u Jabuci predali oružje, ja sam pobjegla u Foču i
bila kod svoje tetke. Kada su naše trupe otišle iz Foče, odmah su se
primietili u Foči četnici. Odmah se čula pucnjava topova,
zvonjenje zvona, a vidio se je i pravoslavni sviet kako iz sela vri u grad. Kod
crkve se igralo cieli dan. Nastala je pljačka muslimanskih kuća i
ubijanje muslimana i muslimanki. Odmah su oduzete sve šivaće mašine i
organizirani "vešteti" (radionice) za izrađivanje odiela i
cipela i veša za četnike. Kod pljačke muslimanskih kuća i
trgovina sudjelovali su osim naoružanih četnika i seljaci iz okolnih sela,
koji su robu nosili na tovarima. Prilikom pljačke poginule su dvie
pravoslavne žene. Kroz čitavo to vrieme nije se smio pomoliti na ulicu
niti jedan musliman. Noći su bile strašne. Kroz cielu noć čula
se pucnjava u gradu i okolici, u kojoj su nastradali mnogi muslimani. Nakon 5-6
dana vladavine četnika u Foči došao je po mene jedan četnik s
jednom pravoslavkom, koje je poslao moj otac, da me dovedu kući, pa sam
pošla sa još tri muslimanke i sa sobom ponijela našu odjeću u uzlovima. Odmah
kod prvih koraka susrelo nas je 25. četnika i tražili su od nas da idemo s
njima unatoč tome što je ovaj naš vodić tražio i molio da nas ne
diraju. Tom prilikom je i naša pratiteljica prigovorila četnicima, da je
njihov postupak neljudski, jer da se muslimani kroz čitavo vrieme nisu
ogriešili o poštenje i obraz niti jedne pravoslavke. Iza ovih rieči
četnici su ovu našu pratiteljicu htijeli nožem raztrgati, ali uza sve to
mi smo odvedene u jedno dvorište, kojom zgodom su nas htjeli pretraživati i
naše zavežnje. Tada su govorili, da mi žene nosimo našim ljudima municiju i
oružje, a to da je protiv četnika. Ovom zgodom ja sam uspjela doletjeti do
avlijskih vrata i sa užasnim vriskom od straha otvorila vrata i pobjegla. Ovaj
četnik počeo me proganjati, ali sam se ja sklonila za onog drugog
četnika, koji me je imao odvesti kući, i onda je tek ovaj svojim
energičnim i odvažnim držanjem mene spasio. Kod svađe je rekao ovaj
četnik, koji me je progonio, da me mora pretražiti, i ako kod mene nema
oružja, ima nešto drugo za njega. Ja sam se tada sklonila u kuću
Karahasovića, gdje sam se presvukla u pravoslavno odielo i tako zavila
kosu, kako one zavijaju, te sutradan sa svojim pratiocem krenula put Jabuke. Odmah
kod izlazka iz grada na željezničkoj stanici vidjela sam na jednoj hrpi
pet muslimana zaklanih. Dalje idući putem vidjela sam gotovo na svakom
koraku preklate muslimane u grabama kraj ceste, a u više njih zabijeni
kolčevi. Nad njima su postavili njihove fesove. Svojim sam očima
vidjela, da su ubili već u Foči Edhema Atibovića, kojega su
našli sakrivena pod željezničkom ćuprijom. Zatim sam vidjela u
Ustikolini ubijene: Hadži Kasima, Mula Abdića, Saćira Hodžića sa
ženom, Omera Omerpašića, Ahmeta Sadžaka i Hasana Čengića, u
Lokvama četvoricu, u Zaborku Hodžu Čauševića, u Jabuci Jakuba
Mekića, u Kunjenovićima Ahmeta i Amzu Tarčina, u Bešlićima
Adema Mekića sa dva sina, u Javićima sedmoricu Džoza, u
Raskovićima nekog Muharema i Sulejmana."
Svjedokinja
zatim u svome izkazu opisuje svoj pustolovni bieg u Sarajevo.
Inženjer
Ragib Kolaković, upravitelj šumarije u Foči, izviestio je velikog
župana Velike župe Vrhbosna o četničko-komunističkim
zločinima u Foči početkom prosinca 1941. To izvješće glasi:
"Sutradan, tj. 5. prosinca četničke vlasti izvršile su
mobilizaciju cjelokupnog pravoslavnog stanovničtva od 16. do 60. godina i
sve ih naoružali i uputili u još nezauzeta sela. Istog dana prije podne održao
je zapovjednik četničkih bandi javni zbor pred kotarskom oblasti u
Foči, na kojem je javno prigovorio muslimanskom življu, koje je pomoglo
propasti Jugoslavije i prihvatilo stvaranje hrvatske države. Poslije toga su
sve zarobljene domobrane, oružnike i finance, koji nisu htjeli pobjeći,
bili ranjeni ili ne-poubijali. Sve zatečene bjegunce iz Višegrada,
Rogatice, Goražde i Ustikoline te okolice Foče pobili su, među njima
poznate ličnosti Mehada Džebu iz Džindića, Smailagu Šiljka, njegovog
sina Mehu, oba iz Osanice, i Mustajbega Šuvaliju, iz Gođena. Imena osoba
iz Goražda i Višegrada nisu se mogla ustanoviti. Zatim su sve radnje otvorene i
opljačkane od četnika, a zatim prepuštene haračenju pravoslavnog
svieta. Posebne četničke patrule zalazile su u ugledne muslimanske
kuće i pokupile sve živežne namirnice, novac i dragocjenosti.
Pošto
su u vrieme od četiri dana četnici donieli odredbe i izvršili djela
obćenite naravi, pristupili su odmah zatim izvlačenju i ubijanju
muslimanskog mužkog svieta iz samog grada Foče. Ovo izvlačenje i
ubijanje svieta trajalo je skoro svake noći do 21. prosinca. Približno je
ubijeno u gradu Foči oko 500.ljudi. Provjereno je da su ubijeni: Vejsil
Ekmetić, trgovac čiju su trgovinu zapalili, Sulejman Deović,
nadglednik duhanske stanice u Foči, Selmo Deović, trgovac, Ibro
Njuhović, trgovac, Smail Leti, mesar, Šerif Hadžalić, trgovac, Edhem Isanović,
činovnik kotarskog suda, Aziz Rašidkadžić, kafedžija, Avdo
Dervišević i žena mu, namještenica "Varde", Midhad Muftić,
trgovac, Ljubo Madunić, ravnatelj "Varde", Franjo Rakun sa ženom
i sinom, Hilmo Hadikalić, Mustafa, ravnatelj tkaonice ćilima u
Jeliću, Esad i Omerbeg Čengić, posjednici, Manjo Mušan, Jusuf
Kukavica, obćinski stražar, Milan Kunce, činovnik "Varde",
Franjo Latal, ravnatelj gruntovnice, Josip Večerak, bravar, Josef Johun,
činovnik "Varde", itd. Prema neprovjerenim podacima ubijene su i
ove osobe: Nedjib Taffo, geometar iz Foče, Hasan Čelik iz Ustikoline,
Smail Kunovac, iz Ustikoline, Salko Bešlija iz Goražda, bivši
gradonačelnik, Galib Čapljić, načelnik u Rogatici,
Haidarbeg Batačić iz Miljana, Hivzo Raščić, trgovac iz čajnića,
Dedo Šabanović, trgovac iz Čajnića, Ismet Rašidkadić iz
Goražde, itd. Ove su osobe ubijene na području kotareva Foča i
Čajniće izvan grada Foče."
Svjedok
Nuzeir Trkulj, sin pokojnog Trkulja, trgovca u Foči, izjavio je 29.
siečnja 1942. u zapisničkom izkazu kod zapovjedničtva Vojne
krajine u Sarajevu, da su četnici-komunisti, kada su preuzeli vlast u
Foči poubijali, koliko on znade, ove Hrvate muslimane i katolike:
Selima
Jusufovića, piljara
Smaila
Letića, mesara
Mehu
Manju, posjednika
Loju
Šabana, činovnika
Sulju
Veovića, činovnika
Džafera
Djulagića, brijača
Smaila
Djulagića, brijača
Mustafu
Saraća
Derviša
Mačka
Ethema
Isanovića
Sulju
Hadćialića
Šerifa
Selimovića
Aliju
Selimovića
Čamila
Selimanovića, kotarskog predstojnika
Smaju,
predsjednika suda
Huseina
Čengića, obćinskog bilježnika
Musu
Bačvića, obćinskog činovnika
Aziza,
krojača
Matifa
Bačvića
Ibru
Bačvića i još četvoricu Bačvića, kao i dvojicu
Isanovića
Loju
Bećira, redarstvenika
Jusu
Kukavicu, redarstvenika
Džafera
Kurispahića, sudskog činovnika
Saćira
Kukavicu, gostioničara
Sulfikar
Pašić-Sabriju, posjednika
Muhameda,
obćinskog blagajnika
Hamida
Muftića, načelnika
Bećira
Čengića, posjednika
Franju
Rakuna i suprugu
gospođu
Kolovrat i kćerku
Ljubu
Madunića, ravnatelja "Varde"
Gospođu
Dum, činovnicu šumske uprave
Gospođu
Bralić, ženu odvjetnika Bralića
jednog
Hrvata šumara, oko stotinu muhadžera i 60. hrvatskih vojnika
Dalje
je Nuzeir Trkulj u svom izkazu rekao:
Pet
dana kasnije oni su osim toga izvršili obći pokolj nad hrvatskim življem
govoreći, da su za to dobili nalog od svog štaba. Osim pokolja
opljačkali su sve, što su našli hrvatsko (muslimansko i katoličko).
Znali
su posljednju kilu brašna odnijeti iz kuće pa što nisu poubijali, to je od
gladi poumiralo. Kada su išli tražiti od komandanta mjesta nešto hrane, odbijao
ih je govoreći da idu svome Paveliću. Ja sam se krio u kućama.
Našu jednu kuću uzele su sestre Sergija Mihajlovića, četnika, pa
pošto je s njima dolazio Sergije sa svojim bratom drom. Pavlovićem, i
pošto ih je moj brat posluživao, kada je Sergije spomenuo, da će dr.
Pavlović ići u Ljuboviju, zamolio sam ga da povede i mene, te je ovaj
to i učinio. U Ljuboviji sam dobio propustnicu za Beograd, ali su me u
Loznici zaustavili i ja sam se vratio u Ljuboviju. Kada su tamo došle
njemačke vlasti, ja sam se u čamcu prevezao preko Drine sa drom Hasom
Čemilićem i njegovom ženom u Srebrenicu, a odavle sam preko Zvornika
i Tuzle došao u Sarajevo. Od Mesića do Ljubovije putovao sam šest dana i
putem vidio logore četničke i partizanske u Rogatici, Vlasenici,
Srebrenici, Hramu, Bratuncu i Drinjači. Tom sam prilikom čuo
pričati od četnika, da će zauzeti Sarajevo, a za to da su
učinili sve potrebno, naime, da su sve svoje ljude u mjestu naoružali
revolverima i kad oni napadnu Sarajevo, da će njihovi ljudi u mejstu
podići ustanak te poklati i poubijati sve što je hrvatsko, katoličko
i muslimansko i time uništiti "leglo tursko i katoličko".
Čuo sam kako pričaju, da imaju tek nakon toga, kad osvoje Sarajevo,
poklati sve što diše hrvatskom dušom, a to je bez obzira sve katolike i
muslimane. Također sam čuo kako govore, da se s nama ne mogu pomiriti
i da su oni zaključili: mi ili oni".
Glavnostožerni
pukovnik Verić dostavio je u ime zapovjedničtva Vojne krajine u
Sarajevu Ministarstvu hrvatskog domobranstva izvješće o zločinima
odmetnika u Foči. Podatke mu je zapisnički dao načelnik
Vlasenice i iz tog zapisnika objavljujemo ovaj izvadak:
"Treći
dan ulazka u Foču pustio je kapetan Mihajlović zarobljene šofere na
slobodu radi vožnje četnika, a oružnici i domobrani ostali su
zaključani i na večer u 9. sati svi su bili strieljani i bačeni
u Drinu.
Sutradan
prošao sam kraj kasarne, ali nigdje nije bilo nikoga, te mi je jedan
četnički poručnik rekao, da su svi oružnici i domobrani
strieljani. Otišao sam na drveni most i zaista sam vidio uz samu obalu sve
žandare i domobrane, gdje ubijeni leže u vodi.
Isti
dan četnici su počeli hvatati civile po gradu, a osobito su tražili i
pitali za bjegunce iz Rogatice. Ovo sam doznao otuda, jer sam osobno čuo,
kako po gradu viču: "Gdje su Rogatičani?" i njih su
prvenstveno hvatali i od reda ubijali tako, da su ih klali i na muke stavljali,
a nakon tih zvjerstava bacali u Drinu. Nisam osobno vidio kada su četnici
klali i mrcvarili građane, ali su se u mojoj prisutnosti hvalili, koliko
je koji od njih zaklao građana muslimana. Vidio sam svojim očima
cielu čupriju krvavu, i u vodi pod mostom mrtve izmrcvarene ljude i žene.
Ovaj pokolj građana trajao je oko deset dana, jer su se građani odmah
počeli skrivati, a četnici su ih tražili po kućama, hvatali i
klali. Četnici su hvatali i poklali građane u gradu Foči tako,
da su samo ostavili zanatlije, koji su njima trebali. Poklali su mještane iz
Foče i sve bjegunce, osim ono zanatlija, koje su ostavili za svoju
upotrebu.
Nakon
toga bio sam u Foči oko mjesec dana i nisam vidio nigdje ni jednog
čovjeka, mještana ni bjegunca.
Gledao
sam po dvadeset ljudi svezanih žicom, gdje ih vode četnici na most radi
kljanja i ubijanja. Kako sam čuo, najviše su se izticali u klanju i
mrcvarenju, kao i u pljački, rogatički četnici i to:
Kosorića četa i četa iz Goražda, koji su prvi upali u Foču
i izvršili pokolj. Poslije nekoliko dana otišli su Goraždani i Kosorića
četa na dopust i na katolički Božić došli su skupa u Foču,
te su poubijali sve ono, što je ostalo, zapalili tri džamije, opljačkali
cielu Foču a nakon toga otišli na položaj na Borač.
Ja ne znam iz vlastitog opažanja, koliko je stanovnika ubijenou Foči, a čuo sam od kapetana Sergija Mihajlovića, gdje je rekao: "Riešili sme se neprijatelja, ubili smo pet tisuća muslimana u Foči i Goraždu". Za čitavo vrieme ubijanja stanovnika u Foči bio je skoro cijelo vrieme prisutan Sergije Mihajlović, a nekada je bio odsutan kratko vrieme."
Derviš
Bačvić, Hrvat musliman iz Foče, Čohodar Mahala, kuće
broj 29., dao je u kotarskoj oblasti u Foči ovaj izkaz o klanju Hrvata na
drinskom mostu u Foči:
"Dne
26. prosinca 1941. kad su četnici-komunisti harali i palili po Foči,
ja sam bio živi svjedok ovih događaja: Toga dana došli su u moju kuću
meni poznati četnici-komunisti i to: Danilo Hadžiluković, Boro
Blagojević, Mitar Šahin, Božko Bednić, Mato Rašević, Obrad
Dostić i Vuković iz Jošanice i odveli mene, moga brata Jusufa i
Jusufova sina Smaila kod Čohodar-džamije. Tu smo zatekli još mnoge
građane, od kojih sam poznavao: Avdagu Bačvića, Muju
Bačvića, Aziza Bačvića, Suljagu Isanovića, Smaila
Isanovića, Edhema Isanovića, Iziza Isanovića, Safeta
Isanovića, Hasana Isanovića, Edhema Isanovića sina Mehmedovog,
Murata Aganovića, Muju Aganovića i Jusu Čebu. Tu su nas pretražili
i sve vrednije stvari, koje su kod nas našli, opljačkali. Zatim su nam
ruke još jače žicom stegli. To su bili strašni bolovi. Napominjem, da su u
mojoj kući ostavili moga sina Ismeta. Nakon što su ga izmjerili puškom,
jedan je rekao, da se taj ustaša ostavi, jer nije opasan, budući je bio
manji od puške.
Od
džamije do mosta, gdje su nas klali, stalno su nas mučili i tukli puškama.
Kad su nas doveli na željeznički most, jedan je od razbojnika povikao:
"Što ih vodite tako malo?", dok je drugi odgovorio , da je ovih 16.
za ovu večer dosta, jer će ih s time biti 84. Poslije toga su
počeli klati i to na ovaj način: jedan od razbojnika kleknuo je na
koljena, u lijevoj ruci sržao je veliki nož. Svaka žrtva je morala sama
leći pod nož, a u slučaju, da to neki nije htio, udarili bi ga
kundakom po zatiljku tako, da bi pao, a drugi razbojnik bi ga uhvatio za noge i
tako prisilio da legne pod nož. Poslije svakog klanja svaku su žrtvu pretražili
još jednom, a zatim zaklanog udarili nogom u trbuh i bacili u Drinu. Ostalo mi
je pred očima kako su po redu zaklani: Avdo Bačvić, Suljo
Isanović, Juso Ćeba,Smail Isanović, Smail Bačvić,
Edhem Isanović, Aziz Bačvić i Mujo Bačvić. Kad je
došao red na mene, ja sam izkoristio priliku i počeo bježati u namjeri, da
radije poginaem od puške nego da me kolju, a osim toga nisam mogao gledati
rođenim očima kako mi kolju brata. Ruke su mi bile vezane žicom i
žica se nekako prekinula. Bježao sam mostom. Razbojnici su za mnom otvorili
puščanu vatru, ali me nisu pogodili. Ja sam letio dobivši još više snage u
nepoznatom pravcu. Naletio sam na njihovu stražu, koja je počela na me
pucati, ali nekim čudm nisam bio ranjem. Kako sam ostao živ, ne znam.
Sakrio sam se u jedan žbun kraj Drine. No razbojnici su me primietili i
izpalili na mene u spomenutom grmu još dva metka. Nisu me pogodili. Jedan me
uhvatio za jaku od kaputa, ja sam s njime malo hrvao, odbacio ga od sebe i bez
predumišljanja skočio u Drinu. Oni su zamnom pucali u rieku, dok su me
mogli vidjeti. Kasnije sam izplivao na jednom mjestu i došao u selo
Miakoviće u kuću Manđovu. gdje su mi skinuli odielo i dali
mlieka i čaja. Četnici-komunisti su me još nekoliko puta tražili. ali
me nisu našli."
mahmud
z. Pašić iz Foče izjavio je zapisnički,da su
četnici-komunisti u samoj Foči ubili oko tisuću Hrvata.
Među te su ubrojeni i domobrani i bjegunci iz kotara Rogatice i Goražde.
On je u zapisniku dao ove podatke o ubijenim Hrvatima u Foči:
Među
ostalima ubijeni su:
Sado
Budimlija (njemu su zgulili kožu s lica i s leđa i onda ga zaklali)
Džafer
Đonlagić (njemu su izkpali jedno oko i onda ga ustrijelili)
Junuz
Pilav
Lativ
Pialv
Osman
Krkanić
Mustafa
Čengić
Salko
Karahodža-svi zaklani
Smail
Smajlović (najprije podkovan a onda zaklan)
Muahmed
Bjelan (vjerski poglavica muslimana, zaklan na prvi dan Bajrama)
Edhem
Sulejman
Asim
Sulejman-zaklani
Selmo
Memić (spaljen)
Hasan
Kašno (zaklan)
Smail
Letić (strieljan)
Sulejman
deović (strieljan)
Lojo
Šaban (strieljan)
Mustafa
Hanjarić (strieljan)
Meho
Tapo (njemu su odrezali uho i nos i dva dana kasnije ga zaklali)
Meho
Glušac (streljan)
Juso
Pašović i
Hasan
Pašović, zaklani
Šaćir
Pašović (strieljan)
Alija
h.Alić (mučen)
Omer
Njuhović (iskopali mu oba oko i dva dana kasnije ga zaklali)
Muharem
Kalajgija (iskopali oba oka, umro nakon pet dana mučenja u najtežim
mukama)
Salko Đanko
Ibro
Aganović
Murat
Aganović
Meho
Aganović
Nura
Selimović
Vasvija
Selimović
Leopoldina
Majer
Mara
Kolovrat
Anka
Kolovrat, Marina kći (sve tri ubijene sjekirom)
Ethem
Isanović (spaljen)
Dervo
Isanović
Suljo
Isanović
Hasan
Isanović
Avdo
Bačvić
Mujo
Bačvić
Azis
Bačvić
Suljo
Aganović
Hasan
Aganović-svi zaklani na prvi dan Kurban-Bajrama
Derviš
Mačak
Suljo
Trhulj
Smail
Selimanović, straješina suda
Ćamil
Selimanović, upravni činovnik
Sulim
Deović
Fehim
Muftić
Džafer
Kurispahić (bačen s čehotinskog mosta)
Sulejman
Hadži-Musić (njemu su razbili čeljust a onda ga zaklali)
Sabrija
Z.Pašić
Huso
Čengić (strašno mučen)
smail
Čengić
Enes
Čengić
Bećir
Čengić
Smail
Čengić
Ejub
Bačvić (njemu su urezali slovo "V" i onda skakali po njemu
dok nije umro)
Muharem
Dedović
Sendo
Dedović
Ago
Dedović
Hamid
Muftić
Nedjib
Muftić
Hasan
Muftić
Lojo
Zejnil
Šaćir
Bešlić
Nura
Bešlić
Smail
Selimović
Mušan
Granov
Nura
Čengić
Sejd
Muftić
Azis
Rašidhadžić
Azis
Granov te petorica braće Ređa-svi zaklani na Bajram
Franjo
Rakun
Štefa Rakun
Josip
Rakun, Franjin sin
Mara
Dum
Ljubo
Madunić, svi zaklani na prvi dan Božića
U ovom
svom izkazu Mahmud Z. Pašić veli na kraju: "Prema podatcima
poginulo je u samom gradu Foči oko tisuću mužkaraca i žena. Popis se
u kotaru fočanskom nije mogao obaviti, jer nije čisto, ali kako
seljani pričaju o broju ubijenih Hrvata u pojedinoj obćini, izginulo
je oko 6 000. do 7 000. mužkaraca i žena, Napominjem da su u samom gradu poubijali
gotovo sve Hrvate katolike, ali ih je bilo svega oko 27. "Srpsko
veće" bilo je donielo zaključak, da se skuha čorba, u koju
će staviti otrov i ostatak pučanstva natjerati da primi ovu
čorbu, da bi se tako i ostatak pučanstva uništio."