Tekst iz knjige povjesničara Mate
Marčinka «Iransko podrijetlo Hrvata», izašle u Zagrebu 2000., iako obrađuje
tematiku ilirskoga ili slovinskoga naziva za hrvatski jezik-pa bi odgovaralo
njegovo postavljanje na stranicu posvećenu toj temi- ipak smo radije stavili na
ovu, «publicističku» stranicu jer po pristupu i argumentaciji pripada
polemičkim radovima- a još više po arhivarskom pristupu, sličnom onomu
Vatroslava Murvara.
HRVATSKO IME U PROŠLOSTI I SADAŠNJOSTI
U prošlosti se hrvatsko ime skriva i pod slavenskim imenom.
Godine 599. papa Grgur I. Veliki spominje Slavene, koji preko Istre prodiru u
Italiju. Barem dio tih tobožnjih Slavena, kako misli Marko Vego, bili su Hrvati
već od prije naseljeni u Istri. U povelji Petra Krešimira IV. iz godine 1060. hrvatski
se jezik naziva slavonskim (Rački, Doc. 73.), a u povelji iz godine 1070.
slavenski (Rački, Doc. 88.). I u povelji
kralja Zvonimira iz godine 1087. hrvatski jezik naziva se slavonski. Sa
sigurnošću možemo reći, da to ide na dušu romansko-dalmatinskim prepisivačima
tih povelja. Zamjena hrvatskoga imena sa slavenskim će učestati, kad po pravu
nasljedstva na hrvatsko prijestolje stupi ugarski vladar. Ivo Goldstein smatra
(Oko br. 461, Zagreb 16.-30.XI.1989., 4.), da tim činom Hrvatska nije
izgubila svoju samostalnost niti je nestalo Hrvatskoga kraljevstva, promijenio
se samo vladar. Engleska je ostala Engleska i kada joj se godine 1066. za
vladara nametnuo normandijski grof William Osvajač, a nije prestala opstojati
ni kada je na englesko prijestolje zasjela francuska dinastija Plantagenet. Nu
bez obzira na ovo Goldsteinovo utemeljeno mišljenje, smrt posljednjega kralja
hrvatske krvi Petra na gori Gvozdu (današnja Petrova gora) za Hrvata je bolni
događaj duboko urezan u narodno pamćenje. Stoga nas je u dubini srca zapeklo i
zaboljelo nedavno (1990.) nasilničko gaženje i oskvrnjenje hrvatskoga državnoga
i narodnoga vrhovništva na toj istoj nama Hrvatima svetoj Petrovoj gori, gdje
su sa umjesto hrvatskih zastava vijali tuđi barjaci, a umjesto hrvatskih simbola
isticale osvajačke naprijateljske kokarde.
S jedne strane Mletčani, a s druge strane Otomansko carstvo i
sve ono što je to carstvo s istoka sa sobom donijelo presudno je utjecalo na
to, da se Hrvatska počela drobiti na dijelove i da su se ti dijelovi osamljivali
i zatvarali u sebe. Hrvatska je od tada krvarila rastočena na otoke, kako bi
rekao pjesnik Aldo Gladić. Posljedica toga je i to, da se hrvatski jezik počeo
nazivati pokrajinskim imenima: dalmatinski, slavonski, bosanski, hercegovački,
dubrovački, naš. Pod tuđim utjecajima i sami su Hrvati počeli nazivati svoj
jezik slovinskim (Lingua slavonica), a od kulturnopovijesnoga razdoblja i
ilirskim. Pod tim su nazivima, kao i pod pokrajinskim koje naprijed spomenusmo,
Hrvati razumijevali isključivo svoj hrvatski jezik. Za to ima mnoštvo potvrda,
od kojih navodimo samo neke. U jednoj ispravi iz Krka godine 1504. kaže se:
“,...corvato cioe shiavon (hrvatski to jest slovinski)...corvatinus sive
corvatus (hrvaćanski ili hrvatski)... natione corvatus (podrijetlom Hrvat)
Marko Japundžić objavio je bilješku Rafaela Levakovića (1597.?-1649.) na jednom
glagoljskom časoslovu iz godine 1465. u kojoj se kaže: “Časoslov... jezikom
slavenskim na uporabu Hrvatske”. Splitski nadbiskup Sforza Ponzoni godine 1620.
u svojim župničkim uredbama piše: “klobučić mali po način dalmatinski ali
harvacki”. Njegov nasljednik Stjepan Cosmi (Cosmus) proglašuje nove župničke
uredbe godine 1688. na latinskom i hrvatskom jeziku i svugdje izraz illyricus
prevodi s hrvatski (Clero Illyrico — klera
harvaskoga; idiomo Illyrico —harvaskoga izgovora). Zadarski kanonik Ivan Tanzlinger-Zanotić (1651.- 1705.)
svoj rukopisni rječnik talijansko-hrvatsko-latinski posvećuje “hrvatskoj
slovinskoj mladosti”; na rječniku je radio 25 godina, da bi protumačio riječi
“od talijanskoga jezika u naš hrvatski slovinski jezik” (S. Ježić, Hrvatska
književnost, Zagreb 1944., 53.). Lexicon latinum isusovca A. Jambrešića iz
godine 1742. ima dodatak: “Index Illyrico sive croatico — latinus”. Fra Lovro
Sitović Ljubušak svoju je “Pismu od pakla” (Mletci 1727.) složio u Harvatski
jezik, a u latinskom predgovoru zove taj jezik illiricum idioma. Hrvatski
politički mučenik fra Filip Grabovac iz Vrlike u svom djelu “Cvit razgovora
naroda iliričkoga ali arvackoga (Mletci 1749.) napisao je: “U Dalmaciji. . .se i jezik zva, kakonoti ilirički, pak
slovinski, potomtoga arvacki i evo i danas. Tri su imena a jedan je isti jezik.” Dubrovački franjevac Joakim Stulli (Stulić) u svom
znamenitu djelu Lexicon latino-italico-illyricum, izdanu godine 1801. u Budimu,
ovako tumači riječ illyrice: “Slovinski,
harvatski, hrovatski, horvatski”.
Iako je iz ovih primjera više nego jasno, da se pod
iliričkim, slovinskim, slavenskim, dalmatinskim i drugim umjetnim i
pokrajinskim nazivima ima razumijevati samo hrvatski jezik, ipak su ti nazivi
potaknuli neke, da hrvatska djela svojataju za sebe. Prisvajali su nam i još
uvijek nam prisvajaju dubrovačku književnost. I ne samo nju. Do polovice XIX.
st. srpski pisci prevode hrvatska djela pisana slovinskim ili ilirskim jezikom
na srpski jezik, ali tako da ime pisca izostavljaju ili djela prisvajaju sebi.
Neki Georgij Mihajlović godine 1803. izdaje u Budimu djelo “Aždaja sedmoglava”
Vida Došena “s dalmatinskoga jezika na slaveno-serbskij prečistjeno”, izostavivši ime pisca (I. Kukuljević, Bibliografija
hrvatska I, Zagreb 1860., br. 361, 34.). Jefto Popović posrbio je i ćirilicom
izdao u Budimu “Osmana” Ivana F. Gundulića, ali pod svojim vlastitim imenom (S.
Novaković, Srpska bibliografija za noviju književnost, Beograd 1869., 143.) Vuk
S. Karadžić, za koga su Srbi svi i svuda, ipak je u Predslovlju svoje Narodne
srbske pesnarice (Beč 1815.) nehotimice priznao, da je hercegovački jezik
(narječje) isto što i hrvatski jezik: “Pesne su ove. . .jedne štampane po Hercegovačkom
dijalektu, a druge po Sremačkom..., da sam sve pečatao Hercegovački (n. p.
djevojka, djeca, vidjeti, lećeti, i dr.), onda bi rekli Sremci (Vuk ovdje misli
na srijemske Srbe, koji su se koncem XVII. st. preselili iz Raške u Srijem i
Vojvodinu — nap. m.): pa šta ovaj nama sad nameće Horvatskij jezik". Hrvati su svoj ilirički (hrvatski) jezik smatrali
različitim od srpskoga. Ivan Ambrozović iz Sombora tiskao je godine 1808. u
Pešti “Proričje i narečenja, sa srbskog jezika na ilirički privedena, nadopunjena
i složena”.
U stoljećima stradanja i patnji, silom razdrobljen i
obespravljen, da izbjegne progone i tamnice, hrvatski narod mora prikrivati
međusobnu svezu izmedu dijelova istoga hrvatskoga naroda kojima gospodare Turci
i Mletčani. Zbog pokrajinske pocjepkanosti i političkih nedaća hrvatski pisci
zovu svoj jezik slovinski, ilirski, dalmatinski, dubrovački, bosanski,
hercegovački, slavonski. Nazivaju ga još i naški (mi, naši, našinci) i ljudski,
a svoj hrvatski narod naš narod (natione nostra) i ljudski narod. Marko Marulić
u svoj Juditi svjedoči, da je naški isto što i hrvatski: u naslovu kaže, da je
knjiga “u versih hrvacki složena”, a u predgovoru, daje “stumačena našim jezikom”. Nu i u
najtežim razdobljima svoje povijesti Hrvati su isticali i svoje narodno
hrvatsko ime. Evo nekih potvrda iz Rječnika JAZU (III., 714.-71 5.):Dubrovnik
“Hrvatskih ter kruna gradov se svih zove” (Ivan Vidali, 1564.); “Jerolim dika i
poštenje svega naroda hrvaskoga” (Angelo Dalla Costa); “Da bi vršiti mogal
hrvackim jezikom misu” (S. Kožičić, 1516.); “Ja pop Zubina hrvacke (u značenju:
glagoljske) knjige” (1437.); “U našu (odiću) hrvacku nikoliko jur vrimena bih
priobukal” (H. Lucić); “Pitaj Livanjca: ‘Kako govoriš?’ kazat će ti:
‘Hrvatski”’ (M. Pavlinović). Za sv. Jeronima, “koji je, kako tvrdo vjeruju svi
stari naši, preveo Sveto Pismo is grčkoga, hebrejskoga i kaldejskoga u latinski
i materinski svoj hrvatski jezik, pače njegov životopisac is XV. vijeka veli o
njemu, da je Jerolim novi testament iz hrvatskoga u latinski tumačio”, govorilo
se: “Jerolim je naš Dalmatin,
on je dika, poštenje i slava i svitla kruna hrvatskoga jezika" (V. Mažuranić, Prinosi za pravno-povjestni rječnik hrvatskoga
jezika, 410.). Na Hrvatskom saboru u Podgradu kod Benkovca “indikacije desete,
miseca lipnja, lita Gospodnjega 1370.” građanin Filip is Zadra tražio je, da mu
sabor prizna u znanosti poznatu hrvatsku slobodu (more seu libertate nobilium
Charvatorum; Croatorum jura) i dobio ju je. Šest stotina i dvadeset godina
kasnije, 8. ožujka 1990., u Benkovcu tik Podgrade, nedaleko Šopota gdje su
nađeni ulomci spomenika na kojima je urezano ime hrvatskoga vladara Branimir i
nekoga njegova bana (dux Cruatorum), na hrvatskom narodnom zboru i dogovoru
napadnuti su Hrvati, koji su za sebe na svojoj zemlji također tražili hrvatsku
slobodu. Goloruke su ih napali vatrenim oružjem i kamenjem. U vijeću, tri dana
pred odlučujuću bitku na Mohačkom polju (1526.), kancelar kralja Ljudevita II.
Jagelovića Stjepan Brodarić savjetovao je kralju: “Exprectamus coruatas viros
bellicosos” (Čekajmo Hrvate, muževe hrabre).
Ni istarski Hrvati nisu se stidjeli svoga hrvatskoga imena.
Iz Istarskoga razvoda, glasovite pravne isprave o razmeđivanju posjeda, koju je
godine 1275. općina plominska pokazala zainteresiranim notarima, doznajemo, da
su se izvan područja tadašnje hrvatske države razvodi međa već godine 1125.
pisali i hrvatskim jezikom (“pred
notare listi postaviše keh ta gospoda izibra, jednoga latinskoga a drugoga
nimškoga, a tretoga hrvackoga, da imamo vsaki na svoj original pisat po vsi
deželi”). Istranin Juraj
Slovenjanin, magistar pariškoga sveučilišta, svjedoči da je Istra domovina
Hrvata (“Istria patria Chravat”). Starješina franjevačke provincije Bosne Hrvatske Franjo
Glavinić, glagoljaš, u Istri rođen (Kanfanar 1585.) u Istri i umro (Trsat
1652.), u svojim je djelima pored slovinskoga imena (za njega je to isto što i
hrvatsko ime) najčešće isticao ime svoga hrvatskoga naroda kojemu je pnipadao
dušom i tijelom: pisao je “za naš hrvacki kraj” svomu “Hrvackomu puku”, život
svetih “prenio je i složio na hrvatski jezik”. I u Istri se za glagoljsko pismo
govorilo, da je to hrvatsko pismo. Prezime Hrvatin, singularni lik množine
Hrvati (ARj III, 713.), bilo je veoma rasprostranjeno po nekadašnjoj franačkoj
Istri, koja je bila izvan sastava srednjovjekovne hrvatske države; to prezime
zadržalo se u Istri i danas oko Labina, Pazina, Buzeta i u zaleđu Poreča, i to
u velikom broju (P. Šimunović, Naša prezimena, Zagreb 1985., 312.). Oslobođenje
Istre od tuđinskoga jarma i njezino priključenje Hrvatskoj “bila je stoljetna
čežnja svih istarskih Hrvata” (Ernest Radetić, Istarski zapisi, Zagreb 1969.,
7.).
U Poljičkom statutu izričito se kaže, da je napisan hrvatskim
jezikom (“da se bolje razumi arvacki”). Jezik “Spomenika Gornjih Poljica” (Split 1981.), koje je
izdao prerano umrli Marko Mišerda, također je hrvatski (arvaski, pismo hrvacko,
naš jezik arvacki, slavni, arvatski jezik). Dmine Papalić je u Poljicima našao
jedan primjerak ljetopisa “Kraljevstvo Hrvata” pisan hrvackim pismom. Bosanski
muslimani bosančicu imenuju hrvatskim pismom (Zato mi hotismo. . . knjige
pisati turske, a dvoje horvatske...); Hrvatin se zvala stara gradska četvrt u
Sarajevu; “Pokrajina od Travnika k sjeveru, gdje je Banjaluka i Gradiška, zove
se Hrvaska”; “ljudi našega naroda u Carigradu zajednički nose ime Hrvati”;
“rivoltini delle maniche alla croata di damasco — nosi Bošnjak Muslimanin”;
Ferhat beg je “sanžak kliški, i hrvatski i primorski” (Mažuranić, Prinosi, 3
18., 408.-409., 412.). U Enciklopediji Jugoslavije (Zagreb 1955., 1.144.)
Muhamed Hadžijahić piše: “Od dosada poznatih djela naše aljamiado-književnosti
prvim se smatra ljubavna pjesma CHIRVAT-TÜRKISI (hrvatska pjesma) nekog Mehmeda, nastala u Erdelju oko
1588-89” (pjesma je napisana ikavicom). Predstavnici crnogorskih plemena
Paštrovića, Grbljana i Brajića sami su sebe u Turskoj zvali Hrvati i hrvat-baše
(“Dubrovnik”, 6-1987., 19.) U Crnoj Gori ima i toponim Rvaši.
Praoci današnjih janjevačkih Hrvata
doselili su se na Kosovo u samu početku XIV. st. iz Dubrovnika i do danas nisu
zaboravili svoje hrvatsko ime, koje su im u baštinu ostavili njihovi dubrovački
praoci. Svoje su hrvatstvo stari dubrovački pisci dokazali čestim isticanjem
hrvatskoga imena: Nikola Nalješković (1510-1587) (“Tim narod Hrvata vapije i
viče”), Mavro Vatranović-Čavčić (1483-1576) (Dubrovčani su nadmašili u slavi
“sve Hrvate skupivši zajedno”; u jednoj pjesmi pjeva: “Sad nije Krbave,/Ni
polja ravnoga, ni hrvatske slave”), Junije Palmotić (1607-1657) (“s tobom ću
banovati hrvackijeh sred država”), Dinko Zlatarić (1558-1613) (“Elektra... iz
veće tuđieh jezika u hrvatski izložena”), Vladislav Menčetić (1617-1666) (“Od
robstva bi davno u valih/Potonula Italija/ O harvackieh da se žalih/ More
otomansko ne razbija”), fra Bernardin Pavlović (“Potkrijepljenje umirućih... u
harvaski jezik popravi i prištampa... za korist naroda Harvaskoga. U Mlecih
1747.”), Marko Bruerović-Desrivaux (1765-1823) (neki se Dubrovčani odriču
“hrvatske starine”). Na jednom od najstarijih prijepisa “Osmana” Ivana
Gundulića, koji se čuva u Vatikanskoj knjižnici, zabilježeno je, da je napisan
“in Lingua Chroatica, literis latinis”. Bosanski franjevac Matija Divković
popisao je veliki broj “Knjig Hrvatskih imenovanih od zdola nahodise u Butigi
Bartula Ocehi Knjigara na rivi od Hrvatov u Mletcima” rukopisanih u Dubrovniku.
Dubrovčanin kardinal Ivan Stojković (1390.- 1443.), crkveni
političar, reformator i pisac, potpisao se kao Johannes de Carvatia (Ivan iz
Hrvatske). Spomenuli smo već Joakima Stullija i njegov rječnik u kojemu riječ
illyrice objašnjava kao hrvatski, hrovatski, horvatski. Ivan Antun Kaznačić
godine 1848. u ime dubrovačkoga “općenstva gradskoga” upućuje pismo
“obljubljenoj našoj bratji Hervatima”. Dubrovački se poslanici godine 1358.
zakleše u Višegradu, da će na kopnu i na brodovima vijati hrvatsku zastavu.
Grof Petar Andrejevič Tolstoj, putujući sredinom godine 1698. hrvatskom obalom,
zapisao je, da se Dubrovčani nazivaju Hrvatima. I Boka Kotorska čuvala je
hrvatsko ime. Na početku svoga djela “Pjesni duhovne od pohvala Božjih” (Rim
1617.) Bartol Kašić je otisnuo pohvalnu pjesmu, koju je njemu u čast spjevao
Maro Dragović, vlastelin kotorski, u kojoj se kaže: “Naši Dalmatini, i vas rod Harvacki”.
Andrija Kačić Miošić je u svom djelu “Korabljica” (Mletci
1760.) zabilježio. ta je “kraljeva u Dalmaciji i rvatskoj zemlji Budimir, kralj
sveti”; također je zabilježio, da je “kralj Bodin isto vrime kraljevao u Dalmaciji i rvatskoj
zemlji”. Po Kačiću Hrvati
su i Dubrovčani i Peraštani i Kotorani (“Ter pokriva Boku od Kotora./ Kojano je dika ot Rvata”). U “Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga” (64. izd., Split
1983., 112.) Kačić veli, da je Hrvatsko kraljevstvo obuhvaćalo Karniju,
Karintiju i Stiriju (Karantanska Hrvatska), čitavu dolnju Dalmaciju od Istre to
Cetine, Bosnu i sve zemlje do Dunava. i svi oni koji su u tim zemljama živjeli “zovu se Hrvati zarad zemlje Kroacije oliti Hrvatije”. Pod rečenim Hrvatskim kraljevstvom Kačić razumijeva samo
nekadašnju Bijelu Hrvatsku, tok je u “Korabljici” zabilježio i druge hrvatske
krajeve južno od Cetine. Zanimljivo je ta Kačić Hrvatsku zove Hrvatija, dakle
isto kako su iranski Hrvati zvali svoju Harahvatiš (Harauvatija, Harvatija).
I u djelima tuđih putopisaca spominje se hrvatsko ime.
Arapski zemljopisac Abu Abdallah Mahommed
Ibn Idris (o. 1099.-1166.) u
svom zemljopisnomu djelu nekoliko puta spominje Hrvatsku i Hrvate njihovim
narodnim imenom: “država Hrvatska
(Grvasijath) i Dalmacija”; “Na zemlje
Akvileje. . .nadovezuju se zemlje Hrvatske (Grvasijjeh)”; “Bakar je prvi grad
države Hrvatske (Grvasija); Dubrovnik je “posljednji grad Hrvatske” (Grvasijah); Rab “leži nasuprot planinama Hrvatske” (Grvasijah); “Svi
ovi otoci o kojima smo govorili (Osor, Cres, Rab, Pag) jako su napučeni i čine
sastavni dio Hrvatske (Grvasijah)”. Nijemac Ivan Solmski godine 1444. u svom
“Opisu hodočašća na sv. Grob” veli za Dubrovnik: “Bogata i jaka država
Dubrovnik leži u Slavoniji (Schlavonia), jednoj pokrajini kraljevstva Hrvatske
(Croacie).” Turski putopisac Evlija Čelebi godine 1664. u svom “Putopisu” (ili:
“Kronika putnika”) piše: “Veliku većinu stanovnika u Herceg-Novome čine
“Arnauti, Bošnjaci i Hrvati” (za Bošnjake na drugom mjestu kaže, da govore
hrvatski: “Jezik bošnjačkog i hrvatskog
naroda”); Bošnjaci u
Sigetu “ispravno lijepo govore mađarski i hrvatski”; u nahiji Pivi (Crna Gora)
su sve “čisti, pravi Hrvati”. Rus P. A. Tolstoj godine 1698. u južnom dijelu
južne Hrvatske (Dubrovačka Republika i Boka Kotorska) nalazi Hrvate: “V Dalmacii….Raguzane... nazivajutsja Hervati”; od
Herceg-Novoga do Perasta primorski brjegovi su “zaselenni Horvatami” (naseljeni
Hrvatima). Ivan Franjo Jukić
u svom opisu puta u Carigrad godine 1852. dopunjuje Tolstojeve podatke o
Hrvatima u Crnoj Gori: “Parobrod je bio pun putnika. . . Bilo je dosta Hrvata
iz Bara i Spiča, koji su išli na radnju u Carigrad.” Neki Cmogorci u Carigradu
odgovorili su dopisniku zagrebačkoga “Srbobrana”: “Mi govorimo hrvatskim
jezikom, ali smo Crnogorci... poglavica nam se zove Hrvat-baša” (M. Vego,
Povijest Humske zemlje I, Samobor 1937., 65.).